Author: Stari Imotski

Luka Vuković (1823.-1889.)

Stari Imotski

Luka Vuković (1823.-1889.), Načelnik Imotskoga i zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru. Luka Vuković kao mladić sa bratom Barišom doselio je iz Podbablja u prvoj polovini 19. stoljeća u Imotski. Njih dvoje kod oca Grge izučili su kovački zanat te su vjerovali da će u Imotskom kao kovači moći više raditi i bolje zaraditi. Luka i Bariša su na imotskoj Pjaci sagradili 1870. godine kuću ali za svoje nasljednike jer oni nisu u njoj stanovali. Luka Vuković se nije ženio ali je bio ne samo radišan već i pametan čovjek, a uz to vrlo pošten pa nije živio jedino za sebe nego je i drugima pomagao. Zato su ga Imoćani birali na razne položaje pa je među raznim političkim dužnostima Luka Vuković bio općinskim vijećnikom (1860.-1874.), kad je i fotografiran pa Načelnikom Imotskoga (1875.-1881.) kao i članom Predsjedništva Hrvatske čitaonice.(1883.) te konačno zastupnikom Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru (1887.- 1889.) što mu je bila posljednja društvena aktivnost jer je te iste godine umro. Kako je zafrkantski zapisao dr Veljko Vuković Luka je svom nećaku Mili Vukoviću koji je 1889. godine maturirao ostavio znatnu svotu novca za studij na Medicinskom fakultetu u Beču ali je Mile malo duže studirao jer se smatrao obveznim sve to potrošiti jedino na školovanje.Ovdje nadodajemo citat pjesnika Petra Gudelja iz knjige “Moja Imota” koji se odnosi na Barišu Vukovića i dr Augustina Bitangu, dva djeda dr Veljka Vukovića “Potomcima su skovali doktorske diplome, pa se Vukovići kovačkim maljima i doktorskim diplomama borili za Hrvatsko Imotske krajine”

Izvor: Zapisi dr Veljka Vukovića, fotografija Luke Vukovića snimljena 1868. godine u vlasništvu je baštinika dr Veljka Vukovića

Dr Mihovil Mile Vuković sa suprugom Katinkom

Stari Imotski

Dr Mihovil Mile Vuković (1871.-1943.) sa suprugom Katinkom Bitanga (1884.-1962.) najstarijom kćeri dr Augustina Bitange i djecom Marijom i Lukom.
Dr. Mile Vuković rođen je 26. svibnja 1871. godine u Imotskom od oca Bariše (1834.) i majke Dome Glibota (1844.), maturira u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1889. godine te upisuje Medicinski fakultet u Beču na Carskom sveučilištu Franje Josipa I. Nakon završenog studija medicine dolazi u Imotski gdje provodi svoj cijeli životni vijek. Povjesničar Ante Ujević u I. izdanju knjige “Imotska krajina” (1953.) za dr. Milu kaže: “Dobili smo liječnika domaćeg sina dr. Milu Vukovića, koji je svojim humanim, samoprijegornim i nesebičnim radom zadužio Imotsku krajinu više od ijednog drugog Imoćanina”.
Tome se može dodati: dr Mile Vuković je bio liječnik, političar i najviše čovjek koji je postao legenda imotskog kraja. Neka od njegovih društvenih zaduženja bila su: Narodni zastupnik HSS (1927.-1941), Predsjednik odbora oblasti Dalmacije (1927.-1930.), Načelnik Imotskoga (1936.-1941.). Dr. Mile Vuković kao zastupnik HSS-a bio je 1928. godine prisutan u Narodnoj skupštini u Beogradu za vrijeme atentata na Stjepana Radića te je ranjenom Stjepanu prvi pružio pomoć. Dr. Mile kojeg su Imoćani zvali ocem sirotinje posjećivao je baš svakog bolesnika u Imotskoj krajini u svojoj maloj kočiji i konjem Šiškom.
Dr. Mile Vuković i Katinka Bitanga vjenčali su se 1907. godine u Imotskome te su imali troje djece: kćer Mariju (1908.-1996.) vjenčanu za ing. Antu Jelavića, ing. Luku (1909.-1990.) vjenčanog sa Nevenkom Tadić i dr. Veljka (1914.-2010.) vjenčanog sa Đemom Ivanović.
Fotografija dr. Mile i Katinke Vuković sa dvoje starije djece snimljena je 1910. godine, fotograf Wieser Split.

