Frane i Annamaria Bitanga sa djecom 1873. godine

Na fotografiji snimljenoj oko 1873. godine u Imotskom je najstariji sin Kate  i Pavla Bitange Frane Francesco (10.10.1819.-1887.) i supruga Annamaria Nani (1823.-1878.), Marca sa djecom. Annamaria i Frane Bitanga, službenik u poreznom uredu u Imotskom vjenčali su se 1841. godine i u braku je rođeno 15 djece. Njihova djeca su: Tomaso Paolo Marco Marcello (1842.-1845.), Cattarina Ellena (29.11.1844.), Andrea Martino (10.11.1846.), Filomena Maria ( 14.08.1848.), Veronica Giovanina (16.10.1850.), Paolina Rosa (26.03.1852.), Domenica Carolina (3.08.1853.), Stefano (2.9.1854.), Alfonso Maia (31.7.1855.-22.02.1925.), Antonio (6.5.1859.), Sebastiano (2.1.1860.), Orsola Luiga (21.10.1861.), Angielo (2.10.1863.-1942.), Elisabetta Liža (20.7.1865.-1944.) i  Pietro Bonaventura (18.1.1867.). Desetoro djece Anamarije i Frane Bitanga umrlo je  u vrlo mladoj dobi. Na fotografiji s desna stoje: najmlađi sin Pietro Bonaventura Pjerin Bitanga, član prve poznate Imotske glazbe, Elisabetta Liža, Stefano; sjede majka Annamaria i otac Frane, stoji: Alfonso Maia Bitanga, uspješan i uvaženi Načelnik Imotskog i prvi kapelnik Imotske glazbe, Orsola Luiga Uršulina udana za Lekić Antu i Angielo Anđule Bitanga, slavni imotski učitelj i prvi ravnatelj Pučke i Građanske škole u Imotskom koji je oženio Vrdoljak Bianku, kći Stipe i Francesce Frane Wanmuller. Nedostaje kći Cattarina Katina udana za Šoić Matu.
Izvor: Obiteljska arhiva

U vrtu kuće Radovinović Bitanga ljeta 1909. godine

U vrtu kuće Radovinović Bitanga ljeta 1909. godine, s desna kćeri Marijete Lusnik i dr Augustina Bitange: sjede Slavka i Katinka sa jednogodišnjom kćeri Marijom iz braka sa dr Milom Vukovićem te stoji Milena.
Imotski je nekad bio okružen vrtovime najbujnijim s južne i istočne strane koje su njegovale pojedine obitelji. Na jugozapadnom dijelu su bili Radovinovićevi Jagulovi vrtovi, na jugoistočnom Milinovićevi vrtovi, a među njima je bila Fratarska i Marčina ograda. Jagulovi vrtovi kaskadno su se spuštali niz padinu sa uređenim šetnicama između ružičnjaka te su imali provedeni sustav za navodnjavanje za različite zasađene kulture u nižim dijelovima vrta zvanim Barakovac i Periševac. Među brojnim suhozidima bile su ugrađene kamenice različitih veličina u kojima se ljeti “banjavalo”.

Izvor: Obiteljska arhiva

Tri rodice 1955. godine u avliji kuće Radovinović

Tri rodice sa sinovima četvrte rodice 06. kolovoza 1955. godine u avliji kuće Radovinović u Imotskom, S lijeva stoje:Mila Franceschi, kći Frane sa dvogodišnjim Josipom Joškom Tonković, do nje je Ana Sela Franceschi, kći Tonija sa jednogodišnjim Jagom Tonković, a ispred njih je mala Zlatka Franceschi, kći Zane.

Izvor: Obiteljska arhiva

Slavko Tonković (15.12.1923.-23.5.2014.) sa suprugom Ankom

Slavko Tonković (15.12.1923.-23.5.2014.) sa suprugom Ankom na plesu u plesnoj dvorani Općinskog doma u Imotskom 1953. godine.
“Znamo da po svojim precima jesmo ono što jesmo, znamo tko smo i kakvi smo, po nama oni žive u nama, a zajedno s njima živjet ćemo u našim potomcima kojima ćemo obilježiti njihov duh i njihovu narav!”
Slavko Tonković

Fra Stipan Vrljić (1677. -1742.)

