U spomenar Zorke Bitanga (1886.) u Imotskom 20. travnja 1902. godine zapisala prijateljica Ljubica Ljuba Bulić (1881.).
Spomen Zorki!
Kitilo Ti smilje i kovilje,
Ljubice Ti uviek mirisale,
I sanjale ponajljepše sanke,
A kod njih Ti ptice pripjevale!
Bila Ti mila uspomena na
Tvoju ljubeću Ti prijateljicu
Ljubicu Bulić
Imotski 20. 4. 1902. godine
Imotski, tvrdjava 1940. godine. Fotograf je Ivo Penović, Naklada: Ivo Penović, papirnica Imotski. Dragocjen opis oslobađanja Imotskog u svojim je spisima ostavio generalni providur Dalmacije Alvise Mocenigo III. Mocenigovi su spisi napisani na talijanskom jeziku, a čuvaju se u Državnom arhivu u Zadru. U nastavku se daje dio teksta Radoslava Zaradića objavljen u časopisu “Hrvatska revija” br. 2 2015. u izdanju Matice Hrvatske….Na molbu imotskih fratara i trgovaca braće Šoića iz Mostara, Mocenigo je 1717. odlučio Osmanlijama preoteti imotsku tvrđavu. Kako bi spriječio osmanske snage iz susjednih krajeva da pruže pomoć onima u Imotskom, jedan je dio trupa poslao prema Neretvi, Trebinju i Stonu, dok su vrgorački krajišnici imali obvezu spriječiti dolazak osmanske vojske iz Livna i Glamoča.
Providur se s glavninom vojske uputio iz Omiša 23. srpnja 1717., te su mu trebala gotovo dva dana da stigne u Imotsko polje. Podigavši logor kod Trilja približio se području Radobilje, a odatle 25. srpnja ravnici Imotskoga. Tu nađe generala Spara s konjaništvom i pučanima (“morlaki”) iz sinjske krajine i to nakon što je varoš Imotski već prethodno iz opreza zaposjeo guvernator Omiša Ivan Zuane de Franceschi što mu presidij nije odobravao! Providur je osobno zapovijedao napadom, a naredbe su na terenu provodili general Emo i zapovjednik topništva Rizzo. Napad je najavila topovska kanonada ujutro 27. srpnja. Mletačka je vojska brzo zauzela samu varoš i prisilila Osmanlije na povlačenje u Topanu. Ohrabreni neosvojivošću utvrde i očekujući pojačanje iz susjednih hercegovačkih gradova, Osmanlije su se odbijali predati. Njihova je posada prema jednoj procjeni brojila ukupno 111 ljudi, među kojima je bilo sedam aga te jedan dizdar. Potpomognut paljbom mušketira smještenih po okolnim kućama i varoškim tornjevima, jedan dio napadača, penjući se jedan na drugoga, preskače prvi bedem te ga osvajaju. Na to se Osmanlije povlače iza drugog bedema, blokirajući vrata kamenjem. Sinjanin Ante Vrdoljak prvi se popeo na bedem i na njega objesio zastavu Sv. Marka, te je za svoju požrtvovnost nagrađen doživotnom mirovinom u mjesečnom iznosu od 2 dukata. Uvidjevši da je gotovo nemoguće osvojiti drugi red bedema, Mocenigo je Osmanlijama ponovio poziv na predaju. U međuvremenu dio mletačkih trupa uspješno presreće osmanlijsko pojačanje iz Duvanjskog polja. Napadači su odlučili upotrijebiti minere, koje su nadzirali inženjeri. Nakon što su Mlečani uništili osmansko pojačanje a mineri nanijeli dovoljno štete fortifikaciji, Osmanlije su se 1. kolovoza 1717. odlučili predati, da bi dan potom, na blagdan Gospe od Anđela, koju su stanovnici grada prihvatili za svoju zaštitnicu, Imotski bio konačno oslobođen…
Razglednica u obiteljskoj arhivi
Ante Tonći Franceschi (1942.-15.08.1978.) na skalinama kuće Radovinović Jagul 1964. godine. Tonći Franceschi oženjen za Olgu Divić otac je trojice sinova: Ivice, Marija i Vjeke koje je nažalost prerano napustio. Uz Tonća djeca Marice i kapetana Zane Franceschi su: Anamaria Anisja (1938.-2018.), Vjeko Josip (1941.-2017.), Marija Maja (1941.-1972.), Ivica (1945.-1964.) i Zlatka (1951.).
