U užeglim srpanjskim danima kad bi cvrčci svojim vriskanjem javljali da je i kamen upaljen, a djeca sanjala hladan mlaz jezerske vode, spuštala se s planine i uvijek s iste strane prilazila našoj kući njezina sitna pojava. Do naših bi ušiju najprije doprlo klepetanje, zvrndanje, zvoncanje nekakvih čudnih, neugođenih zvona koja su javljala njezin kraljevski dolazak. Nisu to bila svečana zvona što prate slavne pohode svoje kraljice, nego nama dobro poznata Aničina zvona; raznobojni, otučeni, kadikad prošupljeni lončići što ih je ova slavna putnica po prašnjavim cestama brižno skupljala da joj se nađu pri ruci kad bi suhih i ispucalih usta zastala kraj kakvog izvora ili rijetke česme. Viđali smo ih izdaleka, nanizane na bijeli kordun svetoga Ante što je bio dvostruko omotan oko Aničina pasa. Po pričama starijih znali smo da Anica tijekom zime živi mirno sa svojom već odraslom djecom, ali s ljetnim žegama u nju uđe neki čudan nemir koji je tjera da se zaputi vrućim putevima i oputinama i tako, zastajkujući u svakom naselju, stigne do naše varoši. Među ljude, kako je govorila. Voljela je svratiti u našu avliju jer joj majka nikad nije uskratila obrok i jer smo se svi na neki način veselili njezinim blistavim dosjetkama. I dok su je na njenom pohodu ljudi često dočekivali uzvikom „evo lude Anice“, mi nismo priznavali da je luda i za nas je bila uvijek najdraži gost. Anica je to znala i za uzvrat je naše kuće nazivala komšilukom dobrih ljudi. Tog je ljeta stigla nešto ranije što je bio znak da su vrućine u njezinim brdima uranile. Čuli smo prvo zvonjavu lončića, a potom hrapav glas kojim nas je izdaleka pozdravljala:

Evo mene moja dico lipa,
Još vam nisam ni gluva ni slipa.
Tan, tara, ran, tara, ran…

Moja kuća od zelena grma
A kad grmi sva se kuća drma
A moj krevet od zelene trave
Guje lizu povr moje glave
Tan, tara, ran, tara, rannn…

U predvečerje bi mati pod jabukom prostrla stari jorgan za Aničin ležaj, a ona je na nj najprije spuštala svoje velike torbe, zatim odvezivala konop nanizan loncima i sjedala govoreći:
– Evo mene opet vodalo dovede k vama, moja čeljadi. – Kakvo vodalo, Anice, dovedoše te vrućine. – Vodalo, ćerce,Vodalo, govorila je Anica počinjući opet svoju priču o vilenjaku koji je svake godine pozove na put, ali joj se nikako ne pokazuje. – Kakav je taj Vodalo, Anice – pitali smo. – Ko i svaki vilenjak, dico moja. Šta ću van reć kakav je. Ne pokazuje se. Dovede me do varuša, tamo di se oglašava švraka iz jezerskih dubina, pa ga nestane. – Kako nas ne voda taj Vodalo?- propitkivali smo želeći da što više priča. – Ko ti kaže da te ne voda? Voda, sinko, voda i tebe tvoj vodalo ko i mene moj, samo ti misliš da ne voda. Svaki čovik ima svoga vodala, a isto ga ne vidi ko ni ja moga. Oli bi vi znali ‘odati da vas vodalo ne voda.
Mi djeca smo najviše voljela ovakve njezine priče i dugo vjerovala da se u jezerskim pećinama blizu naših kuća kriju vodala za sve ljude u Krajini. A kad bi mjesečina već pošteno začarala zrak, čekali smo da Anica klone glavom i zakunja i tek onda odlazili na spavanje. A u cik zore, nije nam trebala budilica. Šuškala je Anica budeći nas najprije klokotanjem vode s česme kojom je punila svoje lončiće, a potom zapjevajući budnicom kojom je budila našu majku:

Vustaj rano vudovice vajna (Ustaj rano udovice valjana)
Tebe zove tvoja zora zajna (tebe zove tvoja zora sjajna)
Da vumiješ svoje bilo lišce (da umiješ svoje bijelo lice)
I zazoveš vime Marije divice ( i zazoveš ime Marije djevice)
Tan, tara, ran, tara, rann…….

