Jedna od pri\u010da iz dalmatinske povijesti iz pera Igora Gole\u0161a, autora bloga Zaboravljena Dalmacija zaustavila se u Imotskom od sredine 19. stolje\u0107a do po\u010detka 20. stolje\u0107a……<\/p>\n\n\n\n
Prou\u010davaju\u0107i stare razglednice\u00a0Imotskog s kraja 19. i po\u010detka 20. stolje\u0107a mo\u017ee se zaklju\u010diti kako je taj grad tada do\u017eivljavo istinski gospodarski procvat. Mnogobrojne tiskane razglednice iz tog doba \u010desto prikazuju i najomiljenije imotske motive, Modro jezero,tvr\u0111avu, re\u017eiju duhana i ulice grada. Upravo na\u00a0 razglednicama Imotskog\u00a0iz\u00a0tog vremena kao da se susre\u0107e vi\u0161e gra\u0111anskog stale\u017ea nego na bilo kojim drugima iz Dalmatisnke Zagore. Prou\u010davaju\u0107i ih \u010desto\u00a0sam zami\u0161ljao\u00a0tko su zaista bili neki od najutjecajnih ljudi tog doba u Imotskom.Svakako jedni\u00a0od najzanimljivih\u00a0su\u00a0 oni iz obitelji Bitanga, imotski lije\u010dnik\u00a0dr. Augustin Agostino Bitanga (1841.-1912.).\u00a0S povije\u0161\u0107u ove obitelji prvi put sam se ozbiljno susreo kada sam na facebooku otkrio stranicu Jagul wine cellar . Iako naziv stranice ne otkriva povijesne crtice iza njega stoji prava riznica fascinantnih\u00a0\u00a0podataka iz povijesti Imotske Krajine, pa tako i\u00a0detalji\u00a0o \u017eivotu same obitelji Bitanga. Stranicu revno a\u017eurira Anamaria Maru\u0161i\u0107 Tonkovi\u0107, praunuka doktora Augustina. Kao kolekcionaru razglednica i starih fotografija Dalmacije osobito su me fascinirale one iz njihovog obiteljskog Arhiva ,\u00a0tu stanuju desetine kamerom zabilje\u017eenih trenutaka iz imotske svakodnevnice s kraja 19 i po\u010detka 20. stolje\u0107a. Mnoge od njih sam prvi put vidio u ovoj zbirki i po svemu sude\u0107i su unikatne .\u00a0S Anamarijom sam stoga morao stupiti u kontakt kako bih joj odao priznanje za iscrpan i meni osobno inspiriraju\u0107i istra\u017eiva\u010dki rad, ali i zatra\u017eio uvid u Arhiv obitelji.Tada\u00a0sam\u00a0naime\u00a0radio na\u00a0svojoj\u00a0zadnjoj knjizi\u00a0 iz serijala Zaboravljena Dalmacija\u00a0i htio sam u nju uvrstiti i neke do tada nepoznate imotske motive, naposljetku je nekoliko\u00a0njih zahvaljuju\u0107i ovoj obitelji i\u00a0prona\u0161lo svoje mjesto u njoj .\u00a0Zapo\u010deta suradnja\u00a0 je s vremenom prerasla u prijateljstvo \u0161to je i za o\u010dekivati kada se susretnu ljudi istih interesa. Kulminirala je kada sam prona\u0161ao fotografiju sela Zmijavca iz okolice Imotskog iz 1926.\u00a0 s sasvim nepoznatim osobama, a koju sam s zadovoljstvom poklonio Arhivu obitelji. Nevjerovatno je da su na njoj bili \u010dlanovi ove obitelji koje je prvi prepoznao Anamarijin brat Branko. Koliko se samo mozaika treba poslo\u017eiti da se na ovakav na\u010din vrati jedna fotografija u njedra obitelji\u00a0 nakon 96 godina lutanja po bijelom svijetu ?