Nora Vučemilović Baškarad i Drago Baškarad 1940. godine u vožnji gondolom duž Modrog jezera.

Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić

Dr Augustin Bitanga (1841-1912) i Marieta Rosa Lusnik (1853-1905) vjenčali su se u Splitu 11. srpnja 1879. godine. Marieta, splitska veleposjednica školovana u Veneciji jedina je kći Antonie Carminati i secretaria comisario Mattea Lusnika. Marijetinoj majci Antoniji i baki Gianini Nonveiller Imotski je bio nepoznati gradić na kraju svijeta i bile su jako tužne jer su mislile da nježna Marieta naviknuta na gradski način života odlazi živjeti kako su govorile “među hajduke” ; “povera nostra Maria entra nel vivo con hajduci”. Dr Augustin politički vrlo aktivan da bi umirio nezadovoljnu Marijetinu majku i baku obećao im je da će napraviti sve kako bi željeznicom povezao Split i Imotski. Marieta je bez obzira što je jedva govorila hrvatski prihvatila i zavoljela Imotski u koji je donijela svoj način života, te je sa dr. Augustinom živjela u sretnom braku u kojem je rođeno pet kćeri i jedini sin Pavao.
Na fotografiji snimljenoj u Splitu 1874. godine su Marieta i njen brat Antonio Giovanni Lusnik (1859-1879) koji je umro od ospica u dobi od 20 godina, te rodice Maria i Gianina Ivana pl. Geremia

Autobusi braće Borić dugo vremena su povezivali Imotski sa Splitom, Mostarom i susjednim mjestima, Ali njihovi autobusi i kamioni imali su još jednu funkciju, za nas tada izuzetno značajnu. Naime svojim “šlaufima” znatno su doprinosili našim ljetnim radostima, druženjima i kupanjima. Na fotografiji Modrog jezera iz 1960. godine Antonjeta Baškarad, Miljenka Seka Borić i Tončica Soldo u društvu neizostavnog “šlaufa”.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Ana Anka Radovinović i Slavko Tonković u vrtu kuće Radovinović Jagul neposredno nakon vjenčanja 29. srpnja 1952. godine.

Dragi Bože, čuvaj naše roditelje
Vječni raj
Za nagradu ti im daj!

Kapetan Zane Franceschi (1895.-1952.)  pl. Josipa Bepa rođen je na Perinuši i prvi je školovani pomorac iz Imotskog i Krajine. Zane Franceschi zavolio je more i brodove išavši kao dijete ljeti u posjete kod tete, očeve sestre Kate pl. Franceschi Cerineo u Splitsku na otok Brac, te u Omiš. Zane je u dobi od 15 godina 1910. godine upisao Nautičku školu u Bakru koju je završio 1914. godine.
Po sjećanju starog kapetana Soljačića rođenog 1893. godine i njegovog kazivanja Zaninom sinu kapetanu Vjeki Zane je došao u školu kao dobro obučen dečko iz Dalmacije sa talijanskim imenom a u školu u Bakar?. Naime tada su postojale dvije Nautičke škole, jedna u Rijeci, a druga u Bakru. U Nautiku u Rijeci su išli đaci iz ostalih Austrijskih zemalja kao Slovenije, Česke, Mađarske i Austrije a u Bakar su išli samo oni koji su se osjećali dobrim Hrvatima. Stari kapetan je tada po tome zaključio da su se Franceschi tada sigurno smatrali Hrvatima. Sve nautike zajedno su imale krasni brod jedrenjak “Vila Velbita” za trening koji je imao još i parni stroj. Njime su išli sa školom po Mediteranu a brod je kasnije 1920-ih godina išao jednom i u NY na neku izložbu. Brod “Vila Velebita” je dočekao i Drugi svjetski rat ali su ga Talijani ukrali i uklonili jarbole, te napravili maonu za Veneciju.
Na fotografiji pitomci nautike u Bakru 1913. godine na jedrenjaku “Vila Velebita”, Zane sjedi u sredini u prvom redu.

Kapetan Zane Franceschi (1895.-1952.) odmara se ljeti 1932. godine na rodnoj Perinuši prije ukrcaja na brod “Rad” u vlasništvu poduzeća Rusko & Banac iz Dubrovnika. Dubrovacki brodovlasnik brod je kupio od Engleske godine 1930 i originalno ime mu je bilo “Thestler” Brod “Rad” je bio u slobodnoj tramperskoj sluzbi, tj plovio gdje ga teret vodi. Sa kapetanom Zanom je maleni rođak Anton Toni Franceschi, Antona (1926.-2013.) iz susjedne kuće.

Josip Bepo pl. Franceschi (1844.-1904.) i supruga Ana Nana (1876.-1945.) sa najstarijim sinom Antom Tonijem 1893. godine. Vrlo je zanimljiv način upoznavanja Bepa i Ane zapamćen u usmenoj predaji obitelji. Lijepa Ana pl. Grubišić sjedila je 1892. godine uz otvoreni prozor svoga palaca u Omišu dok joj je sobarica češljala dugu kosu. Ulicom je tada prolazio na konju bijelcu markantni Bepo koji je zastao ugledavši Anu pa je naklonivši se zafrkantski upitao: „Gospođice mogu li znati kome pripada ta ljepota? na što je Ana odgovorila u istom tonu: „Može i Vama ako želite“. Ana i Josip Bepo pl. Franceschi ubrzo su se vjenčali u Omišu a njihovih svih šestoro djece rođeno je na Perinuši. Kako je Josip Bepo bio veliki ljubitelj konja s kojima je svako jutro u pratnji sluge obilazio svoje zemlje kao išao u lov da bi ih zaštitio od riječne vlage svaku noć su konji bili na teraci kuće na Perinuši gdje bi se popeli preko niskih položenih stepenica. Josip Bepo je obnovio kuću i mlinice na Perinuši neposredno prije smrti 1904. godine. Veleposjednik Josip Bepo pl. Franceschi, sin Ante direktni je potomak vojskovođe Zuane de Franceschi (1673.-1741.), gubernatora Imotskoga koji je za zasluge u borbama za oslobođenje Imotskog od Turaka 1717. godine dobio od Mletačke Republike velike zemljišne posjede na Vrljici, te kuće, mlinice i kulu arcibega Čauševića na Perinuši. Od Zuane de Franceschi korijeni slijede preko Petra (1703.), Ante (1723.), Petra (1757.) i Ante (1801.) do Josipa Bepa.

Mila Franceschi (1900.-1926.), kći pl. Josipa Bepa rođena je na Perinuši. U Zadru je sa sestrom Marijom pohađala licej sv. Dimitrija, prvu privatnu višu školu gimnazijskog tipa za djevojke iz plemićkih obitelji u kojem se nastava održavala na talijanskom. Mila je za svog kratkog života doživjela veliku ali i nesretnu ljubav. Na povratku kući na Perinušu zimi 1925. godine sa jednog putovanja kada se preko nabujale Vrljike moglo proći samo kolima Mila nije imala strpljenja čekati kočijaša te je bosonoga prešla preko hladne rijeke. Dobila je tešku upalu pluća koja se zakomplicirala te je očajna majka Ana odlučila poslati u tada najpoznatiju kliniku za plućne bolesti u Davos u Švicarskoj kamo je odveo brat Toni sa autom. Nažalost ni skupo liječenje nije pomoglo i Mila Franceschi umrla je u rujnu 1926. godine u dobi od samo 26 godina. Na dan sprovoda četveropreg bijelih konja išao je sa Perinuše do groblja u Prološcu u nezapamćenom sprovodu o kojem se po okolnim selima pričalo još desetljećima.