Author: Stari Imotski

Imoćani u narodnoj nošnji 1900. godine

Stari Imotski

Razglednica tiskana 1900. godine, nakladnik M. Dunda vlastnik (Marko Dunda, vlasnik prvog imotskog hotela). Razglednica koja prikazuje imotsku narodnu nošnju “Narodna nošnja u Imotskome” kupljena na online aukciji poslana je 15. siječnja 1901. godine iz Imotskog u Kotor.
Pučka je odjeća u Imotskoj krajini počela nestajati iz uporabe već početkom 20. stoljeća, a pred Drugi svjetki rat gotovo je nestala. Narodne nošnje Imotske krajine fragmentarno su opisane u književnim djelima fra Ivana Tonkovića, Josipa Bilića i Ilije Kutleše, a detaljno su opisane u etnografskim radovima Ivana Ujevića, fra Silvestra Kutleše, Marinka Granića i Vinka Tolića.

Macarana, Makarska torta

Stari Imotski

mac 2_n

Jedan od najstarijih sačuvanih recepata za Macaranu, makarsku tortu iz bilježnice recepata imotske kuće Colombani koje je zapisivao Marketo Colombani (1887.) te njegove sestre početkom 20. stoljeća. Uvijek su brojne pa i nevjerojatne priče povezane s podrijetlom pojedinih slastica pa tako sa imotskom i makarskom tortom koje se često uspoređuju. Torta tipična za Dalmaciju u kojoj su glavni sastojak jaja, šećer i bajami predmet je dugogodišnjeg rivalstva između Imoćana i Makarana jer je i jedni i drugi svojataju. Imotska i makarska torta nadjevom su gotovo identične kao i tijestom, jedino što ih razlikuje je njihov izgled i odnos omjera aroma što je tajna svake domaćice. Umijeće pripreme tradicijske slastice Torta makarana ima status nematerijalne kulturne baštine od 2012. godine.
Macarana
Mescolare insieme 25 dkg di mandorle, 25 dkg di zucchero e 1 bastone di cioccolato, 1 buccia di limone, cannella, chiodi di garofano, della noce moscata, vaniglia, 1 goccia di acqua di rose o meglio ancora 1 goccia di rosolio a piacere un po di conserva, 3 o 4 uova e del burro. Preparare la sfoglia con farina 1 rosso di uovo, burro e acqua tiepida. Si unge la teglia con il burro e si mette la sfoglia e poi l’impasto precedente. La torta viene guarnita con strisce di sfoglia formando dei quadrati. Le chiare delle uova che rimangono si mettono nel primo impasto. Con lo stesso impasto si fanno anche i ravioli. Prima di mettere i ravioli in forno si unzono con acqua e spolverarli di zucchero. Ungere la teglia con del burro.
Makarana
Miješati 25 dkg badema, 25 dkg šećera i 1 rebro čokolade, koricu od jednog limuna, cimet, klinčić, muškatni oraščić, vanilju, kap ružine vodice ili još bolje malo rožolja, 3 ili 4 jaja i maslac. Pripremite tijesto s brašnom, 1 žumancem, maslacem i toplom vodom. Posudu za pečenje namažemo maslacem i stavimo tijesto, a zatim od ostatka izrežemo trake.Torta je ukrašena trakama tijesta od kojjih se rade kvadrati. Preostala jaja stavljaju se u prvu smjesu.Rafioli se također rade od istog tijesta. Prije stavljanja rafiola u pećnicu, morate ih poškropiti vodom i posuti šećerom. Posudu podmažite maslacem.

Bilježnica recepata kuće Colombani u privatnoj arhivi

Perinuša nakon potresa 1942. godine

Stari Imotski

Perinuša, srušena kuća Josipa Bepa pl Franceschi snimljena nakon razornog potresa 1942. godine. Na Perinuši potres je razorio dograđeno produženje kuće, srušene su kule te krovište starih mlinica koje je bilo pokriveno kamenim pločama. Usred Drugog svjetskog rata, 29. prosinca 1942. godine u 4 sata i 42 minute u osvit izrazitog tmurnog i kišovitog jutra razoran potres pogodio je Imotsku krajinu izazavši velike ljudske žrtve i materijalnu štetu. Jedno od najpogođenijih područja bilo je Imotsko polje i pripoljska sela u kojima su kuće građene na mekom tlu gotovo u potpunosti nestale. Najteže su stradala sela na jugozapadnom rubu polja: Šumet, Podbablje, Proložac, Glavina, Vinjani te područje Ljubuškog i sela Gorice, Sovići i Grude. Najteže posljedice potresa osjetile su se u poljskim i pripoljskim selima: Zmijavcima, Kamenmostu, Donjem Prološcu i Lugu u kojima kuće nisu imale čvrste temelje. U Kamenmostu srušena je baš svaka kuća, a ljudi koji su usred zime ostali bez krova nad glavom, morali su se skloniti u improvizirane nastambe ili zemunice.
Neposredno nakon potresa dr Pave Radovinović došao je na Perinušu pasađerom iz Imotskog po majku svoje supruge Marije, Anu Franceschi i obitelji braće Zane i Frane u kojima su bila brojna djeca koja su samim čudom preživjela. Obitelj Zane Franceschi nikad se više iz Imotskog nije vratila na Perinušu dok se obitelj Frane Franceschi vratila tek nakon sedam godina.

