{"id":1576,"date":"2017-03-28T20:52:51","date_gmt":"2017-03-28T20:52:51","guid":{"rendered":"http:\/\/stariimotski.com\/?p=1576"},"modified":"2017-04-17T13:36:12","modified_gmt":"2017-04-17T13:36:12","slug":"josip-joko-tonkovic-1892-1975","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/stari-imotski.com\/?p=1576","title":{"rendered":"Josip Joko Tonkovi\u0107 (1892.-1975.)"},"content":{"rendered":"
<\/div>\n
<\/span><\/p>\n
Josip Joko Tonkovi\u0107 (1892.-1975.), vrijedni imotski sin na svojoj njivi u Glavini Donjoj uz glavnu cestu prema Imotskome 1953. godine. Na dan sv. Josipa 1892. u Podbabskim Zmijavcima ugledao je svijet Jozo Jakov Marko zvani Joko, od oca Mate i majke Jele Mrkonji\u0107. I kao da je sudbina odredila da preko za\u0161titnika rada i radnika sv. Josipa namijeni mojem ocu da tijekom \u010ditavoga \u017eivotnog vijeka bude vrijedni, ustrajni i strpljivi radnik posveti se radu , ne smatrav\u0161i ga \u017ertvom, ve\u0107 samo svrhovitim na\u010dinom \u017eivota. Potje\u010de od \u010destitih roditelja koji su ga odgajali u kr\u0161\u0107anskom duhu, u ozra\u010dju obiteljske ljubavi i mira, a \u010dvrsta vjera bila je izvor njegove duhovne snage, utjehe i nade. U du\u0161i uvijek smiren, blag i u svakoj prigodi dobrohotan prema \u010dovjeku, \u0161to je nastojao unijeti i u duh i srca svoje djece. Sje\u0107am se savjeta roditelja da treba \u017eivjeti u po\u0161tenju i s ljudima biti u dobrim odnosima, \u201esvakom javljeni\u201c. Stalno su napominjali kako se treba vladati, govore\u0107i: \u201eni u dobru se uzvisiti, ni u zlu se poniziti\u201c. Nastojali su da im djeca dobro u\u010de i zavr\u0161e \u0161kole. Istodobno se sje\u0107am njihovim rije\u010di da \u201eda vi\u0161e vrijedi znanje nego imanje, a po\u0161tenje nego i znanje\u201c. Kao obdareni ljudi, veliku pa\u017enju su posve\u0107ivali odgoju djece, dobro ih usmjeravaju\u0107i, osigurav\u0161i svima \u0161kolovanje. I tako svih \u0161estoro steko\u0161e odre\u0111enu izobrazbu, \u0161to im je omogu\u0107ilo da rade prema svojim zvanjima i vlastitom izboru odnosno \u017eive druk\u010dijim \u017eivotom. Pu\u010dku \u0161kolu poha\u0111ao je od 16.2.1899. do 2.12.1904. godine, zavr\u0161iv\u0161i \u0161esti razred u mje\u0161ovitoj \u0161koli s dva odjeljenja. U ljeto 1914., po\u010detkom 1. svjetskog rata, Josip bija\u0161e mobiliziran u Austrougarsku vojsku, pa obitelj ostade bez glavnog oslonca u radu i svim poslovima gospodarstva. U tim borbama Josip bija\u0161e ranjen pu\u0161\u010danim nabojem kroz obje noge, te bi upu\u0107en na bolni\u010dko lije\u010denje u Ma\u0111arsku u grad Hodmezo vasarhely gdje ostaje mjesec dana. Ratovao je na So\u010di i Piavi. Josip se \u010desto prisje\u0107ao vremena kad se lije\u010dio u bolnici u Ma\u0111arskoj kako su se Ma\u0111ari odnosili prema Hrvatima. Od Hrvata on je bio sam na odjelu, pa se prisje\u0107ao zgoda i nezgoda koje su ga snalazile u to vrijeme. Nije se mirio s bahatim pona\u0161anjem prema vojnicima hrvatske narodnosti. Svoju nadmenost i netrpeljivost ispoljavali su govore\u0107i:\u201cez Magyarorszag, magyarul kell beszelni\u201c tj. ovo je Ma\u0111arska i ma\u0111arski mora\u0161 govoriti. Tako je njemu bilo priznato svojstvo hranitelja u obitelji njegovog oca Mate u skladu sa Zakonom od 27.7.1917. P o zavr\u0161etku rata, Josip odlazi na stru\u010dno \u0161kolovanje u Modri\u010du radi stjecanja kvalifikacije za proizvodnju prera\u0111evina od mlijeka. Pored znanja i rada, za otpo\u010dinjanje proizvodnje trebalo je imati i odgovaraju\u0107e prostorije za radnju kao i nov\u010dana sredstva za pribavljanje opreme. Radom je otpo\u010deo 1925. godine u Duvnu (Kongori), a nastavio je u o\u010devoj ku\u0107i na imanju u Glavini Donjoj do 1932. godine. Radnju je opremio, suvremenim strojeva (separatorima, bu\u0107kalicama, kotlovima i drugom opremom), a potrebne koli\u010dine mlijeka za maksimalnu zaposlenost kapaciteta po veli\u010dini osrednjeg pogona. U poslovima je imao pomo\u0107 od najstarijeg sina Dane, dok je za obavljanje raznih pomo\u0107nih poslova, osobito kad je radio u Duvnu, zapo\u0161ljavao i ve\u0107i broj radnika.