Author: Stari Imotski

Francesco cav. de Geremia (Jeremiasch)

Stari Imotski
Pomorska bitka kod Visa u kojoj su se sukobile mornarice Habsburške Monarhije i Kraljevine Italije zbila se prije 151 godinu kišnog 20. srpnja 1866. godine. U tom ratnom sukobu cilj pomorskog pohoda Kraljevine Italije bilo je zauzimanje istočnojadranske obale. Iako je talijanska flota bila daleko moćnija i brojnija od austrijske, bitka je završila pobjedom austrijske flote koju je predvodio kontraadmiral Wilhelm von Tegetthoff (23. prosinca 1827. – 7. travnja 1871.),  jedan od najistaknutijih pomorskih zapovjednika 19. stoljeća dok je zapovjednik talijanske flote bio grof Carlo di Persano.   To je bila odlučna pobjeda za nadbrojniju austrijsku pomorsku silu  nad nadmoćnijom talijanskom silom i prva velika europska pomorska bitka u kojoj su sudjelovali brodovi koji su koristili željezo i paru, te jedna od posljednjih koja je uključivala promišljeno probijanje brodskog trupa.Budući da su na austrijskoj strani sudjelovali brojni hrvatski mornari, važna posljedica austrijske pobjede pod Visom bilo je odbacivanje naklonosti prema Italiji i buđenje hrvatske nacionalne svijesti u Dalmaciji. Kako je napisao Ante Ujević u knjizi “Imotska krajina” (1954.) Imoćani su se pokazali junacima te 1866. godine kada je trebalo braniti Dalmaciju od talijanske agresije. Oko 200 Imoćana mornara i podoficira istakli su se u borbama kod Visa koje su u odlučnoj bitci 20. srpnja 1866. godine donijele poraz nadmoćnijoj talijanskoj mornarici. Za ranjenike Imoćane u borbi pod Visom u Imotskom je sakupljeno u jedan dan oko 150 fiorina pomoći. Zauzimanjem imotskog načelnika Ante Rossija općina je na svoj trošak liječila sve vojne ranjenike Imotske krajine, a tadašnji općinski liječnik dr. Antonio Mazzi odlučio ih je liječiti besplatno. Nakon Viške bitke Austrija počinje uviđati da je nečovječno narodu koji se za nju bori nametati tuđi jezik i odnarođivati ga bez svoje vlastite koristi.

Na fotografiji portret Francesca cav. de Geremia, kapetana fregate u Viškoj bitci na strani Austrije, supruga Elizabete Elise Carminatti. Elisa Carminatti de Geremia sestra je Antonie Carminatti Lusnik, bake dr Pave Radovinovića. Elisa i Francesco de Geremia odselili su se krajem 19. stoljeća sa kćerima Mariom i Gianninom u  Napulj gdje su i ostali. Zanimljivo je da se jedna od dvije sačuvane knjižice ljubavnih soneta “Agli sposi Francesco cav. Jeremiasch Elisa Carminati pochi versi, Venezia 4 maggio 1859.” koju je povodom vjenčanja Elise i Francesca 1859. godine napisao u Veneciji Elisin ujak kanonik Don Angelo Maria Nonveiller čuva u Nacionalnoj knjižnici u Firenci, a druga u arhivi obitelji Radovinović. Kad bi dr Pave Radovinović unucima pričao o svojoj tetki spominjao ju je kao mia zia di Napoli.
 
Anamaria Marušić Tonković
 
Akvarel na papiru  Francesca cav. de Geremia u kući je obitelji Radovinović u Imotskom
 
 

Crkvica Gospe od Karmela na imotskom groblju

Stari Imotski

Crkvica Gospe od Karmela na imotskom groblju gdje se svake godine 16. srpnja održava misa. Crkvica je sagrađena kao i groblje 1866. godine za gvardijana fra Ante Perića. Crkvica Gospe od Karmela bila je dugi niz godina u ruševnom stanju, a obnovljena je zahvaljujući velikom milodaru u iznosu od 16 tisuća DEM pok. Anke Vučemilović (1929.-.1996.), kćeri Ivana Zane Vučemilovića imotskog Načelnika od 1912. do 1918. godine u teškim ratnim danima, nositelja hrvatstva i katoličanstva u Imotskom i cijeloj Krajini te pomagača svih potrebitih.

Kuća Grubišić, privremena škola pri kraju 1897. godine

Stari Imotski
Tin Ujević (Vrgorac, 5. srpnja 1891. – Zagreb, 12. studenog 1955.). Na fotografiji je kuća Grubišić koju je sagradio Stipan Jukić 1877. godine, a niže su kuće Mazzi. Kuća Grubišić je postala privremenom školom pri kraju 1897. godine i upravo je u toj osnovnoj školi u Imotskom jedan od najcjenjenijih hrvatskih pjesnika Tin Ujević završio II i III razred.