\u00a0 Ta fotografija kao da je tra\u017eila svoj put do obitelji koja je inicirala njen nastanak, a ja sam samo bio most preko kojega je morala pro\u0107i da bi se vratila doma.\u00a0Graditelj Jagulovih dvora dr. Augustin Jago Bitanga diplomirao je na\u00a0 studiju medicine u Padovi\u00a0\u00a01868. godine. Vratio se potom\u00a0 u Imotski gdje je\u00a0 1870. godine bio postavljen za op\u0107inskog lije\u010dnik.\u00a0U tim\u00a0 vremenima u o\u010dima naroda\u00a0 lije\u010dnik je do\u017eivljavan poput bo\u017eanstva i u\u017eivao je izniman dru\u0161tveni ugled.\u00a0Dr. Augustin Bitanga\u00a0\u00a0isticao\u00a0se osim po svom poslu i\u00a0kao hrvatski rodoljub te je sudjelovao u svim politi\u010dkim aktivnostima\u00a0Imotskoga i Krajine. Bio\u00a0je predsjednik Hrvatske narodne stranke, prvi predsjednik\u00a0Hrvatske \u010ditaonice osnovane i sve\u010dano otvorene 1870. godine u Imotskom,\u00a0ali i\u00a0delegat za sjedinjavanje Kraljevina Hrvatske i Slavonije sa Dalmacijom.\u00a0Po njemu je i nastao nadimak\u00a0obitelji Bitanga -Jagul (od 1919. godine obitelj nosi staro prezime Radovinovi\u0107) kao\u00a0i neki toponimi u Imotskom i Krajini. Naime kako je dr Augustin obilazio nekoliko\u00a0puta tjedno svojom ko\u010dijom po lo\u0161im cestama bolesnike u selima Imotske krajine,\u00a0\u00a0ljudi su ga prozvali gospodaru Jago, Jagul\u00a0\u0161to im je bilo jednostavnije.\u00a0Zanimljivo je napomenuti da se \u010dak i car Franjo Josip 1875. tijekom dolaska u Imotski vozio u Augustinovoj ko\u010diji, okovanoj srebrom. Dr Augustin Jago o\u017eenio se 1879. godine za Spli\u0107anku Mariettu Lusnik (1853-1905) u Splitu, a zanimljivo je spomenuti da su se njih dvoje prethodno upoznali u Veneciji na \u010duvenom karnevalu gdje se Maritta \u0161kolovala, a Augustin studirao u obli\u017enjoj Padovi. U njihovom braku ro\u0111eno je pet k\u0107eri i jedini i najmla\u0111i sin Pavao. Svoju\u00a0 velebnu ku\u0107u Augustin je gradio\u00a0od 1891. do 1893. godine, \u00a0a uz obiteljski dom u njoj je otvorio i\u00a0 svoju ordinaciju. Uz izgradnju ku\u0107e ve\u017ee se jedna zanimljiva ljubavna pri\u010da.Izgradnja ovako\u00a0 velike ku\u0107e susjednoj obitelji Colombani nije bila od volje jer je ku\u0107a\u00a0 njima zaklonila prekrasan pogled na imotsko polje i\u00a0 Biokovo. Predak obitelji Colomban de Colombani(1690) doselio se iz Pirana kao venecijanski \u0107asnik u Imotski gdje se trajno nastanio. Po\u010detne nesuglasice\u00a0 su prerasle u dugogodi\u0161nje tenzije\u00a0 izme\u0111u glava obitelji. I kako to obi\u010dno biva\u00a0 dvoje mladih\u00a0 iz ovih obitelji se zaljubilo, Augustinova k\u0107erka Zorka i Antun Toni Colombiani. Naravno da su prve glasine o odabiru svoje miljenice Zorke zaprepastile doktora Augustina koji je osje\u0107ao netrpeljivosti prema\u00a0 \u010dlanovima obitelji Colombani,osobito prema Toniju