Author: Stari Imotski

Perinuša 1941. godine

Stari Imotski

Perinuša 1941. godine, ispred kuće Ane Nane Grubišić Franceschi, udovice pl. Josipa Bepa. Stari turski most počinjao je na zapadnom ulazu ćemera (koji se vidi na fotografiji) što je prolazio ispod stare kuće pa se nastavljao s njegove istočne strane te uz sjevernu stranu mlinica preko 13 piluna vodio do ćuprije na Vrljici. U velikoj grupi ljudi kako je na poleđini napisao Frane Keko Franceschi ispred kuće stoje s lijeva: Jozo Gadžo, mala Ercegovka, Mate Smoljko, Ercegovac, Ercegovka, talijanski vojnik, Ante Matković Đegul, talijanski vojnici Poletti, Caradona, Baldasari i NN. Na teraci kuće stoje s lijeva: barba Pjero Grubišić (Nanin brat), patke sprida, Ante Matković, talijanski šofer Mengoni, mala Mila Franceschi (kći Frane), mali Kiki Franceschi (sin Tonija), barba Aleksa Leše Franceschi, mali Jozo Franceschi (sin Frane), teta Marica Franceschi Zanina i Marija Barbić.

Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić, Kekove kćeri

Ispred prvog imotskog hotela “Dunda” 01. srpnja 1938. godine.

Stari Imotski

Vanječka Franceschi (lijevo) i prijateljica Mejra ispred prvog imotskog hotela “Dunda” 01. srpnja 1938. godine.
Hotel “Dunda” vlasnika Marka Dunde preimenovan je 1928. godine u hotel “Zagora”. Hotel je imao prizemlje, vrt i kat sa sobama, izuzetno lijepo i elegantno uređen biranim namještajem i ukrašen velikim kristalnim zrcalima bio je sastajalište gradske gospode. Između dva svjetska rata sve zabave, plesovi i koncerti mnogobrojnih imotskih društava su održavani u hotelu kao i svi važniji gradski događaji te drugi događaji vezani za pojedine obitelji. Poslije Drugog svjetskog rata kavana hotela preuređena je u gimnastičku dvoranu, a inventar hotela netragom je nestao. Vlasnik hotela “Dunda” Marko Dunda (1870.) koji je sa obitelji stanovao u velikom lijepo namještenom stanu na II katu zgrade imao je sina Franu Mihu (1893.) i kćer Ljeposavu (1897.) udanu za dr Janka Raku.

Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić

Toni Colombani te braća Petar i Mirko Marče 1914. godine

Stari Imotski

Hrvatski je sabor 18. listopada 2008. godine proglasio Danom kravate koju inicijativu je pokrenuo ravnatelj ustanove Academia Cravatica Marijan Bušić. Od tada se Dan kravate i službeno slavi u Hrvatskoj, ali i u nekim dijelovima svijeta. Kravata se smatra izvornim hrvatskim proizvodom, a raširila se Europom u 17. stoljeću posredstvom hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu, na kojima je postala prepoznatljiv modni detalj. Među prvima su je prihvatili Francuzi, pa u njihov jezik dolazi pod nazivom cravate, a kasnije i u druge europske jezike pod sličnim nazivima. Kravata je jedini hrvatski simbol koji je univerzalno poznat, simbol ljudskog dostojanstva i simbol Europe. Kravata je dekorativni odjevni predmet, oblika vrpce, koji se nosi oko vrata provučen ispod ovratnika košulje, izrađen od svile ili nekog drugog platna. Na fotografiji snimljenoj 1914. godine u grupi poznatih Imoćana koji nose kravatu kao ukras s lijeva su: Toni Colombani, (1884.) te braća Petar (1865.) i Mirko Marče (1869.), sjedi NN.

Fotografija je u vlasništvu unuke Tonija Colombani, Meri Sučić Batinić

Imotski 1927. godine

Stari Imotski

Jedan od prvih automobila u Imotskom vlasnika Ante Bralića. Na fotografiji snimljenoj 1927. godine u fordu za volanom sjedi Ante Bralić prvi imotski taksist, do njega je Ana Ćosić, a na zadnjem sjedalu su Ivica Glavina, Boško Ćosić i N. Beroš. Fotograf je Mihail Aleksandrov doseljeni Rus koji je djelovao u Imotskome između dva rata snimajući sva područja života u gradu.

Izvor: Arhiva prof. Gordane Rako Radić

Ljeto 1937. godine na Perinuši

Stari Imotski

Ljeto 1937. godine na Perinuši uz rijeku Vrljiku ispred kuća Franceschi. Na mostu su kći i sinovi Višanke Antice Radišić i Ante Franceschi: Vanja Vanječka (1920.-2012.), Ante Toni (1926.-2013.) i Frane Keko (1928.-2012.). Na fotografiji je uhvaćen trenutak kada je Toni lovio jednu veliku pastrvu što se zavukla u rupu.