Uspavanka iz Krivodola)
…Ti spavaš, dijete. U snu ćeš da grliš stabla sa zlatnim granama. Velike bašte od stakla i nemirne vode od žive zagolicat će te.
Ti spavaš dijete. U snu će da panu na te debela i gusta bremena omorike, a povrh ljubičastih hridina izlit će se nebesa sa hiljadu odbljesaka
……………………..….
Glas čežnje izlit će, kroz svoja vajkanja, onaj nepoznati ton pijanstva u kojem će, saučesno, da zajecaju i zaplaču i da se oglase Lovreć i Cista, Lokvičići i Tamnice, Krivodol i Poljica, Zagvozd i Proložac
……………………..……
Spavaj, spavaj, dijete. Sreće ćeš imati samo dok spavaš; a srca i duše samo bezazlenošću
……………………..……
snatrio si Gospe s očima iz tvojega sela i stasom iz kola na sajmu u Podbablju.
Neće te razmaziti med i svila iz Bagdada i Damaska; nego ćeš sa žuljevitim rukama da se znojiš za hljeb od kukuruza i za svakodnevnu puru.
Vidjet ćeš djevojke koje gaze, sudbonosno nagnute pod naramcima drva, i starice prignječene od punih vjedara vode.
……………………..…….
Pjesma života je teža od sna, ali je dublja i krepča. Slabo je fajde od anđelskih mašta i od uroka zlih kneginjica;
tebe će da probudi plast na gumnu, stoka u pojatama, sjetva, kosidba, vršidba, tovari grožđa u budućim berbama, kliktava pjesma polja;
jer treba da se snaga vrši: da se lomi kamen, da se krče grudi zemlje, jer treba da se kopa, da se sije, da se ore, da se žanje, da se sadi;
jer treba da se muči i kinji, da se satire i sadire sebe, da se bude, da se dube, da se gradi. I još tako kukavno….
Jer treba da onaj, koji je dao patnju, dade i istinu našu, istinu motike, mašklina, lopate, rala, poluga, kotača, mlina, bačve s moštom i kotla gdje se rakija peče.
……………………..….
Ti spavaš dijete. U snu ćeš da vidiš stabla sa zlatnim granama, velike bašte od stakla, nemirne rijeke od žive.
Htjet ćeš da grliš neizmjernost, da letiš do San Diega i San Franciska, dok ne polomiš krila ovdje niže od vode, svakako još bliže od Jauka ili Runovića.

Buktinja, 1926

Kamenmost, kupanje ljeta 1941. godine

Stari Imotski

Osim u Modrom jezeru Imoćani su se ljeti kupali i u hladnoj vodi rijeke Vrljike. U grupi na Kamenmostu ljeta 1941. godine sa istočne strane staroga kamenoga mosta su: Dinka Vučemilović sa sinovima Jurom i Vedranom, do nje je Zlata Jukić Ban, a stoji Mira Vučemilović.

Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić

Imotski, proslava 1000. godišnjice krunjenja hrvatskog kralja Tomislava 1925. godine

Stari Imotski
Imotski, proslava 1000. godišnjice krunjenja hrvatskog kralja Tomislava na Duvanjskom polju i spomen godina hrvatskog kraljevstva 30. kolovoza 1925. godine.
Na čelu svečane povorke ide grupa uglednih građana koji čine glavni odbor za proslavu. Kolonu vodi poznati HSS-ovac dr. Mihovil Mile Vuković, a uz njega je predsjednik Suda Martin Benzon i bivši Načelnik Imotskog Ivan Zane Vučemilović. Iza njih su: Niko Ligutić, fra Ivan Ivandić, dr. Frano Pelicarić i dr. Koloman Jerković. Dalje su: Toni Colombani, Ante Jeličić, Iko Mostarčić, Marko Katanušić, Lazar Tadić i Dušan Matijašević. Zatim ide konjanik sa hrvatskom zastavom, glazbe Sokola i Orla te ogromna masa svijeta. U svečanoj povorci bile su stotine konjanika iz Krajine, a misa se slavila na Pazaru.
Kuću na imotskoj Pjaci kraj koje prolazi svečana povorka sagradio je prvi načelnik Imotskoga, plemić Mate Šoić Mirilović koji je 1718. godine od Venecije za vojne zasluge za istjerivanje Turaka i zamjenu za ostavljeno bogatstvo u Mostaru dobio potvrdu plemićke titule te zemlje, kule i mlinice. Šoićevi nasljednici su Imanja tijekom dva stoljeća rasprodali, a kuću na Pjaci prodali su obitelji Ciciliani koja se doselila iz Trogira.