Imotsko vjenčanje u Lokvičićima 1932. godine. Fotografiju je snimio Rus Mihail Aleksandrov autor brojnih portreta i kroničar života u Imotskom između dva svjetska rata. Ovu fotografiju kao i mnoge druge sa čudom sačuvanih staklenih negativa skenirao je Denis Kujundžić i na taj način spasio važan dio imotske baštine. Na fotografiji snimljenoj ispred crkve u Lokvičićima su netom vjenčani Tona Kokić i Ante Bušić. Krajnje lijevo je kum Frane Marendić Gondola, suprug čuvene gostionačarke Pere. Do Gondole je Maša Kokić, a iza nje je svečenik Pavlinović te Ljubica Težulat. Desno od mladoženje je drugi kum Nikola Vlajčić, a iza je vozač Paško Anić.
Fotografija u vlasništvu Denisa Kujundžića
Blagdan sv. Ivana 24. lipnja bio je izuzetan dan za imotsku djecu, pogotovo onu sa Bazane čak i prije 100 godina. Svitnjak se palio predvečer 23. lipnja nasred Bazane. Djeca su po kućama danima sakupljala drva pjevajući i „Oj šjor Lola naša lipa diko tebe hvali malo i veliko a najviše bazaranska dica pomogla ih Marija divica.“ Ako netko ne bi dao drva što je bio „veliki“ grijeh djeca bi ga preskačući vatru prozivala pjesmom „Koliko je iskrica zaiskrilo toliko te đavala odnilo“. Evo poznatih pjesmica Jezerana po kazivanju moje tete devedesetgodišnje Jezeranke Mare Radovinović:
“Na dvajesčetri ovoga miseca
Jezerani (Bazarani) štuju vel’kog sveca,
vel’kog sveca svetoga Ivana,
koji nosi barjak Jezerana(Bazarana)”
“O jezero naša lipa diko
tebe slavi malo i veliko.
A najviše jezeranska dica
pomogla im Marija divica”
“Bazarani najeli se luka,
oni skaču sa Pasjeg kuka.
Konjskim salom začinjaju puru
ručak im je u desetu uru”
“Na jezeru rodile su murve
na Bazani sve su zenske ….”
“Kada je Mara pivčinu zaklala
tri su sela za njim zaplakala
Deset kili manje deset deka
to je nama Frane Bauk reka.”
Na blagdan Tijelova u Imotskom su se kao i u ostalim gradovima održavale procesije. Ćasne sestre oblačile su djevojčice u anđele i one bi išle u procesiji iza Isusove slike na koju bi bacale latice cvijeća. Procesija bi uz prigodne napjeve išla od crkve, Ligutića ulicom preko Pazara i Đirade natrag u crkvu. “Spasitelju dobri Isukrste ti si dobar pastir stada tvog, Ti ga čuvaš, bdiješ, paziš da ga nigda ne zadesi zlo. Spasitelju dobri Isukrste…. ..”