Toga nam je ljeta bilo zabranjeno prilaziti smokvama i zerdelijama u susjednom vrtlu. Dogovarali smo se kako ćemo noću, kad svi legnu, brati sa zabranjenih stabala. Anica je znala za naš plan i rekla:
-Ne činite krađu, to se ne radi. Voće će vam samo dolaziti budete li dobri. Ujutro nas je na stolu pred kućom čekala puna šaka zerdelija i smokava, a Anica se tajanstveno smješkala. A kad je do nas stigao glas da su zatvorili ili potjerali sve lutalice što su tih dana lunjale po varošu, Anicu nismo dali. Skupili smo jorgan ispod jabuke i brzo ga odnijeli iza kućara koji je ljeti bio prazan, kao stvoren za igru, pa smo tamo napravili sklonište za Anicu. Tamo smo se s njom sastajali, najradije u predvečerje, i slušali priče o vilenjacima i drugim čudovištima, a ljudi bi zapitkivali kojim čudom nestade Anice prije vremena. Odveo je Vodalo-odgovarali smo tajanstveno. Samo smo mi djeca znala gdje se Anica skriva tih dana. A kad bi se ranom zorom među našim kućama oglasila pjesma, ljudi su se budili čudeći se kako se vraga ne možeš riješiti ni onda kada ga više nema. Jednog je ljeta Anica kasnila sa svojom pjesmom. Bilo je to neuobičajeno za naš komšiluk i varošku djecu. Bio je pazarni dan i ljudi su se spuštali s planine u grad da štogod prodaju ili kupe. Mati je zapitkivala za Anicu, kada joj se javi jedan glas:
– Pitate za moju mater? -Pa zar si ti Aničin sin?- zapita mati čovjeka što je nudio žito. – Za nju pitam, što je nema? – Zimus je umrla, pokoj joj duši. Bio je to tužan glas za nas djecu i sve one koji su zajedno s nama i Anicom još malo željeli biti djeca i u čijim je ušima dugo odjekivao njezin ispucali tan, tara, ran, tara, rann….

Tekti i ilustracija Gordana Radić iz zbirke “Bila sam s djetinjstvom danas” (“Marulica “, Split 2022)

