Imotski, maskenbal u hotelu Imota 1978. godine. U grupi “kauboja” su sestre Mila i Anamaria Tonković, između njih je Mario Žužul, a čuči Vlasta Škare.
Izvor: Obiteljska arhiva
Author: Stari Imotski
Spomen ljubavi, zapisano 1906. godine
U spomen ljubavi zapisano u spomenar Zorki Bitanga (1885.-1958.) u Imotskom pred 111 godina, 4. svibnja 1906. godine
Ko pravo ljubi želi mnogo, malo
se nada, a ništa ne pita
TC.
Imotski 4. 5. 1906.
Marija Vučemilović 1931. godine u Brestovcu
Kažu da u vrijeme Karnevala cijeli Imotski poludi. Jer nije to samo narodni običaj, to je daleko više, to je dugogodišnja tradicija, način života, način izražavanja Imoćana. Čitavu godinu smišlja se i planira, a onda se pred taj dan užurbano nabavljaju rekviziti, izrađuju maske, šije odjeća da bi fešta bila što bogatija i raskošnija. Daleki predak današnjega Karnevala su Saturnalije, svetkovina starih Rimljana, posvećena Bakhu, bogu plodnosti, vina i uživanja. O imotskim karnevalskim svečanostima opširno piše prof. Gordana Radić u svojoj vrlo zanimljivoj knjizi Bako-imotske karnevalije. U vrijeme Poklada ja po „stoti“ put uzimam u ruke ovu knjigu, vrtim je i ponovno čitam prisjećajući se svoje mladosti, maškaravanja, Bakovih svečanosti, imotskih legendi Maje Nikolić i Brace Zena. Međutim, Imoćani nisu odustajali od ove lijepe i zanimljive tradicije niti kada bi se silom prilika našli izvan svog mjesta. Godina je 1931. U Brestovcu u sanatoriju za plućne bolesti boravi mlada Imoćanka Marija Vučemilović, kćer Antonjete i Lovre Vučemilović. Liječi se od tuberkuloze. Ali vrijeme je Karnevala i maškaravanja pa iako teško bolesna Marija ne može odoljeti Bakovu zovu jer to je nešto jače od nje. Sakuplja ekipu drugih pacijentica, nabavljaju robu i evo ih maškaranih i razdraganih koliko su u ovoj teškoj situaciji mogle biti. Marija je Japanka, u sredini sa suncobranom. Sljedeće godine u srpnju 1932. zauvijek je zaspala. Pokopana je u svom Imotskom, u Đombuši. Imala je samo 20 godina.
Antonjeta Baškarad Jutronić
Contrada principale Imoschi, Poglavita ulica Imoskog 1901. godine
Dosad nigdje objavljena razglednica Imotskog koja prikazuje Contrada principale Imoschi, Poglavitu ulicu Imoskog odnosno Piazza dei Signori 1901. godine. Fotografo je G. Mattiazzi, a Editori (nakladnici) su Ligutich i Marce, poznati imotski trgovci. Na razglednici iz davne 1901. godine dokumentiran je tadašnji izgled imotskih kamenih ljepotica, kuća u nizu na Poglavitoj ulici, Pjaci: Vuković, Bauk,Tadić, Batošić-Nikolić te Bolis-Jerković. Krovovi kuća pokriveni su kamenim pločama ili ciglama proizvodnje Truccolo, trokuločama. Na gotovo svim kućama vide se luminari kojih danas više nema.
Izvor: Zbirka Igora Goleša
Kuća Dr. Josipa Mladinova 1930. godine
Svjetski dan zdravlja obilježava se 7. travnja svake godine pod pokroviteljstvom Svjetske zdravstvene organizacije, a počeo se slaviti od 1950. godine. Na fotografiji je kuća Dr Mladinova 1930. godine, fotograf Rajmondo Đamonja.