Fra Stipan Vrljić jedan od najzaslužnijih imotskih franjevaca u povijesti imotskog samostana rođen je 1677. godine u Svetigori, a umro je 13. prosinca 1742. godine u Imotskom. Fra Stipan Vrljić koji je filozofsko teološke studije svršio u inozemstvu istakao se kao nastavnik, propovijednik, dušobrižnik, upravnik, osnivač i graditelj dvaju samostana, vođa naroda i ljetopisac. Na povijesnu pozornicu stupa 1715. godine u svojstvu zadnjeg gvardijana na Otoku Prološkog blata. Najpotresniji događaj Vrljićeve starješinske službe, a bez sumnje i cijelog njegovog života je napuštanje starog samostana na Otoku Prološkog blata u početku tursko mletačkog rata 1715.g. Vrljić je nakon vijećanja sa provincijalom i imotskim fratrima odlučio pred Turcima bježati u Omiš. I prve zimske noći krajem siječnja 1715. g. po velikom snijegu- piše ljetopisac, uz pratnju od 50 naoružanih ljudi meštar fra Filip Rupčić i župnik fra Marko Garić prenesoše najprije crkvene stvari. Druge noći uz pratnju šezdeset naoružanih junaka preniješe ostale samostanske stvari. Konačno je 22. 04. 1715. g. i Vrljić zadnji napustio Imotsku krajinu i došao braći u Rogoznicu gdje su se privremeno nastanili u kući Zuane Franceschi (Ivice Perinovića) u Dobrču kraj Piska, a 13. 07. 1716. g. postavi temelje novog imotskog samostana kod Gospe od Skalica u Omišu. Župnik vojničke župe Gospe od Anđela u imotskoj tvrđavi postao je 03. 08. 1717. g. s mjesečnom plaćom od 10 dukata i komadom kruha dnevno, a župnik gradske župe sv. Frane postaje 1728. g. da bi 1740. g kao drugi gvardijan došao na čelo imotskog samostana kojem je utemeljitelj na kojoj dužnosti ga je i snašla smrt 13. prosinca 1742. godine. Pokopan je u ondašnjoj imotskoj staroj crkvi, a danas se ne zna za točnu lokaciju Vrljićevog groba jer ona nije bila ničim označena. Fra Stipan Vrljić je kao osnivač samostana u Omišu učinio djelo osobite povijesne i kulturne važnosti, a to je „Arkivalna knjiga“omiškog samostana, pisano svjedočanstvo o svršetku samostana na Otoku Prološkoga blata koju je Vrljić počeo pisati bosančicom. Na prvom listu „Arkivalne knjige“ (fotografija u objavi) fra Stipan Vrljić piše:
IN DEI NOMINE AMEN 1716. U ovom libru biliže se sve stvari…ovoga manastira i njegovog početka i foundationa, i došastja familje manastira Imockoga iz Prološca s (v). o Franceška, titulara od manastira ovog i gornjega od Otoka u Prološcu. I u ovome libru naći će se, kako i po koji način iz Imote dođe familja imocka koje godine, za koga principa (dužda), za koga ministra (provincijala), za koga gvardijana, i koji su gvardijani bili u ovom manastiru, i što je koji učinio beneficije (dobročinstva) u svom gvardijanstvu.Neka se piše na poštenje Božje, sv. o. Franceška i majke provincije. Non nobis, Domine, non nobis, sed nomini tuo da gloriam ( Ne nama, Gospodine, nego imenu svome daj slavu)

Izvor: Grad na gori 1982, broj 1, dr. fra Karlo Jurišić (Život i rad fra Stipana Vrljića, Imoćanina), preuzet dio teksta

Predsjednik dr. Franjo Tuđman u Imotskom 1993. godine

Danas se obilježava 17. godišnjica smrti prvog predsjednika suverene i samostalne Republike Hrvatske i vrhovnika Hrvatske vojske dr. Franje Tuđmana (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922. – Zagreb, 10. prosinca 1999.), povjesničara, akademika HAZU, državnika. Predsjednik dr. Franjo Tuđman posjetio je 15. kolovoza 1993. godine imotski samostan pred kojim ga je pozdravio gvardijan fra Vinko Prlić.
…Za samostan sv. Frane u Imotskom, dan 15. kolovoza 1993. g. ostat će u samostanskoj kronici upisan zlatnim slovima. Naime tog dana predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, kod svojeg posjeta Imotskoj krajini, našao je vremena posjetiti i naš samostan i susresti se sa sa okupljenim Božjim narodom. Uz zvonjavu zvona, pljesak prisutnih predsjednika je pozdravio gvardijan fra Vinko Prlić….