Izvor: Obiteljska arhiva

Ispred crkve sv. Frane 1938. godine

Stari Imotski

Imotski, ispred crkve sv. Frane 1938. godine, grupa djevojčica slavi Prvu Svetu Pričest. Od davnih vremena slavlje pričesti održava se na vrlo svečani način svake godine krajem travnja i kroz svibanj. Sa skupinom malih Imoćanki sa anđeoskim krilima su svečenici fra Ćiro Ujević, fra Konrad Rudan te dvoje novaka.

Izvor: Obiteljska arhiva

Maturalni ples maturanata imotske gimnazije 1966. godine

Stari Imotski

Danas kad maturanti širom Hrvatske bučno slave zadnji dan škole prisjetimo se maturalnog plesa maturanata imotske gimnazije 1966. godine. Prvi maturalni ples u Domu kulture na Pazaru plešu gimnazijalci Pavica Tomala i Antuška Kolovrat, a lijevo je Đurđica Bunčić. Prekrasnu Pavicinu haljinu dizajnirala je tada najpoznatija imotska modistica Marija Tila Trutanić koja je poslije godinama imala modni butik u Splitu kraj crkve sv. Klare.

Podaci i fotografija: prof. Gordana Radić

„Imotskim … krajišnicim“, Obad sa Zevelima, 1908. godine

Stari Imotski

izbori dr mile

Uoči lokalnih izbora dajemo dio teksta iz pjesmarice „Imotskim … krajišnicim“ autora potpisanog kao Obad sa Zevelima (fra Anđelo Frankić) izdane 1908. godine pred izbore u Imotskoj krajini. Kroz tekst pjesme vidimo da danas kao i prije stodeset godina nema nikakve razlike u borbi za svakog glasača. Izborna borba vodila se između Demokratske stranke nastale fuzijom Narodne stranke te Stranke prava i Čiste stranke prava. Nakon izbora kako piše Ante Ujević u “Imotskoj krajini” sve je natkrilio govor demokratskog kandidata dr Mile Vukovića u kojem je pozvao sve krajišnike, da velom zaboravi prikriju stranačke borbe i da svi prihvate zajednički rad na korist Krajine..

..Za tri dana ljuta borba biše
Jer demokrati tako hudi htiše
A kad vidi Vukoviću Mile
Da su njega osvojile sile
Trči Mile do Prkuta strica
Besidi mu oplakana lica.
Ajme striče ja propadoh sada,
Jer pravaška evo nas nadvlada,
Nego striče u kočiju moju
Pa letimo neka smo na broju.
Tako Mile svud po selim leta,
A Mladinov po dvorištu šeta,
Nit je i s kim doktor besidio,
Nego posle svoje je slidio.
Pa pomaga svakomu boniku
Neka što su nanj imali viku.
Nemiruje Vukoviću Mile
Već poda se bedevije bile
Leta Mile s tablicom u ruci
Da ga vide narodi i puci.
Leteć Mile vas zaprašen biše
S nami brajne u izboru piše
Junačina Jerkoviću Jure
Pa se svake prominjuje ure
Gledajući Jakova doktora
Gdi prid sobom jedan papir tura.
Na nozdrvam Jakov drži ćale
Kol da gleda on nikoje prave.
Kad subotni dane osvanuo
Poranili kršni Vinjančani
Podbablje se listom brzo diglo
A Glavina na mistu se našla.
Imoćani nespavali brajne,
K biralištu tute sve osvane
Po broju ih sedamstotin biše
Što glasovat jošte imadiše.
To videći trinest demokrata
Pobigoše s birališta rata.
Čudna dana, a lipšeg gledanja
To nepamti Imotska krajina.
Svrši borba stade vika dice
Demokrati kriju svoje lice,
Kiša pada na zelenu travu
Demokrati izgubiše pravu.

Izvor: Obiteljska arhiva, Nakladnik „Hrvatska tiskara-Šibenik“, knjižica „Imotskim … krajišnicim“ izdana je uoči izbora 1908. godine u Vinjanim Gornjim. Podaci o autoru pjesmarice po kazivanju Josipa Joke Tonkovića

Mica, Dinka i Bože Bilić–Ostojić 1912. godine

Stari Imotski

Djeca Ane Vuković i Ante Bilića–Ostojića: Mica, Dinka i Bože 1912. godine. Ana Vuković (1883.) Bariše, najmlađa sestra dr Mile Vukovića udala se u Imotskome 1902. godine za Antu Bilića-Ostojića (1875.), došljaka iz Trogira koji je završio Fratarsku gimnaziju ali se nije htio zarediti, pa je morao otići iz svog mjesta u Imotski. U Imotskom se Ante kao maturant lako zaposlio i postao činovnikom na sudu, a onda se zaljubio i oženio. Ana i Ante Bilić-Ostojić imali su troje djece: Micu (1903.) udanu za Milu Kujundžića s kojim je imala dvoje djece: Ančicu (1928.) i Milu (1938.), Dinku (1905.) udanu za Đulija Vučemilovića s kojim je imala troje djece: Juru (1934.), Vedrana (1936.) i Đuliju (1944.) te Božu (1907.) oženjenog za Vjeru Krivić koji nisu imali djece. Plemeniti i dobri supružnici Ana i Ante Bilić-Ostojić umrli su vrlo mladi te su njihovu malodobnu djecu udomili u svojoj obitelji Katinka i dr Mile Vuković koji su ih odgojili i školovali kao i svoje troje djece te su im cijeli život bili poput roditelja. Tako dr Veljko Vuković u svojim zapisima navodi cit: „Odgajali smo se skupa tako da ja nisam osjećao da postoji ikakva razlika među nama šestoro. Svi su oni tu školovali, zaposlili, a na koncu i vjenčali“.

Perinuša. na teraci kuće Franceschii 1964. godine

Stari Imotski

Perinuša. na teraci kuće Franceschii 1964. godine, mama Ana Radovinović Tonković i njenih četvoro od šestoro djece: Pave, Mila, Anamaria i Jago.

Tvoja je majka uvijek s tobom,
Ona je šapat lišća dok hodaš ulicom,
ona je miris neke hrane koju pamtiš,
cvijeće koje ubereš, aroma samog života.
Ona je nježna ruka na tvojem čelu
kada se ne osjećaš dobro,
ona je topli uzdah za hladnih zimskih dana.
Ona je zvuk kiše koji te uljujkuje u san,
ona je tvoja duga kad kiša prestane.
Tvoja majka živi u tvojem osmijehu.
Ona je mjesto od kuda dolaziš,
tvoj prvi dom i ona je karta
koju slijediš svakim svojim korakom.
Ona je tvoja prva ljubav,
tvoj prvi prijatelj, čak i tvoj prvi neprijatelj.
Ali ništa na ovome svijetu ne može vas razdvojiti.
Ni vrijeme, ni prostor, pa čak ni smrt…

Majkama

Stari Imotski

MAJKAMA

Ne jedan dan – duge ljubavi ne bi dostajale, da Vam iskažemo zahvalnost, da Vam vratimo ljubav! A vi – ne tražite ni taj jedan dan. Vama ga ne treba, ali nama, trajnim dužnicima vašim!
Da – treba nam taj dan, a vam iskažemo ono, što trajno u sebi nosimo kao svetu molitvu, a kad je hoćemo zaodjenuti riječima, ne znamo. Ali znamo, da smo izrasli na vašoj snazi, da se na njoj držimo, da po njoj vrijedimo. A bez nje da smo bijedni, bez oslona i snage.
A vi idete tim svijetom ovjenčane krunom sreće i boli, i smiješite se, i onda kad pritištu brige, da ne pomutite čedu vašem vedrinu života!
Vi prigibate glavu, kad teški naidju dani, ali ne gubite vjere nikad. I onda, kad ni otkud svijetla, vi se još nadate – i čekate!
Ima li uopće nešto, što želite za sebe? Ili ste u jednom velikom, svetom času predale sve nama i u nas, pa sada bdijući nad našim životima, čuvate i svoj vlastiti?
Putevi su vam posuti trnjem i kamenjem, a vi stupate njima, kao da su prekriveni sagovima od ruža. I nikada se ne tužite.
Ni molitava nemate – za sebe! U njima samo spominjete nas!
Sudbina je vaša odredjena u Knjizi Vječnosti, a smisao svijeta razotkriva se u vama!
Svaka je od vas karika neizmjernog lanca, koji opasuje svijet – i drži ga. A da popusti – nestalo bi svega!
Vi ste sjeme- i žetva, sadašnjost ste- i budućnost, najjasnija zbilja – i najskrovitija tajna!
Srce je vaše- božanska snaga, i ništa mu nas svijetu ovome ravno nije!
I zato vas zazivamo u svakom teškom času i sama misao na vas donosi olakšanje!
A na vaš dan prigibamo glave pred vama u smjernosti i strahopočitanju i ljubimo ruke vaše, koje su prosipale zlato po putovima života našeg!

Tekst iz lista “Novo doba” (1926.)
Nakladnik razglednice Librairie Morpurgo Split, razglednica u vlaništvu Antonjete Baškarad Jutronić

Pavao Paolo Bitanga (1786.-1864.)

Stari Imotski

Pavao Paolo Bitanga sin Andrije rođen je u Runovićima 10. svibnja 1786. godine, a umro je u Imotskom 21. siječnja.1864. godine. Kako je Pavlov stric bio fra Fortunat Radovinović (Bitanga) župnik u imotskom samostanu od 1781. do 1786. godine, te gvardijan od 1791. do 1792. godine, pod njegovim utjecajem završio je Franjevačku gimnaziju u Sinju, ali se nije zaredio te napušta Runoviće. Stoga se 1805. godine doseljava u Imotski kao prvi Runovićanin u kuću ispod Volta koju mu je kupio otac. U Imotskom se 1816. godine vjenčao za mještanku Cattarinu Cellan, Katu Čelan (1796.), Nikole s kojom je imao tri sina i pet kćeri. Pavlovi sinovi su: Frane Francesco (1818.-1887.), službenik u poreznom uredu u Imotskom oženjen za Annamariu Nani (1824.-1878.), Andrija Andrea (1820.-1878.), državni službenik u Zadru oženjen za Rosu Papucia (1827.-1864.) i dr. Augustin Nicolo (1841.-1912.) oženjen za Mariettu Lusnik (1853.1905.). Pavlove kćeri dotarice su: Lucia  (1823. ) udana  za Jozu Raku, Annamaria (1828.) udana za Andriju Tripala, Cecilia (1830.) udana za Andriju Vrdoljaka, Venanzia (1833.) udana za Domenica Truccolo i Angela Nina (1836. -1914.) udana za Mihovila Mišu Vrdoljaka. Potomci Pavla Bitange su preko ženidbenih veza njegove djece rodbinski povezani sa gotovo cijelim Imotskim Nadalje se daju  neki zanimljivi podaci o Pavlovim unucima. Pavao je preko sina Frane djed braće Alfonsa Bitange, imotskog Načelnika i prvog Kapelnika imotske Glazbe, Pjerina, člana prve Glazbe i Anđela, slavnog imotskog učitelja i prvog ravnatelja Građanske škole u Imotskom te njihove sestre Katine Elene Šoić, supruge Mate Šoića. Katina Elena Šoić majka je Ilde Malić te Eme Rako, supruge Nikole Rako koji su roditelji dr Janka, Živka, Slave i Biserke. Pavao je preko sina dr Augustina djed svom imenjaku dr Pavi Radovinoviću (Bitanga) i njegovim sestrama, Katinki udanoj za dr Milu Vukovića,  Tonći udanoj za dr Antu, Mladinova, brata dr Josipa Mladinova, Zorki udanoj za kapetana Niku Cerezina, Mileni udanoj za Lavoslava Ivančevića i Slavki udanoj za dr Karla Zoreca. Preko kćeri Lucije Pavao je djed Mihovilu, Ivanu i Marku Rako prednicima čuvenih Rakića. Nadalje preko kćeri Annemarije Pavao je djed Josipu Tripalu, najuspješnijem imotskom Načelniku, članu prve Glazbe i osnivaču Općinske glazbe, a preko kćeri Cecilije djed je  Luigiju Vrdoljaku, čuvenom imotskom šjoru i jednom od poznatih pjevača Muke, ocu Ambrozine Kirigin, Cecilije Nikolić, Petra, osnivača i prvog ravnatelja imotske Gimnazije ubijenog 1944. godine u Zagvozdu te Andre, oca redatelja Antuna Tonća i Marije Pavičić. Unuci Pavla Bitange preko kćeri Venanzie  su i prvi imotski industrijalci Fabijan, Remigio i Lucian Truccolo te njihova sestra Rafaella Vučemilović, majka Julija Vučemilovića i Alice Benzon. Konačno preko kćeri Angele Nine Pavao je djed Milke Petričević, supruge Vida Petričevića, ravnatelja Klasične gimnazije u Splitu, prvog predsjednika Hrvatskog planinarskog društva Imotski i jednog od osnivača Vatrogasnog društva u Imotskom te njene sestre Ljube Nikolić, supruge dr Fausta Nikolića i majke Anđelke i Korine Tonković. Pavao je za početak 19. stoljeća bio pismen i školovan čovjek, a kako je uz to bio pametan, počeo se baviti posebnom trgovinom u kojoj se brzo snašao. Naime kupovao je zemlje i terene koji su bili djelomično pod vodom, pa ih je dobivao vrlo jeftino, a predviđao je da će oni vremenom presušiti, pa će onda on i naročito njegovi nasljednici od toga imati velike koristi. Poznata je njegova uzrečica koja se prenosi u obitelji generacijama: “Kupuj zemlje dokle okom možeš vidjeti, a kuću da glavu možeš sakriti”. Pavao Bitanga je bio prvi u Imotskoj krajini koji nije bacao kukurozovinu poslije runjenja zrna, nego je koristio kao gorivo, te su njegov “izum” brzo prihvatili svi ostali. U usmenoj predaji obitelji do danas je sačuvano da je Pavao pomagao novčano i na drugi način hajducima koji su se pojavili kao jedini oblik otpora protiv Osmanlija na području Hercegovine i Bosne u doba slabljenja Turskog Carstva. Tako se Pavao Bitanga i sam znao provući duboko u njihov teritorij da bi osobno odnio pomoć preobučen u ženu radi opasnosti po svoj život.  Sačuvana je i zgodna anegdota po pričanju Pavlovog unuka dr Pave Radovinovića svojim unukama kad bi ih podučavao o tome što je ispravno postupanje (kad bi ručak kasnio). Naime ručak u Pavlovoj kući morao je biti na stolu točno nakon što zvono na imotskoj crkvi oglasi podne. Pavao bi tada došao kući i ako bi supruga Kata koja je vodila veliko domaćinstvo slučajno kasnila sa ručkom on bi jednostavno uzeo bronzin sa vatre, stavio bi ga na bijeli stolnjak, glasno bi se prekrstio i počeo jesti bilo jelo gotovo ili ne.

Portret Pavla Bitange (ulje na platnu) naslikan 1880. godine po fotografiji iz 1844. godine u kući  Radovinović Jagul 

Tekst: Anamaria Marušić Tonković

https://www.geni.com/people/Pavao-Bitanga/6000000014818616522