Author: Stari Imotski

Slika Gospe od Zdravlja u imotskoj crkvi

Stari Imotski

Blagdan je Gospe od Zdravlja, a naziv potječe iz Mletačke republike nakon što je u 16. stoljeću na zagovor Gospe prestala epidemija kuge. Vjernici su Gospi izvršili zavjet sagradivši prekrasnu crkvu Madonna della Salute u Veneciji, a iz Venecije se štovanje proširilo na naše krajeve. Slika Gospe od Zdravlja u imotskoj crkvi je uspjela kopija Madonne della Salute iz crkve u Veneciji, a krasi mramorni Gospin oltar izrađen u radionici Pavla Bilinića u Splitu kojeg je svojoj crkvi darovao prof. don Nikola Ivanović. Sliku je kao poklon crkvi prigodom prenosa starodrevnog imotskog samostana u slobodni grad Imotski poslao iz Venecije 1738. godine književnik i narodni mučenik fra Filip Grabovac (1697.-1749.) koji je umro na otočiću Santo Spirito u venecijanskoj luci. Fra Filip Grabovac osuđen je na doživotnu robiju u Veneciji radi svoje knjige “Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga ali arvackoga” izdane 1747. godine, a jedan rijetki primjerak prohibirane knjige od samo 6 spašenih od paljenja čuva se u imotskom samostanu. Gvardijan fra Felicije Luetić dao je 1864. godine za Gospinu sliku izraditi krasan srebrni okvir, majstorski rad umjetničke radionice u Brescii po nacrtu izrađenom u Veneciji, a koji se čuva u samostanu. Prva misa na Gospinom oltaru rečena je na Malu Gospu 1903. godine.

Sumartin 1917. godine

Stari Imotski

Dan svetoga Martina slavimo 11. studenoga. Ovoga sveca često ćemo naći u šaljivoj priči koja ga povezuje sa pretakanjem novoga vina, pri čemu je zaspao pa stoga kasni za blagdanom Svih Svetih 1. studenoga. Sveti Martin poznat je kao izvrstan propovjednik i gorljivi širitelj kršćanstva. Umro je 11. studenoga 397., pa se taj dan slavi kao njegov blagdan. Jedno od mjesta koje posebno svečano slavi Dan svetoga Martina, Sumartin je na Braču. Prije točno 371 godinu, 1646. godine grupa bjegunaca pred ratnim strahotama, predvođena franjevcima i njihovim gvardijanom fra Petrom Kubatom iskrcala se na tada pustu istočnu obalu Brača i osnovala naselje današnji Sumartin. U to vrijeme prema fra Stipanu Zlatoviću, “posred prološkoga jezera u Imotskoj krajini ” nalazio se franjevački samostan s gvardijanom fra Petrom Kubatom. Fra Petar je imao brata trgovca koji je znao turski pa je putovao po Bosni i cijelom tadašnjem Turskom carstvu. On je upozorio fra Petra o predstojećem ratu između Turske i Venecije, pa je ovaj potajno sa svojim franjevcima i dijelom naroda na vrijeme pobjegao u Primorje. Prihvatili su ih subraća iz makarskoga franjevačkog samostana, a kao veoma cijenjen svećenik uskoro je i u ovome samostanu bio izabran za gvardijana. Međutim rat se rasplamsao, a padom Zadvarja turskoj vojsci bio je otvoren put prema Primorju pa je ponovno trebalo bježati pred turskim bijesom. “U općoj bježaniji franovci pograbiše, što mogoše poniti, sve iz crkve i samostana sa pristoljem presv. sakramenta, nakrcaše se u svoj brod na Mandraču i prevezoše na Vrh Brača. Jedan dio puka nehtjede ih ostaviti, sa svim da su se mogli sgodnije nastaniti uz svoje redovnike, ter s njima se smjestiše u pustošnu uvalu “. To se dogodilo upravo na Dan svetoga Martina 11. studenoga 1646. godine, pa je Sumartin možda i jedinstven slučaj da neko mjesto ima i svoj imendan i svoj rođendan i to istoga dana. Iskoristili bismo ovaj zapis za još jedno razjašnjenje. Naime u povijesnoj literaturi naći ćemo fra Petrov oblik prezimena kao Kubat ili kao Kumbat. Na početku svojeg postojanja Sumartin je pripadao župi Gornji Humac. Međutim, zbog udaljenosti i nikakvih puteva fra Petar u Sumartinu obavlja razne poslove koji bi inače pripadali župniku, pa tako neko vrijeme vodi i prvu matičnu knjigu Sumartina od 1665. godine. Iako je knjiga pisana bosančicom vrlo lako se može pročitati da se fra Petar redovno potpisuje kao Kubat, a nikada kao Kumbat.

