Kandalora zima ora, kaže Blaž da je laž, javi se glistina da je to istina..
Svijećnica se slavi 2. veljače točno četrdeset dana nakon Božića. Od svijeća koje se blagoslove na Svijećnicu očekuje se zaštita i pomoć u mnogim nevoljama i potrebama. Svijeća prati kršćane od rođenja pa do smrti, višestruka je uporaba i simbolika svijeće. Na krštenju se svijeća daje kršteniku, prvopričesnik nosi svijeću, zaručnike svijeća prati kod vjenčanja, uz upaljenu svijeću bolesnik napušta ovaj svijet…
Hrvatsku čitaonicu u Imotskom što je bio veliki kulturni i politički događaj otvorio je 08. veljače 1870. godine Don Mihovil Pavlinović, hrvatski političar i književnik, vođa Narodne stranke svojim prvim znamenitim govorom: „Besjeda na slavi Imotske čitaonice“.
…Braćo, ja sam primio vaš poziv da se odužim dugu ljubavi kojega prama vam dugujem odavna. Vi meni sjajno na susret pohitiste sa hrvatskim barjakom, da vam dvije-tri kažem kako je slavno i pametno prije svega u Hrvatskoj zemlji Hrvatom biti.
Krajišnici braćo!
Hrvatsku besjedu niste čuli, stoga me danas pozvaste da vam ju pripovjedim; danas, kad Imotska čitaonica pristupa veselo u narodno kolo, do Ješke čitaonice….
Prvi predsjednik Hrvatske čitaonice u Imotskom bio je dr. Augustin Bitanga, predsjednik Narodne stranke. Na fotografiji je naslovna stranica knjige izdane 1882. g. sa Pavlinovićevom posvetom što joj daje kolekcionarsku vrijednost: “Prokušanom Rodoljubu dr. Augustinu Bitangi ”
Pisac
Izvor: Obiteljska arhiva
Imotski, fotografija snimljena sa zvonika crkve 1926. godine sa pogledom na kuće Anđule Bitanga, Radovinović, Marče i Colombani, te na Kotarski sud i Općinski dom. U kući Marče od 1868. godine (kad je osnovan) do 1915. godine bio je smješten Kotarski sud, te je u Imotskom bila poznata prijeteća izjava među sukobljenim stranama: “Sresti ćemo se na Marčinim skalinama”.
Nakladnik je Papirnica Ivanović, razglednica je poslana iz Imotskog 1932. godine i u arhivi je Antonjete Baškarad Jutronić
Primarijus dr. Veljko Vuković (25. 01.1914.-23.01.2010.) i supruga Đema rođ. Ivanović 1939. godine u Imotskom. Primarijus dr. Veljko Vuković rođen je 25. siječnja 1914.godine u Imotskom, sin je Katinke Bitanga i dr. Mile Vukovića. Dr. Veljko još kao dječak često je išao s ocem u posjete bolesnicima po Imotskoj krajini s malom kočijom na dva kola i konjem Šiškom kojom prilikom mu je otac pričao o svim ljepotama Krajine. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1940. godine, te je nakon dolaska u Imotski započeo raditi sa ocem, a krajem 1942. godine postavljen je za općinskog liječnika Imotskog. Nijemci su 1943. godine naše vojnike htjeli slati na ratište u Rusiju, pa im je dr. Veljko izdavao liječničku dokumentaciju za različite „bolesti” koje se ne mogu brzo izliječiti. Njemačka liječnička komisija tražila je popis ljudi koji su bolovali i nisu mogli ići u Rusiju, a kako ga dr Veljko nije htio dati morao je pobjeći sa ženom i djecom na Biokovo. Pročelnik za zdravstvo Općine Imotski postao je 1944. godine što vlasti nije odgovaralo jer je bio nekomunist pa je otišao u Split gdje je postavljen za pročelnika zdravstva Oblasti Dalmacije. Kao pročelnik zdravstva Dalmacije popravio je bolnicu u Splitu, izgradio bolnice u Zadru, Kninu i Šibeniku, te osnovao u Splitu zdravstvene škole za babice, sestre, tehničare i zubare i bio im nastavnikom. Primarijus dr. Veljko Vuković organizirao je Dječji dispasnzer u Splitu i izgradio tri nova, osnovao dom zdravlja u svakoj većoj općini sa potrebnim kadrovima. Dr. Veljko je specijalizirao pedijatriju, te je na svim područjima poboljšao zdravstveno stanje uz opadanje oboljenja i naročito smrtnosti djece.Objavio je i uredio više knjiga i zbornika o radu Doma zdravlja u Splitu, te je napisao i objavio preko stotinu znanstvenih i stručnih članaka u različitim medicinskim časopisima. Za “Slobodnu Dalmaciju” napisao je preko stotinu članaka o bolestima najmlađih.Od 1980. godine predsjednik je Društva Imoćana u Splitu.
Dr Veljko Vuković u razdoblju od 1989. do 2004.godine u mjesečniku “Imotska krajina” objavio je tridesetak članaka o Imotskom i Krajini od 18. do 20. stoljeća. Nadalje je prvi pokušao otrgnuti od zaborava stare fotografije i razglednice vezane za Imotski sabravši ih u pet tematski raspoređenih knjižica i to Stari Imotski (1995), Fotografije starih Imoćana (1996), Ljepote krša uz Imotsko polje (1996), Društveni život u Imotskom (1997), te Imotski od nekad i sad (1998). Primarijus dr. Veljko Vuković umro je 23. siječnja 2010. godine te je pokopan po svojoj želji u Imotskom na svoj 96. rođendan 25. siječnja 2010. godine.