Izvor: Arhiva Dore Franceschi Račić

Bianca i Anđule Bitanga 1940. godine

Stari Imotski
Jedan od slavnih imotskih učitelja Anđeo Anđule Bitanga (1863.-1942.) i njegova supruga Bianca Vrdoljak (1858.-1945.), najmlađa kći Stipe Vrdoljaka i Francesce Frane Wanmuller (kćeri talijanskog doseljenika dr Giuseppea Wanmullera, prvog liječnika u Imotskom). Anđeo Anđule Bitanga jedan je od najomiljenijih imotskih učitelja generacijama đaka, prvi i dugogodišnji ravnatelj Građanske škole u Imotskom. Nadučitelj Anđeo Anđule Bitanga obnašao je u Imotskom i čast općinskog prisjednika, člana Javne dobrotvornosti i drugih društava. Kako je napisao Ante Ujević u knjizi Imotska krajina (1991.) Anđeo Anđule se isticao kao neobično savjestan, pošten i čestit čovjek te ga je u Imotskom svatko volio i poštovao, a u jednoj obitelji bilo bi i tri pokoljenja-djed, otac i sin kojima je Anđeo bio učiteljom.
Anđeo Anđule Bitanga umro je u Imotskom 1942. godine, a na samrti je stalno spominjao svoju suprugu Biancu koju je cijeli život obožavao. Anđule i Bianca Bitanga vječni mir našli su u obiteljskoj grobnici na iimotskom groblju Gospe od Anđela.

Izvor: Fotografija Anđela i Biance Bitange snimljena 1940. godine na proslavi Anđelovog imendana u arhivi je njegovog unuka prof. dr. sc. Petra Čumbelića

Muškadur

Stari Imotski

Muškadur u podrumima obitelji Radovinović Jagul u Imotskom sačuvan  uz još jedan u izvornom obliku. Izradio ga je 1944. godine zvanredni maragun Nikica Rako u vrijeme dok se skrivao u konobi dr Pave Radovinovića. Muškadur je naprava kvadratna oblika, drvenih rubova povezanih pletenom žicom, koja je štitila hranu od insekata i omogućavala prozračnost. Prozračnost, potrebna za čuvanju hrane ostvarivala se vješanjem muškadura o stropne grede. Naziv maškadur je nastao od talijanske riječi musca: muha, a po nekim mišljenjima naziv je vjerovatno nastao od riječi maška, mačka jer je služio da mačka ili miševi ne pojedu spremljenu hranu. Muškadur su nekad imali mnogi imotski podrumi i u njima su se najčešće čuvali pršuti i panceta ali i torte te slatkiši.

Imotski, 02. kolovoza 2017. godine

Stari Imotski

Imotski, 02. kolovoza 2017. godine, procesija sa zavjetnom slikom Gospe od Anđela kreće od župne crkve imotskim ulicama na proslavi blagdana Gospe od Anđela, nebeske zaštitnice Grada. Imotskog i 300-te godišnjice oslobođenja od Turaka (1717.-2017.). Procesiju je pratilo više od pedeset svečenika, brojni Imoćani i njihovi gosti.

Fotografiju iz kuće Radovinović snimila Anamaria Marušić Tonković

Ledenica u podrumima obitelji Radovinović u Imotskom

Stari Imotski
Ledenica, prostorija sa masivnim hrastovim vratima u podrumima obitelji Radovinović u Imotskom u kojima je ljeti za velikih vručina ugodno hladno. U ledenici su se pohranjivali blokovi leda iz biokovskih ledenica. Ledari  su nakon spuštanja u ledenice sjekli led, iznosili ga, umotavali u bukovo lišće te uz pomoć mazgi dopremali sa Biokova u Imotski. Na taj način uz pomoć leda bilo je moguće i prije više od 120 godina ljeti raditi sladoled i druge hladne slastice kao i hladiti vodu i vino. Davne 1879. godine iz pera fra Ivana Despota postoji prvi pisani trag o biokovskim ledenicama:

Na Biokovu! – Tu si, brate u carstvu slobode nikad nezavisniji u životu……..Nema tu strasti, nema plašila, nema grižnje. Tu je blizu glasovita ledenica, otkle se mraz vadi za makarsko-imotsku gospodu. Oh, zbilja je veličanstvena ta ledenica! Da vidiš ništa nego nju imao bi šta raditi na Biokovu. Ledenica je čisto pod svetim Jurom……odzgor dosta širok otvor, a ulaz tijesan da jedva promakneš…. Kada si poda nje stupio zinula dubina……. Groza te spopadne….pusta je ta visina i prostranost, a studen da živjet ne moš…. . Od dragosti sam u njoj dvaput bio, a mislim da ih je malo bilo od onih kojih se s mora na Biokovo penju…A zbilja svak bi se ima u ledenicu svrnuti. To je najzanimljivije na Biokovu….

Fra Ivan Despot (Narodni list 1879.) Put na Biokovo