Lipo li je svite, biti jezeransko dite. A ta dica su postala poznati i priznati odli\u010dnici na\u0161e povijesti. Ostavi\u0161e nam svoj pjev grdelina, smij berekina, zgode do nezgode, serenade u no\u0107i\u2026\u017divot pun radosti i uspjeha. Izgovoriti Imotski nije mogu\u0107e bez sje\u0107anja na one kojima je i vi\u0161e od \u017eivota sama bio. Jedan od njih je sigurno na\u0161 barba Vlado Vici\u0107. Pi\u0161em mu ime, a slike preplavljuju. Ve\u0107 i vrapci \u017eivkaju kako je on imao tri svetinje, svoju obitelj, pismu i na\u0161 Grad. Imotski je Njegovim \u017eilama strujao kao kisik, bez kojeg \u017eiv ne mo\u017ee. E pa u mojoj ulici, u na\u0161em djetinjstu i stasavanju, va\u017ena, neponovljiva karika bio je na\u0161 barba Vlado. Kako ti \u010du\u0111enje razgora\u010di o\u010di kad upru prstom i prozbore; To ti je Vlado Vici\u0107. On ti od ro\u0111enja nikad nije zaplakao, iz pelane je propjevao. A nas ponos opla\u0161ti, na\u0161, a tako poseban. \u010covjek vje\u010dnog osmijeha, nje\u017ene rije\u010di i pri susretu uvijek anegdota, na\u0161 smijeh bi suzama udario. A On, paze\u0107 da mu smije\u0161ak prikriven ne ulovimo, kre\u0107e niz ulicu i zbori: Bravo, cerite se, slatka suza slana nije. Kako bi beskrajna bila niska da je biserje nanizati, koje \u010dusmo od na\u0161eg barba Vlade. Opijenost gradom preto\u010dio je u najljep\u0161e note i \u0161trofice. Pjeva grad, ali ga pjeva i cijela zemlja. Velika imena su izvodila njegove skladbe na brojnim festivalima. Na\u0161 barba Vlado je svojim osebujnim stilom pisanja i skladanja svrstao grad u izvori\u0161te stare klapske pjesme , daju\u0107i nam onu auru dalmatinske izvrsnosti. Gradu jezera doveo je more pjesmom, u\u010dini ga vi\u0161e mediteranskim od nekih koji su od postanka temelje u moru br\u010dkali. Sve pjevno i rado\u0161\u0107u pri\u0161ti sa ponekim praskom onog lipog imotskog humora. A onda se dogodilo \u010dudo, najljep\u0161a pjesma objavljena o Varu\u0161u. Ma tko bi ako ne\u0107e On koji mu je i mi\u0161lju hodo\u010dastio iz daljine. Ala smo je pjevali. Orila se i s Pasjeg kuka, Vidilice i niz ulice. Sjedimo mi u sumrak na dugu kamenu ispred barba Vukine mesnice. Ori, grmi. ‘\u010cuje\u0161 li mi pisme poj’. On sa rukama u d\u017eepovima taman iz kantuna Vu\u010demilovi\u0107a ku\u0107e i mrtav hladan; Ne\u010duje magarci, oglu\u0161ilo misto od va\u0161eg revanja. Posramili se mi i nastavili \u0161otovo\u0107e, a on opet; \u0160ta cvilite ko ma\u010dke priga\u017eene, niko vas ne \u010duje, pustite glas farabuti nek ori do \u0110irade.. Zbunismo se samo na\u010das, nasmijasmo se i opet gromoglasno zaorilo niz ulicu; O Imotski grade mali primi ovaj pozdrav moj. Kako je volio na\u0161 Grad, silno ga je ljubio, \u0161to svaki njegov vers potvr\u0111uje. Daleko, a du\u0161a u gradu lunja. An\u0111eoske trublje danas i njegove trubu zvuke nebom razasipaju Veli\u010dinu ovog \u010dovjeka opisujem kroz nemili doga\u0111aj, Velolu\u010dani nam prisvojili pjesmu, ba\u0161 tu, na\u0161u,barba Vladinu himnu gradu, jo\u0161 RTB tako najavljuje, njihova. Nedamo mi na\u0161e, neda ni barba Vlado. Prepiske, tu\u017ebe i vrate oni sva prava imotskom autoru, a On ne\u0107e od\u0161tetu. Velik u svojoj jednostavnosti i dobroti, tra\u017ei samo da mu snime plo\u010du kako bi na\u0161 grad imao jo\u0161 svojih pjesama. Je da je mla\u0111ahni Oliver opet snimio malo promjenjenu verziju, ali dragi Olivere tebi \u0107emo oprostiti, \u010dast nam je, jer tako si i ti potvrdio umije\u0107e na\u0161eg skladatelja nota od ljubavi. Tako smo dobili slavne \u0106akulone, Zagubljena, i onu Voljeli smo se, koju je snimio duet Pinceti\u0107 \u2013 Pai\u0107. O maestralnosti na\u0161eg barba Vlade govori i izvo\u0111enje na\u0161e pjesme duet Tedi Spalato i Katica Marinovi\u0107 u aran\u017emanu Vinka Didovi\u0107a, producent je Tomiislav Mrdulja\u0161. Donose oni da\u0161ak stare Dalmacije pi\u0161e novinar. E dragi moj u nas ti je staro na cijeni, kakav da\u0161ak, pjesma u Gradu buru ja\u017ei\u0107a zavrti, pa se pjevom zrak nabije sve do Vrulje. Eto, kad je du\u0161a beskrajna i u pismi se \u0107uti, ljubav stihom progovara. Bezvremensko, kao i sam autor. Poslu\u0161ajte ponovno, srce zatreperi, a toplina prsi ispunjava\u2026.i di svatko pismu pivat zna\u2026Da zna, bome, slavuj do slavuja. O Vladi Vici\u0107u bi se mogli pisati silni listovi \u0161to bi