Author: Stari Imotski

Fritule

Stari Imotski

Pokladni utorak je posljednji dan prije Pepelnice, odnosno Čiste srijede, koja označava početak Korizme Od Korizme pa do Uskrsa je točno 47 dana i svake je godine različitog datuma. Vrijeme prije Korizme je bilo razdoblje uživanja u hrani i piću, te zabavi pod maskama. U Beču je to bilo i vrijeme balova pod maskama, s kojih su vremenom nestale maske a balovi preživjeli. U Hrvatskoj se karnevalsko doba naziva i pokladama, što dolazi od “klasti”, starohrvatskog glagola koji znači prerušavati se. Za Pokladni utorak uživa se u tradicionalnim poslasticama za vrijeme karnevala krafnama, uštipcima, krafnama, kroštulama, specijalitetima hrvatskog juga, neizostavnim u doba karnevala. Pokladni stol U Imotskom izuzetno je bogat, a među ostalim spravljale su se fritule koje su se pripremale s krumpirom, a bilo je uobičajeno da su svi koji su se spremali u maškare na posebnim vizit kartama obavještavali obitelji koje će te večeri posjetiti kako bi domaćice mogle pripremiti fritule ili neke druge delicije da ih počaste.
Dajemo recept za fritule iz bilježnice recepata Imoćanke Nore Vučemilović Baškarad po kojem ih je i pripremila njena kći Antonjeta Baškarad Jutronić (na fotografiji):

-½ kg mekog brašna
-1gr svježeg kvasa
-1 prašak za pecivo
-30 dkg skuhanog i pasiranog krumpira
-1 jaje
-malo soli
-10 dkg šećera
–pinjoli ili nasjeckani bajami, suvice
-kora limuna
-1/2 dcl rakije
Zamijesiti i smjesu ostaviti 1 h da počiva te potom frigati na vrelom ulju, gotove fritule posuti sa šečerom i vanilin šečerom.

Luganige

Stari Imotski

Dalmatinci su zbog svog dionizijskog temperamenta oduvijek bili skloni feštavanju, a upravo ovo zimsko doba davalo je puno povoda za takve aktivnosti. Božić, Nova godina, pa nadolazeći Krnjeval „tražili“ su puni stol. Među brojnim portadama bilo je svega i svačega, međutim one male tanke kobasice nisu smjele nedostajati. A te kobasice, koje smo zvali luganige, kao da su danas zaboravljene. Sjetila sam ih se kao još jedan sitni detalj koji je između ostalog, obilježio našu mladost. Pola kg nemasnog svinjskog mesa, kojemu su otklonjene sve žilice i 25 dkg slanine što sitnije isjeckati, dodati nekoliko zrna korijandera i malo usitnjenoga papra. Masu treba rukama dobro zgnječiti, pa pokriveno krpom pustiti da prenoći, a onda puniti tanka bravlja crijeva i vezivati ih u paru. Luganige kratko popržiti, pa skuhati u juhi s rižom, a mi smo ih pripremali i s lećom. Svaka imotska domaćica koja drži do sebe, obogaćivala je ovaj osnovni recept nekim samo njoj poznatim začinima, koji su pojedinim luganigama davali specifični okus. Ali to se smatralo „profesionalnom tajnom“ i prenosilo se tek s majke na kćer.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Fotografija luganiga u vlasništvu Maje Delić Peršen koja ih je kao domaćica bloga Secret Dalmatia pripremila naravno po recepturi obitelji Delić

Maskenbal u Imotskom, 03. ožujka 1973. godine

Stari Imotski

Imotski, na maskenbalu 03. ožujka 1973. godine. U afričkoj nogometnoj momčadi su: menadžer dr Jakiša Lipoglavšek, liječnik iz Engleške Ivo Anić te nogometaši: golman Braco Zen, Branko Ostojić, Marija Poštenjak, Ančica Marinović, Ivica Jerković Crni, Neda Gadžo, Tonći Braco Bekavac, Francek Lipoglavšek, Ante Vujević, Meri Sučić, Snježana Šamija i Antonjeta Baškarad.

