{"id":2172,"date":"2018-05-08T21:46:20","date_gmt":"2018-05-08T21:46:20","guid":{"rendered":"http:\/\/stariimotski.com\/?p=2172"},"modified":"2021-04-22T20:14:20","modified_gmt":"2021-04-22T20:14:20","slug":"dinko-stambak-i-prijatelji-u-imotskom-6-listopada-1982-godine","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/stari-imotski.com\/?p=2172","title":{"rendered":"Dinko \u0160tambak i prijatelji u Imotskom 6. listopada 1982. godine"},"content":{"rendered":"
Dinko \u0160tambak, hrvatski knji\u017eevnik i prevoditelj sa prijateljima u Imotskom ispred Krisove Gradske kavane 6. listopada 1982. godine. S lijeva sjede: Janko Petyo, Luka \u010celan, Jozo \u0160tambak, Dinko \u0160tambak, Mile Vilenica i Mile \u0160tambak. Pro\u0161lo je 29 godina od smrti velikog Imo\u0107anina Dinka \u0160tambaka (Dolac Donji, 21. srpnja 1912.- Pariz, 24. travnja 1989.) \u010dija osobna i profesionalna biografija mo\u017eeposlu\u017eiti kao scenarij za film. Dinko \u0160tambak, Imo\u0107anin s pari\u0161kom adresom, dru\u017eio se s brojnim intelektualnim i umjetni\u010dkim velikanima svog vremena, ali Imotski i uspomene na njega zadr\u017eao je na posebnom mjestu te je u zbirci pri\u010da “Oko Modrog i Crvenog jezera” vrlo slikovito opisao Imotski iz vremena svog djetinjstva nostalgi\u010dnim pripovjednim osvrtom na pro\u0161la vremena, ljude i obi\u010daje jednoga grada kojim se ne mogu pohvaliti ni mnogo ve\u0107e i bogatije sredine od imotske.
\nDaje se tekst o Dinkovom boravku u Parizu koji je kompilacija dnevni\u010dkih zapisa u 80 bilje\u017enica tijekom otprilike 35 godina. Dio zapisa svojedobno je objavljen u sarajevskom listu Oslobo\u0111enje, a ostalo je preveo Dinkov ne\u0107ak Nikola \u0160tambak.<\/p>\n