Na fotografiji snimljenoj u Šamatorju crkve na Tijelovo 1938. godine mala Zora Radovinović kao anđeo
Lipanj, 2019. godine, ispred zatvorenih ulaznih vrata čuvene imotske Gradske kavane smještene u kamenoj kući na Pjaci koja je po Katastru iz 1725. godine pripadala Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine, a poslije obiteljima Ciciliani, Sučić, Marče i Bitto. Kavana je sagrađena 1874.godine i prvi vlasnik je bio Talijan, a 1930. godine Bartol Ciciliani, Slava Sučić, Marko Marče i pl.dr. Guilijus Bitto (doselio iz Gradačca i oženio Virginiju Marče, tetku vetrinara Mate Marče) kupili su kavanu od Talijana. Kako navodi Ante Ujević u Knjizi “Imotska krajina” (1954.) godine hrvatska kavana 1894. godine prelazi u prostorije bivšeg Casina zaslugom trgovca Marka Dunde i ostalih imotskih rodoljuba. Arhitekt Ljubo Ciciliani projektirao je 1932. godine uz kavanu i gornji kat u Narodnu knjižnicu po ugledu na sve austrougarske kavane diljem naših krajeva. Ulaz u čitaonicu bio je predviđen iznutra, na mjestu šanka. Gradska kavana od kraja 19. stoljeća bila je statusni simbol Imotskog, dnevni boravak njegovih stanovnika. Nakon prvog vlasnika Talijana kavanu je vodio Šimun Rako Jurkan koji je poginuo u I. svjetskom ratu pa je njegova supruga Manda nastavila obiteljski posao. Boško Ćosić preuzima kavanu 1953. godine i vodi je do smrti 1965. godine, a supruga Anka nastavlja posao još dvije godine. Nakon smrti zadnjeg voditelja kavane Ante Đuke Krisa zatvorila su se masivna drvena vrata, a ostale uspomene i nad vratima polovica kamene ploče sa ostatkom natpisa, kako simbolično Kava. Unutar kavane među drvenim stolovima, stolicama i dugim šankom bio je postavljen stol za karambol donesen iz Italije koji je netragom nestao prije 3 godine, a na zidu nasuprot ulazu visilo je veliko kristalno ogledalo s reklamom boce domaćeg Vlahova proizvedenog u čuvenoj zadarskoj tvornici Maraska koje je dobio Bariša Ciciliani za svoje trgovačke poslove sa Maraskom. Nakon konfiskacije 1945. godine općina je kavanu dala u najam i do povrata i1997. godine nitko nije bio vlasnikom. U kavani su se održavali plesovi, modne revije, birale najbolje maske u Pokladama, u njoj su se zaručivali imotski parovi, tu se plakalo, tugovalo i smijalo. U imotsku kavanu svakodnevno su dolazili Imoćani: Slavo Rako, dr. Ante Jerković, dr. Ivan Ujević, prof. Bilić, prof. Mastilica, šjor Toni Tadić, Fulgencije Fuđo Vučemilović baš kao i njihovi slavni sugrađani: Tin Ujević, Dinko Štambak, Vlade Gotovac, Mate Parlov.…
Podaci u tekstu: Maja Marija Žuvela
Fotografija: Gigi Orbec
Topovska kugla ispaljena s Topane kojom je određena linija razgraničenja čuva se u umjetničkoj zbirci don Ivana Turića u Imotskom, a prethodno je bila više od 260 godina u vlasništvu obitelji Colombani. Prema predaji, nakon potpisivanja Požarevačkog mira 1718. granica između Venecije i Otomanskog Carstva (linija Mocenigo) na području Imotskog određena je ispaljivanjem topovske kugle s imotske utvrde Topana. Zbog polukružnog padanja topovske kugle današnja hrvatska granica sa susjednom državom Bosnom i Hercegovinom oko Imotskog ima upravo takav, polukružni oblik. Supruga Jakova Colombani (1922.), Anđa Colombani prenijela je don Ivanu Turiću usmenu predaju o načinu kako je topovska kugla dospijela u vlasništvo obitelji Colombani. Naime kuglu su u dijelu Imotskog polja gdje je ispaljena danima tražili ljudi koje su poslali Colomban de Colombani (1690.), mletački časnik koji je doselio u Imotski i vojskovođa Zuane de Franceschi (1673.–1741.). Kuglu je prvi pronašao netko od Colombanovih ljudi na žalost Franceschija te su se dvije moćne obitelji posvađale zbog topovske kugle i nikad poslije nisu bili u dobrim odnosima. Anđa Colombani poklonila je kuglu don Ivanu Turiću pod uvjetom da nikome ne prenosi pozadinu priče o svađi dviju obitelji dok ona bude živa.
