Dan kravate

Hrvatski je sabor 18. listopada 2008. godine proglasio Danom kravate. Time je kravati odao posebnu počast. Od tada se Dan kravate i službeno slavi u Hrvatskoj, ali i u nekim dijelovima svijeta. Kravata je jedini hrvatski simbol koji je univerzalno poznat i prepoznatljiv. Istodobno, kravata je i simbol Europe, ali i znak nekih temeljnih ljudskih vrijednosti. Kravata je dekorativni odjevni predmet, oblika vrpce, koji se nosi oko vrata provučen ispod ovratnika košulje, izrađen od svile ili nekog drugog platna. Kravata se smatra izvornim hrvatskim proizvodom, a raširila se Europom u 17. stoljeću posredstvom hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu, na kojima je postala prepoznatljiv modni detalj. Među prvima su je prihvatili Francuzi, pa u njihov jezik dolazi pod nazivom cravate, a kasnije i u druge europske jezike pod sličnim nazivima.Fotografija snimljena krajem 19. stoljeća u obiteljskoj arhivi

Fra Petar Kubat

Jedan od najžešćih ratnih sukoba između tadašnjih velesila Turske i Venecije poznat je kao Kandijski rat. Započeo je 1645. godine kod grada Irakliona na Kreti, koja se tada zvala Kandija i trajao sve do 1669. godine. Kopnena granica između Turske i Venecije bila je u Dalmaciji pa su u tome ratu stradali i naši krajevi. U to vrijeme gvardijan franjevačkog samostana na otočiću Manastir u Prološkom Blatu bio je fra Petar Kubat (Kumbat). Da bi izbjegao ratne opasnosti sa svojom subraćom i dijelom stanovništva bježi najprije u Makarsko primorje, a zatim na dan svetog Martina 11. studenoga 1646. godine na tada nenaseljenu istočnu obalu Brača. Tu se zaustavljaju i osnivaju naselje, današnji Sumartin. I fra Filip Grabovac u svome „Cvitu razgovora“ tiskanome 1747. godine spominje taj događaj pa završava pjesmu o fra Petru Kubatu:
…i naseli na vrh Brača selo.
Sva družina zdravo i veselo!

Ovom prilikom svim Sumartinjanima čestitamo 370 rođendan, ujedno i imendan njihovog mjesta, kojemu je osnivač Imoćanin fra Petar Kubat.

Tekst i razglednica crkve u Sumartinu: Antonjeta Baškarad Jutronić

Kamenica ispred crkve sv. Luke na Kamenmostu

Blagdan Sveta tri kralja, ili Bogojavljenje, ili Vodokršće 6. siječnja predstavlja završetak božićnih blagdana, a iz kuće se iznosi i božićni bor. Posjeti obitelji, prijateljima, susjedima u božićno vrijeme i blagoslov vode na Bogojavljenje kraj su radosnih, božićnih blagdana. Kršćanska obitelj ne smije biti bez blagoslovljene vode koja se posvećuje u crkvi ili pred crkvom uoči ili na Sv. tri kralja. Ta se voda u narodu još naziva kršćena i sveta voda. Blagdan koji se nekada zvao Tri mudraca od istoka u Imotskoj krajini najčešće se zvao „o Vodokršću“. Fra Vjeko Vrčić je zapisao: “Svaka naša stara crkva ima čatrnju u svojoj blizini. Služi za blagdan Vodokršća. Svečenik na taj dan prije mise blagosivlja njenu vodu. U narodu je vjerovanje da blagoslov traje do prve kiše. Poslije blagoslova vjernici grabe blagoslovljenu vodu sićima i bronzinima te nose svojim kućama……U nekim našim imotskim župama običaj je poslije mise uzeti iz kamenice blagoslovljene vode u šakama i poškropiti grob svojih pokojnika, razumljivo ako je groblje uz crkvu“.