Fotografija u vlasništvu Antonjete Baškarad Jutronić

Brzojavka poslana iz Imotskog 27.06.1879. godine

Stari Imotski

Brzojavka, brzojav koji je dr Augustin Bitanga poslao iz Ureda brzojavke u Imotskom 27.06.1879. godine zaručnici Marietti Lusnik u Split u kojem se navodi: “Parto domani probabilmente arrivo Spalato stesso giorno. Telegrafero da Sign. Saluto Agostino”-“Idem sutra.Vjerovatno dolazim u Split istog dana. Poslat ću brzojav od gosp. Pozdrav Augustin”
U Imotskom je pokretanjem organiziranog poštanskog prometa osnovan poštanski ured 1834. godine, telegraf je uspostavljen 1868. godine, a telefon tek 1915. godine. U Izvještaju o državnim namještenicama iz 1871. godine navodi se da je u Imotskom poštar Josip Colombani, a telegraf vodi Ivan Walthauser. Imotski je 1881. godine spojen preko Škobaljuše (Zagvozda) s Napoleonovim putem, a preko njega sa Makarskom i Vrgorcem. Ova se veza još bolje upotpunjuje izgradnjom puta Šestanovac-Cista (1901) koji veže Napoleonov put s Rimskom cestom preko Prpuše. Poštanska veza održavana je poštanskim kočijama-diližansama do uvođenja poštanskog automobila 1913. godine. Kočije su uz poštu mogle prevesti i manji broj putnika kojima je to bilo gorko iskustvo jer su tadašnje konjske zaprege često završavale u jarku ili se prevrtale.

Izvor: Obiteljska arhiva

Sveto Dunda (1930.-2018.)

Stari Imotski

Umro je Sveto Dunda (1930.-2018.), dobri duh Imotskoga, njegov kroničar i aktivni sudionik cjelokupnog života jednog malog gradića koji neumoljivo prolazi. Sveto Dunda bio je profesor tjelesnog generacijama đaka u imotskoj Gimnaziji, pedagog, glazbar, sudionik nezaboravnih maškarada i glumac. Glumio je u Vrdoljakovim filmu Ljubav i poneka psovka (1969) snimanom na imotskim lokacijama te u seriji Prosjaci i sinovi (1971). Ima li netko tko se ne sjeća nezaboravne scene piljenja kuće napola u kojoj glumi? Sveto Dunda rođen je kao deveto, najmlađe dijete u obitelji Petra Pjera Dunda (1889.) i Matilde rođ.Vicić. U Splitu je završio Učiteljsku školu, Preparandiju 1950. godine te Pedagošku akademiju. Oženio se za Frančesku Kovačić (1932.-2005.), učiteljicu iz Blata na Korčuli, otac je dvojice sinova Pere i Ive i djed petero unuka.
Na fotografiji snimljenoj 1928. godine u Imotskom su Svetini roditelji Janko Petar Pjero i Matilda Dunda te osmoro braće i sestara: najstarija Ana (1910. ), Ivo (1912.), Radivoj (1919.), Mira (1920.), Emilija (1921), Celestina Čela (1923.), Milena (1925.) i Tonći (1927.).

Fotografija u vlasništvu Emilije i Milene Dunda

Lopatica i metlica izrađeni od alpake

Stari Imotski

Imotski uz Zavičajni muzej ima i muzej u Franjevačkom samostanu te je jedan od rijetkih gradića u kojem su dva muzeja, a također u Imotskoj krajini postoji na desetke privatnih malih etno zbirki. Zavičajni muzej Imotske krajine sadržava nekoliko zbirki među kojima je Kulturno-povijesna zbirka koja obuhvaća predmete iz prošlosti Imotskog u vremenu od oslobađanja Imotske krajine od Turaka 1717. godine do sredine 20. stoljeća, odnosno od početka razvoja Imotskog kao urbanog središta, do njegova najvećeg procvata na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.Stoga je posebno prikazan gradski život kroz raskošne interijere kuća imućnih gradskih obitelji od veleposjedničkih, trgovačkih, odvjetničkih, liječničkih do službeničkih. Na fotografiji je secesijski predmet korišten u svakodnevnoj upotrebi u blagavaonici stare gradske obitelji Radovinović Jagul, lopatica i metlica koji su služili za sakupljanje mrvica sa stola izrađeni od alpake vjerno oslikavajući prošlo vrijeme Imotskog i sjećanje na Imoćane koji su u njemu nekad živjeli.