Konačni dokument o Mletačko-turskom razgraničenju potpisan je prije 298 godina, 8. lipnja 1721. godine.
Daje se dio teksta o mletačko-turskom razgraničenju autora Milana Glibote objavljen u Imotskim novinama br.1. od 14.08.2004.
…Pregovori kojima je uspostavljen Požarevački mir započeli su 5. lipnja 1718. godine pod šatorima kod Požarevca, a zaključeni su 21. srpnja iste godine. Tursko-austrijska granica duž teritorija Bosanskog ejaleta uspostavljena je vrlo brzo, 11. listopada 1719. godine. Mletačko-tursko razgraničenje išlo je daleko sporije. Tek 23. listopada u Sutorini se sastala mletačka i turska komisija za razgraničenje, tursku stranu zastupao je Mehmed efendija Šaba, a mletačku generalni providur Alvise Mocenigo III. Konačni dokument o razgraničenju potpisan je 8. lipnja 1721. godine i granica koja je tada kroz Imotsku krajinu povučena ostala je do danas. Požarevačkim mirom određeno je da je Imotska krajina pripala Mlečanima, međutim pri razgraničenju dogodilo se nešto drugo. Mletački mjernik Gavrović podmićen turskim zlatom, s 200 tisuća dukata iskrivio je granicu, na tursku korist otgrnuvši veći jugoistočni dio Imotskog polja pripojivši ga zajedno sa selima koja ga okružuju te predjelima oko Posušja Bosanskom ejaletu. Sjevorazapadni dio Imotskog polja u sastavu Mletačke Dalmacije prostirao se na površini od 46 km2, a dio koji je pripao Bosanskom ejaletu imao je površinu 49 km2….
Fotografija: A. M. T.
U dvorištu pod pergolom prvog imotskog hotela “Dunda” 1905. godine. Vlasnik hotela Marko Dunda, bogati trgovac i jedan od prvih nakladnika razglednica sa imotskim motivima rođen je 1870. godine u Imotskom. U dvorištu obiteljskog hotela Marko Dunda sjedi krajnje desno, a na zidiću sjede njegova djeca, sin Frane Miho (1893.) i kćer Ljeposava (1898.-1980.). U pozadini s lijeve strane fotografije vidi se stražnji dio crkve sv. Frane, a desno se vidi dio kuće Colombani. U nastavku pročitajte priču o susretu s jednom lijepom fotografijom autorice Gordane Radić.
FOTOGRAFIJA POD PERGULOM HOTELA „DUNDA“
Bogata je i neiscrpna fotografska građa grada Imotskoga i njegove čudesne okolice, cijele Imotske krajine. Tome može svjedočiti svatko tko je jednom ušao u to more foto zapisa i bavio se time na razne načine pa mu fotografija dođe kao nezaobilazan način prepoznavanja, raspoznavanja, kako ljudi, tako i ambijenta i vremena u kojem se je nešto „svjetlopisom“ zabilježilo i sačuvalo za sjećanje i nezaborav. Tako se dogodio susret s jednom lijepom fotografijom na kojoj je uhvaćen samo djelić života s početka dvadesetog stoljeća, pod nadstrešnicom, ili kako bi se u Dalmaciji reklo, pod pergulom, ispred jednog davnog ugostiteljskog objekta u vlasništvu i s imenom obitelji Dunda. O tom hotelu se je nešto pisalo, taj smo hotel vidjeli na više razglednica Imotskoga, što je normalno, pa i njegov vlasnik Marko Dunda je bio potpisnik proizvodnje i distribucije razglednica. I evo nas pred njom, tom slikom, na stranici portala Jagul Wine cellar, koji nas inače revno vodi kroz bogatu povijest svoje obitelji, pa tako i Imotskoga, i uopće. Ali ova fotografija!!! Kružila je nekim putevima, sve do Korčule, bavili se njome već posvećeni foto znalci i nikako da je smjeste na mjesto koje joj pripada. Odakle je, što prikazuje, je li to Makarska,Pelješac, neki drugi primorski grad s kulturom „pergola“, kamenih stolova i ljudi u građanskim odijelima sa leptir ili pak običnim kravatama i šeširima na glavi. A tu je i jedna gospođa i jedan gospodin u sjedećem položaju za nekog predaha, pa dvoje djece, jedno, muškić, sa šeširom na glavi. Ima u pozadini još nekoliko likova uhvaćenih u kadar, ali sve dosad opisano je dostatno za znatiželju i identifikaciju.
