Imotski franjevci fra Mirko Buljac, fra Vjeko Vrčić, fra Nikola Bilić i fra Ćiro Ujević 1965. godine na otočiću uz do danas sačuvani natpis, uklesan u živi kamen “OVO-A.D. 1609 F.M.R-NEKA se zna” sa strjelicom koja ide od istoka prema zapadu upozoravajući na ponor prikazan rupicom udubljenom u kamenu. Narodna predaja u inicijalima vidi ime fra Mije Runovića koji se 1623. godine spominje kao učitelj đaka koji su se pripremali za redovništvo.
Fotografija u arhivi imotskog samostana
Pjaca, kuće Nikolić (Batošić) i Tadić u prizemlju koje je smještena trgovina cipela Bata, čuvenog europskog proizvođača cipela krajem 1930 ih. U nastavku se daje dio teksta prof. Mladena Mostarčića “Starom Pjacom”, Imotska Krajina, br. 440., 1998. “…Pjaca je prva imotska ulica u povijesnom razvoju grada koja je poprimila prave gradske konture…….Pjaca nosi svoje ime iz vremena mletačke vlasti. Na starim mapama upisana je kao Piazza dei signori. Nije slučajno tako, jer su tu živjele najbogatije i najpoznatije imotske porodice. Talijani su vladali Imotskim 80 godina, do mletačke propasti (1797.), a kada je poslije došla austrijska uprava, onda je službeni jezik ostao i dalje talijanski……..Pjaca je bila ne samo središte političke upravne i sudske vlasti nego i velike trgovine. Tu su se nizali brojni dućani svakovrsne robe, prehrane, tekstila, obuce, željeznih proizvoda i dr. I čuveni Bata, poznati ne samo jugoslavenski nego i europski proizvođač cipela, imao je tu svoju trgovinu. Dosta je bilo i obrtnika: mesari, pekari, brijači, postolari, drvodjelci, krojači, urari i zlatari. Pjaca je imala dvije kavane, dva konačišta, dvije slastičarne i velik broj gostionica (8). A nije nedostajala ni apoteka, ni pošta, ni banka. Na prostoru gdje je sada zgrada društvenopolitičkih organizacija (Komitet) bila je manja tržnica za povrće i voće, mlijeko i jaja. Dolaskom prvih automobila i autobusa u Imotski na početku našeg vijeka pojavila se potreba za kupovinu benzina i tako je stvorena prva benzinska stanica, a uz nju i autobusna stanica. Tu je bio podignut i reklamni stup radi veće prodaje benzina čuvene engleske firme SHELL Sve je to bilo smješteno na prostoru pred općinskim sudom……..U povijesnom razvoju Pjaca je ne samo prva nego i najnapućenija imotska ulica. Poslije prvoga svjetskog rata (prije sedamdeset godina) tu su živjele porodice (ako pođemo od početka ulice, parnim brojevima, njenom sjevernom stranom): Vrčić, Katanušić, Vuković, Tadić, Vicić, Bauk /2/, Delić /4/, Nikolić, Kurir, Benković, Vučemilović /2/, Pušić, Jerković, Duzbaba, Bitanga, Šoić /2/, Ferrari, Rako, Dubravac, Vrdoljak /2/, Bilić, Ivanović i Valdevit; a na južnoj strani (neparni brojevi): Benzon, Jelavić, Tripalo, Ligutić, Ciciliani, Bilopavlović, Šabić, Knežević-Rajo, Petričević, Skataretiko, Marendić, Nikolić, Ivanović i Anić.”
Fotografija koju je snimio Rus Mihail Aleksandrov u vlasništvu je Denisa Kujundžića
Glavna ulica u Imotskom, Pjaca ograđena velikim kamenim kućama 1910. godine. S desna na lijevo u nizu su kuće: Ligutić, Ivanišević-Đomba, Tripalo i Benzon. Kuća Ligutić bila je sklop turske kule, a dugo je bila vlasništvo obitelji Ligutić koji su se u 19. stoljeću doselili iz Splita. Zemljište južno od fratarske ograde koje je kupljeno za potrebe gradnje novog groblja pripadalo je obitelji Ivanišević Đomba te je groblje po nadimku obitelji prozvano „Đombuša”. Andrija Tripalo, doseljenik iz Sinja kupio je oko 1860. godine sa supruginim mirazom na dražbi kuću tada jednokatnicu koja je pripadala trgovcu Buliću. Tripalo je nakon ženidbe sa Marijom Anom Bitanga podigao još jedan kat. Nekadašnja kuća obitelji Vučemilović ženidbom je prešla u vlasništvo obitelji Benzon, a u drugoj polovini 19. stoljeća uređena je secesijskim pročeljem. S lijeve strane je kuća u kojoj je bila Gradska kavana, a na gornjem katu Hrvatska čitaonica otvorena 1868. godine. Kuća je pripadala Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine, a poslije obiteljima Ciciliani, Sučić, Marče i Bitto. Ispred kuće je stup javne rasvjete tzv petromaks koji je davao jaču svjetlost od ferala, a palio se u noćima bez mjeseca.