samo o njegovim dosjetkama zborili. Ono biografsko na\u0107i \u0107ete u Muzi\u010dkom Leksikonu. Najbolji prijatelj od djetinjstva bio mu je barba Sveto Dunda. Eto, na isti dan su i ro\u0111eni. Deveti srpnja 1930. bija\u0161e blagodaran. Godina smrti tek taksativno 2022., nebitno jer ovaj vrli izdanak Imote je besmrtan., \u017eivjeti \u0107e on dok je Svijeta, Boga i imotskog \u010covika. Barba Vlado lito u Imotskom provodi navra\u0107aju\u0107ii i iz Piska, gdje je ljetovao. Rodnom pragu sve ga vu\u010de. Pozvan za ro\u0111endan na ru\u010dak kod Dundinih, penju\u0107i se stepenicama na prvi kat osjeti u nosnicama opojan miris i pogled mu padne na kaskadne slapove rascvjetanih \u0111irana. Nije te\u0161ko pogoditi. Odlu\u010di on u trenu pokloniti Sveti buket i pobere \u0111irane. Kad je na\u0161a draga, vrijedna imotska Blajka vidjela barba Vladu, nije ni\u0161ta rekla. No od tog dana su \u0111irani premje\u0161teni na ju\u017enu terasu, a skalinada rese \u0161paroge. Pred put za Zagreb navrati on kod milih prijatelja i ozbiljno, potpuno miran priupita Fran\u010desku; Ma molim te o\u0107e ove \u0161paroge ovde biti za Cvitnicu. Ona zaprepa\u0161tena mogu\u0107no\u0161\u0107u da zavr\u0161e na nekom balkonu, vi\u010de: Ne, ne i ne, Uzme odmah dva pitara i vra\u0107a se u ku\u0107u. Nitko nije znao za\u0161to vi\u0161e na\u0161e lipe Fran\u010deske skale nisu bile mjesto pitarima. Samo njih dva, na isti dan ro\u0111ena. More, more beskrajno njihovih berekinada. Podu\u010dili su oni podmladak, pa u nedostatku \u0161paroga na kiosku Borbe je i magarac osvanuo. No bilo je i serenada pod ponistrama vila raviola imotskih, a i danas sje\u0107anjem prizvati mogu nje\u017ene zvuke ispod volta \u0161to su kao drhtaj niz ulicu klizila. Barba Vlado nemo\u017eemo i nesmijemo te nespominjati. Ti sam si taj Grad, nesputan, raspjevansvan, do neba razigran. E one tvoje \u010cakulone zbog kojih nau\u010dismo \u0161to su to \u0161anta\u010de. Grade moj o\u017eivi mu pismu, neka litu serenada biljeg bude, skalinama nebrojenim pusti pismu da se slijeva, nek kantuni \u0161otovo\u0107e podrhtaju, ljubav \u017eivi i u treptaju. Nikada ga ne\u0107emo zaboraviti, jer taj kolos svega lijepa volio te Grade zadnjom mi\u0161lju izdisaja. Samo par dana prije neg li si k Svevi\u0161njem u zagreljaj preselio napisao si;<\/p>\n\n\n\n
KAD UMREM
Jednoga dana kad umrem
Zamolit \u0107u Boga svoga
Da mi ne uzme du\u0161u
Nego da je ostavi tamo
Di bure naj\u017ee\u0161\u0107e pu\u0161u;
Kraj imotskih jezera
Tamo bi du\u0161i mojoj
Najdra\u017ee bilo biti<\/p>\n\n\n\n
A ja barba Vlado znam, tamo na safirnu nebu bljesak si zvijezde \u0161tono neprestano namiguje svake vedre no\u0107i. Svi vi nama znani i u srcima nam sa\u010duvani jezeranski sinovi \u0161to zboru an\u0111ela dodaste one glasove du\u0161e besmrtne. Nebo ve\u010dernje nad Imotskim ima najsjajniji svod, a kad nad Zagrebom zaiskri kruna sjajna, \u010dedno bijela, to voljeno svoje dite u naru\u010dju grli majka na\u0161a, Gospa od An\u0111ela. \u2026Vrati se, vrati se, \u017eeljno \u010dekam te JA:<\/p>\n\n\n\n
Mercedes Ceda Marinkovi\u0107<\/p>\n\n\n\n
Fotografije u arhivi Jo\u0161ka Kolombani i Ivana Dunde <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Lipo li je svite, biti jezeransko dite. A ta dica su postala poznati i priznati odli\u010dnici na\u0161e povijesti. Ostavi\u0161e nam svoj pjev grdelina, smij berekina, zgode do nezgode, serenade u no\u0107i\u2026\u017divot pun radosti i uspjeha. Izgovoriti Imotski nije mogu\u0107e bez sje\u0107anja na one kojima je i vi\u0161e od \u017eivota sama bio. Jedan od njih je […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":4529,"comment_status":"closed","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":[],"categories":[6],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/4528"}],"collection":[{"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=4528"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/4528\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":4530,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/4528\/revisions\/4530"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/4529"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=4528"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=4528"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=4528"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}