U Gradskoj knjižnici New Yorka nalaze se četiri ilustracije koje prikazuju osvajanje Imotskog u srpnju 1717. godine. Kako je artiljerijski napad na Imotski zapoceo u rano jutro 27. srpnja ovo je prigoda da se prisjetimo što se sve tog ljeta prije 306 godina događalo. Zbog teške situacije u kojoj su se Turci našli zbog velikih pobjeda habsburške vojske i princa Eugena Savojskog, guverner Dalmacije i Albanije Alvise Mocenigo isplanirao je napad na Imotski koji su tada držali Turci. U detaljnim izvješćima koje je u Veneciji pronašao i preveo dr. Marko Rimac saznajemo da je operacija oslobađanja Imotskog započela upadima konjice na turski teritorij. Najznačajniji upad dogodio se 13. srpnja 1717. kada su hrvatski konjanici i draguni prodrli do predgrađa Mostara, gdje im se priključilo preko 200 kršćanskih obitelji koje su potom prebjegle na mletački teritorij. Uspjeh te akcije ohrabrio je Moceniga koji je odlučio formirati snažnu grupu za napad na Imotski:
– hrvatske teritorijalne postrojbe – ukupno 3820 vojnika, od čega 785 konjanika (najviše Zadrana, Splićana i Omišana)
– profesionalne njemačke (Ӧtting), švicarske (Müller) i talijanske (Vidali) postrojbe – ukupno 2489 pješaka i 697 konjanika
– 794 „Morlaka“ za pomoć u transportu opreme
– nepoznati broj stožernog i ostalog pomoćnog osoblja
– 3 teška merzera (mužara) koji su bili oružje specijalizirano za napad na utvrde i najsnažnija poljska artiljerija koju je Venecija u tom trenutku imala
– 3 velika topa i šest manjih topova (canoncini).
Kadiluk Imotski bio je početkom 18. stoljeća istureni dio sandžaka Hercegovina. Trgovačka varoš razvila se u podnožju tvrđave Topane. Nju je u redovnim okolnostima branila posada od 49 turskih vojnika, dok je u njezinoj bližoj i daljoj okolici bilo razbacano oko 300 kula i drugih, manjih fortifikacija. Najveća koncentracija stanovništva bila je na Bazani, gdje je prema turskom popisu iz 1701. živjelo 130 obitelji (oko 800 ljudi). Tu je bilo smješteno glavno trgovište i džamija. Druga značajna zona naseljenosti bila je u Glavini Donjoj, gdje su se nalazile još jedna džamija i mektab (škola). Glavnina vojske okupila se u Trilju, a nakon odobrenja za napad koje je izdao Senat u Veneciji, Mocenigo je s artiljerijom krenuo sa Zadvarja 23. srpnja te stigao do Imotskog u večernjim satima 25. srpnja 1717. godine. Tamo ga je dočekao ostatak snage – pješaci i konjica koji su iz Trilja došli drugim putem. Oni su do dolaska artiljerije zauzeli slabo branjenu okolicu grada te prisilili vojnu posadu i dio stanovnika da se zatvore u tvrđavu. Imotska tvrđava sastojala se iz dva dijela: s južne strane odakle joj se jedino moglo pristupiti štitio ju je snažan zid koji se nije mogao napasti artiljerijom jer su Turci imali topove na dominantnoj koti. Kopanje rovova s namjerom miniranja zida također je bilo neizvedivo zbog tvrdog terena. Zbog toga je u noći 26. srpnja na rub Modrog jezera s istočne strane tvrđave raspoređena artiljerija kojom je zapovijedao Bartolo Morali, zapovjednik zadarske artiljerije. Artiljerijski napad počeo u rano jutro 27. srpnja i natjerao Turke da se povuku s prvog zida. Zabilježeno je da su se Ante Vrdoljak i Ivan Šimić prvi uspeli na taj zid i kao nagradu dobili doživotnu plaću od 2 dukata mjesečno. Cijena osvajanja donjeg dijela tvrđave bila je visoka – 40 mrtvih i 72 ranjena. Turci su se povukli u donžon (utvrđenje za pružanje posljednjeg otpora pri opsadi), a Mocenigo je dao zapovijed da se podnožje minira. Suočeni s neminovnim porazom, Turci koji su tijekom opsade imali 27 ubijenih, zatražili su razgovore o predaji. Isti su održani 31. srpnja u vojnom taboru pored Vrljike. Vrlo brzo je dogovorena mirna predaja i 1. kolovoza iz imotske tvrđave su izišle 103 osobe koje su tom prigodom predale 5 ratnih zastava. Oni su uz zaštitu mletačke vojske otišli u smjeru Ljubuškog, a Imotski je 2. kolovoza 1717. g. nakon više od dva stoljeća dočekao bez turske vojske.

Ilustracija iz zbirke Vinkhuijzen na kojoj je prikazan napad Švicaraca pod vodstvom zapovjednika Mullera na tursku utvrdu u Dalmaciji 1717. pohranjena je u Knjižnici grada New Yorka (NPL). Kako su u Mletačkom državnom arhivu (Archivio di Stato di Venezia) pohranjeni dokumenti o sudjelovanju švicarske pješadije u opsadi Imotskog 1717., a jednom od regimenti zapovijedao je Collonello Müller (910 ljudi prije početka akcije), neosporno je na ovoj ilustraciji prikazan detalj iz borbe za Imotski.

Nikola Štambak