Slavko Tonković (15.12.1923.-23.5.2014.) sa suprugom Ankom i najstarijim sinom Josipom Joškom u avliji kuće Radovinović u Imotskom u prosincu 1953. godine.
“Znamo da po svojim precima jesmo ono što jesmo, znamo tko smo i kakvi smo, po nama oni žive u nama, a zajedno s njima živjet ćemo u našim potomcima kojima ćemo obilježiti njihov duh i njihovu narav!”
Slavko Tonković
Kapetan Zane Ivan Franceschi (1895.-1952.), pl. Josipa Bepa 1917. godine. Kapetan Franceschi rođen je na Perinuši i prvi je školovani pomorac iz Imotskog i Krajine čiji se zaštnik sv. Nikola slavi na današnji dan 6. prosinca. Kao dječak zavolio je more i brodove provodivši ljeta kod tete, očeve sestre Kate pl. Franceschi Cerineo u Splitskoj na otoku Braču. Zane je u dobi od 15 godina, 1910. godine upisao Nautičku školu u Bakru koju je završio 1914. godine, a uz to aktivno je govorio engleski, talijanski, španjolski i portugalski jezik. Bio je kapetan na brodu “Rad” Dubrovačke plovidbe koji su torpedirali i potopili Nijemci 03.08.1940. godine oko 400 milja zapadno od Capo Verde Dakar na obali Zapadne Afrike. Cijela posada od 29 članova se iskrcala sa broda u dva čamca za spašavanje u kojima su imali vodu te kekse sa koncentriranom hranom. Brodolomci su spasili vrlo malo osobnih stvari, a kapetan Franceschi spasio je svoj kanoćal i sekstant te samo jednu kolajnu koju je kupio za suprugu. Sa brodom “Rad” na dno Atlantika otišlo je sve što je njegova supruga Marica kupovala tijekom više putovanja kad je dolazila nadajući se da će brod doći u neku bližu luku. Stvari uglavnom namještaj i suveniri su bile većinom za kuću na Perinuši. Nakon 4 dana plutanja u barkama na horizontu se pojavio engleski konvoj sa 16 brodova, a komanda konvoja ih je nakon spašavanja iskrcala u Lisabonu kao neutralnoj luci. Preživjeli pomorci sa broda “Rad” uglavnom Dubrovčani osim Imoćanina kapetana Franceschi u znak zahvalnosti dali su izraditi sliku broda ”Rad” u trenutku potapanja koju su darovali crkvi Gospe od Milosrđa na Lapadu u Dubrovniku. Sliku na kojoj iznad imena pomoraca piše: “Za zahvalnost Majci Božjoj” Grad Dubrovnik je iz crkve premjestio u Pomorski muzej. Kapetan Zane Franceschi umro je iznenada na brodu Lošinj 1952. godine ostavivši u Imotskom iza sebe suprugu Maricu i šestoro maloljetne djece od kojih je njegov sin Vjeko Franceschi nastavio obiteljsku tradiciju i postao kapetan.
Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić
Frane Keko Franceschi rođen je u Omišu 29. 01.1928. godine od majke, Višanke Antice rođ. Radišić i oca Omišanina Antuna Franceschi. Najranije djetinjstvo provodi u Omišu, a potom kada mu je otac otišao u mirovinu cijela obitelj dolazi živjeti u obiteljsku kuću na Perinuši. Kekovi svakodnevni odlasci u mlinicu gdje je slušao priče mlinara o raznim ljudima i događajima rezultirale su zanimljivim i živopisnim prepričavanjima generacijama. U Poreču upisuje Srednju poljoprivrednu školu te se po završetku školovanja vraća na Perinušu gdje ga čekaju majka i sestra Vanja dok je brat Toni otišao na studij medicine u Zagreb. Počinje raditi kao učitelj u školi u Grubinama, a poslije u imotskoj Vinariji udaljenoj par koraka od kuće. Ipak nakon izvjesnog vremena odlazi u Split i zapošljava se u Poljoprivrednoj apoteci te ubrzo upoznaje Splićanku Anitu Tomić s kojom zasniva brak i postaju roditelji kćeri Dore. Vikendom odlaze na Perinušu, a odlaskom u mirovinu Keko je sve više provodio vrijeme na dragoj mu Perinuši. Perinušu je doživljavao jedinim istinskim domom pa tako i do pretposljednjeg dana svog života da bi nas iznenada napustio u svojoj 84. godini, 08.12.2012. godine. Na fotografiji Keko snimljen 25.6.1953. godine na Perinuši, Luka.