koji je u Imotskom glasio kao veliki zavodnik i nasljednik koji je obiteljsko bogatstvo volio tro\u0161iti na provode, putovanja i druge \u017eivotne radosti. Augustin je odmah zabranio Zorki da se vi\u0111a s Tonijem i oni su svoju romansu morali prekinuti. Toni je gotovo te\u017ee od Zorke prihvatio njihov prekid i godinama je patio za njom.Ona je nekoliko godina kasnije upoznala\u00a0kapetana iz Vignja na Pelje\u0161cu Niku Cerezina i udala se za njega 1911 u crkvi sv. Frane u Imotskom. Nevjerovatan je kadar koji je zabilje\u017eio slu\u017ebeni fotograf vjen\u010danja\u00a0\u00a0Giuseppe Zohou\u00a0koji prikazuje\u00a0\u00a0izlazak\u00a0novope\u010denih mladenaca\u00a0Zorke i kapetana Nike\u00a0iz crkve.\u00a0\u00a0Ispred crkve lijevo u bijelom odijelu sa\u00a0rukom u d\u017eepu stoji\u00a0glavom i bradom\u00a0Antun Toni Colombani, gdje se prikrao tijekom trajanja obreda vjen\u010danja… Mo\u017eemo samo zamisliti koliku gor\u010dinu je osjetio dok je gledao nepre\u017ealjenu Zorku\u00a0kako\u00a0iz crkve izlazi s svojim suprugom.\u00a0Njegov iznenadan i drzak nepozvani dolazak na vrata crkve uznemirio je svatove, a Zorka\u00a0 je bila uvjerena da \u0107e u taj \u010das izvaditi pi\u0161tolj i usmrtiti nju i supruga. To se sre\u0107om nije dogodilo, a ludost i inat Tonija kao i sukob ove dvije obitelji godinama su se prepri\u010davali u Imotskom.. Ova fotografija je ostala skrivena u Zorkinoj ostav\u0161tini, kao i neki drugi predmeti koje\u00a0 joj je\u00a0 Toni poklanjao poput pramena njegove kose. On je pak drugu fotografiju njenog vjen\u010danja \u010duvao do smrti. To ipak svjedo\u010di da se njihova ljubav nikada do kraja nije ugasila\u00a0\u0161to samu pri\u010du \u010dini jo\u0161 tragi\u010dnijom.<\/p>\n\n\n\n
Znao sam za ovu pri\u010du i ona je prvo \u0161to mi je palo na pamet kada sam do\u0161ao pred Jagulove dvore.
Ovako impozantno imanje se rijetko vi\u0111a, uz ku\u0107u su izgradjene i gospodarske zgrade, a osobito impresivan je vinski podrum.\u00a0U jednoj prostoriji podruma nalazila\u00a0se mala prostorija tzv. ledenica sa hrastovim vratima\u00a0u kojoj su se pohranjivali blokovi leda koji su uz pomo\u0107 mazgi dopremani sa Biokova.\u00a0Upravo u toj prostoriji obitelj je 2012. prona\u0161la nevjerovatan artefakt, sablju koju je \u010duveni Hajduk Andrijica \u0160imi\u0107 poklonio Bitangama tijekom svog boravka u Jagulovim dvorima gdje je do\u0161ao kao gost dr.Augustina\u00a0 na ru\u010dak .Ova sablja je skrivena 1945. nakon ratnih vihora kada su tada\u0161nje komunisti\u010dke vlasti obilazile sve ku\u0107e i vr\u0161ile pljenidnu oru\u017eja.\u00a0Sablja je obitelji bila iznimno drag suvenir pa su je sakrili u strahu da im se ne oduzme…Nevjerovatno je da se glas o njenoj lokaciji izgubio u krugu obitelji i ona je prona\u0111ena sasvim slu\u010dajno. Danas pozdravlja\u00a0posjetioce i smje\u0161ka im se s ulaza u vinski podrum.