Ćupter-sir od grožđa

Stari Imotski
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske donijelo je 8. lipnja Rješenje kojim se utvrđuje da umijeće pripreme ćuptera, tradicijske slastice od mošta iz Makarskog primorja, Imotske krajine i Vrgorske krajine ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra.
Evo imotskog recepta za pripremu ćuptera iz kuharice Nore Vučemilović Baškarad stare oko 90 godina.
Ćupter-sir od grožđa
Ćupter je varenik ukuhan sa pridodatkom griza ili pšeničnog brašna i raznih mirodija. Za ćupter kao i za prošek odabere se najbolje grožđe. Za pravljenje ćuptera treba varenik ukuhati na 1/3 ako je lošije grožđe na ½. Čist procijeđeni varenik treba da uzavre i siplji unutra griz. Na 7 lit varenika dodaje se 1,25 kg griza i na tihoj vatri kuhaš 1 sat. Mjesto griza može se uzeti pšenična brašna. Pri sipanju griza treba neprestano miješati da se ne bi napravile grudice. Nakon što se brašno dobro izmiješalo i prokuhalo doda se ½ kg poprženih izrezanih bajama. Da ćupter dobije dobar miris ostruže se 2 limuna ili naranče i pola oraščića ostruganog, 20 dkg samlijevena cimeta, pola dkg klinčića i neprestano miješa dok kaša postane gusta. Kada se teško miješa skine se sa vatre. Siplji u kalupe koje si obložila čistim vlažnim platnom da se ne prilijepi uz drvo. Nakon 48 sati kako se prosušilo izvadimo iz kalupa i režemo na komade. Još neko vrijeme neka se suši zatim posloži u kutiju koju obložiš lišćem od lovora.Evo još nekih podataka o ćupteru iz pera Norine kćeri Antonjete Baškarad Jutronić:
Ćupter se radi za vrijeme jematve od varenika i različitih dodataka. Za izradu varenika bira se najkvalitenije grožđe zbog veće količine sladora. Od tek zgnječenog grožđa iscijedi se mošt koji još nije uzavreo te ga se iskuha na ½ ili 1/3 početne količine. Tako se dobiva čisti varenik koji može dugo trajati a da se ne pokvari. Da bi se dobio ćupter treba varenik zakuhati pa polako dodavati griz u omjeru 1l varenika sa 18-20 dkg griza uz stalno miješanje. Kada je smjesa dovoljno gusta dodaje se 10 dkg poprženih (po ukusu i oguljenih) i isjeckanih bajama sa „rapsodijom mirisa“ od korice limuna, korice naranče, cimeta i klinčića.Treba imati drveni kalup obložen obložen vlažnim tavajolom u kojeg se ulijeva vrela masa. Nakon 48h iz kalupa se izvadi ćupter, razreže na kockice i stavi u muškadur još neko vrijeme da se prosuši. Slaže se u kartonske kutije sa lovorovim lišćem. Danas nema drvenih kalupa za ćupter, ali iz iskustva moje sestre Gordane škafetin od pošada može odlično poslužiti. Od nedavno varenik ponovno dolazi u upotrebu pa ga neki smatraju autentičnim dalmatinskim začinom. Međutim činjenica je da je to starorimski začin, kojeg spominje još Apicije prije skoro 2 tisućljeća. Stari Rimljani nisu poznavali šećer pa su kao zaslađivač uz med koristili varenik. Radili su ga prokuhavanjem mošta tako da se početna količina iskuha na 2/3 defrutum, ½ caroenum, 1/3 sapu.

Imotska Pjaca 1914. godine

Stari Imotski

Imotska Pjaca sa zapadne strane, fotografija iz 1914. godine, u prvom planu je lijepa kamena trokatnica izgrađena početkom 19. stoljeća za bogatog trgovca iz Makarske Marka Batošića koji je umro  26. lipnja 1812. godine. Marko Batošić oženio se za Francescu Colombani, a kako nisu imali djece Marko je početkom 1812. godine osnovao zakladu “Batošića kasa” namijenjenu siromašnim udavačama Imotskoga, Vinjana i Prološca. Novac od prodaje bogatog imanja Marka Batošića, vrijednosni papiri i dragocjenosti za tu svrhu bili su pohranjeni u škrinji koja je bila zaključana u jednoj sobi kuće Batošić.Škrinja je 1945. godIne netragom nestala te je iste godine kasa ukinuta. Sačuvani spisi o zakladi Marka Batošića pohranjeni su u Državnom arhivu u Zadru, Odjel za zaklade Namjesništva za Dalmaciju u razdoblju od 1813. do 1912. godine pod oznakom spisa Sv. 41. – Pobožna zadruga Marko Batošić Imotski 1890–1911.
Razglednicu je 1914. godine iz Imotskog poslala Katinka Vuković sestri Zorki Cerezin u Split.

Stjepan Radić (1871.-1928.)

Stari Imotski

Stjepan Radić (1871.-1928.), političar i osnivač Hrvatske seljačke pučke stranke cijeli život borio se za osvješčivanje i pripremanje seljaštva kao najpozitivnijeg dijela hrvatskog društva da od objekta građanske politike postane subjektom narodne politike. Smrtno je ranjen u beogradskoj skupštini na današnji dan prije 89 godina, 20. lipnja 1928. godine.
Pjesnik i političar Mihovil Pavlek- Miškina (1887.-1945.), član Hrvatske seljačke stranke posvetio mu je svoje stihove:

Učitelju.
Vođo!
Sveče!
Naša te duša zove
Ustani iz grobnice ove!
Ti znaš boli naše,
Prepune već su strpljenja čaše,
Nek zasvijetli već jednom
Zvijezda našeg roda:
Pravica nek dođe,
Čovječnost i sloboda.

Portret Stjepana Radića naslikao hrvatski akademski slikar, portretist Otto Antonini (1892. – 1959.)

Antonjeta Baškarad Jutronić