(…) Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.
Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde,
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!
( Visoki jablani, Puti, 1922.)
Tekst: Dora Franceschi Račić
Prvi predsjednik suverene i samostalne Republike Hrvatske i vrhovnik Hrvatske vojske dr. Franjo Tuđman (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922. – Zagreb, 10. prosinca 1999.), povjesničar, akademik HAZU, državnik posjetio je 15. kolovoza 1993. godine u Imotskom crkvu i samostan sv. Frane.
…Za samostan sv. Frane u Imotskom, dan 15. kolovoza 1993. g. ostat će u samostanskoj kronici upisan zlatnim slovima. Naime tog dana predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, kod svojeg posjeta Imotskoj krajini, našao je vremena posjetiti i naš samostan i susresti se sa sa okupljenim Božjim narodom. Uz zvonjavu zvona, pljesak prisutnih predsjednika je pozdravio gvardijan fra Vinko Prlić…Dr Franjo Tuđman najprije se zaustavio pred spomenikom fra Stipana Vrljića gdje ga je pozdravio donator fra Kruno Vukušić (na fotografiji) s osobitim pijetetom jer ga on smatra ne samo ostvarenjem tisućljetnog sna i duhovnog jedinstva hrvatskog naroda, nego i darom Božjim za Hrvatsku……
Izvor: Grad na gori 2/1993
Pietro Corir, javni vještak iz Splita završio je na današnji dan, 28. studenog 1774. godine izradu najstarijeg imotskog Cattastica, Zemljišnika koji je dao izraditi fra Šimun Gudelj, gvardijan imotskog samostana u razdobljima 1765.-1766., 1771-1775., 1784.-1785.. Na 34 stranice tvrdog papira na dragocjenom dokumentu koji se čuva u imotskom samostanu nacrtano je 17 slika na naličju sa toliko tumačenja na poleđini. Na prvoj stranici Cattastica naslikan je Borgo d Imoschi-Varuš-Grad Imotski, na vrhu je slika Topane, ispod su ucrtane tada postojeće varuške kuće te samostan, crkva i groblje. Iznad Imotskog je sveti Frane koji izranja iz oblaka, a čiji lik je do poloviine 19. stoljeća bio grb općine Imotski. Pietro Corir, Petar Kurir rođen 1717. godine u Splitu obavljao je mjerenja na području Imotske krajine u razdoblju od 1754. do 1779. godine.
Prvi imotski hotel “Dunda” vlasnika Marka Dunde 1928. godine preimenovan u hotel “Zagora”, fotografiju je 1928. godine snimio Mihail Aleksandrov. U nastavku pročitajte nostalgičnu priču o Hotelu “Dunda” i njegovim stanovnicima iz veće cjeline „Pamćenje kuća“ autorice prof. Gordane Radić.