Razglednica u zbirci Igora Goleša
Nedavno sam u Slobodnoj Dalmaciji pročitala zanimljiv članak o mladoj poduzetnici Jeleni Brkić i njenom momku Srđanu Popari, koji se u malom mjestu Dalmatinske zagore bave proizvodnjom prirodne kozmetike. Njihov sapun nazvan je „Silvan“ prema drevnom ilirskom božanstvu zaštitniku prirode. Dospio je i do stranica slavnog modnog časopisa Vogue. Taj članak podsjetio me da sam dolazeći u Imotski za vrijeme školskih praznika svjedočila domaćoj proizvodnji sapuna. Naša stara kuća (Lovre Vučemilovića) na Pazaru u avliji ima pomoćnu zgradu u kojoj postoji prostorija takozvana rakižinica u kojoj se pekla rakija i gdje se i do danas sačuvao komin na kojem je Zorka Rebić, žena Mačana iz Vinjana radila sapun. Kao da je i danas vidim onako znojnu i crvenu kako satima miješa smjesu za sapun. Jer za proizvodnju domaćeg sapuna treba osim materijala imati i puno strpljenja potrebna je masnoća najčešće loj, soda kauštika i obavezno kišnica. Kuha se na tihoj vatri nekoliko sati miješajući neprestano i uvijek u istom smjeru. Kada smjesa postane kašasta dodaje se šaka kuhinjske soli da se odvoji voda. Sapun je gotov kada postane proziran i gust kao med. Odmakne se od vatre da otpoćine. Zatim se ulijeva u drveni kalup koji je obložen mokrom krpom. Nakon nekoliko dana reže se u željene oblike i još neko vrijeme se suši na zračnom mjestu. Današnja proizvodnja sapuna bitno je poboljšana i usavršena, a s raznim dodacima dobiju se raznovrsni sapuni. Da bismo imali sapun nije više potrebno satima stajati uz komin dovoljno je otići do najbliže samoposluge.
Antonjeta Baškarad Jutronić
Na fotografiji je zidni držač za sapun star više od 100 godina iz kuće Radovinović Jagul
Uz Vrljiku na Perinuši, kasno ljeto 1940. godine, sjede s desna: Anisja Franceschi, kći Zane te brat i sestra Jozo i Mila Franceschi, djeca Frane.
Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić
U Modrom jezeru 1959. godine, s lijeva sjede tri prekrasne imotske cure, Jezeranke: Gordana Rako Radić, Katica Ostojić Pezo i Marija Nikolić.
Fotografirao Borislav Ostojić
Fotografija u vlasništvu Gordane Radić
Učitelji i đaci ispred škole u Vinjanima. Fotografiju je neposredno iza I. svjetskog rata snimio Mihail Aleksandrov u razdoblju kada je vladala glad i siromaštvo. Djeca na fotografiji su upravo dobili zdjelice sa užinom, a mnogi su bosi ali ipak su u školi.
Citira se dio iz diplomskog rada Mariane Bežovan “Krajolik kao tekst: širi prostor Runovića kao prikaz života i riznica značenja” (2016.)
…Ono što se može saznati kroz priču sa starijima jest činjenica da je narod bio masovno nepismen. Jedini pismeni u selu bio je župnik, ali početkom 20. stoljeća, zahvaljujući samoinicijativi pojedinaca, stanje se mijenja i u Runovićima se javlja nekoliko samoukih pismenih ljudi.
Runovićka stara škola izgrađena je 1937. godine, relativno kasno s obzirom da su Runovići bili na glasu kao jedno od razvijenih sela Imotske krajine. Razlog tomu nije samo ondašnja vlast nego i sami mještani koji su odgađali osnivanje i otvaranje pučke škole jer su im djeca trebala pomagati pri obavljanju poljoprivrednih poslova. Škole je moglo odavno biti, ali svaki put kad je došlo pitanje škole, „naši su oci i didi to razbili, veleć, da jim dica više vride čuvanjem blaga, nego učenjem čitanja i pisanja.“ (Kutleša 1993: 230)….