Ostane vam negdje ta slika u memoriji, pamtite i poziv putem internetskih portala da se pokuša locirati ta fotografija ako je ikako moguće. Naravno, moguće je.Odmah ste prepoznali da je u pitanju nešto vama poznato, nešto što vam je ostalo u sjećanju iz djetinjstva, pa provjeravate neke slike da vidite jeste li doista u pravu. Jeste, jer prepoznajete ambijent, kamene stolove, potom čovjeka koji sjedi, vidjeli ste ga na više fotografija… A ona djeca što sjede na zidiću da ih objektiv bolje uhvati u kadar, njegova su djeca. Bilo kako bilo, eto sretnog trenutka: prepoznati jednu situaciju i odgonetnuti njezin smisao i pripadnost. Shvatiti uz to da se radi o slici osobitog ugođaja i neosporne estetike snimljenoga, pa povezati niti u nešto opipljivo i blisko bez pomoći ikakvog pisanoga znaka, imena i natpisa na slici ili njezinoj pozadini. Prava je radost ponovo se naći na putovanju jedne fotografije od anonimnosti do otkrivanja pa osjetiti gotovo metafizičko iskustvo, što se, na sreću, dogodilo potpisnici ovih redaka.
GORDANA RADIĆ
U Splitu, 27. 05. 2019.
Fotografija u arhivi stranice JWC
Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine, fotograf St. v. Ossko, Sarajevo; Vlastnik J. Tripalo. Razglednica je poslana 1913. godine iz Imotskog u Spljet Cijenjenoj Gospođi Mileni Bitanga Ivančević.
Kamenmost je najstarije naselje u Podbablju, a prvi put se spominje 1400. te godine. Kameni most preko Vrljike porušen je 1944. godine za vrijeme II svjetskog rata, a na istom mjestu nekad je stajao rimski most, na putu iz Ad Novae (Runovića) prema Prološcu (Epilentio) te Duvnu (Delminium). Prilikom gradnje kuće Filipa Patrlja 1886. godine pronađeni su razni arheološki nalazi iz rimskog doba. Pokraj ceste je i groblje te stara župna crkva Sv. Luke izgrađena u 15. st., a obnovljena 1705. godine kada je posvećena sv. Luki evanđelisti.
…..Kad je preokoračio Kamenmost hladnu Vrliku, nezna se čisto. Neki hoće da ga čak Rimljani prebacili, da im prenese put za Delminium, a sude po nadpisu što je i danas u jednom stupu, te glasi: MARCO AURELIO ANTONIO AUGUSTO ARMENIACO i t.d…. U ono doba, kod Kamenmosta bit će nešto bilo. Pučka veli, da je odmah po porođenju bio manastir kod Kamenmosta, pa prenešen na Vrliku, potom na školjić u Blato, a najposli u Varoš. Otrag dvie godine, dovezao se Filip Patrlj da iz temelja gradi kuću kod Kamenamosta. Što ćeš vidjeti! Radnici kopajuć temelj, odkriše tlo starniske zgrađe, sve popodano na okvire finim šarovitim mozajikom…
Kad je odzvonilo Turčinu, Imotski fratri bez manastira (za Semitecola 1735.) biše na razkršću, “ili bi gradili manastir kod S. Frane pod tvrđavom, ili kod S. Luke uz Kamenmost”…
Fra Ivan Tonković (1890.) Putopisne crte
Razglednica u vlasništvu obitelji