Hotel „DUNDA“- pamćenje kuće
U moj dodir s tom kućom ružičastih zidova smještenoj na imotskoj Điradi, tik do gimnazije, umiješale su se poslijeratne okolnosti. Restoran ujaka Ante Ćosića u donjem prizemlju te kuće radio je punom parom odmah iza drugoga rata. U njegovoj se kuhinji nekoliko članova te obitelji srčano trudilo kako bi „menu“ domaće recepture zadovoljio dnevne abonente; činovnike, nastavnike, i brojne putnike namjernike. Kuća tada već niz godina ne nosi ime Hotel DUNDA po svom vlasniku Marku Dunda. On je umro prije rata pa je vođenje konačišta silom prilika nastavila njegova kćer Ljeposava, udovica dr.-a Janka Rake, odvjetnika i imotskog narodnog zastupnika u skupštini tadašnje države. Hotel se sada zove Zagora i na prvom katu je dakle konačište s nekoliko soba kojim posluje teta Ljeposava, od milja zvana Lipa. Tamo se, poslije večernjeg obroka posebnim drvenim stubama iza kuhinje penju neki gosti na spavanje. Na gornjem je prizemlju s ulazom prema glavnoj ulici nastanjena obitelj sudskog činovnika Frane Pancirova, doseljenika s Korčule čija je žena Ljuba iz obitelji Ćosić, a na drugom katu kuće žive teta Lipa i njezina tri sina, Nebojša, Živan i Aljoša. Moja majka i teta Lipa dijele sličnu sudbinu. Udane za dva rođaka, obje su rano ostale bez muževa, jedna s četvero, druga s troje djece, i započele mučnu borbu za opstanak. Jedna u kuhinji, druga u konačištu, baš u ovoj kući na čijoj je fasadi još neko vrijeme bio natpis ZAGORA.
Pa kakvo je pamćenje te kuće i imaju li kuće uopće ikakvo pamćenje? Treba misliti da imaju, osobito kuće kroz koje su se smjenjivali ljudi, obitelji, generacije, vlade i ratovi, vremena i godine. Ako ste poput autorice ovih redaka imali sreću pripadati velikoj obiteljskoj zajednici nastanjenoj na raznim lokacijama jednoga maloga grada, dakle u raznim kućama, znat ćete da ti prostori, te kuće, imaju svoje pamćenje, pored onoga koje pripada vama. Jer negdašnji gostujući član spomenute kuće, djevojčica od dvije, tri godine, danas je vremešna žena i priželjkuje da ju kuća Dunda podsjeti na neke stvari budući da je ona, a ne neka druga kuća, vlasnik jednog, samo njoj pripadajućeg pamćenja. Pa vidimo što možemo uzeti iz tog pamćenja?
Soba na drugom katu sigurno pamti sliku jedne neutješne mlade žene koja poslije smrti voljenog muža već dugo, neshvatljivo dugo, uranja lice u nabore njegove košulje što visi iza sobnih vrata i tako traži utjehu jer joj se čini da je u toj košulji zauvijek sačuvan miris njegova tijela, njegova života.
U potkrovlju su se pak za rata skrivale dvije Židovke, majka i kćer koje su tajnim kanalima stigle iz Splita na putu za Sarajevo. Krije ih Lipa s velikom mukom budući da oko kuće njuška i u nešto sumnja jedno „policijsko smeće“ (op. Delka Monti Rako), a uz to su dobile nekakav proljev i treba im tajno nositi juhu kako bi ojačale. Kuća Dunda ih je zaštitila, potkrovlje ih je spasilo. Stubište se možda još sjeća njihovih tihih jecaja.
U jednoj drugoj sobi je tinel i u njemu klavir. Ponekad Ljeposava svira samo za se kakvu sjetnu melodiju, a ponekad oko sebe okupi nas nekoliko djece pa prebirući blagim pokretima po klavijaturi i odmjereno izgovarajući vlastite stihove priprema male recitatore za neku lokalnu priredbu. Vesela sam kao ptica, ime mi je Gorinčica.
Mora da negdje i sada treperi glazba s klavira i taj dječji glas. A ta vesela ptica, ta Gorinčica često prolijeće kroz magične prostore ove kuće, a samo se jednom u sobi na gornjem prizemlju bolnoga srca šćućurila iza vrata. Gleda kako njezina tetka Ljuba onu ljubav koju je davala samo njoj, sada dijeli i djetetu kojeg je netom rodila u toj kući. Vesela ptica je ranjena i čeka tren tetkine nepažnje kako bi povukla pelenu svoga novorođenog rođaka u želji da mu napakosti. Tetkin krik i djevojčicin prestrašeni plač nikad neće napustiti tu sobu i taj prostor.