Razglednica Sumartina poštanski upotrijebljena 1917. godine, Naklada V. Stein Trst

Krivodol početkom 20. stoljeća

Stari Imotski

Tin Ujević, veliki hrvatski pjesnik rođen je u Vrgorcu 05. srpnja 1891. godine, a umro je u Zagrebu prije 62 godine na današnji dan 12. studenog 1955. godine.
Povratak
Kuće liče onim starim kućama; kamenje je staro kamenje, kupe su kupe, kreč je kreč; pijesak je stari pijesak. Ali ljudi? Druga čela, druge jabučice.
Uzalud bi zazivao one najbolje. Nema ih; ni jeka se ne bi odzvala suvišnom glasu. Mjesto njih novi, čudni, nepoznati; sa novim slogom i novim krokom; a oni drugi ostarjeli. Posvuda mrak
I tako porolaziš, krišom i nečujno, kao tuđ samomu sebi. Pitaš se: je li Zemlja prestala biti Zemlja?
Nad vodom je prosuta tuga, a od nje dopire miris trava i dašak pučine. Trenutak da se izdahne od blaženstva.
Mali grad počiva. Šute zvona, a gospodski mrtvaci leže u crkvama bez buke. Sve je tiho u pokrajini. – Ali krv u bilu, i srcu, u mozgu romori, lupa kao zvekir u vrata, kao čekić u mrtvački sanduk; i pijana krv vapije:
– Nije Zemlja prestala biti Zemlja, ali ipak radije pohrlimo u neznane Sofije, teške Bukurešte i istočne Moskve i Herate.

Grof Janko Drašković (1770.-1856.)

Stari Imotski
Ove godine (2017) slavimo 175. obljetnicu osnutka Matice hrvatske. Prema pravilima Matice „ to je samostalna neprofitna i nevladina udruga, utemeljena 1842. kao društvo za promicanje hrvatske kulture.“ Zbog nesklonosti tadašnje vlasti prema rodoljubnome Ilirskom pokretu utemeljena je 10 i 11. veljače 1842. godine na Osmom općem saboru zagrebačke Čitaonice kao Matica Ilirska, zaklada za izdavanje knjiga „starih klasika ilirskih.“
Međutim, ubrzo je postala glavno kulturno okupljalište Hrvata, kao što kaže Ivan Kukuljević Sakcinski, jedan od njezinih utemeljitelja i kasnije dugogodišnji predsjednik: „U ono prvo doba, kad je bilo moguće književnikom ilirskim, da se svaki dan nađu u Čitaonici u živu razgovoru o boljku narodnome: u ono vrijeme, kad im je Matica bila jedini zavod, iz koga bi imale poteći knjige i nauke narodu hrvatskomu.“
Osnovana je i financirana isključivo dobrotvornim prilozima članova utemeljitelja i ostaloga članstva („uz posebnih dobrovoljnih i narednih prinesakah svakoga člana“) pa je vrijedno prisjetiti se tadašnjih čelnih ljudi, predsjednika grofa Janka Draškovića (1770.-1856.), istaknuta političara i najstarijega člana hrvatskoga narodnog preporoda, tajnika Vjekoslava Babukića i prvog donatora đakovačkog biskupa Josipa Kukovića.
Brojnim izdanjima značajnih knjiga i općenitom kulturnom djelatnošću Matica hrvatska i danas je jedna od naših najvažnijih kulturnih institucija.
Prvi pododbor osnovan izvan Zagreba je splitski Pododbor Matice Hrvatske čija osnivačka skupština je održana 15.11.1953. godina u prostorijama Gradske biblioteke. Članovi Pododbora bili su najznačajniji tadašnji splitski kulturni djelatnici, a za predsjednika je izabran profesor Andro Jutronić. On je ovu dužnost obnašao sve do privremenoga gašenja Matice padom Hrvatskoga proljeća 1972. godine. Uskoro je splitski Pododbor dobio prostorije u bivšoj Biskupovoj palači pa je mogao razviti bogatu kulturnu djelatnost. Početkom 1954. pokrenuta je nova književna revija Mogućnosti, a u velikom broju tada tiskanih knjiga posebno vrijedi istaknuti trotomnu Povijest Splita autora prof. Grge Novaka.
Na fotografiji je portret grofa Janka Draškovića iz 1893. godine slikara Vlahe Bukovca.