Početak zdravstvene djelatnosti organiziran je u Imotskom upravo zahvaljujući Šoltaninu dr. Josipu Mladinovu (1868.-1916.) hrvatskom rodoljubu jer je svoje dvije kuće ostavio gradu u koji je došao spletom životnih okolnosti. U kući sagrađenoj u historicističkom stilu bila je pomoćna bolnica koja je raspolagala s više kreveta, a poslije dugi niz godina rodilište. U drugoj kući bila je zdravstvena stanica gdje je jedna iskusna medicinska sestra obnašala besplatno određene medicinske usluge. Prvi liječnici u Imotskom bili su Talijani dr. Giussepe Wanmuler i dr. Antonio Mazzi koji je završio medicinu u Padovi i poslije bio kotarski liječnik
Prvi imotski sin koji je završio studij medicine u Padovi je dr Augustin Bitanga (1841.-1912.) koji je kao općinski liječnik u Imotskom radio cijeli radni vijek. Po Izvještaju o državnim službenicima iz Priručnika za Kraljevinu Dalmaciju za 1871. godinu zdravstveno osoblje u Imotskom čine: Dr Ante Mazzi, kotarski liječnik i dr. Augustin Bitanga, općinski liječnik i privatni liječnik-okulist.
Dr Lujo Domljan (1896.-1982.) u prizemlju obiteljske kuće u Imotskom početkom 1930-ih imao je ordinaciju sa prvim rentgenom koji je pokretala struja iz generatora.
…Imotski je imao liječnike za čitavu Imotsku krajinu. Bila su redovito dva kotarski i općinski. Venecija nam je dala Talijane dr. Giussepe-a Wanmulera i dr. Antonia Mazzia. Pamtimo dr. Augustina Bitangu koji je čitav život bio liječnik u Imotskom. Dr. Mile Vuković ostavio je uspomenu “oca sirotinje”. Ništa nije stekao, pomagao je narodu gdje god je mogao. Dr. Josip Mladinov dolazi sa Šolte, napravio je krasni dvorac koji i danas resi Imotski, a umro je mlad 1916. godine. Dugo se zadržao u Imotskom dr. Ilija Abjanić poznat po posebnom načinu rada i postupanja. Dr. Ivo Kandijaš sa Zlarina bio je dugogodišnji imotski liječnik. Iz kasnijih vremena pamtimo dr Mirka Tonkovića i dr Luju Domljana. Kuće ovih liječnika i danas postoje u Imotskom…
Osvrt fra Vjeke Vrčića uz izložbu Pogled u u građanski život Imotskog 1995. godine u Zagrebu
Kuća Dr Josipa Mladinova 1930. godine
Kuća dr Josipa Bepa Mladinova u Imotskom koju je sagradio 1910. godine, s južne strane ukrašena figurama četiri godišnja doba 1930. godine, fotograf Rajmondo Đamonja.
Početak zdravstvene djelatnosti organiziran je u Imotskom upravo zahvaljujući Šoltaninu dr. Josipu Mladinovu (1868.-1916.) hrvatskom rodoljubu jer je svoje dvije kuće ostavio gradu u koji je došao koncem XIX, stoljeća spletom životnih okolnosti, a umro je mlad 1916. godine. Isticao se mnogo u mjestu i njegovu uljepšavanju (društvo Jezero) kao i životu (naročito političkom), U kući sagrađenoj u historicističkom stilu iza I svjetkog rata do 1944. godine bila je zdravstvena stanica s krevetima, a bolnica i rodilište do 1960. godine. U drugoj kući bila je zdravstvena stanica gdje je jedna iskusna medicinska sestra obnašala besplatno određene medicinske usluge. Prvi liječnici u Imotskom bili su Talijani dr. Giussepe Wanmuler i dr. Antonio Mazzi koji je završio medicinu u Padovi i poslije bio kotarski liječnik.
Prvi imotski sin koji je završio studij medicine u Padovi je dr Augustin Bitanga (1841.-1912.) koji je kao općinski liječnik u Imotskom radio cijeli radni vijek. Po Izvještaju o državnim službenicima iz Priručnika za Kraljevinu Dalmaciju za 1871. godinu zdravstveno osoblje u Imotskom čine: Dr Ante Mazzi, kotarski liječnik i dr. Augustin Bitanga, općinski liječnik.