A kut jedne male sobe s prozorom prema ulici sigurno pamti krevet u kojem je to dijete odbolovalo “kozomak“, dječju bolest koju još zovu „varićele“ ili „ospice“ pa kako joj je na prozor dnevno kucala šepava Marijeta, služavka obitelji Marochini i prijetila da će je svakako udaviti žicom ako ne bude htjela jesti.
I još je jednom plakala kad su joj iz zabave ili osobite naklonosti neki neozbiljni gosti restorana dali da okuša žestoko piće pa je opasno povraćala i skoro nastradala.
Dan je pravljenja sladoleda u avliji pred restoranom. Ispod hotela, u Marčinoj ogradi je dobro očuvani čemer u kojem su poslagani dugi stupovi leda što se, omotani u vreće i šušanj, na mazgama donose iz ledenica na Biokovi. U velikoj bačvastoj posudi s uređajem za ručno miješanje je gomila usitnjenog leda i u njemu posuda s pedeset jaja i šećerom koje na smjene miješaju žene iz kuhinjskog pogona. Kuća se može sjećati da su i neki promatrači s njezinih prozora i balkona pratili to čudo miješanja i da je bilo tri vrste sladoleda; vanilija, višnja i čokolada. I da smo lizali prste ližući ga.
Nema više starog oraha posađenog ispred hotela DUNDA. Pod njim je bio kameni stol i pod njim je našem djedu donošen ručak. Orah je nedavno posječen. Zato se on više ne može sjetiti da je smjestivši se u njegovu krošnju, berekin Živan, zvani Cicko, često izvodio svoje vragolije usmjerene specijalno na djeda. Čekao bi da naš djed Nikola uroni kašiku u vrelu juhu, a onda bi mu unutra ubacio prvi orah. Misleći da je to slučajno, djed bi orah žlicom izvadio van. Kad je opet počeo jesti, uletio mu je i drugi, a on je kunući ptice gore na stablu ipak nastavio s jedenjem, a kad je napokon doletio i treći orah, onda se sjetio da je netom u krošnji nešto jače šušnulo i to je bilo dosta da mu prisjedne zalogaj i da orasima počne gađati onog „đavlijeg Vicka“ čiji nadimak Cicko nije znao izgovoriti.
Kasno je. Sobe hotela su utonule u noć i san. U kuhinji pomoćnik Brzi i još neke sluškinje završavaju zadnje poslove. Umorni su, ali poštuju tu kuću i te zidove. Moja majka još treba zajedno sa susjedom Androm Vrdoljakom, koji također trenutno radi u restoranu, stići do Jezera sa zaspalom djevojčicom na njegovu ramenu. Moje pamćenje ove kuće seže sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća kada tamo gdje je nekoć bila kavana, potom restoran, kuća već odavna ugošćuje gimnastičke sprave i sportske rekvizite i opet smo tamo mi razigrani gimnastičari sportskog društva Partizan, u novom vremenu, među istim zidovima. A to je pak vrijeme snažnog mladenačkog poleta imotske mladosti koji je svakako obilježio moju generaciju i koji zaslužuje poseban tretman.
Hotel DUNDA, alias ZAGORA, svakako ostaju dio opće ugostiteljske memorije našega grada.
Mila, Sveti Jure na Biokovu 2002. godine….