Tekst: Antonjeta Baškarad Jutronić

Neva i Zlata Franceschi 1918. godine

Stari Imotski

Uz međunarodni dan djeteta koji se obilježava 20. studenog male djevojčice, sestre  Zlata i Neva Franceschi snimljene 1918. godine u dvorištu obiteljske kuće na Perinuši.  Zlata (1911.-1971.) i Neva (1916.-2011.) su  kćeri Stjepana (1877.-1928.) de Franceschi  i Stefanije Lelas koji su još imali kćer Mašu (1921.-1978.). Neva se udala za imotskog slikara Božidara Raku koji je neko vrijeme bio i portretist engleske kraljevske obitelji te su imali sina Mišu Nou (1937.-1955.) koji je umro u dobi od 18 godina. Zlata se udala za poznatog imotskog apotekara Stjepana Nina Ferrarija te su imali kći Renatu Renicu (1941.-2017.). Najmlađa sestra Maša udala se za prim. dr. Ratka Vlatkovića(1915.-2002.) pravnika i specijalista infektologa, a u braku nije bilo djece.

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić

Fave dei morti

Stari Imotski

Blagdan Svih svetih i Dušni dan tradicionalno se u Dalmaciji obilježavao pripremom i darivanjem karakteristične slastice najpoznatije pod izvornim talijanskim imenom fave dei morti. Fave dei morti ili bobići veličinom podsjećaju na zrno boba koji se u davnoj prošlosti povezivao s pogrebnim ritualima, otuda im i neobično ime (fava = bob, fave dei morti = bob mrtvih). Kad je u 10. stoljeću francuski opat Odilon iz opatije Cluny njime nahranio svoje redovnike na Dušni dan, 2. studenoga, kako bi lakše podnijeli bdijenje, simbolika boba se ukorijenila i u kršćanskoj tradiciji. Tek je austrijska slastičarska mašta ovoj sjemenki podarila njezin slatki oblik prije više od dva stoljeća u tada habsburškom Trstu, odakle se proširila našim krajevima. Fave dei morti ili bobići dolaze u tri boje i svaka ima svoju simboliku, bijela simbolizira rođenje, roza život, a smeđa smrt. Osnova su bademi, šećer i bjelanjak, dok arome i dodaci variraju. Fave dei morti, glas ili bajke mrtvih kao znak dobrih želja za srećom, dobrim i dugim životom, rađanjem novoga života, osvojili su ponajprije građanske kuće duž čitave Dalmacije pa tako i u Imotskom. Dajemo recept za fave dei morti iz bilježnice recepata Imoćanke Nore Vučemilović Baškarad iz 1931. godine po kojem ih je i pripremila njena kći Antonjeta Baškarad Jutronić (na fotografiji).
Za 45 deka bajama ¾ deka cukra. Bajami stučeni se suše u pećnici zajedno sa šećerom, 3 jaja, bjelance na snijeg, 2 bičerina vinskog špirita. Za fave smeđe stavi malo čokolade, za crvene košinilije, a za bijele šug od limuna. Pravi kuglice i peći u laganoj peći. Prije nego staviš peći pospi sa šećerom.