\u00a0 U to vrijeme imao je i nejavnog partnera Lon\u010dara zvanog Singer. Koncem 20-ih i po\u010detkom 30-tim godina, pogon je preselio je preselio u Glavinu. Kao stru\u010dni i samostalni obrtnik, Josip je stekao iskustvo proizvo\u0111a\u010da kvalitetnih sireva i prvoklasnih maslaca pod za\u0161titnim znakom \u201e\u010dajni maslac Lib-Imotski\u201c. Za proizvodima bija\u0161e velika potra\u017enja, od kojih je dio plasirao na tr\u017ei\u0161te Splita. Svjetska gospodarska kriza 30-tih godina ovoga stolje\u0107a nepovoljno se odrazila na poslovanje pogona. Kupci nisu pla\u0107ali dospjele obveze, pa je 1932. radnja zatvorena. Sje\u0107am se da mi je otac govorio kako je u vrijeme povoljne konjunkture s prihodima pogona zna\u010dajno doprinosio podmirivanju potreba zajedni\u010dkoga porodi\u010dnog doma\u0107instva svog oca Mate koje je tada brojilo 14-ero \u010deljadi.Po prestanku rada pogona Josip se okre\u0107e poljoprivrednoj proizvodnji i plasmanu raznovrsnog povr\u0107a na imanju u Glavini Donjoj na atraktivnom polo\u017eaju blizu grada uz glavnu cestu i povremeni potok Jezerinu. <\/span><\/span><\/span>To je Josip dobro isplanirao, posebno imaju\u0107i u vidu da je na\u0161a oranica (njiva) bila iznad razine rijeke i susjednih parcela. Radovima na iskopu natapanog kanala u duljini od 1 km pristupio je 1935. godine prvobitno od Gospojina s isto\u010dne strane glavne ceste Split-Imotski, a kasnije radi boljega protoka vode, i sa zapadne strane ceste uz \u201eDuvani\u0161\u0107e\u201c. Radovi s prekidima potrajali su dvije godine. Na \u0161to je pored vlastitog rada, utro\u0161io znatna nov\u010dana sredstva za isplatu rada nadni\u010dara.<\/div>\n
Mogu\u0107nost natapanja uz primjenu naprednih mjera uzgoja poljoprivrednih kultura omugu\u0107ila je iznadprosje\u010dne prinose uz Josipov rad od jutra do mraka. Nezaboravni dida Joko u du\u0161i pjesnik zanimljivim je na\u010dinom prepri\u010davao razne zgode vezane za ljude imotskog kraja. Josip Joko Tonkovi\u0107 o\u017eenio se 1914. godine za Milu Patrlj (1891.-1974.), k\u0107i Filipa ro\u0111enu tako\u0111er na dan sv. Josipa te je iza njih ostalo brojno potomstvo preko \u0161estorice sinova: Dane, Branka, Slavka, Vinka, Ivana i Ante te osamnaest (18)\u00a0 unuka. Josipov sin Slavko Tonkovi\u0107 napisao je: \u201eMoj otac je bio svoj na svome, \u0161to mu je davalo snagu, a svojim unutarnjim mirom, vedrinom duha i razboritim pona\u0161anjem unosio je mir. U nevolji ne bi klonio duhom, jer ga je nadahnjivala \u010dvrsta vjera i ustrajna nada da \u0107e do\u0107i vrijeme olak\u0161anja.\u201c Josip Joko Tonkovi\u0107\u00a0 tragi\u010dno je nastradao 26. svibnja 1975. godine kada je na njega u trenutku dok je prelazio cestu pokraj svoje ku\u0107e naletio osobni automobil. Vje\u010dni mir na\u0161ao je na groblju sv. Luke na Kamenmostu uz suprugu Milu i unuka Damira.<\/span><\/span><\/span>
\nZa vrijeme Prvoga svjetskog rata dok je bio na lije\u010denju u bolnici u Ma\u0111arskoj, Josip Joko\u00a0 napisao je\u00a0 pjesmicu iz koje se navodi jedan dio:<\/div>\n
<\/div>\n
Bogu Hvala na njegovu daru,<\/div>\n
Promaknusmo mi godinu staru.<\/div>\n
Ona mnogima zadnja je bila.<\/div>\n
Komu bila du\u0161a mu se vila,<\/div>\n
Pred pristoljem Boga velikoga,<\/div>\n
Jer dado\u0161e dane doba svoga.<\/div>\n
Meni ona najgora i ne bila,<\/div>\n
Iako me Drina zanosila.<\/div>\n
A sad nanovo na bojno polje,<\/div>\n
Ono polje gdje se ljuto kolje.<\/div>\n
Brate mio \u0161to nisi vidio,<\/div>\n
Bog ti dao toga ne vidio.<\/div>\n

\nIzvor:Slavko Tonkovi\u0107 (1998.) Pleme Tonkovi\u0107 u Imotskoj krajini<\/span><\/span><\/span><\/div>\n<\/div>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Josip Joko Tonkovi\u0107 (1892.-1975.), vrijedni imotski sin na svojoj njivi u Glavini Donjoj uz glavnu cestu prema Imotskome 1953. godine. Na dan sv. Josipa 1892. u Podbabskim Zmijavcima ugledao je svijet Jozo Jakov Marko zvani Joko, od oca Mate i majke Jele Mrkonji\u0107. I kao da je sudbina odredila da preko za\u0161titnika rada i radnika […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":1577,"comment_status":"closed","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":[],"categories":[5,16],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1576"}],"collection":[{"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=1576"}],"version-history":[{"count":7,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1576\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1604,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1576\/revisions\/1604"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/1577"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=1576"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=1576"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/stari-imotski.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=1576"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}