Dr. Antonio Maria Mazzi (1825. – 1892.)

Stari Imotski

Dr. Antonio Maria Mazzi, sin Domenica rođen je 11. rujna 1825. godine u Veroni u Italiji, a umro je 07. siječnja 1892. godine u Imotskom. Završio je Facolta di medicina e chirurgia nella R. Universita di Padova u Padovi oko 1850. godine te je doselio u Imotski u kojem je bio jedan od prvih liječnika. Kasnije je imenovan kotarskim liječnikom dok je istovremeno dr. Augustin Bitanga bio općinski liječnik. Dr Mazzi pokazao je iznimnu humanost kada je 1866. godine odlučio liječiti besplatno ranjenike, Imoćane koji su sudjelovali u borbi pod Visom. Dr Antonio Mazzi ubrzo po dolasku uklopio se u društveni i politički život Imotskoga te je bio vođa autonomaša u Imotskom koji su se zalagali za javnu uporabu talijanskog jezika te nisu bili za pripajanje Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji. Po kazivanju starih Imoćana dr Mazzi bavio se aktivno lovom i bio iznimno duhovit. Nakon pobjede Narodne stranke na izborima u Imotskom u lipnju 1880. godine i poraza autonomaša, dr Mazzi je premješten u Metković nakon trideset godina službovanja u Imotskom te neko vrijeme u Split. Dr. Antonio Mazzi vjenčao se oko 1856. godine u Imotskom sa Domenicom Fortunatom Rosom Laurich (1835.-1915.), kćerkom jedinicom Aurelie Nagy iz Graza (1816.-1868.) i Andrije Andree Lauricha, bogatog veleposjednika iz Mirca na Braču. Andrija Laurić (1799.-1862.) sin Mattea Laurich i Fortunate Gorizio bio je predsjednikom Suda u Imotskom u kojem je sagradio lijepu kamenu kuću na čijim ulaznim vratima je uklesan natpis A.D. 1847. Andrea Laurich. Nakon vjenčanja sa njegovom kćerkom Domenicom, dr. Antonio Mazzi sagradio je sa zapadne strane kamenu kuću spojenu sa zatvorenim mostom sa starom kućom Laurić. U lijepoj, prostranoj i za tadašnje prilike luksuzno uređenoj kući Domenice i dr Antonia Mazzi za vrijeme boravka u Imotskom od 24. do 25. travnja 1875. godine prespavao je austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj Franjo Josip I. Gospođa Domenica Mazzi primila je 1908. godine u svoju kuću na privremeni smještaj tri časne sestre, franjevke iz Maribora koje su stigle u Imotski rada poučavanja crkvenom pjevanju i ženske mladeži ručnom radu. U kući dr Antonia Mazzi između dva svjetska rata stolovalo je Sresko poglavarstvo sa stanom na katu za poglavara i poslije Kotarsko poglavarstvo. Nakon 1945. godine gotovo cjelokupna imovina obitelji Mazzi u Imotskom je nacionalizirana i kontinuitet obitelji u Imotskom je nasilno prekinut te je zbog takvih okolnosti obitelj raseljena, tako da danas potomci obitelji žive širom Hrvatske i Europe. Dr. Antonio i Domenica Mazzi imali su 12 djece, 5 kćeri i 7 sinova kako slijedi: Maria Rosa Mazzi (1857.-1857.), mr Andrea Romano Mazzi (1859.-1880.), dr. Domenico-Luigi Giuseppe Mazzi (1861.-1938.), dr Luigi-Lujo Mazzi (1862.-1918.), Andrea Andrija Girolamo Mazzi (1864.-1872.), Elia Santina Benković (1866.-1932.),Giovanna Ivanka Salvi (1868.1949.), oecc. Aurelio Antonio Giuseppe Mazzi (1870.-1928.),Maria Francesca Mazzi (1872.-1873.), Lino Mazzi (1874.-1877.), Francesca Mazzi (1876.-1958.) i Mauro Mazzi (1879.-1879.). Svih 12 djece je rođeno u Imotskom, a devetoro je i umrlo u Imotskom od kojih nekoliko njih nije doživjelo punoljetnost. Od preživjelih su bili Andrija koji je studirao farmaciju u Beču ali ubrzo je nakon završetka studija umro u Imotskom od upale pluća, Dominik koji je bio odvjetnik u Mostaru i narodni zastupnik, Luigi koji je bio liječnik u Splitu i jedan od osnivača ali i prvi predsjednik Društva liječnika Kraljevine Dalmacije, a imao je i odlikovanje od crnogorskog kralja jer je kod njih pomagao u borbi protiv kuge. Aurelio je bio agronom i bio je direktor duhanskog monopola Kraljevine Jugoslavije. Dr Antonio Mazzi umro je 07. siječnja 1892. godine i vječni mir našao je u Imotskom gdje je sahranjen u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela.