Dr Lujo Domljan (1896.-1982.) u prizemlju obiteljske kuće u Imotskom početkom 1930-ih imao je ordinaciju sa prvim rentgenom koji je pokretala struja iz generatora. Zbog Izoliranosti Imotskoga pred I. svjetski rat, 15.12.1913. godine ugledni Imoćani Načelnik Ivan Zane Vučemilović te općinski liječnik dr Mihovil Vuković i dr Grgo Bugić uputili su molbu Općinskom upraviteljstvu sa elaboratom i nacrtom za gradnju bolnice koji je izradio arhitekt conte E. de Fanfogna. Bolnicu se planiralo izgraditi na mjestu gdje je poslije sagrađena robna kuća Ima, međutim I. svjetski rat onemogućio je izgradnju bolnice, važne ne samo za Imotski već za cijelu Krajinu i šire. Daje se dio teksta iz molbe:…“Slobodni su podsjetiti slavno Općinsko upraviteljstvo da bi isto moglo vrlo vjerovatno računati na obilnu pripomoć zemaljske, državne i vojničke vlasti jer bi za ovu zemlju bilo svakako od koristi kako bi u ovoj Varuši, u jednom iznimnom mjestu postojala jedna bolnica. To bi slavnom Općinskom upraviteljstvu prištedjelo svake godine mnogo novca… Ima mnogo slučajeva gdje bolesnici stradavaju samo zato, što ih se ne može poslati u druge bolnice, gdje često dolaze, kad je već kasno…“
…Imotski je imao liječnike za čitavu Imotsku krajinu. Bila su redovito dva kotarski i općinski. Venecija nam je dala Talijane dr. Giussepe-a Wanmulera i dr. Antonia Mazzia. Pamtimo dr. Augustina Bitangu koji je čitav život bio liječnik u Imotskom. Dr. Mile Vuković ostavio je uspomenu “oca sirotinje”. Ništa nije stekao, pomagao je narodu gdje god je mogao. Dr. Josip Mladinov dolazi sa Šolte, napravio je krasni dvorac koji i danas resi Imotski, a umro je mlad 1916. godine. Dugo se zadržao u Imotskom dr. Ilija Abjanić poznat po posebnom načinu rada i postupanja. Dr. Ivo Kandijaš sa Zlarina bio je dugogodišnji imotski liječnik. Iz kasnijih vremena pamtimo dr Mirka Tonkovića i dr Luju Domljana. Kuće ovih liječnika i danas postoje u Imotskom…
Osvrt fra Vjeke Vrčića uz izložbu Pogled u u građanski život Imotskog 1995. godine u Zagrebu
Boris Giperborejski (1896.-1963.)
Dipl. ing. šumarstva Boris Giperborejski rođen je 27. srpnja 1896. godine u Kosiku, Rusija, a umro je 03. veljače 1963. godine u Splitu. Boris Giperborejski, izbjeglica iz carske Rusije nakon završenog Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Beogradu radi kao profesor u Gimnaziji u Gackom, a u mjesecu svibnju 1929.godine započinje radom u šumarskoj struci kojoj je ostao vjeran do smrti. Započinje raditi 1929. godine kao šumarski referent u Imotskom gdje ostaje do 1942. godine, a tijekom II. svjetskog rata premješten je u Dubrovnik. Za profesora Srednje šumarske škole za krš u Splitu postavljen je 1948. godine, gdje je ostao na dužnosti do odlaska u mirovinu. Kao profesor osnovao je rasadnik kojeg je vremenom pretvorio u Arboretom Šumarske škole za krš u Splitu, gdje je uzgojio vise od 500 vrsta drveća, grmlja, trajnica, sukulenata i drugih biljnih vrsta. Posebno se bavio agrumima, akacijama, a uzgojio je i meksički avokado, prvi u Hrvatskoj. Ispitivao je i utjecaj umjetnog zakiseljavanja tla na suplutnjak (Querens rubor). Napisao je i objavio nekoliko udžbenika, skripata i stručnih članaka.
