Anđeo Anđule Bitanga (1863.-1942.)

Anđeo Anđule Bitanga (1863.-1942.), sin Frane jedan od slavnih imotskih učitelja, prvi i dugogodišnji ravnatelj Građanske škole u Imotskom sagrađene 1911.godine. Anđule Bitanga bio je jedan od najomiljenijih učitelja generacijama đaka kojima je prenio veliko znanje osobito o razdoblju antike, a uvijek je nosio lulu sa kamišem od drenovine dužim od metra koju su uz uzvik “Sad sam te ulovio” zapamtili imotski đaci jer je njome dijelio “srdele”. Nadučitelj Anđeo Anđule Bitanga obnašao je u Imotskom i čast općinskog prisjednika, člana Javne dobrotvornosti i drugih društava. Kako je napisao Ante Ujević u knjizi Imotska krajina (1991.) Anđeo Anđule se isticao kao neobično savjestan, pošten i čestit čovjek te ga je u Imotskom svatko volio i poštovao, a u jednoj obitelji bilo bi i tri pokoljenja-djed, otac i sin kojima je Anđeo bio učiteljom. Anđule Bitanga završio je bogosloviju u Padovi ali je odlučio da je bolje biti dobar vjernik nego loš svećenik te se nije zaredio nego je položio dopunske ispite za zvanje učitelja. Anđule Bitanga oženio se za pet godina stariju Biancu Vrdoljak (1858.-1945.), kći Stipe i Francesce Wanmuller (kćeri talijanskog doseljenika dr Giuseppea Wanmullera, prvog liječnika u Imotskom) s kojom je imao sinove Franu, Pavu (1896.-1945.), Dušana (1898.-1981.) i Grmislava (1899.-1984.) te kćeri Milu Romanu (1897.-1977.) i Kristinu. Po kazivanju Anđelovog unuka prof. dr. sc. Petra Čumbelića Bianca Vrdoljak je bila energična i oštra te je jednom prilikom kad je jedno od njihove djece bilo bolesno, a doktor rekao da mu nema spasa, izbacila doktora iz kuće. Doktor se žalio Anđuli, a on mu je odgovorio da je dobro i prošao. Anđule pak kad bi ga netko uvrijedio kupio bi knjigu s uputama o lijepom ponašanju i podcrtao relevantne djelove te poslao onome tko ga je uvrijedio. Bianca bi na to rekla: “Vidi manitaša umjesto da ga je opalio štapom, a on se još u trošak dao”. Anđeo Anđule Bitanga umro je u Imotskom 1942. godine, a na samrti je stalno spominjao svoju suprugu Biancu koju je cijeli život obožavao, a ona je bila u Splitu.

Izvor: Fotografija Anđela Bitange snimljena oko 1885. godine u Italiji u arhivi je njegovog unuka prof. dr. sc.Petra Čumbelića

Augustin Jago, Anka i Marija Radovinović 1932. godine

Augustin Jago (16.10.1924.-12.06.1999.), Anka (06.06.1926.-13.07.2012.) i Marija Radovinović (11.08.1929.-30.03.2009.)  snimljeni 1932. godine u avliji kuće Radovinović u Imotskom između stabala limuna.

…”U tom slatkom krilu zavičaja moga
na ognjištu svetom milih pradjedova,
za koje sam srasta od iskona svoga”…

Jago Radovinović, 1944. godine

Izvor: Obiteljska arhiva

Katastarski plan Imotskog (Imoschi)

Katastarski plan Imotskog (Imoschi) izrađen 1835. godine, mjernik Anton Višić iz Hrvatske. Katastarske mape i knjige su zapisi pisani i oslikani o našim gradovima i manjim ili većim naseljima kako na kopnu tako i na otocima.
„Svaki grad je jedan rukopis,
jedan lik u igri našeg opstanka,
jednokratan i neponovljiv kao svaka osobitost.
U svakom gradu prepoznaju se njegovi građani
I svijet kojem pripadaju.“

Vlado Gotovac

Antonjeta Baškarad Jutronić

Maturanti imotske Gimnazije u lipnju 1957. godine

Maturanti imotske Gimnazije prije 60 godina, u lipnju 1957. godine. Od donjeg reda pa naviše s lijeva:
Kusić Ivan-Puđo, Kujundžić Nedo, Kekez Zvonko, Pivac Elvira, prof Runac, prof. Baričić, NN, Čizmić Ante, NN, prof. Babić Stojanka, prof Palmeta Ankica, prof Mastelica M., prof. Ivana B. Vučemilović, Tadić Anđa, Baketić Jozo, NN, Benković Anita, Vučemilović Jasna, Tokić Tomislav, NN, , NN, Picukarić Ljubo, Zec Zvonimir, Kukulj Dragan, NN, Rebić Ante, Rebić Alfred, NN, NN.

Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić

Dr. Uroš Mladinov

Dr. Uroš Mladinov, sin dr. Ante i nećak dr. Josipa Mladinova rodio se 28. 05. 1910. godine u Grohotama na otoku Šolti, a umro je u Splitu 16. 08.1996. godine. Šoltanin dr. Josip Mladinov (1868.-1916.) hrvatski rodoljub spletom životnih okolnosti došao je u Imotski krajem 1890-ih u kojem je u neposrednoj blizini Modrog jezera sagradio u historicističkom stilu reprezentativnu kamenu kuću te drugu kuću u kojoj je bila ambulanta, a obje kuće sa kompletnom opremom ostavio je Gradu Imotskom. Kako je dr. Josip Mladinov bio u dobrim odnosima sa općinskim liječnikom dr. Augustinom Bitanga, ne samo po istoj profesiji nego i po političkim opcijama to je brata Antu prigodom posjeta Imotskom upoznao sa dr. Augustinom i njegovom obitelji. To poznanstvo je dr. Antu trajno usmjerilo na određeni životni put pošto se zaljubio u Antoniju Tonću kćerku dr. Augustina s kojom se vjenčao u Imotskom 1903. godine i u tom braku rođeno je troje djece Marija, Dušan i Uroš. Marija se udala za ing Antu Meichsnera, Dušan za Silvanu Morpurgo dok se Uroš nije ženio.
Otac dr. Uroša, dr. Ante Mladinov, Josipov brat završio je u Beču Medicinski fakultet kao i Josip. Dr. Uroš Mladinov poput oca Ante i strica Josipa bio je specijalist za zarazne bolesti, osnivač je zaraznog odjela splitske bolnice gdje je ostao na mjestu predstojnika do umirovljenja te je cijeli svoj radni vijek posvetio bolesnicima kao i prevenciji protiv zaraznih bolesti.
Dr. Uroš Mladinov bio je i dobar sportaš, te je kao gimnazijalac splitske Klasične gimnazije bio jedan od osnivača Jedriličarskog kluba Labud u Splitu. Kako je navedeno u izdanju Povijest hrvatskog sporta (2011) izdavača HOO dr. Uroš je uz brata ing. Dušana i nekoliko drugih sportaša bio sudionik prve Mrdujske regate 1927. godine.
Na fotografiji snimljenoj 4.10.1926. godine u foto atelijeru Rembrandt u Splitu su kćer i sinovi Tonće Bitanga i dr Ante Mladinova: dr Uroš (lijevo), Marija i ing. Dušan.

Izvor: Obiteljska arhiva

Slavko Tonković (1923.-2014.)

Slavko Tonković rođen je u Podbablju 15. prosinca 1923. godine, a umro je u Splitu 23. svibnja 2014. godine. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1951. godine. U Imotskom je radio na raznim rukovodećim poslovima iz svoje struke u poduzećima i ustanovama, te je od 1955. do 1960. godine kao honorarni profesor predavao engleski i njemački u višim razredima Gimnazije Imotski. U Građevinskom poduzeću „Ivan Lučić Lavčević“ u Splitu 1966. godine postavljen je za financijskog direktora. Kao vrhunski financijski stručnjak i poliglot (aktivno je govorio 5 svjetskih jezika) radio je u mnogim zemljama od Libije do Njemačke i Engleske. Uz redovite poslove, sastavljao je ekonomske elaborate za pojedine tvrtke, projektirao modele organizacija i funkcioniranja, te upravljanje sustavima složenih poduzeća. Za Institut za pomorsku privedu Ekonomskog fakulteta u Splitu, 1972. godine napisao je opširnu monografiju „Stambena izgradnja i stambena problematika u Splitu“ katalogiziran u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu, te u Nacionalnoj i Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Nadalje je 1998. godine napisao povijesnu knjigu „Pleme Tonković u Imotskoj krajini“, rad posvećen svojim suplemenjacima koji je katalogiziran u Nacionalnoj i Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. U namjeri da što više pomogne svojim Imoćanima pri zapošljavanju, rješavanju stambenih problema i drugih pitanja, s još nekolicinom ljudi 1970. godine osnovao je društvo Imoćana u Splitu. Kao pokretač, bio je izabran za predsjednika Inicijativnog odbora, pa je u tom svojstvu na Osnivačkoj skupštini Zavičajnog društva „Imotska krajina“ iznio ciljeve i program društva.Nakon sjednice ondašnjeg državnog vrha u Karađorđevu 1.XII 1971. godine bio je smijenjen s funkcije financijskog direktora Građevinskog poduzeća “Ivan Lučić Lavčević” i saslušavan od Državne sigurnosti, posebno zbog toga što je u mj. travnju 1970. godine zajedno s bratom Antom na jednom skupu u Splitu vodio polemiku s Milutinom Baltićem o klasnom i nacionalnom u okviru sindikalnog pokreta, te o medjurepubličkim odnosima i podredjenom položaju Hrvatske. Potrebno je istaknuti da je usprkos velikoj opasnosti od jugokomunističkog režima u listopadu 1991. preko Radija Split u ime Društva Imoćana uputio poziv Imoćanima za prikupljanje pomoći radi obrane domovine. Na prvim parlamentarnim izborima u travnju 1990. godine Slavko Tonković je postavljen za nositelja izborne liste HSS za Hrvatski sabor u izbornoj jedinici Grad, te je bio najstariji živući član HSS.
Slavko Tonković vjenčao se 1952. godine s Anom Radovinović, kćeri dr. Pave i Marije Franceschi. Otac je šestero djece (Josip, Jago, Anamaria, Mila, Branko i Pave), djed trinaestoro unučadi i dvoje praunučadi.

“Sjeti se onih prije Tebe i onih što će poslije doći”

Na fotografiji snimljenoj 1952. godine u vrtu kuće Radovinović u Imotskom su supružnici Slavko i Ana AnkaTonković