Grupa imotskih gospođica na vidilici Modrog jezera u svibnju 1944. godine. U grupi s lijeva stoje: Danica Leko, Anka Radovinović Tonković i Marica Kusić Franceschi.

Izvor: Obiteljska arhiva

S obzirom da je posjeta cara Franje Josipa Imotskom posjeta na najvišem nivou kakva se Imotskom poslije nikad  nije više dogodila dajemo  neke zanimljive podatke poznate starim Imoćanima o obitelji u čijoj je kući car prespavao kao i podatak tko je caru ustupio kočiju za vrijeme boravka u Imotskom.  Austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj Franjo Josip I (1830.-1916.) za vrijeme boravka u Imotskom od 24. do 25. travnja 1875. godine prespavao je u kući Mazzi, a vozio se karucom okovanom srebrom koju mu je ustupio općinski liječnik dr. Augustin Bitanga i koja je poslana po cara u Zagvozd do kojeg je car došao na konju. Dijelovi karuce u kojoj se vozio car Franjo Josip I pohranjeni su i danas u podrumima kuće Radovinović Jagul u Imotskom. Po kazivanju dr Pave Radovinovića kočija njegovog oca dr Augustina Bitange bila je tada u Imotskom  u kojem je bilo jedva nekoliko kočija najljepša i najbogatije ukrašena kočija i jedina primjerena za vožnju caru. Dr. Antonio Mazzi (1825.—1892.), doseljenik iz Vallegia u Italiji vjenčao se sa Domenicom Laurić, kćerkom jedinicom Andrije Laurića, bogatog veleposjednika iz Mirca na Braču. Andrija Andrea Laurich (1799.-1862.) sin je Mattea Laurich i Fortunate Gorizio, a Andrijina supruga je Aurelia Nagy iz Graza (1816.-1868.) čiji su roditelji Franz Nagy i Rosa Wagner. Andrija Laurić bio je predsjednikom Suda u Imotskom u kojem je sagradio lijepu kamenu kuću, a na ulaznim vratima kuće uklesan je natpis A.D. 1847. Andrea Laurich. U Rišćanskom selu Andrija je sagradio kuću koju je oporučno ostavio “Javnoj dobrotvornosti”, društvu koje se brinulo za siročad. Dr. Antonio Mazzi završio je Facolta di medicina e chirurgia nella R. Universita di Padova u Padovi i bio je jedan od prvih liječnika u Imotskom, kasnije je postao kotarski liječnik u isto vrijeme dok je dr. Augustin Bitanga bio općinski liječnik. Nakon vjenčanja sa Domenicom Laurich dr. Antonio Mazzi sagradio je sa zapadne strane lijepu kuću spojenu sa zatvorenim mostom sa starom kućom Laurić. Dr. Antonio i Domenica Mazzi imali su 12 djece međutim puno njih nije doživjelo punoljetnost. Od preživjelih su bili Andrija koji je studirao farmaciju u Beču ali ubrzo je nakon studija umro u Imotskom od upale pluća, Dominik koji je bio odvjetnik u Mostaru i poslanik u Beogradu, Luigi koji je bio liječnik u Splitu i jedan od osnivača ali i prvi predsjednik društva liječnika Kraljevine Dalmacije, a imao je i odlikovanje od crnogorskog kralja jer je kod njih pomagao u borbi protiv kuge. Aurelio je bio agronom i radio kao inspektor za monopol duhana u Kraljevini Jugoslaviji. Nekoliko kćeri dr. Antonija Mazzi udajom se vezalo za neke druge imotske obitelji, Tripalo, Bošković, Benković, Grubišić. Od pripadnika obitelji Mazzi u Imotskom jedna od zadnjih je ostala Ella Santina Mazzi, kćer dr Antonija koja se udala za Antonija Benkovića, a umrla je 1930. u Imotskom. Ellina kćer udala se za Hamilkara Boškovića koji je bio osnivač Croatia Filma.
Na fotografiji snimljenoj 1935. godine u vlasništvu Antonjete Baškarad Jutronić lijevo se vidi kuća Laurić, poslije Mazzi.

