
Prof. Gordana Rako Radić osvrnuvši se na ovu fotografiju napisala je; “Gledajući ovu fascinantnu fotografiju iz 196o. godine čovjek se ne može oteti razmišljanju o imotskim zimama zatrpanima snijegom kakve danas možemo gotovo samo sanjati. Slika nas vreća u razmišljanje: jesam li tada bio/la u gradu hodajući Pazarom po ovakvom oblaku snijega iako ih je bilo i prije i o njima bi se dalo puno pričati. Ono čega se sigurno sjećam, tu zimu moja generacija je otišla u Zagreb na studij. Čuli smo o strašnom nevremenu. Za mene je bila najvažnija tužna vijest o preranoj smrti mame moje najveće prijateljice, drage teta Tone Bušić i činjenica da zbog velike zime nisam mogla biti na njezinu sprovodu. A taj tužni sprovod nije se mogao normalno ni obaviti jer su zbog ovoga snijega, gotovo kližući se, i koristeći posebne tehnike spuštanja niz strminu Džombuše, ljudi jedva uspjeli doći do groblja i pokopati umrlu. A njezina starija kćer Ružica i muž joj Miro, budući da su živjeli u Sinju, probijali su se pješice kroz mećavu skoro od Biorina i uz nadljudske napore uspjeli doći u Imotski da je isprate. Gledam grupu ljudi u sredini slike i zavidim im što su tih dana bili u mom gradu i hodali po njegovu mekom snijegu koji je bio povezan s tugama i još više s radostima kad bi njegova bijela čarolija pokrila svu ljepotu našega grada. A to su priče i pjesme već napisane i još će se možda pričati i pjevati, nažalost samo po sjećanjima i uspomenama.”
Fotografija u obiteljskoj arhivi