Svi Sveti 2017. godine, groblje Gospe od Anđela u Imotskom

Stari Imotski

Svi Sveti 2017. godine, groblje Gospe od Anđela u Imotskom

Groblje u Imotskom

Gdje leže moja majka i moj otac
Ovo groblje smrt nikad nije posve osvojila,
I danas je umjesto truleži puno gustog plavetnila;
A zelenilo drevnih rupa u visinu se nečujno diže,
Poškropljeno kružnim sjajem nevidljivih zvijezda.
Ptice goleme, u divljem snu pjevaju –
Okružena novostima, golema gnijezda:
U nesvijesti se otapa led beskraja;
Ništa se više slučajem ne razdvaja –
To nije komfor kemije: Jedno na drugo pristaju
Ekstaza sklada i crno učenje. Sve biva bliže
Nas troje zajedno sklapamo ruke;
Koliko je stara ova zaliha čuda? – iste čujemo zvuke,
Ista je blizina neizreciva.
Majka, otac i sin –
To više nije nikakav redoslijed;
Susretljiv je beskraj, rastopio se led;
Molitva, patnja i čin –
Sve se ovdje za uskrsnuće priprema.
I svejedno je gdje smo nas troje:
Iste riječi svugdje i najmanjem dronjku uzimaju svoje.

Vlado Gotovac

Sustipan

Stari Imotski

Još od najranijih vremena naše civilizacije ljudi su svoje pokojnike pokapali nastojeći sačuvati njihove zemne ostatke i odati im dužno poštovanje. Svjedoče o tome ilirske gomile, starorimski sarkofazi, stečci..… Pa i danas najviše saznanja o prošlosti naših područja crpimo baš iz arheoloških nalaza grobnih i nadgrobnih ostataka i spomenika.
Velikim zločinom, svetogrđem, smatra se upravo oskvrnuće nekog groblja, uznemiravanje pokojnika. Značajni splitski i hrvatski pjesnik Tonči Petrasov Marović u svojoj Sonati za staro groblje na Sustjepanu kaže:“Nitko ne bi smio iskapati mrtve. Nitko i ni za što.“ A mi smo svjedoci da je u naše vrijeme baš to napravljeno – uništeno je staro splitsko groblje!
„Na današnji dan groblje je puno bijelih krizantema. Za trenutak i mrtvi i živi skupa na istome mjestu, a jedni druge ne mogu dostići. Strašna nemoć, nevjerojatan raskorak. Svi smo nemoćni pred smrću. I znanost. O smrti se najviše šuti. Konačno, sve se svodi na pitanje : je li smrt kraj ili nije? Je li smisao ili besmisao života, Bog ili beskrajna praznina?“

Antonjeta Baškarad Jutronić

Mlinac za kavu iz 1936. godine

Stari Imotski

Kava ima i svoj dan, 1.listopada kada se obilježava Međunarodni dan kave. Hrvati vole kavu jer prema nekim procjenama dnevno popiju 3 do 4 šalice kave. Kava je poziv na druženje, predah, utjeha i prvo na što većina ljudi pomisli kad ujutro otvori oči.
Na fotografiji mlinac za kavu kojeg je kupila Marija Franceschi Radovinović 1936. godine u Pragu koji se i danas koristi u kuhinji kuće Radovinović u Imotskom. Sva djeca kuće Radovinović takmičila su se tko će prvi mljeti kavu koja je lagano sipila u staklenu posudicu čireći neodoljivi miris.