Austrija je koncem 19 stoljeća sagradila u Imotskom veliku otkupnu stanicu duhana. Po zapremnini skladišta Otkupna stanica u Imotskom bila je najveća u Dalmaciji i to po broju uposlenika i po kapacitetu skladišnog prostora. Tome su doprinosili idealni klimatski uvjeti te sastav tla kao pogodan suprstrat za uzgoj duhana koji je davao najkvalitetniji i najbolji urod. Uz ovaj imotski duhan, jednake kvalitete bio je onaj uzgojen oko Ljubuškog, Ružića, Vrgorca, Metkovića Trebinja i u zaleđu Dubrovnika. Od ovog duhana radile su se cigarete za posebnu klijentelu u austrijskoj vladi tzv. “ministarske cigarete”, a navodno se njima opskrbljivalo i okrunjene glave mnogih europskih zemalja.
Imotska Režija duhana upošljavala je 250 radnika od toga su većinu činile žene (180 žena i 70 muškaraca; podatak iz godine 1903.) Nazivali su ih tabakine, bilo da su radile u otkupnim stanicama ili u tvornicama duhana. Tvorničke tabakine radile su u proizvodnji cigareta tijekom cijele godine. U otkupnim stanicama tabakine su radile samo u vrijeme otkupa i to na razvrstavanju i sortiranju duhana, što je variralo od 3 -5 mjeseci godišnje, dok su muškarci uglavnom radili na prešama i balama za transport duhana. Razvrstavanje odnosno sortiranje duhana vršilo se prema vrsti lista, veličini i boji. Najkvalitetniji bio je srednji list na stabljici duhana i on se posebno izdvajao, ravnao i slagao za prešanje. Posebno su se izdvajali vršni listovi te donji listovi stabljike tzv. podbir. Od duhana se ništa nije bacalo, lošije i oštećene listove kao i lomljeni list, te sav drugi otpad do kojeg je dolazilo pri radu, miješao s drugim duhanom i koristio za izradu jeftinijih cigareta.
Konac 19. i početak 20 st. bilo je razdoblje velikih gospodarskih promjena i kriza koje su imale za posljedicu nezaposlenost i neimaštinu. Upošljavanje ženske radne snage bilo je veliki doprinos ublažavanju teške situacije. Muškarci su odlazili za poslom u druge krajeve, a imotske tabakine svojim skromnom zaradom olakšale su život mnogih obitelji.

Snježana Tonković

Fotografija tabakina u Imotskoj Režiji duhana snimljena 1958. godine u vlasništvu je Antonije Živanović

 

Na fotografiji simljenoj u vrtovima obitelji Radovinović Jagul u Imotskom 1943. godine dr Rudolf Rudi Legradić (1901.-1989.) sa djecom i mladosti koji su u vrijeme rata živili u kući Radovinović, svi rodbinski povezani. Prvi s lijeva sjedi dr Rudi Legradić, stoje Josip Kiki Franceschi, Bianca Čumbelić i Slavica Zorec, unuke Anđule Bitanga, sestre Zora, Anka i Marija Radovinović, ispred Marije stoji Ana Sela Franceschi, iza stoje brat i dvije sestre Josip Jozo, Mila i Anka Franceschi sa majkom Marom. Rudolf Legradić čiji je otac promijenio prezime iz Lowy u Legradić rođen je 1901. godine u židovskoj obitelji u Sarajevu. Doktorirao je na Pravnom fakultetu u Beču 1926. godine potom je od 1930. godine bio sudac na Kotarskom sudu u Imotskom u kojem je sa obitelji živio u kući dr Pave Radovinovića. Poslije je bio sudac u Splitu i Dubrovniku. Nakon 1945. godine dr Rudolf Legradić bio je zamjenik saveznog državnog tužitelja do 1955. godine, a poslije profesor na Pravnome fakultetu u Skopju, Ekonomskom fakultetu u Zagrebu kojem je bio i dekan te Pravnim fakultetima u Beogradu i Osijeku. Objavljivao je djela s područja građanskoga prava, pravne teorije, sociologije prava i povijesti ekonomske teorije. Dr Rudolf Legradić u vihoru II svjetskog rata vratio se sa suprugom Esterom i kćerima Franciskom Njusikom (1934. -2000.) i Branislavom (1938.) iz Splita u Imotski gdje se skrivao od 1942. do 1944. godine, a dr Pave Radovinović ga je primio u svoju kuću sa obitelji iako je na taj način i sebe i svoju obitelj izložio smrtnoj pogibelji u slučaju da se otkrilo da skriva Židove. Tijekom 1944. godine u Imotskom u kući dr Pave Radovinovića neko vrijeme skrivala se i svjetski poznata židovska slikarica Ilana Shafir (1924.-2014.), prijateljica dr Pavine kćeri Anke.
U Imotskom su za II. svjetskog rata još neke obitelji skrivale Židove te su se tako u potkrovlju hotela Dunda skrivale dvije Židovke, majka i kćer koje je skrivala Ljeposava Dunda Rako uz veliki rizik.