\u00a0Kako je zapravo do\u0161lo do toga da je Hjaduk Andrijica obitelji poklonio sablju ?\u00a0Jedan do\u017eivljaj najstarijeg brata dr. Augustina, Francesca Frane Bitanga (1818-1867) ostao\u00a0je trajno zabilje\u017een u obitelji, njemu se\u00a0dogodio\u00a0\u00abblizak susret\u00bb s\u00a0hajdukom Andrijicom\u00a0.\u00a0Andrijica \u0160imi\u0107 odmetnuo se u\u00a0hajduke kada je bez dokaza, bio osumnji\u010den da je ukrao konja i ubio Tur\u010dina. Za njegovu\u00a0hajdu\u010diju nije bilo granice, bio je strah i trepet \u010ditavog kraja s obje strane granice, ali se znalo\u00a0da Andrijica ima i morala. Dru\u017eina kojoj je postao haramba\u0161a plja\u010dkala je prete\u017eito bogate\u00a0age i begove, druge samo u nu\u017edi, a pomagao je i sirotinju. Kako je Frane Bitanga bio\u00a0\u010dinovnik u ob\u0107inskom poreznom uredu \u010desto je kao dostavlja\u010d prenosio op\u0107inski novac, a\u00a0jednom prilikom hajduci Andrijice \u0160imi\u0107a presreli su ga i oteli mu op\u0107inski novac. Frane iako\u00a0veleposjednik \u0160imi\u0107a je preklinjao da mu ga vrati, jer ako novac ne preda Ob\u0107ini, ostat \u0107e\u00a0bez \u010dinovni\u010dkog posla pa \u0107e time stradati i njegova brojna obitelj (u braku sa Spli\u0107ankom\u00a0Annamariom Nani imao je \u0161esnaestoro djece). Andrijica se smilovao i naredio svojoj \u010deti da\u00a0mu se novac vrati tako da Frane nije izgubio posao. Stoga se u obitelji Bitanga trajno \u017eivjelo\u00a0u uvjerenju da su prema Andrijici \u0160imi\u0107u ostali nekim du\u017enikom. \u0160imi\u0107 je 1871. godine, dakle\u00a0poslije Franine smrti bio izdan i osu\u0111en na dugogodi\u0161nju tamnicu. Nakon \u0161to je trideset i\u00a0jednu godinu proveo u koparskoj tamnici, dobio je carsko pomilovanje i 1902. godine\u00a0oslobo\u0111en do\u0161ao i u Imotski. Za vrijeme njegova tamnovanja Franina supruga Annamaria\u00a0sinu An\u0111elu je govorila da ako se Andrijica s robije vrati \u017eiv, valja ga pozvati u ku\u0107u i po\u010dastiti\u00a0ru\u010dkom. Me\u0111utim kako je Frane umro Andrijicu je njegov brat dr. Augustin pozvao na ru\u010dak\u00a0te je tom prilikom od slavnog hajduka dobio sablju na poklon. Na tom ru\u010dku su bila i prisutna\u00a0djeca dr Augustina i ne\u0107aka mu An\u0111ela te se An\u0111elov sin sje\u0107ao tog posjeta i razo\u010darenja\u00a0kojeg je do\u017eivio. Naime Andrijica, junak o \u010dijoj se fizi\u010dkoj i intelektualnoj snazi na \u0161iroko\u00a0pri\u010dalo\u00a0do\u0161ao je\u00a0kod Bitangi\u00a0kao iscrpljen i pogrbljen starac koji se jedva dr\u017eao na nogama. Takvim starcem dijete je\u00a0ostalo vrlo razo\u010darano,\u00a0osobito jer je slu\u0161alo\u00a0 legende o hajduku Andrijici koji mo\u017ee iz mjesta\u00a0u dalj mogao sko\u010diti tri i vi\u0161e metra ili uvis presko\u010diti konja.<\/p>\n\n\n\n