Uz europski dan pravosuđa koji se obilježava 25. listopada, Kotarski sud u Imotskom 1934. godine. U prvom redu sjede suci i advokati: Rudi Legradić, Darinko Martinac, Petar Dojmi di Delupis, Antun Buć, Aleksandar Popov, Ivo Boglić, te jedini Imoćanin Bogašin Šoić sa sinom; U drugom redu stoje mještani: Stanislav Težulat, Jozo Bušić, Milan Mile Kujundžić, Bartul Čugelj, N.N. i Ante Vilenica; U trećem redu stoje: Milan Katanušić, Janko Petyo, Ivan Tomala, Aćim Tadić, Mate Aračić, Nikola Stojanac i Bože Ćosić.Zgrada Kotarskog suda u Imotskom sagrađena je 1915. godine za vladavine cara Franje Josipa I.
…Dolaskom Austrougarske u ovaj kraj došao je i Kotarski sud u Imotski. Veliki broj iskusnih i ozbiljnih pravnika vršio je tu odgovornu službu u Imotskom. Možda se stariji sjećaju sudaca Benzona, Rudija Legradića, Antuna Buća, Aleksandra Popova, Petra Dojmija di Delupisa, Ilića….Kroz Imotski prošao je veći broj odvjetnika. Bili su tu dr. Ferri, dr. Grisogono, dr. Pelicarić….Njima možemo pribrojiti javne bilježnike dr. Dinka Depola, dr. Hermenegilda Božića i dr. Huga Montija. Neki od njih su savili obiteljska gnijezda u našem gradu, a njihovi potomci održavaju vezu s Imotskim i danas….
Osvrt fra Vjeke Vrčića uz izložbu Pogled na građanski život Imotskog održanoj 1995. godine u Zagrebu
Duhanska stanica, Dogana u Imotskom snimljena početkom 1950-ih. Secesijski kompleks Duhanske stanice sa upravnom zgradom i skladištem duhana projektirao je Prus ing. August Thara, a izgradnja prvog velikog skladišta započela je 12. lipnja 1888. godine. Deset godina kasnije, 1898. godine izgradilo se drugo skladište te upravna zgrada.
Imoćanin Iko Mostarčić, jedan od graditelja Dogane u svojoj oporuci „Vjerodostojnoj uspomeni“ koju je napisao u 82. godini života, 26. svibnja 1946. godine navodi podatak o početku sadnje duhana u Imotskoj i Vrgorskoj krajini.”… U godini 1884. pomalo je počela sadidba duhana u Imotskom kotaru, a u god.1885. u Vrgorskoj obcini. I taj vrgorski duhan su sadioci dovozili na otkup u Imotski za 2 godine.U Imotskom je slagalište duhana bilo u Lekića, Marčinoj i Miroševica kući i to bez stelaža na razne načine složeno.U Imotskom bijo je tada upravitelj Najglofer. U Imotskom je prvi poslovođa bijo Nikola Vučemilović…”. Pišući o gradnji “Dogane” Iko Mostarčić u „Vjerodostojnoj uspomeni“ navodi: “godine 1888. sagrađena je prva polovica istočna sa čatrnjom, sada drugog magazina duhana u Imotskom. Godine 1890. sagrađena je druga polovica magazina duhana u Imotskom.Godine 1893. do svrhe srpnja 1894. sagrađena je administrativna zgrada u Imotskom. Ozgor opisanim zgradama bio je zakupnik arhitekt August Thara, šleski Njemac, a njegov upravitelj i poslovođa bijo je Iko Mostarčić iz Imotskog; dočim državni nadzornik bio je inžinir Iran, a zanjim oficijal Ladislav Kopac.Godine 1899. sagrađena je istočna polovica sada prvog magazina duhana u Imotskom. Poduzetnik bijo je Stipan Opara iz Sinja, a poslovođa bijo je Iko Mostarčić iz Imotskog. Drž. upr. Volinka.Godine 1912. do god. 1917. sagrađen je četvrti magazin duhana u Imotskom, stražarnica regulacija terena i putevi okolo istoga, te zgrada kotarskog suda u Imotskom. Zakupnik svega ovoga bio je Eduard Žagar iz Splita, a poslovoda Iko Mostarčić iz Imotskog. Na magazinu duhana bijo je državni nadzornik Janušek asistent Čeh. Dočim na sudu bijo je Enci plemić Janfonja graditelj iz Kaštela.” (dio iz Diplomskog rada studenta Branimira Čulara, Grad Imotski Dogana)
Fotografija u arhivi prof. Gordane Radić
Francesca Frana Wanmuller (1818.-1888.) kći Nicole i unuka dr Giuseppea Wanmullera, prvog liječnika u Imotskom. Dr Wanmuller se doselio u Imotski sredinom 18. stoljeća iz Tarlina u Italiji sa suprugom Angelom Sovamo. U Imotskom su im se rodili sinovi Dontimus Nicolo (oko 1780.) i Angelus, a dr Giuseppe je i umro u Imotskom. Sin dr Giuseppea, Dontimus Nicolo i supruga Bianca Turić uz kćer Francescu imali su još sinove Giovannija Ivana (1819.), Giuseppea Josipa (1826.) i Steffana (1829.) te kćeri Chiaru Klaru (1820.) i Lauru Angelu (1832.). Zanimljivo je da se i Franina sestra, unuka dr Wanmullera Klara udala za Imoćanina Filipa Vučemilovića, a Laura Angela za Marina Foretića i obje su imale puno djece. Međutim od Franine braće Steffano se nije oženio, Josip oženjen za Rosu Papucia (koja se kao udovica udala za Andreu Andriju Bitanga, brata dr Augustina) nije imao djece dok je Ivan oženjen za Rosu Colombani, kći Jakova imao samo kćer Mariju Mandu Franu udanu za MihovilaTartaglia (majka dr. Ive pl. Tartaglia jednog od najvažnijih splitskih gradonačelnika, prvog bana Primorske banovine i velikog mecene i kolekcionara). Tako u Imotskom već pri kraju 19. stoljeća od muških potomaka obitelj Wanmuller više nije bilo nikoga. Dr Giuseppe Wanmuller sagradio je u Imotskom lijepu kamenu kuću nasuprot gimnaziji koju je 1774. ucrtao u najstariji Catastic Imotskoga Pietro Corir. Kuća je poslije pripala Nikoli Vučemiloviću nakon ženidbe za najmlađu dr Wanmullerovu unuku Josefinu. Francesca Frana Wanmuller udala se za Stipu Vrdoljaka (1803.-1861.), brata fra Jerolima Luigija i Jure oženjenog za Marijanu Pigljević (roditelji Ane Vrdoljak Imotskinje). Frana i Stipe Vrdoljak imali su 7 djece, 3 sina i 4 kćeri. Njihova najmlađa kćer je Bianca (1858.-1945.) udana za učitelja Anđela Anđulu Bitanga. Najstariji Franin sin Jere Nikola, kojeg se nije sjećala ni sestra Bianca jer je od nje bio stariji više od 20 godina, pošao je studirati u London.Tamo se je razbolio i vraćao se kući. Stigao je do Splita. Zapadne silni snijeg i diliđenca nije vozila. Njegova majka Frana uzjahala konja i krenula sinu u Split. Našla ga je na samrti. Kažu da je rekao: Madre mia. Majka Frana odgovori: Figlio mio, a on odgovara: Adesso non chiamo più a te. Adesso chiamo mia madre in cielo; Majko moja. Sine moj. Sada više ne zovem tebe već svoju majku na nebu. Franin suprug Stipe Vrdoljak bio je trgovac. Izgleda da je loše trgovao jer je bankrotirao, ostao bez cijele imovine i od tuge i brige umro. I obiteljska kuća je bila pod hipotekom pa su njegove supruga Frana i kćer Bianca vezle i šivale po cijele noći, to prodavale i otplaćivale hipoteku i tako sačuvale krov nad glavom.
Fotografija Frane Wanmuller Vrdoljak u arhivi je njenog praunuka prof. dr. sc. Petra Čumbelića koji je dao i dio podataka u tekstu