Na fotografiji je kamenica ispred crkve sv. Luke na Kamenmostu i groblja oko nje koje čuva prah naših predaka….

“Peračice rublja“ u Krnjevalskoj povorci 1956. godine

Imotski, “Peračice rublja“ u Krnjevalskoj povorci 1956. godine koje su pjevajući “Pokažimo ručice,pokažimo nogice,pogledajte kak vrijedne peračice smo mi” (stihovi Marženke Carić), svoju predstavu napravile na bancima na Pazaru. U grupi mačkara s lijeva stoje: Sloven Šoić, Aco Grubišić, braća Niko i Vlatko Vučemilović Mondovi, Boris Pervan, Sveto Dunda te Mića Štambak iza u bijeloj monturi s bijelim šeširom i crnim naočalama. U lijevom uglu vidi se dječak Ivica Ćeme Krilić.
Nije fraza da je Imotski kao grad, uz onaj ladanjski i gurmanski, nekoć zračio izrazito šeretskim duhom. U njemu je, recimo, na račun već poslovičnog imotskog gurmanluka,izrečena i nezaboravna fraza „Idi (jedi) ko da ćeš sutra umrit, a radi ko da si jučer umro.“ Tu je frazu volio ponavljati jedan građanin koji je još u prošlom stoljeću, kada nas je svitlost obilato osvitljavala, volio dobru spizu i uz nju dobru kapljicu, a penziju je, kažu, zaradio bez ijednog dana radnoga staža. I eto, takvom pogledu na stvari onda najbolje dođu Poklade, kad ljudi izgube glavu kontajući samo kako će se umačkarati i malo se opustiti, nakon dugog i teškog trudbeničkog života.To je, ljudi moji, sredina u kojoj glagol „umačkarati se“ inače ima metaforičko značenje jer bi se za onoga ko se odmakne od normalnog; ko se recimo počne praviti važan, ko odjednompromijeni politiku, odnosno stranku, ili malo više popije, znalo reći „Vidi ga kako se umačkara“, odnosno „ Nu ga umačkaranoga, sve mu đava odnio“. I tako dođoše Poklade, a s njima i šaljive zgode od kojih se mnoge mogu naći zabilježene u knjizi „Bako-imotske karnevalije“ autorice Gordane Radić iz koje ćemo izdvojiti neke, ovoga puta posvećene Sveti Simi Dunda, negdašnjem značajnom akteru imotske pokladne scene koji je nedavno napustio i ovu pozornicu života (siječanj 2018.) pa ćemo ispričati nekoliko sličica iz njegova kazivanja. Bilo je to vrijeme šezdesetih godina prošloga stoljeća.

I PROFEŠURI I SUCI SU GRIŠILI U MAČKARAMA
„A evo šta smo jedamput napravili. Ideja profesora i šaljivčine Tonča Ivanovića je bila da te godine nasamarimo Dragu Tolića, staroga neženju u čijoj su se konobi sušili tuđi pršuti.Tribali smo mu ukrast jedan pršut. U to ćemo uključiti još dva kumpanjona, Slovena Šoića i suca Marka Madunića da se i on malo razigra. Scenu ćemo izvesti s prijateljicom Mirom Lolinom, a nju nije tribalo puno nagovarat jer je bila vražja, duhovita, a naš je Drago baš nju „stavio u glavu“. Ona nas je i umačkarala. Marka je zamotala u nov novcat štof za mantel, a nama je dala nike lancune i druge rekvizite. Dogovor je bio da će Mira biti u Drage i kad mi dođemo i kad ona vikne „uh šta me jedan prodimi!“, Drago će se zblanit i poletit za nama. Za to će vrime nestat jedan pršut. Tako je i bilo. Tonči brzo zgrabi pršut i s njime trk priko zida u Mirinu avliju. Tamo ga sakrije. Eto ti ga nazad i ispod glasa govori: pršut je siguran, ajmo mi sad Dragu malo poškakljat. Kad ga je dofatio, Drago stade vikati: ajme, šta mi ovi učini, Mira moja, pomaži!“ Kako ona otvori vrata, vidi on da nema jednog pršuta i stane zapomagat: Mira, bogu moj, Odnesoše pršut, ko će Ravliću na oči, ovi je bio njegov. Čuvaj Mira pršute, odo ja na miliciju. Mi utekosmo priko gostionice Vlade Poštenjaka, prema Šentadi. Marko Madunić je tada bio
predsjednik suda, možeš mislit, u što se uvalio da ga namamimo u mačkare, i sada ti on trči s nama. Bila ti je blizu jedna jama od klaka, klačina, i Marko skoči u nju. Upropasti sav Mirin štof.
Na kraju nas je Mira odala jer smo bez nje izili pršut. Sudac nam dosudi dvi i po iljade za nj, za dva i po kila po petsto dinara. Morali smo platit. Marko nam sudio.