Diliđenca koja je 1897. godine prometovala između Splita i Imotskog putujući dva dana. Poštanska veza sa Imotskim održavana je poštanskim kočijama-diližansama do uvođenja poštanskog automobila 1913. godine međutim diliđencom se i dalje prometovalo sve do 1919. godine. Kočije su uz poštu mogle prevesti i manji broj putnika kojima je to bilo gorko iskustvo jer su tadašnje konjske zaprege često završavale u jarku ili se prevrtale. Stajalište diliđence bilo je na imotskom Pazaru, a uvijek je dočekivalo puno mještana. Tek 1881. godine spojen je Imotski preko Škobaljuše (Zagvozda) s Napoleonovim putem, a preko njega sa Makarskom i Vrgorcem. Ova se veza još bolje upotpunjuje izgradnjom Šestanovac-Cista (1901) koji veže Napoleonov put s Rimskom cestom preko Prpuše. Raskrižje karavanskih puteva davalo je značenje imotskoj tvrđavi i osiguralo njen utjecaj na okolicu ali granični položaj nije pogodovao razvoju modernih prometnih linija. Kad je za druge centre počeo brži napredak gradnjom modernih cesta i željeznica Imotski zaostaje. U knjizi Imotskom krajinom Putopisi i zemljopisni opisi-Illustriter fuhrer durch Dalmatien, Wien 1899. autora Reinbard E. Petermann navodi se: “Cesta koja vodi u Imotski povezana je jednim poprečnim putem s velikom Strada Maestra, a taj put prelazi preko surova ii gola krškog tla između brda na zapadnom rubu Imotskog polja (Vilenjak i Osoje) i Biokovskog prijevoja. Od Imotskog se u Zagvozd /21 km/ stiže poštom za 3 sata i 10 min te se odatle put može nastaviti kolima sjeverno ili južno po Stradi Maestra. Prema sjeveru se za 2 sata i 15 min preko Grabovca i Žeževice stiže u Katune /16 km/, gdje se cesta preko Zadvarja odvaja prema morskoj obali i preko Brela vodi u parobrodske luke Bašku Vodu i Makarsku. Državna cesta Zadvarje-Omiš bila je provedena lijevom obalom Cetine do Omiša”.

 

Imotski, grupa Imoćana jedne nedjelje i1930. godine spred čuvene kavane “Central” smještene na Pazaru u kući vlasnika Edmonda Vučemilovića. S lijeva sjede: Josip Figura, do njega Mira Vučemilović, za drugim stolom prvi profesor francuskog jezika u Imotskom, ruski časnik bjelogardijac Kaznakov, na vratima kavane je Edmondo Vučemilović, a do njega sjedi njegova majka Điđa. Edmondo Mondo Vučemilović (1900.) sin je Vjekoslave Luige Demichieli (1880.-1947.) i Jakova Jake Vučemilovića (1877.), sina Frane (1812.-1886.) i Antice Kvesić (1834.) te unuka Marka Vučemilovića (1776.-1855.) i Marije Colombani (1782.-1862.). Mondo se oženio za Mariju Poštenjak te su imali sinove Niku, Vlatka i Edmonda. Imoćani su imali običaj nedjeljom popodne svratiti u Mondovu kavanu na kavu i liker ali i na prvoklasni sladoled. Kako nije bilo frižidera Mondo bi obavijestio mladost iz susjednih kuća da dođu na sladoled u određeni sat. Ispred njegove kavane često su se Imoćanke ukrcavale u kočiju i išle u Split na operu. Kavana je pod imenom “Central” radila do 1943. godine.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća svaka dama koja je imalo držala do sebe morala je posjedovati više komada odjeće u koje se preodijevala tijekom dana u skladu s prilikama te mnogobrojne damske modne dodatke, poput šešira, suncobrana, nakita, bočice parfema i pudera ali i pribora za šivanje i vez.

Na fotografiji snimljenoj 1902. godine su tri dražesne prijateljice. Krajnje desno je Zorka Bitanga (1885.-1958.), fotograf. M.G. Goldstein, Spalato