Fotografija Imotskog snimljena krajem 1920-ih na kojoj se vide gore lijevo dvije kuće Mazzi, kuća Rako (poslije dio kuće Štambak), Vučemilović (poslije Grubišič), Jeličić i Truccolo te u prvom planu lijevo kuća Colombani i kuća Vučemilović (poslije Pervan) u obiteljskoj arhivi

Pera Marendić

Stari Imotski

Čuvena imotska gostioničarka Pera Marendić umrla je 04. iječnja 1949.godine. Nedaleko Modrog jezera nalazila se gostionica Pere Marendić te su se svi odlasci i dolasci putnika događali pred njom. Vlasnik je bio Frane Marendić, rođen u Imotskom 1885. godine zvani „Gondola“. Gondola je 1908. godine oženio Peru Kvasinu sa Zadvarja. Gondola i Pera su živjeli u ljubavi i slozi te su bili neobičan par, ona visoka, debela spretno je vodila gostionicu, a on mršav, šaljivđija nije se miješao u ženin posao. Jedne godine za Poklada Gondola se maskirao u kokoš tako da se gol namazao medom i oblijepio perušinama iz bačve i to usred jedne burovite i ljute imotske zime. Kažu naši stari da ga je zbog te maškarade i Pera istukla. Maškarada ga je na žalost koštala života jer je Gondola Marendić obolio i umro nakon petnaestak dana od posljedica prehlade.Svi odlasci i dolasci putnika događali su se ispred Perine gostionice koja se pročula po dobroj hrani i velikodušnosti vlasnice. Nitko nije došao u Imotski, a da nije upoznao Peru Marendić. Perina gostionica dugo je vremena bila u staroj kući, a pred II. svjetski rat prešla je u novosagrađenu kuću sa sjeverne strane ulice. Postala je hotelčić. U lijepom suvremenom prizemlju odvijao se život, a na katu, u nekoliko novih soba, moglo se udobno prenoćiti. Tko je jednom posjetio Perinu gostionicu, nije nikada zaboravio debelu gostioničarku. Gradski činovnici samci preplaćivali su se na hranu u gostionici u kojoj nije bilo mjere za porcije, a na zidu gostionice visio je natpis “Za 6 dinara jedi koliko ti trbuh traži”. Za vrijeme II svjetskog rata Perina gostionica bila je sastajalište svih vojski. Ostala je u sjećanju važna zgoda iz ratnih vremena. Nijemci se spremali za odlazak. Pročulo se da će minirati nekoliko istaknutih zgrada u Imotskom. Među njima sud i općinu. Pera je molila za milost. Danas ljudi prolaze ispred Perinih kuća. Malo se tko sjeća Pere i Gondole i malo tko pamti da je tu dugi niz godina bilo autobusno stajalište. Zaboravilo se što je nekada značila Perina gostionica. Najdeblju ženu u Imotskom, vjerojatno i u Krajini, pamte samo stariji susjedi koje je ona hranila u gladnim ratnim godinama. I dobrostojeće obitelji tada su bile potrebite komadića kruha. I danas znaju reći: „Pera Marendić, najdeblja žena velikog srca!“. Pera, plemenita žena velikog srca, umrla je 04. siječnja 1949. godine, a s njom je zauvijek otišao jedan dio starog Imotskoga u povijest.

Na fotografiji iz 1935. godine snimljenoj ispred zgrade Suda u grupi Imoćana stoji Pera Marendić uz automobil Ante Bralića

Izvor: Fra Vjekin vijek (2013.)