Prvi imotski hotel “Dunda” vlasnika Marka Dunde 1928. godine preimenovan \u00a0u hotel \u00a0“Zagora”, fotografiju je 1928. godine snimio Mihail Aleksandrov. U nastavku pro\u010ditajte nostalgi\u010dnu pri\u010du o Hotelu “Dunda” i njegovim stanovnicima iz ve\u0107e cjeline \u201ePam\u0107enje ku\u0107a\u201c autorice prof. Gordane Radi\u0107.<\/p>\n
Hotel \u201eDUNDA\u201c- pam\u0107enje ku\u0107e<\/p>\n
U moj dodir s tom ku\u0107om ru\u017ei\u010dastih zidova smje\u0161tenoj na imotskoj \u0110iradi, tik do gimnazije, umije\u0161ale su se poslijeratne okolnosti. Restoran ujaka Ante \u0106osi\u0107a u donjem prizemlju te ku\u0107e radio je punom parom odmah iza drugoga rata. U njegovoj se kuhinji nekoliko \u010dlanova te obitelji sr\u010dano trudilo kako bi \u201emenu\u201c doma\u0107e recepture zadovoljio dnevne abonente; \u010dinovnike, nastavnike, i brojne putnike namjernike. Ku\u0107a tada ve\u0107 niz godina ne nosi ime Hotel DUNDA po svom vlasniku Marku Dunda. On je umro prije rata pa je vo\u0111enje kona\u010di\u0161ta silom prilika nastavila njegova k\u0107er Ljeposava, udovica dr.-a Janka Rake, odvjetnika i imotskog narodnog zastupnika u skup\u0161tini tada\u0161nje dr\u017eave. Hotel se sada zove Zagora i na prvom katu je dakle kona\u010di\u0161te s nekoliko soba kojim posluje teta Ljeposava, od milja zvana Lipa. Tamo se, poslije ve\u010dernjeg obroka posebnim drvenim stubama iza kuhinje penju neki gosti na spavanje. Na gornjem je prizemlju s ulazom prema glavnoj ulici nastanjena obitelj sudskog \u010dinovnika Frane Pancirova, doseljenika s Kor\u010dule \u010dija je \u017eena Ljuba iz obitelji \u0106osi\u0107, a na drugom katu ku\u0107e \u017eive teta Lipa i njezina tri sina, Neboj\u0161a, \u017divan i Aljo\u0161a. Moja majka i teta Lipa dijele sli\u010dnu sudbinu. Udane za dva ro\u0111aka, obje su rano ostale bez mu\u017eeva, jedna s \u010detvero, druga s troje djece, i zapo\u010dele mu\u010dnu borbu za opstanak. Jedna u kuhinji, druga u kona\u010di\u0161tu, ba\u0161 u ovoj ku\u0107i na \u010dijoj je fasadi jo\u0161 neko vrijeme bio natpis ZAGORA.<\/p>\n
Pa kakvo je pam\u0107enje te ku\u0107e i imaju li ku\u0107e uop\u0107e ikakvo pam\u0107enje? Treba misliti da imaju, osobito ku\u0107e kroz koje su se smjenjivali ljudi, obitelji, generacije, vlade i ratovi, vremena i godine. Ako ste poput autorice ovih redaka imali sre\u0107u pripadati velikoj obiteljskoj zajednici nastanjenoj na raznim lokacijama jednoga maloga grada, dakle u raznim ku\u0107ama, znat \u0107ete da ti prostori, te ku\u0107e, imaju svoje pam\u0107enje, pored onoga koje pripada vama. Jer\u00a0 negda\u0161nji gostuju\u0107i \u010dlan spomenute ku\u0107e, djevoj\u010dica od dvije, tri godine, danas je vreme\u0161na \u017eena i pri\u017eeljkuje da ju ku\u0107a Dunda podsjeti na neke stvari budu\u0107i da je ona, a ne neka druga ku\u0107a, vlasnik jednog, samo njoj pripadaju\u0107eg pam\u0107enja. Pa vidimo \u0161to mo\u017eemo uzeti iz tog pam\u0107enja?<\/p>\n
Soba na drugom katu sigurno pamti sliku jedne neutje\u0161ne mlade \u017eene koja poslije smrti voljenog mu\u017ea ve\u0107 dugo, neshvatljivo dugo, uranja lice u nabore njegove ko\u0161ulje \u0161to visi iza sobnih vrata i tako tra\u017ei utjehu jer joj se \u010dini da je u toj ko\u0161ulji zauvijek sa\u010duvan miris njegova tijela, njegova \u017eivota.<\/p>\n
U potkrovlju su se pak za rata skrivale dvije \u017didovke, majka i k\u0107er koje su tajnim kanalima stigle iz Splita na putu za Sarajevo. Krije ih Lipa s velikom mukom budu\u0107i da oko ku\u0107e nju\u0161ka i u ne\u0161to sumnja jedno \u201epolicijsko sme\u0107e\u201c (op. Delka Monti Rako), a uz to su dobile nekakav proljev i treba im tajno nositi juhu kako bi oja\u010dale. Ku\u0107a Dunda ih je za\u0161titila, potkrovlje ih je spasilo. Stubi\u0161te se mo\u017eda jo\u0161 sje\u0107a njihovih tihih jecaja.<\/p>\n
U jednoj drugoj sobi je tinel i u njemu klavir. Ponekad Ljeposava svira samo za se kakvu sjetnu melodiju, a ponekad oko sebe okupi nas nekoliko djece pa prebiru\u0107i blagim pokretima po klavijaturi i odmjereno izgovaraju\u0107i vlastite stihove priprema male recitatore za neku lokalnu priredbu. Vesela sam kao ptica, ime mi je Gorin\u010dica.<\/p>\n
Mora da negdje i sada treperi glazba s klavira i taj dje\u010dji glas. A ta vesela ptica, ta Gorin\u010dica \u010desto prolije\u0107e kroz magi\u010dne prostore ove ku\u0107e, a samo se jednom u sobi na gornjem prizemlju bolnoga srca \u0161\u0107u\u0107urila iza vrata. Gleda kako njezina tetka Ljuba onu ljubav koju je davala samo njoj, sada dijeli i djetetu kojeg je netom rodila u toj ku\u0107i. Vesela ptica je ranjena i \u010deka tren tetkine nepa\u017enje kako bi povukla pelenu svoga novoro\u0111enog ro\u0111aka u \u017eelji da mu napakosti. Tetkin krik i djevoj\u010dicin prestra\u0161eni pla\u010d nikad ne\u0107e napustiti tu sobu i taj prostor.<\/p>\n
A kut jedne male sobe s prozorom prema ulici sigurno pamti krevet u kojem je to dijete odbolovalo \u201ckozomak\u201c, dje\u010dju bolest koju jo\u0161 zovu \u201evari\u0107ele\u201c ili \u201eospice\u201c pa kako joj je na prozor dnevno kucala \u0161epava Marijeta, slu\u017eavka obitelji Marochini i prijetila da \u0107e je svakako udaviti \u017eicom ako ne bude htjela jesti.<\/p>\n
I jo\u0161 je jednom plakala kad su joj iz zabave ili osobite naklonosti neki neozbiljni gosti restorana dali da oku\u0161a \u017eestoko pi\u0107e pa je opasno povra\u0107ala i skoro nastradala.<\/p>\n
Dan je pravljenja sladoleda u avliji pred restoranom. Ispod hotela, u Mar\u010dinoj ogradi je dobro o\u010duvani \u010demer u kojem su poslagani dugi stupovi leda \u0161to se, omotani u vre\u0107e i \u0161u\u0161anj, na mazgama donose iz ledenica na Biokovi. U velikoj ba\u010dvastoj posudi s ure\u0111ajem za ru\u010dno mije\u0161anje je gomila usitnjenog leda i u njemu posuda s pedeset jaja i \u0161e\u0107erom koje na smjene mije\u0161aju \u017eene iz kuhinjskog pogona. Ku\u0107a se mo\u017ee sje\u0107ati da su i neki promatra\u010di s njezinih prozora i balkona pratili to \u010dudo mije\u0161anja i da je bilo tri vrste sladoleda;\u00a0 vanilija, vi\u0161nja i \u010dokolada. I da smo lizali prste li\u017eu\u0107i ga.<\/p>\n