Dipl. ing. šumarstva Boris Giperborejski nakon što je došao 1929. godine službom u Imotski odlučio je imotsku park šumu Gaj pretvoriti u perivoj. Nastavio je pošumljavanje Gaja započeto 1896. godine u vrijeme Austro Ugarske monarhije, izgradio je šetnice, vodoskok, četiri velike čatrnje sa zalihama vode i terasasti rasadnik koji se navodnjavao iz čatrnja. Tako uređen Gaj još sa malim igralištem i kavanom u prošlim vremenima kao jedini tako uređeni perivoj na širem području privukao je sve Imoćane kao mjesto odmora, zabava, izleta i šetnja. U Gaj su osobito rado dolazili đaci i studenti jer su bili organizirani plesovi uz Općinsku glazbu kao i razna takmičenja. Dipl. ing šumarstva Boris Giperborejski zadužio je Imotski jer je u razdoblju od samo nekoliko godina gradić dobio prekrasan perivoj kakvog nisu imali ni okolni veći gradovi, a koji nažalost Imoćani nisu znali sačuvati. Boris Giperborejski koji je najveći dio života posvetio unapređenju šumarske struke umro je 03. veljače 1963. godine, a u njegovom nekrologu napisano je “Djela njegovog neumornog rada, mnoge dijelove gologa krša presvukle su u zeleno ruho…” (Ante Tomašević).
Na fotografiji je jedan od prvih izleta na Biokovo 1929. godine u organizaciji Imotskog športskog kluba; Ing Boris Giperborejski stoji prvi lijevo, do njega je vodič te dr Pavao Radovinović. Prvi lijevo sjedi mr ph Stjepan Nino Ferrari.
Izvor: Obiteljska arhiva
Kapetan Vjeko Franceschi sa suprugom Antoinette Selestow 1983. godine
Kapetan Vjeko Franceschi sa suprugom Antoinette Selestow 1983. godine na brodu m/v Alka u Welland Canal, na putu prema Velikim jezerima (Great lakes) u Kanadi. Kapetan Vjeko Franceschi rođen na Perinuši 15. srpnja 1941. godine najstariji je sin kapetana Zane Franceschi, prvog školovanog imotskog pomorca i istinski nastavljač obiteljske tradicije.
Dragi kapetane i dalje uspješno plovi kroz sve oluje!
Izvor: Arhiva kapetana Vjeke Franceschi
Imotski, Gaj u zimi 1935. godine
Imotski, Gaj u zimi 1935. godine; Naklada: Ivo Penović, papirnica Imotski, fotograf Rajmondo Gjamonja. U vrijeme Austro Ugarske monarhije započeto je 1896. godine pošumljavanje imotskog područja, pa je među ostalim pošumljena park šuma Gaj u Imotskom površine 24 ha sadnicama crnog bora i čempresa. Gaj je u prošlim vremenima puno značio za privatni i društveni život Imoćana kao mjesto odmora, zabava, izleta i šetnja. Izbjeglica iz carske Rusije dipl. ing. šumarstva Boris Giperborejski (1896.-1963.) došao je 1929. godine službom kao šumarski referent u Imotski gdje se zadržao do 1942. godine te je odlučio Gaj ne samo kao inženjer šumarstva već i istinski zaljubljenik u prirodu pretvoriti u perivoj. Nastavio je pošumljavanje Gaja, izgradio je šetnice, vodoskok, četiri velike čatrnje i rasadnik. U nekrologu Borisu Giperborejskom napisano je “Djela njegovog neumornog rada, mnoge dijelove gologa krša presvukle su u zeleno ruho…” (Ante Tomašević). Upravo zahvaljujući Rusu inženjeru šumarstva Borisu Giperborejskom u razdoblju od samo nekoliko godina Imotski je dobio prekrasan perivoj kakvog nije bilo na širem području, a koji nažalost Imoćani nisu znali sačuvati.
Izvor: Obiteljska arhiva
Duboki snijeg u Imotskom 1940. godine
Tunel među nanosima snijega ispred kuće Lovre Vučemilovića na imotskom Pazaru u siječnju 1940. godine. Stoje: Mira Vučemilović, Svetozar Pelicarić sa psom i u pozadini Đulio Vučemilović.
Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić