Pogled na dio Imotskog sa školske zgrade u izgradnji 1910. godine. Na fotografiji se krajnje desno odozgo prema gore vide skladišta Režije duhana, kuća Milinović, zatim kuća Benzon (danas Glazbena škola “dr fra Ivan Glibotić”). Ispred stare pošte vidi se kuća dr. Ivice Jerkovića koja je srušena u II svjetskom ratu. Poviše su dvije Sučića kuće. Sa gornje strane ulice prema crkvi nanizane su kuće u bloku kako slijedi: Dušana Matijaševića, Ostojić, dr. Frane Pelicarića i Margetić. Od tih kuća prema Pazaru ide Pervanova ulica. Na suprotnoj strani ulice padinom prema jugu spušta se Marčina ograda.
Luka Milinović došljak iz Livna kupio je kuće dr. Ferrija (advokata iz Trpnja) i Bilića te ih spojio u lijepu kamenu kuću Čitav kompleks na kojem je bio uređen vrt sa šetnicama i pergolama bio je ograđen kamenim zidom i ogradom od kovanog željeza, a ulazna vrata ukrašena zidanim kamenim stupovima. Za vrijeme II svjetskog rata kuća je zapaljena, a kamenje sa kuće upotrijebljeno je za gradnju prve stambene zgrade u Imotskom. Danas su od ograde oko posjeda Milinović dobro sačuvane kolone i željezne vratnice s inicijalima sa zapadne strane i kolone bez vratnica sa sjevera preko puta Glazbene škole. Prvi doseljeni Benzon u Imotski Antonio sagradio je sa sinom Petrom u drugoj polovici 19. stoljeća jednu od najljepših kuća, prvu veliku stambenu kuću sa prizemljem, dva kata i potkrovljem, a u zapadnom dijelu dvorišta je bila prizemna zgrada za kočiju i konje. Kuću je prodao 1910. godine Bratovštini Svetog Sakramenta. za stan časnih sestara, Nakon II svjetskog rata u zgradi je smješten đački dom, zatim škola i konačno Glazbena škola). Poslije je Petar sagradio još jednu kuću na sjevernoj strani posjeda (danas u vlasništvu obitelji pok. Ljube Tonkovića). Od velikog dijela kamena srušene kuće odvjetnika dr Ivice Jerkovića izgrađena je nešto dalje stara pošta. Ispred Jerkovića kuće (na mjestu današnjeg kružnog toka) bila je prekrasna kamena čartnja koja je zatrpana? početkom 1950-ih. Iza Jerkovića kuće s lijeve strane nekad je bila kuća Frane Mostarčića.

Razglednica u vlasništvu Ivana Bogavčića objavljena u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) Igora Goleša.

 

Pod kostelom na pazaru u Imoskom, razglednica tiskana 1907. godine. Stara stoljetna kostela na imotskom Pazaru vidila se i na fotografiji Catastica kojeg je izradio Pietro Corir 1774. godine. Uz nezapamćenu studen zime 1921. godine kada je Imotski bio petnaest dana zaleđen i odsječen od svijeta kostela se raspukla te je ju je dao posjeći tadašnji načelnik Jure Jerković. Da kostela nije posječena zasigurno bi se ovih dana mogla natjecati na izboru za europsko stablo godine jer je stablo s jednom od najzanimljivijih priča. Fra Vjeko Vrčić piše:”….Srijedom se uglavnom trgovalo. Središte se nalazilo „pod kostelom“. Na širini ispod „skalina“ gospodarila je trgom stoljetna kostela. Zasadili su je Turci Ćosići. Prema predaji povukli su se u Vrdol, a imanje u Imotskom prepustili Vučemilovićima, došljacima iz Bosne. Deblo joj je opasano kamenim stubama. Stvorio se pogodan prostor za prodaju sitnih predmeta. Tu su se, srijedom, nalazili prodavači opute i opanaka. Visoki mršavi Sakarlija imao je dosta djece. Trebalo je pronaći sredstva za kruh tolikoj sirotinji. Prodavao je opanke na poseban šaljiv način, zabavljao je kupce. Pod kostelom je sjedio općinski činovnik. Ispred njega je velika vaga za mjerenje teških vreća. Da izbjegnu to plaćanje, seljaci su nosili sa sobom kantare. Njima su vjerovali. Znali su na kantaru nagoditi kilograme i oke…. Kostelu je oko 1922. godine posjekao načelnik Jure Jerković. Želio se osvetiti predčasniku načelniku Zani Vučemiloviću, koji je dao posjeći Jerkovića kostelu kod današnje pošte….

Razglednica je u zbirci Roberta Kavazovića te je objavljena u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) autora Igora Goleša

Stara razglednica tiskana 1903. godine, a poslana 1914. godine prikazuje skladišta duhana u Imotskom, nakladnik je Weiss&Dreykurs, Wien. Secesijski kompleks Duhanske stanice sa upravnom zgradom i skladištem duhana projektirao je Prus ing. August Thara, a izgradnja prvog velikog skladišta započela je 12. lipnja 1888. godine. U kratkom roku podignute su četiri zgrade- skladišta, upravna zgrada, zgrada za dnevni odmor i prehranu radnika ( danas Muzej), dvije sporedne zgrade. četiri sanitarna čvora, protupožarni objekt, bazen-cisternu s vodom u slučaju požara. Cijeli kompleks je bio zavidno hortikuklturno uređen. Po zapremnini skladišta Otkupna stanica u Imotskom bila je najveća u Dalmaciji i to po broju uposlenika i po kapacitetu skladišnog prostora.

Razglednica je u zbirci Roberta Kavazovića te je objavljena u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) autora Igora Goleša

 

Spomenik Spasitelja na uspomenu XIX vieka u Proložcu te Nova Katolička crkva sva Mihovila u. Proložcu, Pozdrav iz Proložca. Vlastnik, Ivan Bilić, razglednica izdana 1902. godine. Na blagdan sv. Jerolima, 30.09.1901. godine, samo dan poslije posvete nove župne crkve Sv. Mihovila, kip Krista Kralja Otkupitelja, rad danas gotovo zaboravljenog splitskog klesara i graditelja oltara Josipa Bariškovića (Split ?, oko 1870. — ?) svečano je otvorio i blagoslovio fra Mate Gnječ (1853.- 1927.). Fra Matu vidimo na stolici ispred spomenika Krista Kralja uz mnoštvo naroda, uglednih uzvanika i Imotsku općinsku glazbu. Crkva sv. Mihovila građena je u razdoblju od 1897. do 1901. godine uz novčanu potporu Carevinskog vieća, za župnika fra Mate Gnječa, a prema nacrtu iz 1885. godine znamenitog arhitekta i istraživača nacionalne graditeljske baštine Ćirila Ivekovića. Fra Mate Gnječ, vođa hrvatske politike u Imotskoj krajini bijaše graditelj crkve, župne kuće, pučke blagajne i grobljanske kapele u Prološcu, organizator javnih radova. Imotska općina fra Matu Gnječa proglasila je 1895. godine počasnim građaninom, a zahvalni mu imotski puk skova izreku ” Što reče Mate Gnječ, to potvrdi i carski Beč”.

Sridom na pazaru se nudilo i prodavalo: zobnice, terluci, biljci, buzavci, jačerme, oputa, opanci, kotluše, lopiže, čanjci, kosiri, kosirići, komaštre, sandžaci, ožezi, brave, trud, leška i pripala do lipe pečenice, povismena, pršuta, kokoša, tuka, jaja, voća i povrća, stoka sitna i krupna zuba.
Gostioničari: čuvena Pera Marendić, Keka Banova, Jurka Ćosić, Vlade Poštenjak, Rudolfo, imali su sridom pune ruke posla.Lukin bi sridom oko podne pronio pazarom pečeno janje na ražnju i zaustavio bi se na skalinima isprid Borića dućana i iz svega glasa obznanio puku: “Evo vruća ko nije ruča, tri majke dojilo, četri ga odgojilo ….”. Bio je to, što bi se današnjim jezikom reklo, EPP za ono što će se kasnije u krčmi Vlade Poštenjaka na dasci sići. Sridom se na pazaru liti prodavala i voda za piće – maštalo vode na komu je daska, na dasci grumen biokovskog leda s rastovim šušnjem. Led se na suncu lagano topio i kapao u maštalo, grabilo se bukarom i plaćalo za svaku ispijenu bukaru.
A tek imotski dućani sridom: ako ćeš što kupit za skuvat i pojist, moga si birat butige: Furlanovi, Bekavčevi, Borićevi, Figurini, Ante Ermina …. Ako se zaželiš pašta, onda u šjora Lele Pavića. Kruva – u Markote, Pavića ili Ciciljanija. Meso u Pavića, Vuke, Dinka Nikolića ili u Iristovi. Za obuć se od glave do pete bili su dućani: Malića, Katunarića, Buljana, Pervana, Leke, Vučemilovića, a čuven je bio trgovac Virma Kusić. Sridom je imala svoju radnju i prodaju stare robe baba Lončaruša i baba Juštinica…..Četvrtak bi svanuo ko dan tišine. Svi su se odmarali od sride, jedino se čula škripa kariola Priše i Mišine što su ka’ vridni “komunalni djelatnici” sređivali varuš i pazar. Danas na pazaru ostaju mrlje od ulja što im curi iz kartera automobila, a onda su konji ostavljali “brežuljke” koje su Priša i Mišina skupljali i odnosili u Zaninu ogradu…….

Iz sjećanja Borisa Pervana “Srida u Imotskom”

 

Razglednica u arhivi imotskog samosatana

 

Imotski, razglednica Pazara 1915. godine sa kulom Sulejman bega Ćosića i stoljetnim stablom kostele koju su posadili Ćosići koji su se po predaji povukli u Vrdol. Kostela se vidila i na fotografiji Catastica kojeg je izradio Pietro Corir 1774. godine. Uz nezapamćenu studen zime 1921. godine kada je Imotski bio petnaest dana zaleđen i odsječen od svijeta kostela se raspukla te je ju je dao posjeći načelnik Jure Jerković. Želio se osvetiti predhodnom načelniku Ivanu Zani Vučemiloviću, koji je dao posjeći Jerkovića kostelu kod stare pošte. Kula koja je pripadala Sulejman begu Ćosiću pripala je Vučemilovićima doseljenim iz Duvna. Oko 1800. godine kula je postala vlasništvo Marka Vučemilovića (1776.-1855.) te se smatra matičnom kućom Vučemilovića. Prema fra Vjeki Vrčiću Marko je bio najkulturniji Imoćanin početka 19. stoljeća. Kao arheolog amater sakupljao je prapovijesne i antičke artefakte kojih je Imotska krajina bila puna pa je tijekom vremena u njegovoj kući nastao pravi privatni muzej starina. Dva rimska nadgrobna spomenika bila su uzidana u hodniku kuće, a danas se nalaze u imotskom crkvenom muzeju kao i komad platna pronađen u jednom rimskom grobu. Uz arheološke nalaze u kući je postojala i bogata knjižnica koju su nasljednici donirali u jedan splitski muzej. Marko Vučemilović bavio se i numizmatikom te je sakupio veliku zbirku, a nju su nastavili nadopunjavati i njegovi nasljednici. Ova zbirka, koja sadrži 1342 komada, danas se nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Navodi se kako je Zemaljski muzej sa Vučemilovića zbirkom dobio i dva vrlo vrijedna srebrna novčića Athalaricha, ostrogotskog kralja iz 6. stoljeća koji po svoj prilici potječu iz Dalmacije. Marko Vučemilović oženjen za Mariju Colombani imao je pet sinova Juru Zorzija (1811.), Franu (1812.), Filipa (1815.), Blaža (1820.), Antu (1825.) te kćer Noru (1823.), a svima je nastojao osigurati kvalitetno školovanje. Najstariji sin Jure Zorzi Vučemilović (1811.-1878.) u Padovi je izučio za apotekara pa je u obiteljskoj kući na Pazaru otvorio prvu apoteku u Imotskome. Dio inventara prve imotske apoteke još uvijek se može naći po kućama nasljednika, dok je apotekarska vaga u imotskom crkvenom muzeju.

Razglednica u vlasništvu Antonjete Baškarad Jutronić koja je dala podatke o obitelji Marka Vučemilovića

 

Imotska Pjaca snimljena krajem 19. stoljeća, razglednica izdana 1905. godine. Prva lijevo je kuća Vuković koju je 1870. godine sagradio Luka Vuković (1823.-1889.), Načelnik Imotskoga od 1875. do 1881. godine i od 1887.do 1889. godine te zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru. U kući je 1871. godine rođen dr Mile Vuković, veliki sin Imotske krajine. Dalje je kuća u kojoj je bila Gradska kavana, a na gornjem katu kuće Hrvatska čitaonica otvorena 1868. godine. Po Katastru iz 1725. godine kuća je pripadala Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine, a poslije obiteljima Ciciliani, Sučić, Marče i Bitto. Kavana je sagrađena 1874. godine i prvi vlasnik je bio Talijan, a 1930. godine Bartol Ciciliani, Slava Sučić, Marko Marče i pl.dr. Guilijus Bitto (Austrijanac, sreski načelnik Gradačca doselio u Imotski i oženio Virginiju Marče, tetku veterinara Mate Marče) kupili su kavanu od Talijana. Kako navodi Ante Ujević u Knjizi “Imotska krajina” (1954.) godine hrvatska kavana 1894. godine prelazi u prostorije bivšeg Casina zaslugom trgovca Marka Dunde i ostalih imotskih rodoljuba. Arhitekt Ljubo Ciciliani projektirao je 1932. godine uz kavanu i gornji kat u Narodnu knjižnicu po ugledu na sve austrougarske kavane diljem naših krajeva. Nakon prvog vlasnika Talijana kavanu je vodio Šimun Rako Jurkan koji je poginuo u I. svjetskom ratu pa je njegova supruga Manda nastavila obiteljski posao. Boško Ćosić preuzima kavanu 1953. godine i vodi je do smrti 1965. godine, a supruga Anka nastavlja posao još dvije godine. Nakon smrti zadnjeg voditelja Ante Đuke Krisa kavana je zatvorila svoja vrata. Do nje je kuća obitelji Vrčić i Oznić koja je po Katastru iz 1725. godine pripadala Vukosavu Katani doseljeniku iz Mostarskog Blata, a prethodno venecijanskoj obitelji Pelizer čiji je grb na kući. U sredini fotografije vidi se nekadašnja kuća obitelji Vučemilović koja je ženidbom prešla u vlasništvo obitelji Benzon. Krajem 19. stoljeća kuća Benzon je uređena secesijskim pročeljem kojeg još nema na fotografiji. Desno do kuće Benzon je kuća obitelji Tripalo koju je kupio od trgovca Bulića doseljenik iz Sinja Andrija Tripalo. Do nje je kuća obitelji Ivanišević-Đomba te u sklopu turske kule visoka kamena kuća koja je dugo bila vlasništvo obitelji Ligutić koji su u 19. stoljeću doselili iz Splita. Trgovac Stipe Ligutić doseljenik iz Splita u Imotski, oženio je Mariju Gotovac. Imali su četiri sina i šest kćeriiju te su proširili staru kuću koja je bila turska kula na južnoj strani. Stara ljekarna sa početka 20-oga stoljeća bila je smještena u Ligutića kući , a u to doba preuzeo je Paškval Ferrari.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća Lela Pavić je imala slastičarnicu u toj kući, odmah preko puta Gradske Kavane sa nezaboravnim krempitama i bobićima.

Razglednica u arhivi Franjevačkog samostana

Glavna ulica u Imotskom, Pjaca ograđena velikim kamenim kućama 1910. godine. S desna na lijevo u nizu su kuće: Ligutić, Ivanišević-Đomba, Tripalo i Benzon. Kuća Ligutić bila je sklop turske kule, a dugo je bila vlasništvo obitelji Ligutić koji su se u 19. stoljeću doselili iz Splita. Zemljište južno od fratarske ograde koje je kupljeno za potrebe gradnje novog groblja pripadalo je obitelji Ivanišević Đomba te je groblje po nadimku obitelji prozvano „Đombuša”. Andrija Tripalo, doseljenik iz Sinja kupio je oko 1860. godine sa supruginim mirazom na dražbi kuću tada jednokatnicu koja je pripadala trgovcu Buliću. Tripalo je nakon ženidbe sa Marijom Anom Bitanga podigao još jedan kat. Nekadašnja kuća obitelji Vučemilović ženidbom je prešla u vlasništvo obitelji Benzon, a u drugoj polovini 19. stoljeća uređena je secesijskim pročeljem. S lijeve strane je kuća u kojoj je bila Gradska kavana, a na gornjem katu Hrvatska čitaonica otvorena 1868. godine. Kuća je pripadala Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine, a poslije obiteljima Ciciliani, Sučić, Marče i Bitto. Ispred kuće je stup javne rasvjete tzv petromaks koji je davao jaču svjetlost od ferala, a palio se u noćima bez mjeseca.

Blagdan sv. Ivana 24. lipnja bio je izuzetan dan za imotsku djecu, pogotovo onu sa Bazane čak i prije 100 godina. Svitnjak se palio predvečer 23. lipnja nasred Bazane. Djeca su po kućama danima sakupljala drva pjevajući i „Oj šjor Lola naša lipa diko tebe hvali malo i veliko a najviše bazaranska dica pomogla ih Marija divica.“ Ako netko ne bi dao drva što je bio „veliki“ grijeh djeca bi ga preskačući vatru prozivala pjesmom „Koliko je iskrica zaiskrilo toliko te đavala odnilo“. Evo poznatih pjesmica Jezerana po kazivanju moje tete devedesetgodišnje Jezeranke Mare Radovinović:

“Na dvajesčetri ovoga miseca
Jezerani (Bazarani) štuju vel’kog sveca,
vel’kog sveca svetoga Ivana,
koji nosi barjak Jezerana(Bazarana)”

“O jezero naša lipa diko
tebe slavi malo i veliko.
A najviše jezeranska dica
pomogla im Marija divica”

“Bazarani najeli se luka,
oni skaču sa Pasjeg kuka.
Konjskim salom začinjaju puru
ručak im je u desetu uru”

“Na jezeru rodile su murve
na Bazani sve su zenske ….”

“Kada je Mara pivčinu zaklala
tri su sela za njim zaplakala
Deset kili manje deset deka
to je nama Frane Bauk reka.”

 

Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine, fotograf St. v. Ossko, Sarajevo; Vlastnik J. Tripalo. Razglednica je poslana 1913. godine iz Imotskog u Spljet Cijenjenoj Gospođi Mileni Bitanga Ivančević.
Kamenmost je najstarije naselje u Podbablju, a prvi put se spominje 1400. te godine. Kameni most preko Vrljike porušen je 1944. godine za vrijeme II svjetskog rata, a na istom mjestu nekad je stajao rimski most, na putu iz Ad Novae (Runovića) prema Prološcu (Epilentio) te Duvnu (Delminium). Prilikom gradnje kuće Filipa Patrlja 1886. godine pronađeni su razni arheološki nalazi iz rimskog doba. Pokraj ceste je i groblje te stara župna crkva Sv. Luke izgrađena u 15. st., a obnovljena 1705. godine kada je posvećena sv. Luki evanđelisti.
…..Kad je preokoračio Kamenmost hladnu Vrliku, nezna se čisto. Neki hoće da ga čak Rimljani prebacili, da im prenese put za Delminium, a sude po nadpisu što je i danas u jednom stupu, te glasi: MARCO AURELIO ANTONIO AUGUSTO ARMENIACO i t.d…. U ono doba, kod Kamenmosta bit će nešto bilo. Pučka veli, da je odmah po porođenju bio manastir kod Kamenmosta, pa prenešen na Vrliku, potom na školjić u Blato, a najposli u Varoš. Otrag dvie godine, dovezao se Filip Patrlj da iz temelja gradi kuću kod Kamenamosta. Što ćeš vidjeti! Radnici kopajuć temelj, odkriše tlo starniske zgrađe, sve popodano na okvire finim šarovitim mozajikom…
Kad je odzvonilo Turčinu, Imotski fratri bez manastira (za Semitecola 1735.) biše na razkršću, “ili bi gradili manastir kod S. Frane pod tvrđavom, ili kod S. Luke uz Kamenmost”…
Fra Ivan Tonković (1890.) Putopisne crte