Anton Toni Franceschi (1893.-1941.) u jednom od prvih imotskih automobila u Poljicima 1932. godine. Toni ispred Pučke škole čeka suprugu učiteljicu, Dubrovčanku Mariju Dijaković Franceschi (1907.-1953.).
Po obiteljskoj usmenoj predaji (kazivanje Tonovog nećaka kapetana Vjeke Franceschi) Toni je jako brzo vozio te bi 1930-ih do Splita došao za manje od 3 sata.

Izvor: Obiteljska arhiva

Autobus za Imotski parkiran na splitskoj Rivi sredinom 1930-ih. Svakodnevna autobusna pruga Split – Imotski – Široki Brijeg – Mostar uspostavila se 1930 godine, a određeno vrijeme imotski privatni poduzetnici braća Dinko i Miljenko Borić vlasnici “Autobusnog poduzeća Borić-Imotski” dobivaju koncesije za liniju Split-Imotski, te od 24.07.1930. godine za liniju Split-Imotski-Široki Brijeg-Mostar.
Na fotografiji je Dinko Borić za volanom dok brat Miljenko stoji ispred autobusa.

Kapetan Vjeko Franceschi se prisjeća tog vremena i autobusa: “Sjecam se autobusa poduzeća Borić koji je vozio na relaciji Imotski-Čapljina i natrag, svaki dan. Po sireni/trubi toga autobusa Imoćani su se ravnali koje je vrijeme. jer je uvijek točno prolazio i kod naše kuce Mislim da je autobus bio Mercedes, i onda su govorili da je vozio 30 godina. Neznam koje godine, autobus je na putu za Čapljinu sletio sa puta i u stvari se potpno raspao na male komade.(negdje pedesetih godina) Nitko nije poginio i od tada više nje bilo tog Borića autobusa i te pruge za Čapljinu Nakon tog perioda bli su autobusi Jugoslavenske Pošte, koji su vozili putnike i poštu. Autobusi su bili dobri ali je isto bila velika kalvarija za putovati do Splita. Mnogo su stajali i nekim mjestima su šoferi polijevali kotače vodom da se gume ohlade. Sjećam se da su beštimali na gume ruske prizvodnje”.

Imotski 1959. godine, mama Ana Radovinović Tonković sa četvoro starije djece, Joškom, Jagom, Anamariom i Milom u avliji kuće Radovinović.

Izvor: Obiteljska arhiva

Slavko Tonković rođen je u Podbablju 15. prosinca 1923. godine, a umro je u Splitu 23. svibnja 2014. godine. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1951. godine. U Imotskom je radio na raznim rukovodećim poslovima iz svoje struke u poduzećima i ustanovama, te je od 1955. do 1960. godine kao honorarni profesor predavao engleski i njemački u višim razredima Gimnazije Imotski. U Građevinskom poduzeću „Ivan Lučić Lavčević“ u Splitu 1966. godine postavljen je za financijskog direktora. Kao vrhunski financijski stručnjak i poliglot (aktivno je govorio 5 svjetskih jezika) radio je u mnogim zemljama od Libije do Njemačke i Engleske. Uz redovite poslove, sastavljao je ekonomske elaborate za pojedine tvrtke, projektirao modele organizacija i funkcioniranja, te upravljanje sustavima složenih poduzeća. Za Institut za pomorsku privedu Ekonomskog fakulteta u Splitu, 1972. godine napisao je opširnu monografiju „Stambena izgradnja i stambena problematika u Splitu“ katalogiziran u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu, te u Nacionalnoj i Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Nadalje je 1998. godine napisao povijesnu knjigu „Pleme Tonković u Imotskoj krajini“, rad posvećen svojim suplemenjacima koji je katalogiziran u Nacionalnoj i Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. U namjeri da što više pomogne svojim Imoćanima pri zapošljavanju, rješavanju stambenih problema i drugih pitanja, s još nekolicinom ljudi 1970. godine osnovao je društvo Imoćana u Splitu. Kao pokretač, bio je izabran za predsjednika Inicijativnog odbora, pa je u tom svojstvu na Osnivačkoj skupštini Zavičajnog društva „Imotska krajina“ iznio ciljeve i program društva.Nakon sjednice ondašnjeg državnog vrha u Karađorđevu 1.XII 1971. , bio je smijenjen s funkcije financijskog direktora Građevinskog poduzeća “Ivan Lučić Lavčević” i saslušavan od Državne sigurnosti, posebno zbog toga što je u mj. travnju 1970. godine zajedno s bratom Antom na jednom skupu u Splitu vodio polemiku s Milutinom Baltićem o klasnom i nacionalnom u okviru sindikalnog pokreta, te o medjurepubličkim odnosima i podredjenom položaju Hrvatske. Potrebno je istaknuti da je usprkos velikoj opasnosti od jugokomunističkog režima u listopadu 1991. preko Radija Split u ime Društva Imoćana uputio poziv Imoćanima za prikupljanje pomoći radi obrane domovine. Na prvim parlamentarnim izborima u travnju 1990. godine Slavko Tonković je postavljen za nositelja izborne liste HSS za Hrvatski sabor u izbornoj jedinici Grad, te je bio najstariji živući član HSS.
Slavko Tonković vjenčao se 1952. godine s Anom Radovinović, kćeri dr. Pave i Marije Franceschi. Otac je šestero djece (Josip, Jago, Anamaria, Mila, Branko i Pave), djed trinaestoro unučadi i dvoje pranunučadi.

“Sjeti se onih prije Tebe i onih što će poslije doći”

Na fotografiji snimljenoj 1996. godine u avliji kuće Radovinović je Slavko Tonković sa kćerima Anamarijom i Milom, sinovima Joškom i Jagom, unucima i nevjestom.

Izlet mladih Imoćana uglavnom iz obitelji Vučemilović i prijatelja u Lovreć u veljači 1934. godine. S lijeva u kočiji sjede: Nora Vučemilović Baškarad i Vojna Ivanović Poštenjak; stoje Jasna Vučemilović, Marija Ivanović Markota, Ana Vučemilović Čavčić, Ana Vučemilović Dunda, Ana Malić, Mira Vučemilović i Filipo Vučemilović te nepoznati dječak.
„Zbogom brda, zbogom polje,
i Imotski misto moje“
…U razdoblju između dva svjetska rata druženje je bilo posebno zanimljivo. To je ujedno i doba moje mladosti pa se svega toga još bolje i još rađe sjećam. Nestankom austrijske krute hijrarhijske podijeljenosti društva i usprkos terorizma vlasti iz Beograda, Imotski doživljava široku demokratičnost u odnosima ljudi, koji u tom harmoničnom življenju postaju jedna velika obitelj…U našem malom mjestu živjelo se sretno, iako ne u blagostanju, a mladima nije ni trebao novac da bi imali zadovoljstva…. Osnivala su se razna društva koja su kroz natjecanja i zabave ispunjavali svakodnevno življenje…Treba još spomenuti trenutke radosti i žalosti u pojedinim obiteljima, a s njima se veselilo ili tugovalo cijelo malo mjesto… Posebno ću spomenuti naša svakodnevna ljetna kupanja u Modrom jezeru, rijetka spuštanja u Crveno jezero te odlaske na rijeku Vrljiku i njene izvore…. Često se išlo na izlete u bližu okolicu koja je to zaslužila svojom ljepotom ali uvijek nadohvat našem mjestu….Slijede društva raznih sadržaja, dakle športska, prosvjetna i ekološka. Osim toga su i njihovi plesovi, zabave i koncerti uljepšavali naš društveni život…Na kraju moram kazati da takav zajednički život u našem malom mjestu, gdje svatko svakoga poznaje a i svak je s mnogim u srodstvu nije ni postojao nikada prije, a sumnjam da će se ikada ponoviti…U malim mjestima kroz druženje i nove inicijative svaki danom može pružiti zadovoljstva. A kako u Imotskom imamo već i takvu tradiciju lakše je nastaviti gdje smo mi stali.