GRGUR NINSKI U IMOTSKOM
„Jednom sam se s mojim kompanjonom Gašom Lekom, šnajderom, umačkara u Grgura Ninskog. A kako. Mića Štambak, nam je iz dućana da cilu peću materijala za napravit abet (habit), ja sam napravio ogromne ruke pomoću posebno izrađenih velikih rukavica, a u Matičnom uredu san posudio jednu veliku knjigu kakvu inače Grgur ima u ruci. Sašili smo pravu Grgurovu kapu, ogromnu veštu na kojoj je radilo troje šnajdera zajedno s Gašom i dogovorili da ću ja jašiti na Gaši, on je malo jači, pa ćemo, pokriveni do poda tom veštom, svečano ući u Mondovu
kavanu di je bio maskenbal. Ali u mačkarama pameti nikad dosta. Zato i ispadne sve komično. Tribamo mi ući, ali nikako da prođemo kroz vrata. Gašo me dobro nosio do kavane,a sada me mora čučeći unositi. Sad on jadan kleca, posrće, saginje se, jedva se drži na nogama, u jednom je momentu malo falilo da se izvrnemo, ali nekako smo ušli. Bilo jefenomenalno, u sali urnebes, nisam imao puno vrimena za digniti oni Grgurov prst i reći štogod iz one matične knjige kako sam planira, jer je nastao toliki smij kad se jadni Gašo morao brzo iskobeljati ispod mene i ko bez duše fatati zrak, spašavati se. Šta ćeš, tribalo je podniti tu žrtvu za tako važnu mačkaradu.“

Fotografija u vlasništvu Ace Grubišića

Glavna ulica Imotskog, Pjaca 1901. godine

Razglednica koja prikazuje Glavnu ulicu Imotskog, Pjacu 1901. godine, izdavatelj je Josip Tripalo. Fotografija je snimljena prije 1897. godine jer je u mnoštvu koje nepomično gleda u fotografa mnogo djece, a na kući Vuković je stijeg za zastavu što znači da je u kući još smještena škola. Naime u Imotskom u novoj kući Vuković na Pjaci otvorena je prva državna škola za dječake 1871. godine, a za djevojčice 1874. godine gdje je bila smještena do 1897. godine, zatim je preseljena u kuću Grubišić, te u kuću Marče do 1911. godine kada je sagrađena nova školska zgrada. Kuću Vuković sagradio je 1870. godine Luka Vuković (1823.-1889.), koji je sa bratom Barišom doselio iz Grubina u prvoj polovini 19. stoljeća. Luka Vuković među raznim političkim dužnostima bio je je Načelnik Imotskoga od1875.do1881. godine i od 1887.do 1889. godine zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru. U kući je 1871. godine rođen dr Mile Vuković, veliki sin Imotske krajine. Dalje je kuća u kojoj je bila Gradska kavana, a na gornjem katu kuće Hrvatska čitaonica otvorena 1875. godine. Po Katastru iz 1725. godine kuća je pripadala Stipanu Crnici, serdaru Imotske krajine, poslije obitelji Ciciliani. Do nje je kuća obitelji Vrčić i Oznić koja je po Katastru iz 1725. godine pripadala Vukosavu Katani, a prethodno venecijanskoj obitelji Pelizer čiji je grb na kući. U sredini fotografije vidi se nekadašnja kuća obitelji Vučemilović koja je ženidbom prešla u vlasništvo obitelji Benzon. U drugoj polovini 19. stoljeća kuća Benzon je uređena secesijskim pročeljem kojeg još nema na fotografiji. Desno do kuće Benzon je kuća obitelji Tripalo koju je kupio od trgovca Bulića doseljenik iz Sinja Andrija Tripalo mirazom supruge Marije Ane Bitanga, kčeri Pavla Bitange. Do nje je kuća obitelji Ivanišević-Đomba te u sklopu turske kule visoka kamena kuća koja je dugo bila vlasništvo obitelji Ligutić koji su u 19. stoljeću doselili iz Splita.Razglednica: Zbirka Igora Goleša

Starica sa krunicom

Posipanje blagoslovljenim pepelom na Pepelnicu ili Čistu srijedu u kršćanskoj tradiciji označava pokoru i spremnost na novi život, a riječima: “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti” podsjećamo se naše smrtnosti i prolaznosti.
Sliku starice sa krunicom (ulje na platnu) naslikala je 1918. godine Marija Franceschi Radovinović

Spilja Gospe Lurdske u crkvi svetog Frane u Imotskom

Spilja Gospe Lurdske u crkvi svetog Frane u Imotskom napravljena za 100. obljetnicu Lurdskih ukazanja 1958. godine, a djelo je Nikole Samardžije. U Lourdesu, gradiću koji leži u podnožju Pireneja na današnji dan 11. veljače 1858. godine, dakle prije 159 godina bilo je prvo ukazanje Blažene Djevice Marije djevojčici Bernadetti Soubirous. Sve troškove za izgradnju spilje Gospe Lurdske u imotskoj crkvi financirala je Danica Jeličić Vučemilović supruga Norberta Vučemilovića (1882.). Norbert je sin Nikole Vučemilovića (1852.) i Josefine Wanmuller (1854.), unuke liječnika dr. Giuseppea Wanmullera koji je došao iz Venecije u Imotski gdje je i umro. Kako Danica i Norbert Vučemilović nisu imali potomaka baš kao ni Norbertova braća Amlet (1880.) i Jere (1889.) te sestre Ruža (1892.) i Ana (1895.) darovali su svoju kamenu kuću preko puta gimnazijske zgrade časnim sestrama i financirali izgradnju spilje Gospe Lurdske u imotskoj crkvi.


Kapetan Vjeko Franceschi (Perinuša, 1941.- SAD, 2017.)

Kapetan Vjeko Franceschi (Perinuša, 11.srpnja 1941.- SAD, 30.siječnja 2017.)

Zbogom najdraži kapetane, neka te anđeli prate u posljednjoj plovidbi prema nebeskoj luci!

“I m ready to go anywhere, I m ready for to fade Into my own parade, cast your dancing spell my way I promise to go under it Hey! Mr Tambourine Man, play a song for me I m not sleepy and there is no place I m going to…”

Stari most preko Vrljike na Perinuši 1934. godine

Stari most preko Vrljike na Perinuši sa izletnicima iz Imotskog, travanj 1934. godine.
Na mostu su s lijeva: Jure Gattin iz Splita, Ana Vučemilović Čavčić, Mira Vučemilović, Milan Kujundžić, Ernestina Mostarčić, Ljubo Tripalo, Marica Milinović, Nora Vučemilović Baškarad, Frane Mostarčić, Vera Vučemilović Marušić, Korina Nikolić Tonković, Marija Vuković Jelavić; sjedi Filipo Vučemilović; na nogama: Dušan Juričić i Nino Ferrari.

Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić