Cvite moj iz kamena \u0161to ni\u010de, grade voljeni \u0111ardinima na\u0111in\u0111ani. Jezera ti o\u010di bistre, ljepotane srca moga, svaki otkucaj slika Imotskoga. Ulice pod feralima, skalinade burom pometene, rosom umivene, na jezeru kolo smiono, kolo vilinsko. Svega u tebi, ali tvoji \u0111ardini trag u meni ostavi\u0161e. Lipota sto u sanjarenje u\u0161u\u0161kava. \u0110ardin. Ispod Op\u0107ine i Suda, nama pred vrti\u0107em \u0110ardin. Zelen u svim nijansama. Miris borova k nebu ustremljenih, kro\u0161njih prepletenih, pti\u010djim gnijezdima ukra\u0161enih. Sunce se ogleda na \u0161im\u0161irima, \u0161kripave staze *pr\u017eine* pod nogama. Odrastanje u raju. Darivao si nas nesebi\u010dno ciklamama,ljubi\u010dicama i narcisima, Znali smo, zima odlazi, snijeg kopni, prolje\u0107e se do\u0161uljalo do stare \u0161ljive naki\u0107ene pupovima nabubrenim pred prasak mirisnih cvjetova. Cvala je stara jabukamedna ploda, Teta Anka (Bun\u010di\u0107) \u0107e nas osladiti \u0161trudelom kakav ne\u0107emo nikada vi\u0161e zagristi. A d\u017eem od \u0161ljiva u knedle \u0107e umotati, \u010dovje\u010duljci \u0107e se “obrzdaviti” prsti\u0107e licnuti i srame\u017eljivospustiti glavice kad vide ono mahanje glavom lijevo desno teta.Na\u0161 \u0110ardin so\u010dnim vo\u0107em obilovao, darivao, a mi ga pazili ko majka novoro\u0111en\u010de. Cijeli jedan kut bio je prekriven \u010duvarku\u0107ama i u sredini zelene prostirke, zerzdelija. Perunike podno zida Op\u0107ine neumorno su cvale tiskaju\u0107i tulipane crvene poput teta Marijine (Cari\u0107) \u0161minke na usnama. Predraga na\u0161a teta Mar\u017eenka. Kao nestvarna. Najljep\u0161a vila iz na\u0161e bajke koju smo \u017eivjeli istinski upijaju\u0107i sva nova saznanja i spoznanja. Uljudno pona\u0161anje, damsko sjedenje, pribor za jelo vam je produ\u017eena ruka i bum, eksplozija smijeha, nismo razumjeli. Zbog nje smo zavoljeli Po\u0161tarevu bajku. Ona je bila na\u0161a junakinja Mar\u017eenka; Lice ukra\u0161eno made\u017eom kojeg je iscrtavala, nekada uga\u0161enom \u0161ibicom. Povela bi nas u \u0110ardin, posjedali bi Tintilini\u0107i guraju\u0107i se \u0161to bli\u017ee njenom krilu i pitala bi:\u0160to vam ka\u017eu jorgovani? A oni, oplavljeni miomirisnim piramidama rozih cvjetova, sa srame\u017eljivo provirenim zelenim listi\u0107ima su radosno poru\u010divali: Bli\u017ei se Prvi maj, pripreme za novu predstavu, koja \u0107e sigurno napuniti kino u Liguti\u0107a ulici. Mi na pozornici, a teta Marija iz poda \u0161apu\u0107e manje hrabrima,Kino uvijek prepuno, a glumci ponosni na svoje umije\u0107e. \u0110ardinu i njegovim stanovnicima u \u010dast, nizale se predstave i kostimi Patuljci ……mi radimo, mi sadimo, mi \u010duvamo, mi volimo \u0110ardin na\u0161. Gljivice ko poslije ki\u0161e, ponosnih klobuka, rasipaju se ispod stabla, ple\u0161u i pjevaju zvonko. Vile, kralj, kraljica, kraljevna i netko je iskam\u010dio biciklo, zaslu\u017eno, briljantan glumac. Leptiri\u0107i. Bilo ih je u \u0110ardinu svih boja i veli\u010dina, al na pozornici se grleno orilo: Leptiri\u0107u, \u0161areni\u0107u, odi k meni amo,Evo jedan crven cvjetak, pomiri\u0161i samo.Kostimografija vrhunska iz \u0161kara i ma\u0161ine teta Marije (Markotine)Probe u ku\u0107i, cvile\u0107e drvene skale i miris bublica iz pekare u Radovi\u0107a ku\u0107i. Pamtim je kao blago lice zagonetna osmijeha. Osobu savr\u0161enog umije\u0107a u izradi kostima, a nama je davalaostatke tkanine i od toga smo sa njom \u0161ivali lutkice, haljinice i prekriva\u010de za kolica, \u0161to bijahu kutije iz Mate Bate. Poznato aa. Kako zaboraviti te opojne nektare sje\u0107anja. \u0110irane \u0110ardina ukontrastu sa \u0161im\u0161irima koji su bili na\u0161 labirint pravolinijskih stazica, rojeve leptira u vratolomnom letu obru\u0161avanja na Pasji trn u cvatu. Vrijedne p\u010dele s nogama punim peluda i onaj prvi susret s lastama. Op\u0107inska nastre\u0161nica bija\u0161e cijeli lastavi\u010diji grad. Cvrkutale su neumorno. Oko tobogana bija\u0161e more tratin\u010dica i mnoge su platile glavom na ho\u0107e, ne\u0107e ili voli, ne voli. Preko no\u0107i bi se jedan dio \u0110ardina presvukao u crvene kapice, a onda su cvijetovi maka u na\u0161im ru\u010dicama postajali kinezi, a tratin\u010dice lan\u010di\u0107i i narukvice.Tamo na pro\u0161irenju pred stepenicama za ulaz u vrti\u0107 nau\u010dili smo prva slova. Krede u bojama i beton sa ugraviranom cingarelom, a oko nje \u0161vrakopisa svakojakih i jakih poruka poput: On i ona zaljubljeni par, ha ha ha. Bili smo napredna djeca i preslika\u010di pona\u0161anja starijih iz ulice. Po\u0161la majka s kolodvora i eci peci pec, pa trk trk u portune.Danas nema \u0110ardina: Sniva pod “asvaltom”, sa nevjerojatno precizno iscrtanim linijama parkirnih mjesta. Dana\u0161nji labirint, nimalo zelen, jo\u0161 manje mirisan, po najmanje lijep. Zato nama na sje\u0107anje, a nekima na podsje\u0107anje. Mo\u017ee pti\u0107 iz gnijezda ma \u0107e uvijek znati kako je mirisalo.<\/p>\n\n\n\n
P.S.Ooooo vratite mom Gradu blje\u0161tavost, <\/p>\n\n\n\n
Jer Sunce je <\/p>\n\n\n\n
Podarite mu Gaj, \u0110ardine, vrtove,<\/p>\n\n\n\n
Jer vrijeme je<\/p>\n\n\n\n
Sa\u010duvajte mu du\u0161u<\/p>\n\n\n\n
Bezvremena je.<\/p>\n\n\n\n
Mercedes Ceda Marinkovi\u0107<\/p>\n\n\n\n
<\/p>\n\n\n\n
Na 1. fotografiji mali vrti\u0107ki leptiri, stoje s desna: Marijana Rebi\u0107, Alma Gudelj, Jelena Vu\u010dkovi\u0107 i Mercedes Brekalo. Na 2. fotografiji iz arhive obitelji Tonkovi\u0107 stoje djeca iz vrti\u0107a te daci I i Ii razreda snimljeni ispred danas zapu\u0161tene zgrade \u0161kole u Ri\u0161\u0107anskom selu 1960. godine. U bijeloj majici stoji tre\u0107i lijevo Jo\u0161ko Tonkovi\u0107, a do njega je Dinko Franceschi.<\/p>\n\n\n\n
![\"\"](\"https:\/\/stari-imotski.com\/wp-content\/uploads\/2021\/03\/vrtic-imotski-4.jpg\")
<\/a><\/figure><\/li><\/ul><\/figure>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"