Nema vi\u0161e starog oraha posa\u0111enog ispred hotela DUNDA. Pod njim je bio kameni stol i pod njim je na\u0161em djedu dono\u0161en ru\u010dak. Orah je nedavno posje\u010den. Zato se on vi\u0161e ne mo\u017ee sjetiti da je smjestiv\u0161i se u njegovu kro\u0161nju, berekin \u017divan, zvani Cicko, \u010desto izvodio svoje vragolije usmjerene specijalno na djeda. \u010cekao bi da na\u0161 djed Nikola uroni ka\u0161iku u vrelu juhu, a onda bi mu unutra ubacio prvi orah. Misle\u0107i da je to slu\u010dajno, djed bi orah \u017elicom izvadio van. Kad je opet po\u010deo jesti, uletio mu je i drugi, a on je kunu\u0107i ptice gore na stablu ipak nastavio s jedenjem, a kad je napokon doletio i tre\u0107i orah, onda se sjetio da je netom u kro\u0161nji ne\u0161to ja\u010de \u0161u\u0161nulo i to je bilo dosta da mu prisjedne zalogaj i da orasima po\u010dne ga\u0111ati onog \u201e\u0111avlijeg Vicka\u201c \u010diji nadimak Cicko nije znao izgovoriti.<\/p>\n
Kasno je. Sobe hotela su utonule u no\u0107 i san. U kuhinji pomo\u0107nik Brzi i jo\u0161 neke slu\u0161kinje zavr\u0161avaju zadnje poslove. Umorni su, ali po\u0161tuju tu ku\u0107u i te zidove. Moja majka jo\u0161 treba zajedno sa susjedom Androm Vrdoljakom, koji tako\u0111er trenutno radi u restoranu, sti\u0107i do Jezera sa zaspalom djevoj\u010dicom na njegovu ramenu. Moje pam\u0107enje ove ku\u0107e se\u017ee sve do \u0161ezdesetih godina pro\u0161loga stolje\u0107a kada tamo gdje je neko\u0107 bila kavana, potom restoran, ku\u0107a ve\u0107 odavna ugo\u0161\u0107uje gimnasti\u010dke sprave i sportske rekvizite i opet smo tamo mi razigrani gimnasti\u010dari sportskog dru\u0161tva Partizan, u novom\u00a0 vremenu, me\u0111u istim zidovima. A to je pak vrijeme sna\u017enog mladena\u010dkog poleta imotske mladosti koji je svakako obilje\u017eio moju generaciju i koji zaslu\u017euje poseban tretman.<\/p>\n
Hotel DUNDA, alias ZAGORA, svakako ostaju dio op\u0107e ugostiteljske memorije na\u0161ega grada.<\/p>\n
<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Prvi imotski hotel “Dunda” vlasnika Marka Dunde 1928. godine preimenovan \u00a0u hotel \u00a0“Zagora”, fotografiju je 1928. godine snimio Mihail Aleksandrov. U nastavku pro\u010ditajte nostalgi\u010dnu pri\u010du o Hotelu “Dunda” i njegovim stanovnicima iz ve\u0107e cjeline \u201ePam\u0107enje ku\u0107a\u201c autorice prof. Gordane Radi\u0107. Hotel \u201eDUNDA\u201c- pam\u0107enje ku\u0107e U moj dodir s tom ku\u0107om ru\u017ei\u010dastih zidova smje\u0161tenoj na imotskoj […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":3027,"comment_status":"closed","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":[],"categories":[4,19],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1931"}],"collection":[{"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=1931"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1931\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1934,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1931\/revisions\/1934"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/3027"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=1931"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=1931"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=1931"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}