Fotografija u vlasništviu Mile Franceschi Hršak

Bakalaj na glagoljaški način

Stari Imotski

Bakalar na glagoljaški način (Bakalaj na glagoljaški način)
Badnji dan je, vrijeme od bakalara. Iz svake kuće osjetit ćete karakterističan miris ove nezaobilazne delicije. Svi ga znaju pripremiti, na bijelo ili na crveno, a ipak svatko ima neku svoju malu tajnu, neki specifični dodatak, neki svoj posebni način pripreme. Evo, međutim, recepta starog nekoliko stotina godina, što ga je u knjižnici “Gaštronomija” objavio dr Branko Fučić. Pronađen je u jednom glagoljicom pisanom rukopisu, poprilično oštećenom vodom i nagrizenom od miševa, među odbačenim starudijama na tavanu staroga glagoljaškog samostana, vjerovatno iz XVII ili XVIII stoljeća. Zabilježio ga je “grišni fra Karlo iz Dubašice”, samostanski kuhar, kao pouku mlađem bratu, dijaku.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Medenjaci

Stari Imotski

Recept za medenjake iz bilježnice recepata Zorke Bitanga Cerezin (1885.-1958.) koja je recepte skupljala i rukom zapisivala gotovo pet desetljeća i na taj način zabilježila imotsku kulinarsku tradiciju prve polovine 20. stoljeća.
Medenjaci (keksi)
6 velikih kašika meda, 1/2 kg šećera, 6 cijelih jaja, 1 i1/4 kg brašna, 2 žlice kakaoa, kanele, kore od limuna. Sve se to dobro pomiješa i doda jedna mala žlica sode bikarbone ili bakpulvera.

Dolazak kući

Stari Imotski

Dolazak tipičnog imotskog gastarbajtera kući u neko od sela Imotske krajine s privremenog rada u Njemačkoj za Božić 1974. godine.
MOJ OTAC
Ja nemam oca nego ćaću. To se zna. Moj je ćaća Petar, on ima podrizane brkove i ja ga nikad nevidin u Svitu je dođe Za Božić i donese robe ikolača. Jagase puno bojin onima kajiš i udarijo me je, Dva Puta jedanput što nisan babi odnijo vriću drugiputštasan materi reka daje…štosenesmi reć. Nikada me slini Štamije puno drago ninegovori sam-non. stogase i bojin. On Puši i Jide potri pjata manistremesa neće. Unda jopet iđe usvit aja uškolu. ima jedan Tim-bar inanjemu piše: Petar RAOS pokućarac Bogbigazna šta-mugaje to. Biće što ima kuću aidrugi je Imaju Pa nemajutimbar. dragomije da dođe majopet mije Drago daiđe Zabo-ravijo san reći da moj otac imade rusak i dazna šišat….

Ivan Raos (1957) Vječno nasmijano nebo
Fotografirao Ivo Gudelj, U kamenu čvor-Kravata Imota (2007.)

 

Otočić Manastir

Stari Imotski

Otočić Manastir s ruševinama starog poznatog franjevačkog samostana koji se izdiže posred Prološkog jezera – Blata. Oslanjajući se na turske fermane, dr. fra Karlo Jurišić navodi da se samostan počeo graditi između 1600. i 1605. godine, a porušen je 1715. godine kada su ga franjevci predvođeni fra Stipanom Vrljićem (1677-1742) i većom grupom izbjeglica zauvijek napustili bježeći pred Turcima prema Omišu. Na otočiću je pronađen kamen sa uklesanim natpisom: “A.D. 1609 F.M.R.-NEK SE ZNA“ koji se najvjerojatnije odnosi na fra Miju Runovića. Uz natpis je strelica koja pokazuje smjer jednog ponora što potvrđuje da legenda o zatvaranju ponora nije legenda već ima svoje povijesno uporište.