Meni je\u00a0 u ku\u0107i ipak\u00a0najve\u0107e zadovoljstvo priu\u0161tilo razgledavanje Augustinovog stana koji je sa\u010duvao originalne konture\u00a0 vremena u kojem je nastao. Ve\u0107 u hodnicima goste pozdravljaju \u00a0portreti \u010dlanova obitelji, a od svih ulja na platnu koja \u00a0se tamo mogu vidjeti najvise dominira kasnobarokna Oplakivanje Krista iz 18.stolje\u0107a.\u00a0
Ipak mom kolekcionarskom srcu najdra\u017ei je bio\u00a0\u00a0ulazak u biblioteku ispunjenu desecima knjiga i starih fotografija. Kakav\u00a0 raj za o\u010di\u00a0 !\u00a0 Fond knji\u017enice nastajao je vi\u0161e od 200 godina uglavnom izravnim naru\u010divanjem i naslje\u0111ivanjem od rodbinski povezanih obitelji Lusnik, Franceschi, Carminatti, Nonveiller, Mladinov,. \u010cine ga\u00a0ve\u0107inom\u00a0djela\u00a0tiskana u 19. stolje\u0107u\u00a0s\u00a0podru\u010dja medicine, prava, politike, agronomije, povijesti kao i enciklopedije, rje\u010dnici,\u00a0pisma, razli\u010diti dokumenti, diplome i drugo. Knji\u017eni fond svjedo\u010di visokom obrazovanju,\u00a0zavidnoj kulturnoj, estetskoj i umjetni\u010dkoj osvije\u0161tenosti obitelji kao i njezine pripadnosti\u00a0ponajprije gospodarskoj i kulturnoj, a zatim i politi\u010dkoj eliti. Knji\u017enica\u00a0ukazuje na razli\u010dite intelektualne i\u00a0umjetni\u010dke interese pojedinih \u010dlanova obitelji koji su na knjigama \u010desto potpisani \u0161to\u00a0doprinosi boljem upoznavanju obiteljske povijesti. Tako\u0111er mnogi poznati autori\u00a0\u00a0poput\u00a0Mihovila\u00a0Pavlinovi\u0107a, Ivana\u00a0Mimice, Josipa\u00a0Vergilija\u00a0Peri\u0107a\u00a0su\u00a0napisali posvete dr Augustinu Bitangi\u00a0\u0161to tim knjigama daje kolekcionarsku\u00a0vrijednost.<\/p>\n\n\n\n
Moju pa\u017enju je privukao\u00a0Redarstveni Pravilnik Ob\u0107ine Imotske odobren od Op\u0107inskog Vije\u0107a,\u00a0koji je\u00a0potpisao\u00a0Na\u010delnik\u00a0Alfons Bitanga\u00a001. svibnja 1899.\u00a0U njemu su zanimljive crtice o\u00a0Modrom\u00a0jezeru koje se\u00a01899. godine naziva\u00a0samo\u00a0Jezero, a bilo je\u00a0tada poznato kao\u00a0odlagali\u0161te svakogotpada.\u00a0Izdvajam dio teksta iz\u00a0Naslova II. Javno zdravlje, mir i \u0107udorednost: Obitelj\u00a0Bitanga\u00a0je bila jedna od najzna\u010dajnijih\u00a0u Imotskom tog vremena\u00a0i zahvaljuju\u0107i njihovim nasljednicima danas imamo priliku obra\u0111ivati i upoznavati \u017eivot kakav je nekada\u00a0bio. Iznad svega hvale vrijedna je spoznaja da oni\u00a0 djele crtice iz svog Arhiva\u00a0s \u0161irom publikom. Osobito u tome prednja\u010di Anamaria i ja joj zahvaljujem na nesebi\u010dnoj pomo\u0107i oko kreiranja ovog bloga i ustupanja obiteljskih fotografija za blog Zaboravljene Dalmacije. \u017delim joj da jednog dana ukori\u010di\u00a0sve svoje pri\u010de iz Imotskog\u00a0\u00a0koje upravo\u00a0zahvaljuju\u0107i\u00a0ljudima poput nje nikada ne\u0107emo zaboraviti.