DINKO U PARIZU<\/p>\n

Dana 18. studenoga, nedjeljnog popodneva, oko tri sata, dok je kasno jesensko sunce obasjavalo grad koji sam prvo ugledao kroz avionski prozor\u010di\u0107, spustili smo se u Le Bourgetu, udaljenom \u201eod svetog grada koji je zasjao na Zapadu\u201c (Rimbaud) dvadeset kilometara. Bilo nas je dvanaest studenata, ja najstariji, a stotinjak drugih do\u0107i \u0107e na sam dan Bo\u017ei\u0107a iz svih republika druge Jugoslavije.
\nIz Le Bourgeta, koji se od onog vremena premetnuo u gradi\u0107, autobus nas je prenio u Pariz. Veliki bulevari, prilazi i trgovi bijahu puni \u0161eta\u010da; kasno jesensko sunce izmamilo je iz ku\u0107a sve \u017eivo, na terasama velikih bulevarskih kavana sjedilo je veliko mno\u0161tvo. PARIZ!
\nPrvu no\u0107 proveo sam u Latinskoj \u010detvrti (Quartier latin), u svrati\u0161tu nasuprot pu\u010dkoj \u0161koli. Sutradan, s nekim na\u0161im studentima, pre\u0161ao sam u \u0110a\u010dki grad (Cit\u00e9 Internationale Universitaire de Paris), u \u010detrnaestom okrugu Pariza. Grad zato \u0161to se sastoji od domova koje za studente izgradi\u0161e ne samo Francuzi, nego i brojni narodi s raznih kontinenata.
\nPariz sam dobro poznavao iz knjiga i iz razgovora s Tinom Ujevi\u0107em. Prve \u0161etnje Parizom \u010dinile su mi se \u0161etnjama po ulicama koje sam napustio prije nekoliko godina. Prepoznavao sam Pariz, ali takvo osje\u0107anje i do\u017eivljavanje grada prvi put vi\u0111ena, ne izuzima ni najmanje do\u017eivljaj novog. Otvorenom gradu otvorio sam svoje o\u010di, duh. Ulazi!Me\u0111utim, dublje upoznavanje grada po\u010dinje kad ulazi\u0161 u \u017eivot svih kad, recimo, problemi tvog djeteta postaju tvoji problemi; prije toga si do\u0161ljak, turist, \u010dep koji nosi voda; a kad su brige grada postale tvoje brige, turist je nestao da bi ustupio mjesto stanovniku. Pjenu\u0161av \u0161ampanjac zamijenilo je oporo vino svakida\u0161njice.
\nPrvih dana, tjedana i mjeseci nahodao sam se po Parizu, zalazio u najzaba\u010denije \u010detvrti, kretao u predgra\u0111a i mjestanca oko Pariza, mnogo sam prosjedio na obalama Seine dok su prolazili \u0161lepovi natovareni pijeskom. \u017delja da upoznam grad, zatim knji\u0161ke, artisti\u010dke, filmske i ostale reminiscencije, pod\u017eigala mi tabane.
\n\u017deljan pravog Pariza, uselih se dva-tri mjeseca nakon dolaska u mansardu na \u0161estom katu, u blizini Bulonjske \u0161ume. Na \u0161estom katu \u2013 ulaz: stubi\u0161te za slu\u017ein\u010dad \u2013 sobi\u010dak do sobi\u010dka, sve same kuharice, slu\u017eavke, ku\u0107ne pomo\u0107nice i ja. Prozora u mom sobi\u010dku nije bilo, nego okruglo \u201evolujsko\u201c oko s kojeg sam ipak mogao, kad bih ispru\u017eio vrat, vidjeti \u0161umu pod snijegom, \u0161umu u cvatu i pod prvim zelenim li\u0161\u0107em.
\nS prolje\u0107a 1947. i nastanio se u slavnoj \u010detvrti Saint-Germain-des-Pr\u00e9s. U sredi\u0161tu svijeta, tako nam se \u010dinilo, jer tu je sve brujalo od nove filozofije, egzistencijalizmom zvane, omladina Francuske i svijeta grnula je ovamo kao u obe\u0107anu zemlju zabave, i\u017eivljavanja, uspjeha. Moj hotel\u010di\u0107, s dva niza prozora podosta uskih, dizao se na pet katova. U prizemlju bar, sobice tijesne, odvojene jedna od druge tankim zidovima, \u017ei\u010dani krevet, sto\u010di\u0107, stolac klimav, lavor; voda na katu, zahod na katu vi\u0161e; nalazio se u Rue de Buci, u srcu kvarta. Kvarta \u0161to se pro\u010duo diljem svijeta po filozofiji, to\u010dnije po knji\u017eevnim djelima Sartrea, jo\u0161 to\u010dnije: po osebujnom, donekle i libertanskom, da ne ka\u017eem raskala\u0161enom \u017eivotu omladine koja je shvatila egzistencijalizam kao opravdanje svih sloboda i oslobo\u0111enja.
\nU prolje\u0107e 1948. napu\u0161taju\u0107i hotel\u010di\u0107 u ulici de Buci, gazde mi dopustile da ponesem \u017ei\u010dani krevet, stoli\u0107 i stolac. Ja sve to na kolica koja sam najmio i dogurao u Rue de la Sourdi\u00e8re. U mojoj mansardi na petom i po, kad je padala ki\u0161a , bilo je ki\u0161e i na mom krevetu. Po krevetu i oko njega namjestio bih ne\u0161to lonaca i tanjura. Glazba ki\u0161e. Srce bija\u0161e toplo, za ki\u0161u lako. Nije bilo tu\u017eno u mansardi, naprotiv. Mnogi su mi zavidjeli, jer tko ima mansardu, ima sve slobode. Mnogo tihih ve\u010deri, i dana i no\u0107i, do\u017eivjeh u toj potkrovnici s koje gledah kupolu svetog Roka, cvije\u0107e na prozoru mlade susjede, nebo, oblake. U mansardu sam uveo i \u017eenu koja donese u pr\u0107iju ki\u0161obran, pa bilo suvlje; vjen\u010dali smo se krajem prosinca 1949. Te\u0161ka srca napustio sam mansardu i ustupio je mladom radni\u010dkom paru koji je do tada stanovao u pravoj rupi, do mene.
\nU Latinskoj \u010detvrti, u kojoj smo od velja\u010de 1951, ulica je kozmopolitska. Ku\u0107ice na \u010detiri kata, odnosno tri s potkrovnicama. Stanovnici ku\u0107e \u2013 jedan zid je iz dvanaestoga stolje\u0107a \u2013 ve\u0107inom stranci. U samoj uli\u010dici – Rue Thouin \u2013 gr\u010dki i vijetnamski restoran, talijanska postolarija, armenska crkvica, a na obli\u017enjem trgu de la Contrascarpe danju i no\u0107u bruji od stranih jezika.<\/p>\n

Izvor: Fotografija i tekst Dinko u Parizu, Nikola \u0160tambak<\/p>\n

<\/span><\/div>\n

<\/div>\n

 <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Dinko \u0160tambak, hrvatski knji\u017eevnik i prevoditelj sa prijateljima u Imotskom ispred Krisove Gradske kavane 6. listopada 1982. godine. S lijeva sjede: Janko Petyo, Luka \u010celan, Jozo \u0160tambak, Dinko \u0160tambak, Mile Vilenica i Mile \u0160tambak. Pro\u0161lo je 29 godina od smrti velikog Imo\u0107anina Dinka \u0160tambaka (Dolac Donji, 21. srpnja 1912.- Pariz, 24. travnja 1989.) \u010dija osobna i […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":2173,"comment_status":"closed","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":[],"categories":[6],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/2172"}],"collection":[{"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=2172"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/2172\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":3155,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/2172\/revisions\/3155"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/2173"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=2172"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=2172"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=2172"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}