Staro rodilište, kuća dr Josipa Mladinova

Staro rodilište, kuća dr  Josipa Bepa Mladinova sagrađena početkom 20. stoljeća u historicističkom stilu, s južne strane ukrašena figurama četiri godišnja doba, snimljena  krajem 1950-ih. Zahvaljujući dr. Josipu Mladinovu  organiziran je početak zdravstvene djelatnosti u Imotskom, a prekrasna kamena kuća bila je rodilište u kojem smo mnogi od nas prvi put zaplakali.

Kipovi na krovu

U starom rodilištu na jezeru,
svi smo prvi  put zaplakali,
dubinu nebeskog azura ugledali.
Rodili se tamo i stalno mu navraćali.
Ornamentike u kamenu, perivoj, mostići,
ljuljačke i odrna zrila.
Krov razveden na šest voda,
grli ga žliba iz kamena bila.
A na njemu ćose mu čuvaju
ko anđeli, od mramora tila…

Mercedes Ceda Marinković (2015) Nostalgija  čuvar baštinjenog mi
Izvor: Arhiva prog. Gordane Radić

Imotski 1960. godine

Imotski 1960. godine, razglednica poslana 26. 04. 1960. godine, Izdanje “Putnik Zagreb”-Fotoslužba, snimio Đuro Griesbach.
Na razglednici se vide Općinski dom sagrađen krajem 19. stoljeća i Sud sagrađen 1915. godine. Za vladavine Franje Josipa I u Imotskom su sagrađene uz zgradu Kotarskog suda, zgrade Općinskoga doma, nove škole, nove crkve sv. Frane, te Režije duhana.
…Dolaskom Austrougarske u ovaj kraj došao je i Kotarski sud u Imotski. Veliki broj iskusnih i ozbiljnih pravnika vršio je tu odgovornu službu u Imotskom. Možda se stariji sjećaju sudaca Benzona, Rudija Legradića, Antuna Buća, Aleksandra Popova, Petra Dojmija di Delupisa, Ilića….Kroz Imotski prošao je veći broj odvjetnika. Bili su tu dr. Ferri, dr. Grisogono, dr. Pelicarić….Njima možemo pribrojiti javne bilježnike dr. Dinka Depola, dr. Hermenegilda Božića i dr. Huga Montija. Neki od njih su savili obiteljska gnijezda u našem gradu, a njihovi potomci održavaju vezu s Imotskim i danas….
Osvrt fra Vjeke Vrčića uz izložbu Pogled na građanski život Imotskog održanoj 1995. godine u Zagrebu.

Izvor: Obiteljska arhiva

Predsjedništvo društva “Lipa” 1932. godine

Imotski intelektualci na inicijativu Ljube Tripala osnovali su 1931. godine Društvo “Lipa” za poljepšavanje mjesta i unaprijeđenje turizma. Društvo “Lipa” je poslije duže vremenske pauze od 15 godina nastavilo rad prethodnog ekološkog društva “Jezero”, a članovi društva bili su profesori Građanske škole, brojni intelektualci, đaci i gotovo sva mladost u Imotskom. Društvo “Lipa” bilo je aktivno do 1941. godine, a kroz plodno desetogodišnje djelovanje zahvaljujući sposobnim i marljivim predsjednicima redom dr Luji Domljanu, inž Anti Jelaviću i Ljubi Tripalu kao i svim članovima ostavilo tragove do današnjih dana. Potpomognuti Šumskim gospodarstvom, najviše upraviteljem inž Borisom Giperborejski društvo “Lipa” se brinulo o gradnji puteljaka i održavanju puteva Modrog jezera, organizirali su izgradnju vidilice i puta do nje, napravili su puteljke i klupe u Gaju, zasadili drvored lipa na Pazaru, pošumljavali na mnogim mjestima, širili ekološku svijest po školama, održavali predavanja, priređavali dobrotvorne i kulturne zabave. Na fotografiji Upravni odbor društva “Lipa” 1932. godine na jednoj kulturnoj priredbi 20.03.1932. godine, fotograf Mihail Aleksandrov. U prvom redu sjede s lijeva: Ljubo Tripalo, Marija Vuković, predsjednik dr. Lujo Domljan, te ing. Tonko Tripalo. Stoje s lijeva: ing. Ante Jelavić, Ernestina Mostarčić, prof. Lujo Lončar, Milica Ivić, Marija Kurir i Nino Ferrari.

