U u\u017eeglim srpanjskim danima kad bi cvr\u010dci svojim vriskanjem javljali da je i kamen upaljen, a djeca sanjala hladan mlaz jezerske vode, spu\u0161tala se s planine i uvijek s iste strane prilazila na\u0161oj ku\u0107i njezina sitna pojava. Do na\u0161ih bi u\u0161iju najprije doprlo klepetanje, zvrndanje, zvoncanje nekakvih \u010dudnih, neugo\u0111enih zvona koja su javljala njezin kraljevski dolazak. Nisu to bila sve\u010dana zvona \u0161to prate slavne pohode svoje kraljice, nego nama dobro poznata Ani\u010dina zvona; raznobojni, otu\u010deni, kadikad pro\u0161upljeni lon\u010di\u0107i \u0161to ih je ova slavna putnica po pra\u0161njavim cestama bri\u017eno skupljala da joj se na\u0111u pri ruci kad bi suhih i ispucalih usta zastala kraj kakvog izvora ili rijetke \u010desme. Vi\u0111ali smo ih izdaleka, nanizane na bijeli kordun svetoga Ante \u0161to je bio dvostruko omotan oko Ani\u010dina pasa. Po pri\u010dama starijih znali smo da Anica tijekom zime \u017eivi mirno sa svojom ve\u0107 odraslom djecom, ali s ljetnim \u017eegama u nju u\u0111e neki \u010dudan nemir koji je tjera da se zaputi vru\u0107im putevima i oputinama i tako, zastajkuju\u0107i u svakom naselju, stigne do na\u0161e varo\u0161i. Me\u0111u ljude, kako je govorila. Voljela je svratiti u na\u0161u avliju jer joj majka nikad nije uskratila obrok i jer smo se svi na neki na\u010din veselili njezinim blistavim dosjetkama. I dok su je na njenom pohodu ljudi \u010desto do\u010dekivali uzvikom \u201eevo lude Anice\u201c, mi nismo priznavali da je luda i za nas je bila uvijek najdra\u017ei gost. Anica je to znala i za uzvrat je na\u0161e ku\u0107e nazivala kom\u0161ilukom dobrih ljudi. Tog je ljeta stigla ne\u0161to ranije \u0161to je bio znak da su vru\u0107ine u njezinim brdima uranile. \u010culi smo prvo zvonjavu lon\u010di\u0107a, a potom hrapav glas kojim nas je izdaleka pozdravljala:<\/p>\n\n\n\n
Evo mene moja dico lipa,
Jo\u0161 vam nisam ni gluva ni slipa.
Tan, tara, ran, tara, ran…<\/p>\n\n\n\n
Moja ku\u0107a od zelena grma
A kad grmi sva se ku\u0107a drma
A moj krevet od zelene trave
Guje lizu povr moje glave
Tan, tara, ran, tara, rannn…<\/p>\n\n\n\n
U predve\u010derje bi mati pod jabukom prostrla stari jorgan za Ani\u010din le\u017eaj, a ona je na nj najprije spu\u0161tala svoje velike torbe, zatim odvezivala konop nanizan loncima i sjedala govore\u0107i:
– Evo mene opet vodalo dovede k vama, moja \u010deljadi. – Kakvo vodalo, Anice, dovedo\u0161e te vru\u0107ine. – Vodalo, \u0107erce,Vodalo, govorila je Anica po\u010dinju\u0107i opet svoju pri\u010du o vilenjaku koji je svake godine pozove na put, ali joj se nikako ne pokazuje. – Kakav je taj Vodalo, Anice \u2013 pitali smo. – Ko i svaki vilenjak, dico moja. \u0160ta \u0107u van re\u0107 kakav je. Ne pokazuje se. Dovede me do varu\u0161a, tamo di se ogla\u0161ava \u0161vraka iz jezerskih dubina, pa ga nestane. – Kako nas ne voda taj Vodalo?- propitkivali smo \u017eele\u0107i da \u0161to vi\u0161e pri\u010da. – Ko ti ka\u017ee da te ne voda? Voda, sinko, voda i tebe tvoj vodalo ko i mene moj, samo ti misli\u0161 da ne voda. Svaki \u010dovik ima svoga vodala, a isto ga ne vidi ko ni ja moga. Oli bi vi znali ‘odati da vas vodalo ne voda.
