Imotski ogranak Matice hrvatske objavio je knjigu „Život dida Petra”, autobiografske zapise 83-godišnjeg Imoćanina Petra Peruce Nikolića, dipl. ing. geodezije. Autor ima impresivnu biografiju, medu ostalim godinama je bio tehnički direktor Zavoda za izmjeru zemljišta u Splitu u kojem postavlja temelje razvoja fotogrametrije. Jedan je od osnivača Srednje geodetske škole u Splitu, dugogodišnji direktor Zavoda za katastar u Trogiru i predsjednik Hrvatskog geodetskog društva. Autor je brojnih stručnih radova vezanih za katastar od koje je najznačajniji projekt KATOZOR koji već dugi niz godina sa Zlatkom Modrinićem, razvija za grafičku obradu podataka.Promocija knjige održana je 06. svibnja 2023. godine u Perucinom stanu u Diokliecijanovoj palači.
Knjiga je dostupna na linku u nastavku:
https://www.scribd.com/document/652169915/%C5%BDivot-Dida-Petra
BOŽJI MILJENIK U POETSKOM OKULARU
U uvodnom slovu ovog poetskog eseja o autoru Petru Nikoliću krenula bih od eksplikacije imena Petar. Ime Petar potječe od grčke riječi “pétros” što znači “kamen, stijena”. Duboko je ukorijenjeno u kršćanskoj tradiciji i jedno od najčešćih muških imena. U Novom zavjetu naziv Petar nosi jedan od dvanaest Kristovih apostola, ribar i brat svetog Andrije. Ime, koje dadoše roditelji svom nasljedniku, pun je pogodak „u sridu“. Bistri, lijepi dječak Petar rastao je, sazrijevao i odrastao, sve više i snažnije pokazujući odlike snažnog karaktera, odlučnosti, morala, poštenja, časti, ali i nježnosti mekanoga srca i duše. Imao se „rašta“ i roditi, okružen velikom obitelji i njihovom ljubavlju u siromašnom, poštenom dvoru u Imotskom u srcu „ljute“ Dalmatinske zagore. U imenu njegovom našlo se sve ono divotno što
ga vezuje za njegovu kamenu, svilenu zagoru, sve bure i plačevi, i mećave , ali i ljepote njegove kamene kolijevke koja ga je rodila, dojila, gojila, mazila, ali i jačala kako bi, kada odraste, postao junačan, odlučan, pravedan, ponosan, sposoban za sve izazove života. poput njegovih predaka, divnih roditelja i Vlaja, kako nas znaju od milja nazivati. Zagora kamena njegova ostavit će neizbrisiv trag i formirati ga u divnoga čovjeka. Kamen njegov kameni, stijene bijele planine Biokova, koje narod njegov naziva Bijakovo utisnule su mu u dušu pečat i osobnost . Kamen njegov daruje mu i u njegovoj zlatnoj dobi, kada bolest ga neizlječiva muči, razlog da izdrži, da diše, da živi, da se bori do posljednjeg daha i Petar pun ganutosti i zahvalnosti piše storiju svoga života od rođenja do danas, zamišljajući sa svoje tarace u splitskoj luci Biokovo, ljepoticu planinu od jutarnje do večernje žažare, divotnog rumenila iznad planine. Da, toliko puta potvrdila se izreka koju nam Petar provlači kroz cijeli svoj autobiografski roman da
je on miljenik Božji i da ima veliku sreću što o njemu brinu njegovi dobri krilati anđeli. Da, zaista, rijetko tko od nas može se pohvaliti da prikovan u invalidskoj stolici, neizlječivo bolestan, ima priliku i čast i milost Božju da ne izlazeći iz svoje kuće, meditira zagledan u planinu koja se ukopala u more u kojem se zrcale njena jutarnja i večernja divotna rumenila. I tako se naš Petar svaki dan iznova, sjedeći na taraci, vraća svojim korijenima, svome djetinjstvu kada je bio zdrav,bezbrižan dječak, prisjeća se visoravni i planinskih osvajanja vrhova s pogledom na Makarsku rivijeru i Zabiokovlje, na more i otoke i na nebo koje je tako milosrdno prema njemu i s kojega padaju latice ružine i miluju srce njegovo dobro. Na svijetu ima dobrih i loših ljudi. Neki se rađaju kao krasuljci ili tratinčice i rastu po livadama i znak su proljeća, a neki kao smrduljci, kao izuzetno otrovan korov kojeg je najbolje što prije iščupati kako bi spriječili njegovo širenje i osjemenjivanje. Neki ga zovu i kužnjak, pasja jabuka, bodljiva jabuka, đavolja truba, smrdljika, zli čičak itd…Na okućnicama ima sličnih biljaka, ali s ljepšim imenom-anđeoska trava. A ti si, dragi Petre krasuljak koji je nesebično darivao dušu prepunu dobrote i plemenite ljepote. Tvoja autobiografska knjiga zapravo je životopis koji nam kazuje sve najljepše o tebi. Ima u tvom opsežnom romanu iskrica, krijesnica koje kroz noć prolete i dotaknu nam dušu i suza krene. Mali su to, a tako vrijedni dragulji koji krase samo one rijetke među nama koji darujemo od srca i radujemo se
tuđoj sreći kojoj smo pripomogli. I zato si ti krijesnici koja je poput putokaza u tamnoj noći i uči nas kakvi bi trebali biti. Na tvom životnom putu, punom trnja, ali i sunca, znao si i pokleknuti, pa i pasti, ali bi svaki put ustao i koračao dalje. Pratili su te tvoji „sinjali“, znakovi koji su obilježavali put tvoj pun uspona i nizbrdica, a ti si im vjerovao i slijedio ih i tako se penjao, verao, kozjim stazama do planinskih vrhova daleko od zla i blizu tvoga Spasitelja i anđela. Tamo gore, na planini tvojoj ima jedan Sinjal s kojeg se vidi na sve strane i gdje misao se oslobađa muka i veriga i postaje slobodna poput orla krvi vatrene. I gore si bio svoj i dojio se vjetrovima i kišama zdravim, i mirisima trava i zato je srce tvoje tako puno suosjećanja prema slabijima i poniženima, gladnima i žednima ljubavi i ljudskog razumijevanja. Sve ovo , i puno više od ovoga pažljivi čitatelj pronaći će u tvom romanu kojeg si pisao zadnje mjesece, žureći i u silnoj želji da knjiga ugleda svjetlo dana i da sva svoja životna iskustva, svu muku, ali i ljepotu života preneseš na tvoju unučicu i unuka, ali i ostaviš zlatni trag svoga bogatoga, poštenoga življenja.Ovo je storija u kojoj etapu po etapu oslikavaš nam svoj životni put i hvala ti što nas vodiš sa sobom na putovanje u kojem mnogi od nas prepoznajemo i sebe. Ispred naših očiju nižu se pitoreskne slike tvoga Modroga i Crvenoga jezera, tvoj Imotski, tvoja kamena planina
Biokova koju domaći zovu Bijakovo kao i što Kamešnicu kamenu zovemo Kamišnica. Pratimo tvoje sretno, bosonogo djetinjstvo uz Modro krško jezero. Vidimo te ispod klisure i, kada jezero presuši, kako vi dječaci igrate na njegovom dnu nogomet. Legenda kazuje da su se prije vas tu igrali Vilenjaci i Vukodlaci. Uz tvoje odrastanje prati te i legenda o postanku Crvenog jezera zvana Gavanovi dvori.Imao si sreću što si slušao priče o vilama, o Vilinskoj pećini, Vilinskom počivalu. Crveno jezero je nastalo, kažu, kada se ispod nekadašnjih predivnih kamenih dvora velikog bogataša Gavana otvorila zemlja i tako se stvorilo jezero. A dvorac i silno njegovo
bogatstvo i dan danas su na dnu jezera. Dok čitam roman ŽIVOT DIDA PETRA vidim dječaka lica sretnoga, ozarenoga kojeg je brižna majka zagrlila, mazi ga i tetoši i u majčinom okrilju postaje sretan, smiren. Želim ti svim srcem da te anđeoske slike uspavljuju svaku noć sada kada ti je ta ljubav, toplina, zaštita itekako potrebna. I kada čuješ krik galeba iznad mora, želim da si sretan, ispunjen, i kada slušaš kako cvrčak cvrči, cvrči, želim da si uronjen u svoje djetinjstvo i da si opušten kao onih davnih ljeta kada si na pragu u svom dvoru sjedio, i kada se činilo da to zbor anđela
pjeva i kada sve je bilo moguće u dječjem, nevinom svijetu. Pišem ti, prijatelju dragi, ovaj esej satkan od iskrenosti i pohvala, divim ti se kako si uspio u nevjerojatno kratkom vremenskom roku u samo par mjeseci udahnuti život svom žuđenom romanu. Kažem namjerno žuđenom, jer tvoja je najveća želja da tvoja unuka Lucija i unuk Luka dobiju ovakvo dragocjeno nadarje od svoga dragoga, dobroga dida. I opet te u mislima pratim dok sjediš na svojoj splitskoj „tarasi“ i, zahvaljujući mašti, i sjećanjima, i uspomenama, ondolen cenera more sinje i stine sive gledaš. Mirliše Zagora tvoja ljuta, mila, muku ti taži i dušu blaži. Znam: fali ti propuv s Biokova i kalada s mora, fali ti Zagora tvoja zavičajna, i jezera tvoja, fali ti, eh, fali ti sve tvoje. Kroz ovaj poetski okular, dušo svilena, primi od pjesnikinje ovo nadarje iz sveg srca:
Z L A T N I T R A G
Sve vijek svoj ima
let čovjekov miran i tih
leptirov morao bi biti
čovjek je leptir kratka daha
planetu ovu na kratko posjeti
leti leti kroz vrijeme leti
brzo prebrzo leti preleti odleti
stanište napusti svoje
trag iza sebe ostavi
samo dobri
trag iza sebe ostave zlatni
nema leptira ružnih
samo ljudi ima ružnih
I na samom kraju eseja dodajem molitvu za Petra:
o, Gospe od Sinja,
svrni oči svete blage i na Petra.
Molitvu ovu na dar Tebi
lapišem srca i duše pišem.
Recenzentica Ljubica Šego, prof.
Recezentica, prof. Ljubica Šego.