Fotografiju je 2018 godine snimio Nikša Smoje

Likaruša fra Šimuna Gudelja iz 1771. godine

Stari Imotski

Najstarija i najbogatija imotska likaruša formata 19×14 cm koju je bosančicom na rodnoj ikavici 1771. godine napisao fra Šimun Gudelj. Likarušu koja se čuva u imotskom samostanu posvetio je prijatelju don Grgi Ujeviću, župniku Imotskih Poljica. Fra Šimun Gudelj u svojoj po nekim izvorima najstarijoj hrvatskoj likaruši spominje narodne nazive biljaka koje su se koristile u pučkoj medicini, a sve su rasle na području Imotske krajine. Za neke spominje i lokalitete gdje ih je vidio. Fra Šimun Gudelj rodio se 14. rujna 1724. u Vrdolu gornjem, današnjim Krstaticema, selu u Imotskoj krajini gdje je kod mjesnog župnika stekao pismenost, a u Šibeniku i Padovi završio je filozofiju i teologiju. Nakon završenih studija imenovan je za župnika u Slivnu gdje ostaje od 1750. do 1757., a u Kozici kao župnik ostaje od 1757. do 1760. Na Visovcu je fra Šimun bio odgajateljem novaka, a tu je napisao priručnik za one, koji su se spremali za svečenićki poziv “Examen ordinandorum confessariorumque ex labore patris Simonis Gudegl novitiorum instructoris in caenobio Vissovacensi. MDCCLXII.” Odlučni, okretni i poduzetni fra Šimun Gudelj tri puta bijaše imotskim gvardijanom i to 1765.-1766., 1771.-1775. i 1784.- 1785. Za drugoga gvardijanstva zauzeo se za gradnju novog velikog samostana koji je želio povezati s onim kojeg je podigao fra Stipan Vrljić. Godine 1774. osnovao je samostansku biblioteku te je kupio vrijednih knjiga koje je slao u Veneciju ukoričiti u pergamentu. U Imotskom počinje 1765. u Arhivalnoj knjizi imotskoga samostana i danas sačuvanoj pisati kroniku u kojoj opisuje uglavnom ljude i događaje svoga vremena, druge polovine 18. stoljeća. Istovremeno s kronikom Gudelj piše i svoju ljekarušu koju je završio 1771. godine. Sastavio je 3 mrtvara za župe (Imotski, Proložac i Vinjane), običajnik imotske župe, rodoslov­lje Gudeljeva plemena “Liibar od familije Radić Gudelja, koga napisa otac fra Šimun Radić Gudelj U Imoskomu na prvi rujna 1794.”. Pored genealogije plemena Radić Gudelj, u njoj se nalaze razne priče, molitvice i pjesme. Fra Šimun Gudelj od splitskog geometra Petra Corira naručuje Cattastic, najstariji imotski zemljišnik te preko kojeg znamo kako je u tom razdoblju izgledala imotska tvrđava i čitav varoš Imotski. Fra Šimun Gudelj umro je u Imotskome 7.02. 1804. godine i pokopan je u samostanskoj grobnici u staroj crkvi.

Svilarstvo u Imotskom

Stari Imotski

U našoj staroj imotskoj kući nalazi se jedan veliki baul, drveni sanduk, prepun raznoraznih dokumenata, nacrta imotskih kuća, izrezaka iz novina, pisama, dopisnica, fotografija poznatih i nepoznatih osoba. Prevrćući to blago i tražeći pjesmu o Bazani naišla sam na jednu dopisnicu iz 1938. godine, gdje meni nepoznata osoba iz Splita moli moju nonu Antonjetu Vučemilović u Imotskome da joj pošalje sjemenje za svilce koje u Splitu nikako ne može nabaviti. Svila je oduvijek bila vrijedan i skup materijal. Prema nekim izvorima svilarstvom su se bavili stari Kinezi prije 5000 godina i držali monopol na proizvodnju svile. Prenošenje jajašaca u druge zemlje bilo je zabranjeno pod prijetnjom smrtne kazne. Ipak se nakon nekog vremena uspjelo prokrijumčariti ovu tehnologiju u Japan, zatim u Carigrad pa u Grčku. Arapi su prenijeli sjeme u Španjolsku, a odatle se uzgoj svilca širi po Europi. U knjizi “Dalmacija i njena narodna umjetnost” autorica Natalija Bruck-Auffenberg, danas nažalost neopravdeno zapostavljena, tvrdi da je u Dalmaciji svilarski obrt postojao već u 9. i 10. stoljeću. Spisateljica ove knjige, kao velika ljubiteljica narodne umjetnosti, putovala je Dalmacijom uzduž i poprijeko obilazeći najzabitnije krajeve Zagore i Primorja sakupljajući podatke o narodnim običajima, odjeći, obući nakitu. Ona navodi da se krajem 19. stoljeća zadarska plemićka obitelj grofova Borelli u svom ljetnikovcu u Filipjakovu intezivno bavi svilarstvom. Antonjeta Pelicarić Vučemilović, rođena Filipjanka, dolaskom u Imotski prenosi svoje znanje o uzgoju svilca onima koje zanima. Međutim kada u Imotski stiže agronom Vučenović, koji nabavlja sve što je potrebno za uzgoj svilene bube te sa Antonjetom Vučemilović po koju dolazi kočijom obilaze, savjetuju i dijele sjemenje po selima Imotske krajine, svilarstvo je procvalo. Od svilenog konca pletu se šalovi, papučice za djecu, tkalo se platno za odijela, haljine, košulje za narodne nošnje…..Kao što vidimo iz ove dopisnice u Splitu se tek počinju baviti proizvodnjom svile pa pomoć traže u Imotskom, gdje je u to vrijeme svilarstvo već dobro razvijeno.

Antonjeta Baškarad Jutronić