U Zaostrogu je 19. kolovoza. 1851. godine rođen hrvatski književnik fra Ivan Despot koji je umro od sušice prije 130 godina, 19. veljače 1886. godine u Splitu, u franjevačkom samostanu na Dobrome. U nepunih deset godina književnog djelovanja fra Ivan Despot, siroče bez majke pokazao je neosporni književni talent, po nekima je bio naš boem devetnaestog stoljeća, a pisao je pjesme, književne kritike, putopise i pripovijednu prozu te se bavio i prevođenjem. Njegov doprinos hrvatskoj književnosti nije neznatan, sam je oko sebe okupljao književnike i prijatelje, a najveću popularnost je stekao rodoljubnim pjesmama osobito o bosansko-hercegovačkom ustanku. Pa iako je ušao u antologije i encikopledije bio poznat i u inozemstvu danas je neopravdano zaboravljen. Njegovo djelce „Malo zrnja“ izdano u Spljetu 1885. godine može se smatrati po dr. Anti Franiću prvom knjižicom u hrvatskoj književnosti u kojoj su objavljene neke književne kritike. Fra Ivan Despot je napisao dva putopisa koji se odlikuju dotjeranim stilom u kojima govori o Imotskoj krajini i to „Put na Biokovo“ i „Putopisne crte“. Daje se dio teksta iz putopisa „Putopisne crte“
…..Sunce odskočilo i dobro zapeklo i mi jedva domakosmo na pogled željenog Imotskog gdje opočinemo i gdje me mahomice zapanji tu ištom zenuli bastan. Sad svrnem k Prološkom Jezeru, što me sjeća na divno moje more, sad tegnem tanko-srebro Vrlikom što vrbljem lazi i bjelaska se uzkanim, dugačkim poljem … Sad me iznebuše u goloj brižini, ti izpečeni Gavanovi dvori, sad zamami bieli varoš rasut izoritim briegom, da se s visa nauživa i gleda i mirisa, izkićena svakim božjim miljem. Pod Imotskim se razastrao, raznobojni sag, što ga kiti i veze liepa Živana…Tko si polazio Imocki, a da se navratio niesi nad strahota božju to Crljeno Jezero ili bolje unorene Gavanove dvore?!… Selo Proložac popelo se na prisojnu stranu da mu se nemoš nadiviti…sreo bi i tihanu Vrliku i njezin zamierni izvor kod razvalina davnog franovačkog manastira: vidio bi na desno dva jezerca jedan do drugoga, neizmierne dubine…. Po objedu roskalo i sunce grijalo a mi ćemo da se povezemo u nekakvu koritu, k starom manastiru ili bolje na otočac S. Jakoba de Marchia, što klisio iz tog Proložkog Blata i razcviteao na sred vode, da te nekom neodoljivom silom k sebi mami. Tu je rečeni svetac u pohodih bio, kad tu fratri stanovali, nit ga voda bila obtočila. Još su razvaline i čatrnja pram podnevu, još pristave u klak uzidane i na okolo pašu, još vrtovi pravilno osječeni, još vočke svake i biljke tu uspjevaju. Taj otočić nalik je stogu na vrhu osječenu i zakubljenu, gdje na izoritoj ravni bio je po prilici poglednik i hladovište božjim ugodnikom. Ja sam poljubio tu svetu zemlju, koja mi uzbudila toliko milih uspomena.
Izvor: Obiteljska arhiva, naslovna stranica knjige “Malo zrnja” naslovljena na Veleuč g. Auguštin Dr Bitanga