Izvor: Grad na gori  (1993, br. 2)

Imotski 1960-ih

Evo jedne poštanski neupotrebljene razglednice Imotskoga iz 60-ih godina prošloga stoljeća na kojoj se vidi nekoliko starih imotskih kamenih zgrada. Prva s desna je trokatnica doseljenika iz Starog Grada obitelji Tadić (Tonija i Leona), sagrađena u 18. stoljeću, a danas u vrlo lošem stanju. U prizemlju se nalazila pekara gdje je kruh prodavala Draga Đukina, Krisova majka. Do nje je stara kuća Bauk. Ova obitelj dugo je tu živjela, a posljednji stanari bili su Frane i Ruža Bauk, sestra Bana Jukića sa dvoje djece te Franin brat Miće sa suprugom Marom i sinovima Žarkom i Zdenkom. Kuća je prodana pa više nije u vlasništvu obitelji Bauk. Interesantno je da fra Stipan Vrljić spominje kako su 1703. godine u Imotskome Bauci bili jedina katolička obitelj, a prvo krštenje nekoga iz ove obitelji zabilježeno je 1739. godine. Sljedeća je kuća Nikolić na kojoj se dobro vidi luminar kojeg danas više nema.Sada u kući žive novi vlasnici, obitelji Roso i Parlov. Do nje je kuća Vučemilović što se na ovoj razglednici jedva nazire, a niz se završava velikom kućom Jerković. Između ovih dviju zgrada vidljiv je dio zanimljive balature kuće Delić. U prednjem planu nepoznati mladić ponosno drži svoju biciklu na tek asfaltiranoj Pjaci.

Tekst i razglednica: Antonjeta Baškarad Jutronić

Imotski sa zapada 1910.

Razglednica Imotskog snimljena sa zapadne strane početkom 20. stoljeća, ali svakako prije 1910. godine jer se na fotografiji ne vidi zgrada Suda. Od postojećih zgrada uz crkvu sv. Frane u prvom planu je kuća Radovinović (Bitanga) sagrađena 1892. godine, zatim kuća Colombani te kuća Marče u kojoj je tada radio Sud. Desno se vidi duhovito postavljeni feral sa “petruljačom svićom” koji se redovito stavlja na kuće, ali kako ih nije bilo stavljen je na visoku gredu pa je još bolje osvjetlavao okolinu. Lijevo je dio oveće gomile kamenja na mjestu na kojem je poslije sagrađena Borića kuća. Na mjestu današnje zgrade Suda, tada je bio vrt-njiva, pa se i ulica na fotografiji u staro vrijeme zvala “Ispod njive”.

Nakladnik je Josip Tripalo

Kapetan Zane Franceschi (1895.-1952.)

Kapetan Zane Franceschi (1895.-1952.) rođen na Perinuši prvi je školovani pomorac iz Imotskog i Krajine čiji se zaštnik sv. Nikola slavi na današnji dan 6. prosinca. Kako se na blagdan sv. Nikole dodjeljuje Plava vrpca, nagrada za poduhvate spašavanja ljudi i imovine na moru u nastavku se daje istinita i potresna priča o spašavanju mladog čovjeka na Jadranu 1946. godine od strane pomoraca sa broda “Hercegovina” na kojem je kapetan bio Zane Franceschi. Brod “Hercegovina” je bio dosta maleni brod na paru koji je plovio na liniji Grčka, Turska, Cipar i Izrael. Brod kapetana Franceschija u ljeto 1946. godine naišao je na sred južnog Jadrana na malu barku koja je na prvi pogled izgledala prazna. Kad se brod približio pomorci su u barki vidjeli mrtvu ženu i polumrtvoga mladog čovjeka, potpuno iscrpljenog. Nakon što su barku digli na brod čovjek im je ispričao što se dogodilo. On i žena bili su Slovenci, a imali su malu bebu koja je još dojila majku. Doputovali su u Dubrovnik, gdje je Jadran skoro najširi !!!!! te kupili ili ukrali tu malu barku i odlučili pobjeći veslanjem do Italije!!!! Nakon nekoliko dana ostali su bez hrane i vode te je beba umrla. Muškarac je nastavio sisati ženu ali to nije bilo od nikakve koristi za prehraniti ga. Zatim je umrla i žena, a on nije imao snage niti da je pomakne. Kada su ga pomorci na “Hercegovini” nahranili tek je tada oživio. Kapetan Zane Franceschi je poslao telegram njegovim roditeljima u Sloveniju da čekaju sina u Rijeci, što su učinili zahvaljivavši kapetanu nebrojeno puta. Zahvalni roditelji spašenog nesretnika godinama poslije dolazili su iz Slovenije kad je brod bio u Rijeci viditi kapetana kojeg je to nerviralo jer je smatrao da je spašavanje čovjeka bila njegova ljudska i zapovijednička dužnost, a osim toga u Rijeci je zapovjednik bio najzaposleniji. Nakon što se iskrcao sa broda “Hercegovina” kapetan Zane Franceschi zamolio je upravu tvrtke da Slovencima više ne daju informaciju na kojem je brodu.

Arhiva i tekst: Kapetan Vjeko Franceschi