\u00a0Jagulovi dvori su svakako jedna od onih ku\u0107a koji nose da\u0161ak povijesti u svojim njedrima i posjet njima je oplemenio moj istra\u017eiva\u010dki rad o \u017eivotu Imotskog i njegovih stanovnika krajem\u00a0 19. i po\u010detkom 20.stolje\u0107a. Inspirirao me za daljna istra\u017eivanja i pronalazak nekih novih, \u0161iroj javnosti nepoznatih i skrivenih dalmatinskih kamenih feme fatale.<\/p>\n\n\n\n
Ne\u010dist, spirine ili bud koja gnjus iz ku\u0107a ne smije se u varo\u0161u prolijevati u podzemne kanale,
ve\u0107 se moraju u zatvorenim posudama, kako ne \u0107e pu\u0161tati nikakva smrada, nositi i prolijevati u
Jezero, da li nikad prije 10 sati no\u0107i.<\/em>
Zabranjeno je bacati u lokve, potoke, ili ostavljati na otvorenim mjestima \u017eivinske le\u0161ine, ve\u0107
se one u varo\u0161u moraju baciti u Jezero, a po selima moraju se ukopati prili\u010dno duboko i dobro
zatpati zemljom po vlastniku ili unajmitelju doti\u010dne \u017eivine.
<\/em>Itekako je nevjerovatno iz dana\u0161nje perspektive\u00a0 da se ovaj prekrasan prirodni fenomen nekada koristio kao odlagali\u0161te otpada.Danas je on jedna od najve\u0107ih atrakcija Imotskog i fotografije ovog kr\u0161kog fenomena putuju na sve strane svijeta.
Pisaju\u0107i o dr. Augustinu Bitangi bila bi \u0161teta ne osvrnuti se i na jo\u0161 neke \u010dlanove obitelji Bitanga , zanimljivih \u017eivotopisa poput\u00a0\u00a0Alfonsa\u00a0Bitanga (1855.-.1925.)\u00a0i\u00a0An\u0111ela\u00a0Bitange\u00a0(1863.-1942.),Alfonso je\u00a0bio\u00a0bogati trgovac i prvi poznati\u00a0kapelnik Imotske glazbe, te uva\u017eeni Na\u010delnik Imotskog 1898.-1899. godine te\u00a0\u00a0jedan od donatora gradnje nove crkve\u00a0sv. Mihovila u Prolo\u0161cu, gra\u0111ene u razdoblju od 1897. do 1901. godine. Njegovo\u00a0ime\u00a0je\u00a0uklesano na ulaznim vratima u crkveno dvori\u0161te\u00a0te je\u00a0\u00a0\u00a0i danas vidljivo ( jo\u0161 su\u00a0uklesana imena Josipa pl Franceschi i Alfonsa Pavicha).\u00a0Osobito je velik prijatelj bio s\u00a0Alfonsom\u00a0Pavichem, dalmatinski namjesnikom. U Arhivu obitelji nalazi se i vrlo rijetka fotografija\u00a0 Pavicha koju je Alfonsu poslao na poklon 04.07.1898.
An\u0111elo je bio jedan jod slavnih imotskih u\u010ditelja i prvi ravnatelj Pu\u010dke i Gra\u0111anske \u0161kole u Imotskom sagra\u0111ene 1911.godine. Svojim \u0111acima prenio je velika znanja osobito o Antici i gotovo do mirovine ostao im je impozantna figura. Bio je kolega i prijatelj Ivana Ujevi\u0107a, oca pjesnika Tina Ujevi\u0107a.\u00a0 Bio je dugogodi\u0161njim u\u010diteljem i prvimravnateljem Pu\u010dke i Gra\u0111anske \u0161kole u Imotskome,a\u00a0\u00a0obna\u0161ao je \u010dast op\u0107inskog prisjednika, \u010dlana Javne\u00a0dobrotvornosti i drugih dru\u0161tava.\u00a0<\/p>\n\n\n\n
Igor Gole\u0161<\/p>\n\n\n\n