Učitelj Martin Pera

Martin Pera rođ. 1852. godine u Splitu bio je prvi učitelj u Prološcu nakon otvaranja državne škole 17. 11. 1873. godine,  a  1879. godine počinje raditi kao učitelj u Imotskom. Oženio se za Maru Bulić rođ. 1856. god. u Imotskom. Kako je napisao Ante Ujević u knjizi ” Imotska krajina” Martin Pera  je jedan od prvih i odanih učenika naših preporoditelja za ideje kojih se oduševio u učiteljskoj školi u Zadru. U Imotskome sudjeluje u prvim redovima u doba narodnog preporoda. Dopisnik je “Narodnog lista” i u najtežim trenucima pouzdanik Mihovila Pavlinovića u izbornim borbama u Imotskoj krajini. To ga je i otjeralo prije vremena u mirovinu, te je u Imotskom 1889. godine  poćeo raditi općinski tajnik odakle je premješten u Split 1893. godine.
Na fotografiji (dana prijatelju dr, Augustinu Bitangi) je Martin Pera sa suprugom Marom, te obitelji oko 1910. godine.

Izvor: Obiteljska arhiva

Perinuša oko 1900. godine

Dosad nigdje objavljena fotografija Perinuše s pogledom na kuću. Franceschi oko 1900. godine.

Perinuša se naziva područje oko mlinica na rijeci Vrljici, a naziv je u narodu nastao prema upraviteljima posjeda u vlasništvu obitelji Franceschi  Perinovićima iz Zadra. Perinovići su se krajem 19. stoljeća povukli sa posjeda, a obitelj Josipa  Bepa pl. Franceschi trajno je dobila pridjevak Perinovići ili Perini koji je ostao do danas.

Izvor: Obiteljska arhiva

Marija Franceschi (1898-1968)

Marija  Franceschi, kći Josipa pl. Bepa  i Ane pl. Grubišić rođena je 18. ožujka 1898. godine u obiteljskoj kući na Perinuši, a umrla je 07. rujna 1968. godine u Splitu. Vjenčala se 15. studenog 1923. godine u Prološcu za dr. Pavu Radovinovića, te je u braku rođeno četvoro djece; Augustin Jago (1924), Ana Anka (1926), Marija (1929) i Zora (1930).

 

Izvor: Obiteljska arhiva

Pogled na Pjacu

Imotski, pogled na Pjacu sa prozora kuće dr. Ike Jerkovića 1990-ih. Kuću Jerković sagradio je veleposjednik Josip Bolis, venecijanski doseljenik koji se 1825. godine vjenčao sa Ružom Bitanga. Njihova kći Jela udala se za dr. Iku Jerkovića koji je kuću modernizirao i podigao treći kat.

 

Razglednica iz 1904. god. sa prikazom hrvatske narodne nošnje

 

Etnografski muzej Split  3. srpnja 2015. godine proslavio je 105. obljetnicu.
Ključna osoba vezana uz povijest Etnografskog muzeja Split je inženjer Kamilo Tončić pl. Sorinjski (1878.- 1961.) koji je 3. srpnja 1910. godine sa ciljem očuvanja izvorne narodne tradicije stvaralaštva otvorio izložbu ručnih radova i narodnih nošnji u Carskokraljevskoj obrtničkoj strukovnoj školi u Splitu koja će poslije prerasti u današnji Etnografski muzej Split.
Kamilo Tončić pl. Sorinjski rođen je u Zadru, arhitekt po struci utemeljitelj je i ravnatelj Obrtničke škole, Graditeljske i umjetničke škole te srednje tehničke škole u Splitu. Bavio se sakupljanjem i proučavanjem folklora Dalmacije. Utemeljitelj je Etnografskog muzeja kojeg poklanja općini 1927.godine, te je bio dugogodišnji ravnatelj toga muzeja. Osnovao je i Galeriju umjetnina u kojoj je bio ravnatelj od 1931. do 1941. godine. Kao graditelj bio je poklonik bečke secesije te je u tome stilu projektirao 1903. Sumporno kupalište i 1908. Hrvatski dom u Splitu, kasnije preimenovan u Narodni dom. Službovao je i kao organizator i inspektor Banovinske poslovnice, koja je unapređivala domaću radinost u Dalmaciji. Umro je 29. lipnja 1961. u Splitu.
KamiloTončić je za vrijeme trajanja I. i II. svjetskog rata skrivao etnografsku zbirku i ostale muzejske predmete po raznim splitskim kućama, te je upravo zahvaljujući njemu muzejsko blago sačuvano u cijelosti, a Etnografskom muzeju omogućeno da slavi visoki jubilej.
Razglednica sa prikazom hrvatske narodne nošnje poslana je 08.08. 1904. godine iz Paga od strane Frana pl. Mirkovića.
Izvor: Obiteljska arhiva Antonjete Baškarad Jutronić