Podaci u tekstu o obiteljima Laurić i Mazzi: Leo Mazzi

Car Franjo Josip I na svom putovanju kroz Dalmaciju  24. travnja 1875. godine doputovao je u Imotski. Car je u Imotski doputovao kočijom, a do Zagvozda je morao na konju, jer je cesta prema Zagvozdu izgrađena 1881.godine. U carevoj pratnji kroz Dalmatinsku zagoru pratila su ga tri generala, Mondel, Beck i Rodić, više časnika i drugih uglednika.
U dnevniku putovanja carev boravak u Imotskoj krajini opisuje C. Garimberti: „Car je iz Splita krenuo u 4 sata ujutro, a većim, dijelom puta je padala kiša- Usprkos tome car je uvijek držao kočije otvorene. U 3h i 30 minuta, car je prispio u Imotski. Dvadeset i pet slavoluka ispletenih borovinom, brezovinom i inim zelenilom uresili putove gdje su bili poredani rondari svih obližnjih sela, a i streljači 80-og vojničkog bataliuna, svi odjeveni čarobnom narodnom nošnjom. Pošto je Car sašao u dvorane Kotarskog poglavara, primio je poklone svećenstva, civilnih obćinskih i vojničkih vlasti i raznih odaslanstava, koja su opetovano i uzhitno izrazila uvjeravanja nepokolebljive vjernosti prema Carevini. Njegovo je Veličanstvo saslušali još razne osobe. Njegovo se Veličanstvo udostojalo odgovoriti na načelnikovu besjedu:
„Radostno primam uvjeravanja viernosti koja mi Vi činite u ime Imotske Obćine. Milo mi je boraviti za nekoliko časaka na ovoj skrajnjoj međi carevine, usred hrabrog puka, koji se je uvijek odlikovao sa svoje privrženosti prema momu Domu i carstvu. Izručite svim vašim obćinarom moj Vladalački pozdrav.“
Car je u Imotskom odlikovao načelnika Ivana Kolombanija zlatnim križem sa krunom i glavara Antu Jukića srebrnim križem za zasluge.
U „Narodnom listu“ je kasnije objavljen opširniji dopis o carevom boravku u Imotskom: „Imotski 28.travnja. Vjerni i dušom odani Imoćani svojem premilostivome kralju bilježe neizbrisivim slovima u svojoj pameti dan 24.travnja; ovaj dan bo imadoše sreću licem u lice vidjeti svoga ljubljenoga otca, Franju Josipa I. U oči tog znamenitog dana odvezoše se gg. c.k. kotarski naš poglavar i načelnik k Sinjskoj međi, da pričekaju visokog gosta. Tute gosp. načelnik pokloni se N.V. slijedećim riečim: „Svietla kruno! Hrvatski Imotski narod preko preponiznoga svog načelnika izražava V.V. najdublju svoju podaničku privrženost i vjernost, kličući trojstruki: Živio! Živio! Živio!„ – Na što se svjetla kruna udostojala prijazno zahvaliti.
Koga god noge ne izdale, pohrlio da što može dostojnije naresi prozore svoje, kuće zastavami i sagovi, da što jasnije podade znak svoje privrženosti prema kralju svojemu. U tinji čas varoš ti se preobrazio. S jedne strane slavoluk do slavoluka, kao 24 zelena gorostasa, ulazni zastupajući cijelu krajinu, a ostali seoske odlomke, točno i ukusno izvedena, a zastavami narešena, kao što je i prozori dojedne kuće, od bogatčeve kuće do siromaške.
Bijahu tri i pol sata popodne kadno kočija stane pod ulaznim slavolukom. Ondje se obćinsko zastupstvo pokloni N.V. – A kad Franjo Josip, pored 400 sjajno odjevenih momaka, cviet i ponos Imotske krajine, nastavljaše svoj ulaz u varoš , sve bijaše u uzhitu. Po ulicah, sa prozora, iz kuća probija i po zraku se razliega gromoviti „živio“; nema duđe da svojemu kralju ne nazivlje dobrodošlicu; zvona zvone, mužari grme, bubanj buba, a glazba udara, konji poigravaju pod vještimi konjanici, cvitje se odasvuda prosipje, a u mnogom oku suza se svjetluca. Već kočija stade: sve su oči uprte. Kralj poviri, iz kočije izadje, a tu zaori gromki, urnebesni „Živio“ koj te potrese i u dnu duše odiva nadje. Iza kratka otpočinka u pripravljenu mu stanu, N.V. udostojalo se saslušati i primit poklone naših svećenika i višejih Bosanskih, koji se požuriše se ovamo, da se poklone hrvatskom kralju; obćinskog zastupstva i činovnika. Svakomu N.V. blagozizvolilo odvratiti prijaznimi rieči, koje će se vijekom spominjati.
Na ime ovog V.V. svedjer vjernoga hrvatskoga naroda, preponizno otpraviteljstvo obćine Imotske izrazujuć vam neprigibljivu svoju podaničku privrženost i ljubav, najvruće preporuča primilostivom srdcu V.V. prepokornu ovu molbenicu za uredjenje voda Imotskog polja i dosliedno prepororedjenje ove V.V. udostojalo se blago odgovoriti i svoju pomoć obećati.
Dok je boravio u Splitu car je darovao 9680 fiorina od koji Imotskoj krajini:
Za siromahe u Lovreću f.70
Za siromahe u Poljicima f.70
Za siromahe u Rašćanima f.70
Za siromahe u Podbablju f.80
Za siromahe u Vinici f.30.
Zavodu za siromahe u Imotskom i za siromahe iz Imotskog i Glavine f.300 za nabavu odjeće za siromahe u Grabovcu f.80. Za nabavu odjeće za siromahe u Krstaticama f.30. Za nabavu odjeće za siromahe u Slivnu f.30.
Nedjelja je 25.travnja, a car po svom pobožnom običaju sasluša malu misu u 5 uri u župnoj crkvi. Sve je pripravo za odlazak: kiša neprestano lieva, hladno je. Biokovski vrhunci pokriti su sniegom. Danas car jaše, a jaše i ciela vojnička svita i popečatelji. Puk, ka na jedno čudo upre oči…..

Dijelovi teksta „Grad na gori“, br 2-1998, Milan Glibota

Fotografija cara Franje Josipa u kočiji snimljena je za posjeta Mostaru 3. lipnja 1910. godine