Mi djeca smo najvi\u0161e voljela ovakve njezine pri\u010de i dugo vjerovala da se u jezerskim pe\u0107inama blizu na\u0161ih ku\u0107a kriju vodala za sve ljude u Krajini. A kad bi mjese\u010dina ve\u0107 po\u0161teno za\u010darala zrak, \u010dekali smo da Anica klone glavom i zakunja i tek onda odlazili na spavanje. A u cik zore, nije nam trebala budilica. \u0160u\u0161kala je Anica bude\u0107i nas najprije klokotanjem vode s \u010desme kojom je punila svoje lon\u010di\u0107e, a potom zapjevaju\u0107i budnicom kojom je budila na\u0161u majku:<\/p>\n\n\n\n
Vustaj rano vudovice vajna (Ustaj rano udovice valjana)
Tebe zove tvoja zora zajna (tebe zove tvoja zora sjajna)
Da vumije\u0161 svoje bilo li\u0161ce (da umije\u0161 svoje bijelo lice)
I zazove\u0161 vime Marije divice ( i zazove\u0161 ime Marije djevice)
Tan, tara, ran, tara, rann…….<\/p>\n\n\n\n
Toga nam je ljeta bilo zabranjeno prilaziti smokvama i zerdelijama u susjednom vrtlu. Dogovarali smo se kako \u0107emo no\u0107u, kad svi legnu, brati sa zabranjenih stabala. Anica je znala za na\u0161 plan i rekla:
-Ne \u010dinite kra\u0111u, to se ne radi. Vo\u0107e \u0107e vam samo dolaziti budete li dobri. Ujutro nas je na stolu pred ku\u0107om \u010dekala puna \u0161aka zerdelija i smokava, a Anica se tajanstveno smje\u0161kala. A kad je do nas stigao glas da su zatvorili ili potjerali sve lutalice \u0161to su tih dana lunjale po varo\u0161u, Anicu nismo dali. Skupili smo jorgan ispod jabuke i brzo ga odnijeli iza ku\u0107ara koji je ljeti bio prazan, kao stvoren za igru, pa smo tamo napravili skloni\u0161te za Anicu. Tamo smo se s njom sastajali, najradije u predve\u010derje, i slu\u0161ali pri\u010de o vilenjacima i drugim \u010dudovi\u0161tima, a ljudi bi zapitkivali kojim \u010dudom nestade Anice prije vremena. Odveo je Vodalo-odgovarali smo tajanstveno. Samo smo mi djeca znala gdje se Anica skriva tih dana. A kad bi se ranom zorom me\u0111u na\u0161im ku\u0107ama oglasila pjesma, ljudi su se budili \u010dude\u0107i se kako se vraga ne mo\u017ee\u0161 rije\u0161iti ni onda kada ga vi\u0161e nema. Jednog je ljeta Anica kasnila sa svojom pjesmom. Bilo je to neuobi\u010dajeno za na\u0161 kom\u0161iluk i varo\u0161ku djecu. Bio je pazarni dan i ljudi su se spu\u0161tali s planine u grad da \u0161togod prodaju ili kupe. Mati je zapitkivala za Anicu, kada joj se javi jedan glas:
– Pitate za moju mater? -Pa zar si ti Ani\u010din sin?- zapita mati \u010dovjeka \u0161to je nudio \u017eito. – Za nju pitam, \u0161to je nema? – Zimus je umrla, pokoj joj du\u0161i. Bio je to tu\u017ean glas za nas djecu i sve one koji su zajedno s nama i Anicom jo\u0161 malo \u017eeljeli biti djeca i u \u010dijim je u\u0161ima dugo odjekivao njezin ispucali tan, tara, ran, tara, rann….<\/p>\n\n\n\n
Tekti i ilustracija Gordana Radi\u0107 iz zbirke “Bila sam s djetinjstvom danas” (“Marulica “, Split 2022)<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
U u\u017eeglim srpanjskim danima kad bi cvr\u010dci svojim vriskanjem javljali da je i kamen upaljen, a djeca sanjala hladan mlaz jezerske vode, spu\u0161tala se s planine i uvijek s iste strane prilazila na\u0161oj ku\u0107i njezina sitna pojava. Do na\u0161ih bi u\u0161iju najprije doprlo klepetanje, zvrndanje, zvoncanje nekakvih \u010dudnih, neugo\u0111enih zvona koja su javljala njezin kraljevski […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":3887,"comment_status":"closed","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":[],"categories":[6],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/3886"}],"collection":[{"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=3886"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/3886\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":3888,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/3886\/revisions\/3888"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/3887"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=3886"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=3886"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=3886"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}