Fotografija u vlasništvu Denisa Kujundžića
Đaci i učitelj Antun Bojko ispred Pučke škole koja je bila u smještena u kući Petra Ćapina Tonkovića u zaseoku Znaori 1930. godine.
Petar Ćapin Tonković (1851.-1925.), poduzetan i oštrouman čovjek koji je završio nekoliko viših razreda gimnazije u Nadbiskupskom sjemeništu u Kotoru pristupio je gradnji velike kamene kuće u zaseoku Znaori na Riščevanima namijenenoj za osnovnu školu. Pri gradnji škole Petar je imao velikih poteškoća, jer su se seljani uglavnom protivili da im djeca pohađaju školu, smatrajući, da će školovanje više štetiti nego koristiti. Djecu se običavalo zapošljavati na raznim pomoćnim i lakšim poslovima u poljoprivrednom domaćinstvu. Stoga su neki stvarali izvjesne poteškoće koje su usporavale radove i uzrokovale štetu. Da bi se radovi mogli izvoditi bez zastoja, Petar je dobio veliku podršku od svog suplemenjaka, mjesnog župnika fra Ivana Tonkovića. S oltara crkve sv. Luke, fra Ivan se obratio svojim pučanima, govoreći da će škola služiti prosvjećivanju naroda kao i učvršćivanju njegove domoljubne svijesti, što je temelj svakoga napretka u životu pojedinca i naroda u cjelini. Puk je takvu poruku prihvatio jer je ona upućena s oltara i od svečenika, od “učevnoga” i dobrog čovjeka kojeg su svi voljeli i poštovali. Školska zgrada je dovršena 1892. godine, pa će se u dvije velike učionice nastava održavati za sva četiri razreda pučke škole. Godine 1893. u njoj je otvorena prva škola u Podbablju za mušku, a 1895. i za žensku djecu. U školi su prve učiteljice bile dvije sestre Kukuljice, Dubrovkinje, nakon njih učitelj je bio Niko Gatić, a 1930. Antun Bojko.
Slavko Tonković (1998.) Pleme Tonković u Imotskoj krajini
Fotografija u obiteljskoj arhivi
Tri Marije, tri male rodice, kćeri sestara Bitanga 1916. godine. Stoje odozgo Marija Mladinov (1905.-1989.), kći Tonće Bitanga Mladinov, Marija Vuković (1908. 1997.), kći Katinke Bitanga Vuković i Marija Ivančević (1913.-1995.), kći Milene Bitanga Ivančević. Presveto Ime Marijino blagdan je koji se slavi 12. rujna u čast imena Blažene Djevice Marije, Papa Inocent XI. uvrstio je blagdan u Opći rimski kalendar 1684. godine u spomen na pobjedu kršćanske vojske nad Turcima u bitci kod Beča 1683. godine. Dolazak Turaka sve do Beča bila je ozbiljna prijetnja cijelom Zapadu. Kada je turska vojska opsjela Beč, bečke crkve bile su prepune vjernika koji su vapili Mariji za pomoć. Pobjeda protiv velike turske sile ostvarena na današnji dan, 12. rujna 1683 nakon što je na bojište prispjela poljska vojska na čelu s kraljem Janom III Sobieskim i poljska vojska pobjedonosno ušla u Beč pripisala se Marijinom zagovoru.
Fotografija u obiteljskoj arhivi
Na kraju ljeta 2019. godine, dobro se je sjetiti još jednog ugođaja s kupanja u Modrome jezeru, 1935.godine. Rijetka fotografija na kojoj se vidi da su neke obitelji i njihovi prijatelji u jezero nosili ručak. Očito je u pitanju bilo cjelodnevno kupanje. Na improviziranom stolu su „portantine“ (dalmatinski izraz za niz nosivih, okomito poslaganih tećica) i čaše s vinom, svakako za odrasle. Na slici su s lijeva na desno: dječak Vojo (Hrvoje) Vučemilović, njegova sestra Fanka, potom barba Toni Tadić (slavni imotski brico), u pozadini djevojčica Drinka Borić, ispod nje u sredini Antuka Marendić, potom pod šeširom Marija Markota, iznad N.N. U prvome planu desno je Marija Rako, a iznad nje viri njezin sin Dalibor s čašom nekog soka u ruci.
Iako odavna nitko sa ove slike nije živ, gotovo kao da pozivaju da im kažemo: A je guštate. Pa, živjeli. U Modrome jezeru.
Gordana Radić
