Izlet u Đardin, najljepšu ponikvu povrh Imotskoga krajem 1940-ih. S lijeva u klapi mladih Imoćana su: Vojo Vučemilović, Mara Kusić Vukosav, Marija Vrdoljak Pavičić, Ivo Grubišić i Staka Sučić.

Fotografija u arhivi Ace Grubišića

U velikoj kamenoj kući obitelji Borić blizu Modrog jezera nalazi se fotografija njihovoga rođaka hrvatskog književnika don Mihovila Pavlinovića rođenoga 1831. godine u Podgori. Pavlinović je jedan od utemeljitelja i vođa Narodne stranke i hrvatskog preporoda u Dalmaciji pa se cijeli život uporno borio za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. te za uvođenje hrvatskoga jezika u službenu upotrebu. Bio je zastupnik u Dalmatinskom i Hrvatskom saboru, a u Dalmatinskom saboru održao je prvi govor na hrvatskom jeziku. Poslije je i kao zastupnik u Carevinskom vijeću krajem 1870-ih govorio hrvatskim. Don Mihovil Pavlinović 08. veljače 1870. godine otvorio je Hrvatsku čitaonicu u Imotskom što je bio veliki kulturni i politički događaj svojim prvim znamenitim govorom: „Besjeda na slavi Imotske čitaonice“. Pisao je rodoljubne pjesme, uglavnom u desetercu, zatim razne članke, putopise, govore.Sakupljao je i narodno blago, pjesme, riječi, izraze, proučavao narodne običaje te zbog toga putovao po Slavoniji i Dalmaciji, čak po turskoj Bosni što je u to vrijeme bio veoma opasan poduhvat. Vraćajući se s jednog od svojih putovanja iz Jelse i Bola 1868. godine te ugledavši Gornji Humac, najviše naselje na otoku Braču, zabilježio je:
Na uranku Humu na samoti
Odakle se tvoj Brač raskrstio,
Kao momče iz junačkih pleća,
Smililo me popalo vilinsko.
Ovi stihovi nalaze se danas uklesani na kamenoj ploči u Gornjem Humcu na vidnom i dostupnome mjestu svakom putniku i namjerniku.
Don Mihovil Pavlinović umro je 1887. godine i pokopan u rodnoj Podgori.

Marko Vučemilović, sin Blaža Biaggia sa svojim biciklom na biciklističkoj turi negdje u Imotskom polju 1895. godine. Marko Vučemilović, zvani bello Marco (1870.-1944.), imotski veleposjednik, lovac i sportaš oženio se za Ginu Poletti (1884.-1945.) s kojom je imao kćer Hedvigu Anu (1919.-1984.) udanu za Ivana Ivu Dunda (1912.-1990.) i sina Blaža Biaggia (1922.-1984.) oženjenog za Ljubu Leko (1922.-2001.).

Načelnik Imotskoga Ante Rossi, najveći donator u povijesti imotske crkve svetog Frane.Temeljni kamen nove crkve svetog Frane u Imotskome svečano je položen 20. travnja 1863. godine, a članovi prvog odbora koji je vodio gradnju crkve bili su fra Ante Perić, predsjednik Filip Vučemilović, Načelnik Imotskoga Ante Rossi, Marko Marcochia, Frano Colombani i Ivan Vrdoljak. Odbor za gradnju crkve sastao se 25. travnja 1863. godine da bi uskladio odnose pri gradnji crkve između samostana, Crkovinarstva i Bratovšine Presvetog Sakramenta. Gradnja crkve povjerena je Anti Cicilianiju iz Trogira, a on je vodio i gradnju zvonika od 1850-1855.godine. Najveći novčani doprinos u gradnji crkve sv. Frane u Imotskom dao je Ante Rossi rođen u Makarskoj u doseljeničkoj obitelji. Veleposjednik Ante Rossi neko vrijeme porezni upravitelj u Imotskome stekao je veliko bogatstvo, posjedovao je mnogo zemlje u Imotskom polju te vrijednosne papire. Izabran je 1864. godine za zastupnika u Dalmatinskom saboru u Zadru, a 1865. godine izabran je za općinskog načelnika Imotskoga. Kao Načelnik i zastupnik Ante Rossi zauzimao se za natapanje Imotskoga polja vodom iz Vrljike, borio se protiv raznih nameta kao npr. doprinosa u iznosu od 1400 fiorina koji je plaćala Imotska krajina za bolnice, a u 5 godina od 1860. do 1865. poslala je u Split samo 4 bolesnika. Rossi je tražio da bolnice plaćaju oni koji koji ih i koriste. Zauzimanjem Načelnika Ante Rossija obćina Imotski na svoj trošak liječila je sve vojne ranjenike Imotske krajine u Viškoj bitci 1866. godine.Ante Rossi najveći dobrotvor crkve sv. Frane u Imotskom ostavio je svu svoju imovinu u vrijednosti od 15.000 forinti franjevačkom samostanu za gradnju i uređenje nove crkve Vrijednosni papiri u protuvrijednosti od 4000 forinti bili su zapečaćeni u posebnoj škrinji kod Marka Tadića. S obzirom na veliku vrijednost donacije Načelnika Ante Rossija franjevački samostan u Imotskome obvezao se na izgovaranje „zauvijek“ određenog broja sv. misa za ispokoj njegove duše kao i duša njegovih pokojnika.
Daje se dio proglasa Ante Rossija nakon što je izabran za zastupnika Imotskog u Dalmatinskom saboru
Braćo Imoćani! Kad ste vi mene jednoglasno izabrali vašim zastupnikom, evo me da vam očitujem pred svitom, da ću sa svom snagom braniti slobodu pod uvitom knjige od 26. veljače1861. godine našeg slavnog kralja i cesara, prema kojemu načelo svoga jest virnost i podložnost…… Podupirat ću, da se dostigne koja oblakšica i korist svoj kraljevini, a osobito svojoj krajini…..
U Imockome, miseca kolovoza 1864.
Kad je Narodna stranka u Dalmaciji tražila sjedinjenje sa Banskom Hrvatskom Ante Rossi nije se složio s tom idejom te se uvrijeđen povukao u rodnu Makarsku gdje je i umro.

Pogled na Imotski sa zapadnog oboda Modrog jezera 1946. godine…..

Izvor: Obiteljska arhiva.