Author: Stari Imotski

Glazbeni instrument koji je pripadao Alfonsu Bitangi

Stari Imotski

Glazbeni instrument, bugarija? koji je pripadao Alfonsu Bitangi (1851-1925), prvom kapelniku Imotske glazbe, uglednom imotskom trgovcu i Načelniku Imotskog. Imotska glazba prvi put je nastupila 8. veljače 1870. godine u Imotskom na dočeku don Mihovila Pavlinovića prilikom otvaranja Narodne čitaonice te je sudjelovala  i na svečanom dočeku cara Franje Josipa I. 24. travnja 1875. godine u Imotskom. Članovi najstarije Imotske glazbe su: Pjerin Bitanga (Alfonsov brat), Miće Rako, Šime Mravak i Stipe Ligutić, Josip Tripalo, Alfonso Bitanga i Jure Vučemilović Zuko. Glazbeni instrument pohranjen je u kući Radovinović Jagul u Imotskom. Interesantno je spomenuti da su braća Alfonso i Pjerin Bitanga rođaci sa Josipom Tripaloo odnosno oni su djeca brata i sestre Frane Bitanga i Marije Ane Bitanga Tripalo, a Jure Vučemilović se oženio za njihovu rodicu Rafaelu Truccolo, kćer Vancije Bitanga, sestre Frane i Marije Ane.

Uspomena Prve svete Mise, fra Vjeko Vrčić

Stari Imotski

Fra Vjeko Vrčić rođen je 28. veljače 1914. godine u Imotskom, od oca Luje (Vjekoslava) i majke Ane r. Jeličić. Kršten je 28. ožujka 1914. a sakrament sv. krizme je primio u ljeto 1922. u rodnoj župi.

Osnovnu je školu pohađao u Imotskom od 1920. do 1925. a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju od 1926. do 1931. U franjevački novicijat stupio je u Zaostrogu 2. rujna 1931. Prve jednostavne zavjete položio je 3. rujna 1932. a svečane u Makarskoj 30. studenog 1935. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Sinju i Makarskoj u razdoblju od 1932. do 1938. Sveti red đakonata primio je u Splitu 18. prosinca 1937. po rukama msgr. Kvirina Klementa Bonefačića, koji ga je zaredio i za svećenika 12. ožujka 1938. godine u Makarskoj.

Spomen na Prvu sv. Misu koju je prikazao  fra Vjeko Vrčić 1938. godine i to 12. 03. u Makarskoj i 13.03. u Imotskom.

Zlatomisnik (12.3.1938.-12.3.1988)Veličanstven nisam hram
i nisam zlatno tele,
ni kićen oltar nisam
gdje hvale bi se svele.Punih pedeset ljeta
bilo je toga…
svijetlih sunčanih dana
I tuge se dosta svilo.

Ja neću tamjana kad,
izvor mu ljudska usta
sve što izlazi iz njih
obmana to je pusta.

Nek Ti je, Silni hvala
za svijetle i sretne dane
za gromove i tuče
život nek sretan svane!

Fra Vjeko Vrčić (1997) Labuđi pjav

Izvor: Obiteljska arhiva
Fra vjeko

Josip Tripalo (1862.-1929.)

Stari Imotski

Josip Tripalo (10. 03. 1862.-25.03.1929.), najuspješniji Načelnik Imotskog svih vremena sa suprugom Dobrilom Šegvić (1868.) i petoro od svoje sedmoro djece  (još nisu rođeni Nevenka i Miro) u obiteljskoj kući na imotskoj Pjaci, snimio 1905. godine Giusepppe Popovich, Imotski. Josip je jedini sin doseljenika iz Sinja Andrije Tripalo i Annamarije Bitanga (1828.), kćeri Pavla i sestre dr. Augustina Bitange. Otac Josipa Tripala Andrija po dolasku u Imotski oženio je Mariju Anu te je uz suprugin miraz kupio na dražbi kuću trgovca Bulića na Pjaci i dogradio drugi kat. Andrija i Marija Ana imali su nekoliko djece koji su umrli u mladenačkoj dobi te im je ostao jedini sin i nasljednik Josip. Josip Tripalo rođen na današnji dan prije 155 godina izrastao je u pravoga gospodina, bio je kulturan, član prve Imotske glazbe te se uspješno bavio trgovinom. Josip je imao sedmoro djece, sa prvom ženom Milicom Jerković kćer Mariju koja se poslije udala za odvjetnika iz Vrgorca Ivu Jelavića. Nakon Milicine smrti oženio se za Splićanku Dobrilu Šegvić s kojom je imao četiri sina Andru (1899.), Ljubu (1902.), Antu Tonka (1903.) i Mira (1907.) te dvije kćeri Milicu (1898.) i Nevenku (1905.). Nitko od Josipove djece nije imao djece, te je obitelj izumrla. Josip Tripalo najuspješniji je načelnik Imotskog biran u razdobljima 1894.-1896.,1899.-1905. i 1905.-1911. Među ostalim za njegova mandata Imotski je među prvim gradićima u Dalmaciji dobio novu školsku zgradu Pučke i Građanske škole koja je dobrim dijelom i njegovom velikom zaslugom izgrađena 1911. godine  uz suradnju sa narodnim zastupnikom Josipom Vergilom Perićem. Osim za izgradnju školske zgrade, zaslužan je za provedeno prvo suvremenije osvjetljenje Imotskoga sa dvanaest visokih ferala te je izgradio vodovod uz Vrljiku kojim Imotski dobiva vodu. Zahvaljujući Josipu Tripalu glazbaru i uzornom načelniku, skrblju općine osnovala se 21. prosinca, 1893. Općinska glazba te nešto kasnije Vatrogasno društvo. Kao crkovinar i Načelnik sudjelovao je novčanim doprinosima u uređenju unutrašnjosti imotske crkve. Josip Tripalo radio je i pomagao gdje je trebalo pa je i njegovo ime ostalo čvrsto vezano uz narod Imotske krajine. Umro je 1929. godine. Josipov sin Ljubomir (1902.-1945.) također Načelnik Imotskog pred II svjetski rat, jedan je od osnivača i predsjednika društva “Lipa” za uređenje i proljepšavanje Imotskog. Uz veliku financijsku pomoć Ljube Tripala, plemenitog čovjeka, svestranog intelektualaca, kolekcionara umjetničkih slika, nadareneg glazbenika, ubijenog 1945. godine  zasađen je drvored lipa koje i danas krase nekadašnji Pazar, sredili su se putevi do spilja u jezeru, napravljena je vidilica i put do nje. Kolekciju umjetničkih slika poslije Ljubine smrti njegova sestra Milica Tripalo poklonila je muzeju samostana u Imotskome. Ante Tonko Tripalo jedini oženjen sin Josipa Tripala profesor fizike i matematike na Sarajevskom sveučilištu prije smrti 1993. godine u ratnom Sarajevu napisao je oporuku prema kojoj imovina obitelji pripada Gradu Imotskom. Po oporuci Grad Imotski bi trebao prodati dio velike imovine Tripalovih, a kuću na kojoj treba stajati natpis “Obitelj Tripalo” preurediti za kulturne ili karitativne sadržaje. Do danas ništa nije napravljeno iako je obitelj Tripalo kroz proteklih više od stotinjak godina puno napravila za razvoj grada Imotskog.

Na Modrom jezeru 1945. godine

Stari Imotski

Grupa imotskih gospođica na Modrom jezeru 1945. godine. U grupi su tri sestre Vučemilović, kćeri Zane i sestre Figura, kćeri doseljenika iz Poljske Josipa te prijateljica. S lijeva stoje: Vanda Figura, Anka Vučemilović, Marica Kusić, Jasna i Marija Vučemilović te Olga Figura.

Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić

Na Modrom jezeru 1932. godine

Stari Imotski


Vojna Ivanović, Bosiljka Lončar i Marija Ivanović 1932. godine na Modrom jezeru. Marija (1913.) udana za Kruna Markotu i Vojna (1915.) udana za Kostu Poštenjaka su kćeri Jakova Ivanovića (1892) i Julije Schramadei koji su još imali kćeri Miru (1917.) udanu za Svetozara Pelicarića i Đemu (1919.) udanu za dr Veljka Vukovića te jedinog sina Tonća (1923.) oženjenog za Melitu Fegić. Otac Jakova Ivanovića Petar Jakov (1830.) oženjen za Luciju Đamonja je brat profesora don Nikole Ivanovića. Ivanovići su doselili iz Krstatica početkom 19. stoljeća u Imotski te su se bavili trgovinom.
Fotografija je objavljena u monografiji Od krinoline do Coco Chanel na imotskoj Pjaci (2006) Gordane Radić i Suzane Budimir

Imoćanka, Villana d Imoschi

Stari Imotski
Tradicijska kultura Dalmatinske Zagore i usmena književnost često ističe važnu, čak superiornu ulogu žene u kućanstvu kao što je, primjerice, u priči o ženi koja, nakon što muž ode u polje, ostaje u kući obavljajući uobičajene poslove Ujutro bi dotirala vodu, otišla bi, donijela bi drva, dicu bi očistila, uredila, priobukla. Spremila bi ručak, dala bi svinjadi, kokošiman i tako dalje… Žena drži tri ugla kuće, ako se s čovikom dobro slaže i četvrti mu nosit pomaže…. Imoćanka, Villana d Imoschi predstavljena je 1846. godine u knjizi “La Dalmazia” Francesca Carrare koja se čuva u Etnografskom muzeju Split, Braća Battara, Zadar izdavači i tiskari.

Profesor don Nikola Ivanović (1835.-1925.)

Stari Imotski

Profesor don Nikola Ivanović (1835.-1925.), sin Grge rođen je u Imotskome.
Druga je polovica 19. stoljeća. Dalmacija je pod Austrijom, službeni je jezik talijanski. Tim jezikom služi se se državna admnistracija, sudstvo, školstvo. U Splitu su na vlasti Antonio Bajamonti i njegovi autonomaši. Glavni protivnik im je Narodna stranka koja traži spajanje Dalmacije s Hrvatskom i Slavanijom te uvođenje hrvatskoga jezika kao službenoga. Osnivaju „Slavjanski napredak“, „Narodnu glazbu“, nastoje razbuditi nacionalnu svijest. Veliku pobjedu postigli su pohrvaćenjem splitskih srednjih škola Velike realke i Klasične gimnazije. 1880. godine, a preuzimanjem splitskog Općinskog vijeća 1882. uveden je hrvatski jezik kao nastavni i u osnovne škole. To je bilo veoma važno jer je mlade ljude trebalo od malih nogu odgajati u nacionalnom duhu i učiti ih hrvatskom jeziku. Problem je, međutim, nastao jer je u školama bilo malo nastavnika koji su dobro poznavali hrvatski jezik i imali ljubav za nj.
Jedan od navrsnijih i najagilnijih profesora hrvatskoga jezika, ujedno i pravi rodoljub, koji je svoje rodoljublje uz rad u razredu izražavao u javnome životu, bio je Imoćanin Nikola Ivanović. Prema dr. Zdravku Mužiniću rođen je 1835. u Imotskome. završio je franjevačku gimnaziju u Sinju, potom i bogosloviju. Diplomirao je klasičnu filologiju i slavistiku u Beču. Kako su u to vrijeme austrijske vlasti napadale franjevce koji su se borili za hrvatstvo napisan je Memorandum kojeg su 1865. godine osobno caru Franji Josipu I uz usmeno obrazloženje predali profesor don Nikola Ivanović i profesor fra Šimun Milinović,kasniji Barski Nadbiskup. Poslije studija profesor don Nikola Ivanović se vraća kao profesor u Sinj gdje u gimnaziji predaje hrvatski jezik koji je prvo u njoj uveden kao službeni jezik. Godine 1879. prelazi na splitsku Veliku realku gdje djeluje do mirovine 1899. Jednu školsku godinu (1896) bio je i ravnatelj ove ustanove. Umro je u Splitu 1925. godine međutim nikad nije zaboravio Imotski u kojem je izgradio jednu od najljepših grobnica gdje je želio naći vječni mir  te darovao crkvi svetog Frane mramorni Gospin oltar vrijedan 10.000 kruna. Njegovi učenici volili su ga i cijenili, a on je nastojao i uspijevao da đaci nauče i prihvate hrvatski jezik kao svoj materinski. Dr. Ivan Bulić splitski odvjetnik i javni radnik sjeća se svoga profesora. „Savršeno je poznavao narodni govor i izražavao se prirodno i slikovito kao pučki guslar. Riječ mu je tekla pučki i prirodno… A znao je pričati slikovito i duhovito, sasvim po narodnu.“
Jedan od Ivanovićevih učenika bio je i Vladimir Nazor (1876.-1949.). On u svojoj noveli „U magarećoj klupi“ opisuje profesora don Nikolu Ivanovića iako ga poimenično ne spominje. Prisjeća se kako je svojim nekonvecionalnim pristupom i ljubavlju za naš jezik utjecao da budući značajni književnik osjeti ljepotu materinjega jezika. „ I ja napokon osjetih da je i hrvatski jezik nešto lijepo…. Nisam više htio govoriti ni s kime talijanski; izašao sam na Pazar da slušam Zagorce koji su prodavali kokoši…“
Zabilježeno je i jedno svjedočanstvo poznatog političara rođenog u Imotskome dr. Josipa Smodlake (1869. –1956.). “U narodnoj čitaonici, gdje se svakoga dana poslije podne sakupljala hrvatska elita svi su govorili samo talijanski. Ostao je nezaboravan komični prizor koji se često ponavljao kad bi u društvenu dvoranu ušao profesor don Nikola Ivanović, stari Imoćanin, koji se nije bio otuđio svojem jeziku kao sva ostala splitska gospoda. On je ulazeći stalno običavao da ih u šali pozdravi riječima „ Da ste zdravo latinska gospodo slovinskoga roda i plemena!“
Antonjeta Baškarad Jutronić

“Dva oka” 1939. godine

Stari Imotski

Imoćani su se ljeti kupali i u izvorima Vrljike “Dva oka”. Na kupanju u izvoru “Dva oka” 1939. godine je klapa Imoćana: Veljko Vuković, Đema Ivanović, Draga Vicić, Jakov Colombani, Mile Vilenica i Vojna Pušić.

Gospe od Ružarija

Stari Imotski

Zavjetna crkva Gospe od Ružarija koju je obitelj De Franceschi na temeljima veće i starije crkve, vjerojatno benediktinske počela graditi 1719. godine na svom posjedu u Imotskom polju pokraj Opačca, jednog od izvora rijeke Vrljike. Crkva je posvećana velikoj pobjedi nad osmanlijskom flotom u bitki kod Lepanta 07. listopada 1571. godine i kolaudirana pod imenom Gospe od Ružarija.
Blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice kojeg slavimo 7. listopada je spomen na veliku pobjedu kršćanske flote nad Turskom u glasovitoj bitki kod Lepanta 7. listopada 1571. i u kojoj su sa svojim galijama sudjelovali Hrvati i to sa šest galija, jedna iz Kotora i jedna iz Kopra. Pobjeda se pripisuje molitvi krunice na koju je pozvao kršćanski svijet tadašnji papa sv. Pio V. 1569. da se na taj način obrani od turske sile. Naime, u 16. stoljeću Europa se našla pred velikom opasnošću od turske vojske koja je osvajala nove krajeve i prijetila cijeloj Europi. Dana 7. listopada 1571. došlo je do odlučne pomorske bitke kod Lepanta (u Korintskom zaljevu, u Grčkoj) u kojoj je ujedinjena španjolska, venecijska i papinska flota, pod zapovjedništvom Don Juana d´Austria, pobijedila osmanlijsku flotu. Na spomen velike pobjede papa dan 7. listopada proglašava blagdanom “Gospe od Pobjede”. Godine 1573. spomendan mijenja ime u “Blagdan svete Krunice”, odnosno “blagdan Kraljice od Krunice”, a u krajevima gdje se krunica zove ružarij blagdan nosi ime “Gospe od Svetog Ružarija”.
Kapetan Vjeko Franceschi zapisao je o Lepantskoj bitci:”U slučaju da je Lepantska bitka izgubljena od kršćana onda bi obje obale, sjever i jug Mediterana bile sasvim muslimanske. Zato je bitka kod Lepannta jedna od najvažnijih bitaka u povijesti Europe. Iz našsih krajeva  bili su brodovii iz Rijeke, Zadra. Dubrovački brod se navodno izgubio-zalutao (neki kažu da je Dubrovnik bio oprezan prema Turcima i zato nije poslao svoj brod). Ostali su bili iz svih mediteranskih gradova/država kao Napoli, Genovs, Barcelona. Sve te mediteranske nacije su u Lepntu stavile spomen ploču za svoje pomorce te je i Hrvatska je pred desetak godina poslala delegaciju koja je postavila spomen ploču i za Hrvate. Gradić Lepant  ima danas drugo ime ali sam zaboravio.  (08.10.2016.)
Udruženje kapetana iz Raba je prošle godine (2015.) poslalo delegaciju na dan bitke i oni obilježavaju taj dan. Kap Mario Babić iz Trgira je bio u jednoj delegaciji u posjeti Navpakosu. Mislim da je ova crkvica na slici bila takodjer na nekadašnjem imanju Franceschi koje je prodano tridesetih godna. Nisam nikad tu bio! (02.12.2016.).

Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine

Stari Imotski

Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine, Vlastnik Josip Tripalo.
Kamenmost je najstarije naselje u Podbablju, a prvi put se spominje 1400. te godine. Kameni most preko Vrljike porušen je 1944. godine za vrijeme II svjetskog rata, a na istom mjestu nekad je stajao rimski most, na putu iz Ad Novae (Runovića) prema Prološcu (Epilentio) te Duvnu (Delminium). Prilikom gradnje kuće Filipa Patrlja 1886. godine pronađeni su razni arheološki nalazi iz rimskog doba. Pokraj ceste je i groblje te stara župna crkva Sv. Luke izgrađena u 15.st., a obnovljena 1705. godine kada je posvećena sv. Luki evanđelisti.
…..Kad je preokoračio Kamenmost hladnu Vrliku, nezna se čisto. Neki hoće da ga čak Rimljani prebacili, da im prenese put za Delminium, a sude po nadpisu što je i danas u jednom stupu, te glasi: MARCO AURELIO ANTONIO AUGUSTO ARMENIACO i t.d…. U ono doba, kod Kamenmosta bit će nešto bilo. Pučka veli, da je odmah po porođenju bio manastir kod Kamenmosta, pa prnešen na Vrliku, potom na školjić u Blato, a najposli u Varoš. Otrag dvie godine, dovezao se Filip Patrlj da iz temelja gradi kuću kod Kamenamosta. Što ćeš vidjeti! Radnici kopajuć temelj, odkriše tlo starniske zgrađe, sve popodano na okvire finim šarovitim mozajikom…
Kad je odzvonilo Turčinu, Imotski fratri bez manastira (za Semitecola 1735.) biše na razkršću, “ili bi gradili manastir kod S. Frane pod tvrđavom, ili kod S. Luke uz Kamenmost”…Fra Ivan Tonković (1890) Putopisne crte

Izvor: Obiteljska arhiva