Izvor: Obiteljska arhiva
Smrznuto Modro jezero 09. siječnja 1947. godine, a led je trajao samo jedno jutro.
Izvor: Obiteljska arhiva
Marica Milinović i Vojna Simić kao ciganke ispred kuće Milinović u Imotskom 1936. godine spremne za karnevalsku povorku.
Makovi i ljubice na maskenbalu u Imotskom 1981. godine. S desna sestre Mila i Anamaria Tonković, Rajka Rajić i Anita Franceschi.
Splitski karneval 1885. godine, na fotografiji su rodice dr. Pave Radovinovića, Maria i Gianina pl. Geremia (de Jeremiasch) kćeri Elise Carminati i cav. Francesca pl. Geremie, časnika, sudionika Viške bitke. Zanimljivo je da se jedna od dvije sačuvane knjižice ljubavnih soneta “Agli sposi Francesco cav. Jeremiasch Elisa Carminati pochi versi, Venezia 4 maggio 1859.” koju je povodom vjenčanja Elise i Francesca 1859. godine napisao u Veneciji Elisin ujak kanonik Don Angelo Maria Nonveiller čuva u Nacionalnoj knjižnici u Firenci, a druga u arhivi obitelji Radovinović. Splitski i dalmatinski karnevali imali su desetljećima svoje karakteristike, te su bili ne samo klik životne radosti imućnijih građana nego jedan ludi zanos mase, zanos koji se osjećao kao nužni ventil života. Bilo je to raspoloženje jednog grada koji je u tim zabavama živo sudjelovao po ulicama i trgovima. Bile su izuzetno žive i zabave koje su polovinom 19. stoljeća održavane u kazalištu, Casinu, palači Milesi, palači Tartaglia, palači Cindro i po drugim privatnim kućama u gradu….Govorilo se nekada da je splitski karneval bio odmah poslije onog u Nici koji je bio čuven u Europi…
Goran Borčić, uz izložbu Splitski karnevali u Muzeju grada Splita 2009. godine
Izvor: Obiteljska arhiva
Najstariji nogometni klub osnovan je 1927. u Imotskom pod imenom SD Zagorac, ali je kratko djelovao. Potom se 1932. u Imotskom osniva NK Imotski športski klub koji djeluje do II. svjetskog rata, kada se gasi.
NK Imotski športski klub (IŠK) na „međugradskoj“ utakmici u Lovreću 1934. godine protiv SK Lovrećko omladinsko nogometno društvo (LOND). Igrači NK Imotski športski klub imaju bijele majice sa hrvatskom trobojnicom, a u gornjem redu s lijeva stoje: Fulgencije Fuđo Vučemilović, Ivo Bulić, Nikica Rako, Veljko Vuković, Bepica Nikolić i Slavko Mršić. U donjem redu su: Rade Nikolić, Joško Sučić, Ante Jerković, Frane Lončar i Lukica Bilopavlović dok leži Ante Lovrić.
Igrač Imotskog športskog kluba Fulgencije Fuđo Vučemilović poslije jedan od najpoznatijih svjetskih nogometnih menandžera Aldo Valentini prvi je dao ideju za lokaciju stadiona Gospin Dolac u Imotskom u prirodnoj vrtači uz istočne rubove Modrog jezera, a poznat je i po tome što je Bernarda Vukasa legendarnog kapetana Hajduka prodao talijanskom nogometnom klubu Fiorentina.
Cattarina Kata Čelan Bitanga (18.02.1796.-26.12.1875.) sa sinovima 1870. godine u obiteljskoj kući ispod Volta u Imotskom. Lijevo od majke sa kamišem sjedi Frane Francesco (1818.-1887.), službenik u poreznom uredu u Imotskom, a desno najmlađi sin dr. Augustin Agostino Nicolo (1841.-1912.). Imoćanka Kata kći je Anastasije Cholich rođ. 1772. i Nikole Cellana rođ. 1760. koji su uz nju imali sinove Ivana, Mihovila i Marka. Kata, bogata dotarica koju su zvali Kata Cekinarica udala se 1816. godine u Imotskom za Pavla Bitangu (1786. – 1864.) koji se 1805. godine doselio u Imotski kao prvi Runovićanin u kuću ispod Volta koju mu je kupio otac. Pavao je završio Franjevačku gimnaziju u Sinju, ali se nije zaredio te je stoga napustio Runoviće. Kata i Pavao Bitanga imali su tri sina: Franu, Andriju i Augustina te pet kćeri. Frane se oženio za Anamariu Nani s kojom je imao petnaest djece među kojima čuvenog učitelja Anđela Bitangu, gradonačelnika Imotskog i prvog kapelnika imotske glazbe Alfonsa Bitangu te člana prve glazbe Pjerina Bitangu. Andrija Andrea (1820.-1878.), državni službenik u Zadru oženio se za Rosu Papucia, udovicu Josipa Wanmullera. Dr. Augustin, prvi Imoćanin koji je završio studij medicine oženio se za Mariettu Lusnik s kojom je imao pet kćeri i najmlađeg sina Pavla. Katine i Pavlove kćeri su: Lucia (1823.) udana za Josipa Jozu Rako, Annamaria (1828.) udana za Andriju Tripalo, Cecilia (1830.) udana za Andriju Vrdoljaka, Venanzia (1833.) udana za Domenica Truccolo i Angela Nina (1836.) udana za Mihovila Mišu Vrdoljaka. Kata i Pavao Bitanga su rodonačelnici mnogih imotskih obitelji koje su preko ženidbenih veza njegove djece međusobno rodbinski povezane .
Izvor: Obiteljska arhiva
