Jedna od prvih snimljenih fotografija Crvenog jezera početkom 20. stoljeća…..
Radi žarka stijenja svoga
svijet Crvenim prozvao ga
U jezeru toga krilu
puk strahota znade silu
Zloduhe se ondje vile
zauvijek udomile
A vještice, vukodlaci žive uz njih ko ortaci
Tu po tamnoj, gluhoj noći
ako imaš srca proći
uz vilinsku ćut ćeš ciku
vukodlaka strašnu viku…
.. Kosa ti se od stra(ha) ježi
bjež, čovječe! Odatle bježi!
Josip Eugen Tomić
Kolorirana fotografija u arhivi Josipa Brace Zena
Na fotografiji je prikazan povijesni događaj u Imotskom 1918. godine-skup vojnika, općinskih službenika i glavara imotskih sela te dogovor prije raspada Austro-Ugarskog carstva. Skup ljudi je na prostoru s Pjace prema Kulici (današnja ulica I.G. Kovačića). Desno se vidi ugao kuće Darije i Antonjete Vučemilović, a uz nju dio kuće Stipe Ivanovića (Serina), pa Pjera Vrdoljaka i na koncu Petra Nikolića (Prže i Mršuše) sa zajedničkim ulazom (volat). Po završetku Prvog svjetskog rata teško stanje u pokrajini Dalmaciji dodatno je pogoršala glad i epidemija španjolke. Već za vrijeme rata počinje se nabavljati hrana za Dalmaciju, međutim, suša i nerodne godine 1916. i 1917. doveli su do gladi u cijeloj Dalmaciji te se ovo razdoblje naziva godinama očaja. Glavari sela su bili uglavnom pismeni ljudi koji su dobro poznavali situaciju u svojim selima prvenstveno što se tiče broja domaćinstava, novačenih vojnika, uroda… Zanimljivo je da su u doba Austrije precizno dostavljali imotskoj općini podatke o npr. broju pojedine stoke, peradi, otvarenog uroda (bolje od današnjih činovnika). Vjerovatno je skup ljudi bio sazvan sa glavarima da bi se uopće znalo čime Imotska krajina raspolaže na kraju Prvog svjetskog rata, prvenstveno što se tiče ljudi i hrane. Imena ljudi na skupu su nepoznata međutim tadašnja svakodnevnica imotskog „običnog“ čovjeka je bila slična i onim u drugim sredinama na području raspadnutog carstva te preko ove fotografije dobivamo uvid u cjelokupna događanja na kraju Prvog svjetskog rata.
Fotograf Jelaska Imotski, fotografija u obiteljskoj arhivi
Kuća dr Josipa Bepa Mladinova u Imotskom snimljena 1930. godine, a sagrađena 1910. godine.. Početak zdravstvene djelatnosti organiziran je u Imotskom upravo zahvaljujući Šoltaninu dr. Josip Mladinov (1868.-1916.), Došao je u Imotski krajem XIX. stoljeća te se isticao mjestu i njegovu uljepšavanju (društvo Jezero) kao i u životu osobito političkom. Umro je mlad, 1916. godine od upale slijepog crijeva. Iza I svjetskog rata do 1944. godine u kući dr Mladinova bila je zdravstvena stanica s krevetima, a zatim bolnica do 1960. godine.
Fotografija u obiteljskoj arhivi
Imotski, glavno šetalište, Pjaca., na razglednici iz davne 1914. godine dokumentiran je tadašnji izgled imotskih kamenih ljepotica, kuća u nizu na Pjaci: Ciciliani, Vuković, Tadić, Bauk i Ligutić. Krajnje desno na mjestu srusene mirine izmedu dva svjetska rata sagradena je kuca Ferrari. Ispred kavane je veliki feral kojeg nema na fotografiji iz 1912. godine, a tu je i austrijski vojnik.
Razglednicu je poslala Katinka Vuković iz Imotskog sestri Zorki Cerezin u Split čestitajući joj imendan.Razglednica u obiteljskoj arhivi
Detalj imotske tvrđave Topana s ulaznim vratima, a vidi se i zatvoreni hodnik te u njemu i vrata crkvice Gospe od Anđela iz 18. stoljeća. Smještena je na klisuri nad Modrim jezerom, a sagrađena je u 10. stoljeću. Topana je ime dobila po snažnim zidovima na gornjem dijelu utvrde. Topovi su bili smješteni na te zidove i dupli zid koji se vidi nije duplan zbog obrane utvrde, već zbog postavljanja topova. Sami topovi, barut, kugle, četke za čišćenje kao i posada trebali su mjesta, a jedna bitnica (4 topa) zahtijevala je i 25-30 poslužitelja. Nacrt Topane s početka 18 st čuva se u Archivio di Stato di Venezia. Oslobođenjem od Turaka 1717. godine tvrđava je izgubila stratešku vrijednost pa je 1816. godine i napuštena. Od tada počinje njeno propadanje, a dodatno je oštećena početkom 20. stoljeća gradnjom spremišta za vodu na najvišem platou. Povrh vrata je zvono koje je služilo i crkvi, ali i samoj tvrđavi.
Fotografija snimljena 1931. godine u obiteljskoj arhivi
Na Veliki petak prozori imotskih kuća su uvijek čak i u doba zabrana bili osvjetljeni svijećema. Ovaj kršćanski običaj potječe iz doba vladavine Venecije te izgleda jako mistično prilikom prolaska procesije, jedinstvenog obreda pobožnosti kao vjerskog i kulturnog identiteta uz pjesmu i čegrtanje.
Prekrasni prozor sa kovanom ogradom na kući Brace i Zore Zen (nekad kuća Josipa Mladinova) na Veliki petak, 07. travnja 2023. godine.
Svijećnjak na prozoru je izradio Braco Zen baš kao i veliki lepezasti svijećnjak u prvoj sceni Muke na Posljednjoj večeri. Malo je poznato da je Braco Zen osmislio i izradio postolje na križu za završnu scenu Muke.
Večernja procesija Velikog petka sa Svetotajstvom običaj je koji se zadržao u Imotskom nakon vladavine Venecije, a u Imotskom se održavala do 1945. godine. Procesija bi krenula iz crkvice na Topani kroz grad prema crkvi sv. Frane. Luigi Vrdoljak bi započeo pjevati svojim ugodnim glasom „Muku gorku Gospodina Isukrsta Božjeg Sina“, a odgovarali su mu drugi pjevači, Frane i Iko Mostarčić, Martin Vodanović, Čelani, a iznad svih Ante Valdevit Cokan. Prozori imotskih kuća bili su iskićeni gorućim svijećama, a i nakon što je procesija bila ukinuta taj običaj su mnoge obitelji zadržale do današnjih dana. Imotske ulice osvjetljavale su petrolejke i ćulci od luga, a općinska policija držala je red. Do 1930. godine procesija je išla oko Modrog jezera, Pjacom do kavane, uza skaline gornjom ulicom do gostionice Šime Poštenjaka koji je nosio križ na čelu procesije. Šime bi u prozor svoje gostionice stavio bocun vina, a kad bi se primakao napio bi se jer koliko vina popije toliko će dobiti krvi. U procesiji su sudjelovali i fladelanti, javni pokornici odjeveni u crne mantije, prekrivena lica nosili su teške šuplje križeve napunjene kamenjem, duge štange provučene kroz rukave i nije se znalo tko su. Kad bi procesija stigla u crkvu započeli bi obredi Velikog petka. S pulpita slavni imotski nadučitelj i ravnatelj Građanske škole Anđeo Anđule Bitanga pjevao je Muku po Ivanu, a svojim tankovitim, ugodnim glasom držao se točno napjeva. Pjevači su mu po ustaljenim arijama odgovarali, a bilo ih je ugodno slušati.
Stara ispovjedaonica u imotskoj crkvi sv. Frane
Prije 113 godina, 01. travnja 1910. godine rođena je Ana Dunda, najstarija od devetoro djece Petra Pjera Dunde i Klotilde Matilde Vicić. Aninih osmoro braće i sestara su: Ivo (1912.-1990.), Radivoj (1914.-1943.), Mira (1919-1990.), Emilija (1921.-2021.), Celestina Ćela (1923.-2001.), Milena (1925.-2019.), Tonći (1927.-2018.) i Sveto (1930.-2018). Kako je Matilda umrla 1935., a Pjero 1940. Ana je kao najstarija postala glava obitelji koja se brinula za mlađu braću i sestre. Iako su je se braća i sestre pomalo bojali jer je bila autoritativna bila je pravedna te je njezina riječ uvijek bila zadnja. Kako se generacijama u obitelji Dunda i šire prenosilo bile su dovoljne tri riječi:” Ana je rekla….” Kao vrlo mlada zaposlila se u Duhanskoj stanici da bi obitelj uopće imala sredstava za preživljavanje. Ana, narodna žena sa velikom dušom pomagala je i drugima koliko je mogla te su je mnogi molili za kumstvo što je rado prihvaćala. Sestre Dunda osim Mire, Ana, Ćela, Emilija i Milena se nisu udavale i sve su sačuvale usmenom predajom brojne zanimljive, tragične, komične, ljubavne i ine priče iz starih imotskih obitelji, kao i gotovo zaboravljene imotske tradicije vezane uz svakodnevni život ali i uz prigodne datume. Ana je bila odlicna kuharica i vrsna poznavateljica starih imotskih jela. Prijatelji i rodbina pa tako i ja od nje bi za vjencanje dobili kao poklon imotsku tortu i rafiole ukrasene sparogama u vrijeme dok se te slastice nisu masovno proizvodile. Ana je voljela dobro jesti sto se na njoj i vidjelo iako je Imala visok tlak i nije smjela jesti masno i zestoko, ali nije ona mogla odoliti dobroj spizi pa se toga nije odricala. A za svaku sigurnost bi iza dobrog jela popila tabletu viska za tlak. I dozivjela 90 godina, umrla je 17. siječnja 2000. godine, a njenim odlaskom otišao je i jedan dio starog Imotskog u povijest. Na fotografiji snimljenoj za Anin 55. rođendan, 01.04.1965. u gornjem vrtu (na mjestu novije kuće Dunda) stoje s desna: dr Pave Radovinović, Frančeska Dunda, Ana Dunda, iza nje je Frane Krilić, ispred njega kći Tanja Čutura, do nje sestra Branka Čuture, zatim Mira Krilić rođ. Dunda, Sveto Dunda, ispod sin Ivo i mala rodica Merica Kesić.
Draga Ana zauvijek si ostala u sjećanju ne samo tvoje obitelji već i mnogih drugih Imoćana!
Pogled na Imotski od Crvenog jezera 1920. godine.
.”..Na visokoj brdini Podine (622 met.) opaziš odaljeni bieli varoš Imotski: pod tobom dolje, medju brdi i planinami stere se kao prosjednuto i upalo divno i pitomo “Imotsko polje”. Po obroncih uzdignutih mu strana redaju se prebiela sela uz koja je najradišniji seljak posadio plodne vinograde i pitome bašte, a poljem razveo protičuće riečice, natapajući njive i perivoje. U Dalmaciji nije radišnijeg težaka do imotskog priepoljca….”
Fra Šimun Milinović (Matica Hrvatska 1878.) Jezera naokolo Imotskoga polja
Kolorirana fotografija u arhivi Josipa Brace Zena
Petaši Pučke škole u Imotskom prije 95 godina, 24.03.1928. godine. Državna škola za dječake u Imotskom otvorena je 1871. godine, a za djevojčice 1874. godine. U zgradi Pučke i građanske škole sagrađene 1911. godine lijevi ulaz je bio za djevojčice, a desni za dječake. Ti ulazi su poslije srušeni (zašto?). S lijeva u donjem redu stoje djevojčice: Anđa Ivanišević, Mira Milinović, Mira Vučemilović, Vera Podkonjak, Slava Vilenica, Drina Trišić, Jasna Jurišić, Adela Marinkovići Mira Ivanović. S lijeva stoje dječaci u gornjem redu: Miro Bulić, Ante Lovrić, Branko Korbel, Marko Vučemilović, Braco Milinović i Miro Nikolić.
Fotografija u arhivi baštinika dr Veljka Vukovića
