Petar Peruca Nikolić (1940-2024), dipl. ing. geodezije, dugogodišnji predsjednik Hrvatskog geodetskog društva umro je u Splitu 28.03.2024. godine. Rođen je u Imotskom 01. 02.1940. godine od majke Mare rođ. Tomičić i oca Tome kao najstarije dijete u obitelji s troje djece. Osnovnu školu i Gimnaziju pohađao je u Imotskom položivši veliku maturu 1958. godine. Upisuje studij Geodezije na AGG fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te je diplomirao 1963. godine. Petar Nikolić ima impresivnu biografiju, medu ostalim godinama je bio tehnički direktor Zavoda za izmjeru zemljišta u Splitu u kojem postavlja temelje razvoja fotogrametrije. Jedan je od osnivača Srednje geodetske škole u Splitu, dugogodišnji direktor Zavoda za katastar u Trogiru i predsjednik Hrvatskog geodetskog društva. Autor je brojnih stručnih radova vezanih za katastar od koje je najznačajniji projekt KATOZOR. Oženio se za Splićanku, dipl. ing. kemije Jagodu Krolo 1968. godine, a u braku je rođena kći jedinica Sanda (1969). Imotski ogranak Matice hrvatske u svibnju 2023. godine objavio je knjigu „Život dida Petra”, Petrove autobiografske zapise…. U prvom dijelu knjige Petar opisuje Imotski pedesetih godina prošlog stoljeća, s nizom anegdota iz đačkog života te uspomena na ljude i događaje koje je na taj način otrgnuo zaboravu. Puno čitatelja koji Petra nisu poznavali, a imali su prigodu pročitati knjigu „Život dida Petra”, vidjeli su poput njega oznake (sinjale) koje nam je dragi Bog ponudio, i sretni su oni koji su ih prepoznali i živjeli i vjeru promicali…Kako je napisala recezentica Petrove autobiografske knjige, prof. Ljubica Šego bistri, lijepi dječak Petar rastao je, sazrijevao i odrastao, sve više i snažnije pokazujući odlike snažnog karaktera, odlučnosti, morala, poštenja, časti, ali i nježnosti mekanoga srca i duše. Imao se „rašta“ i roditi, okružen velikom obitelji i njihovom ljubavlju u siromašnom, poštenom dvoru u Imotskom u srcu „ljute“ Dalmatinske zagore. U imenu njegovom našlo se sve ono divotno što ga vezuje za njegovu kamenu, svilenu zagoru, sve bure i plačevi, i mećave , ali i ljepote njegove kamene kolijevke koja ga je rodila, dojila, gojila, mazila, ali i jačala kako bi , kada odraste, postao junačan, odlučan, pravedan, ponosan, sposoban za sve izazove života. poput njegovih predaka, divnih roditelja i Vlaja, kako nas znaju od milja nazivati. Zagora kamena njegova ostavit će neizbrisiv trag i formirati ga u divnoga čovjeka. Kamen njegov kameni, stijene bijele planine Biokova, koje narod njegov naziva Bijakovo utisnule su mu u dušu pečat i osobnost . Kamen njegov daruje mu i u njegovoj zlatnoj dobi, kada bolest ga neizlječiva muči, razlog da izdrži, da diše, da živi, da se bori do posljednjeg daha i Petar pun ganutosti i zahvalnosti piše storiju svoga života od rođenja do danas, zamišljajući sa svoje tarace u splitskoj luci Biokovo, ljepoticu planinu od jutarnje do večernje žažare, divotnog rumenila iznad planine. Da, toliko puta potvrdila se izreka koju nam Petar provlači kroz cijeli svoj autobiografski roman da je on miljenik Božji i da ima veliku sreću što o njemu brinu njegovi dobri krilati anđeli……. Kroz ovaj poetski okular, dušo svilena, primi od pjesnikinje ovo nadarje iz sveg srca:

Z L A T N I T R A G

Sve vijek svoj ima

let čovjekov miran

i tih leptirov morao bi biti

čovjek je leptir kratka daha

planetu ovu na kratko posjeti

leti leti kroz vrijeme

leti brzo prebrzo leti preleti odleti

stanište napusti svoje

trag iza sebe ostavi

samo dobri trag iza sebe ostave zlatni

nema leptira ružnih

samo ljudi ima ružnih

Dragi Peruca u raj poveli te anđeli, na dolasku tvojem primili te mučenici i odveli te u sveti grad Jeruzalem.

Anamaria Marušić Tonković

Na fotografiji momačka ekipa na padinama Modrog jezera, 1958. čuče: Mladen Anić, Miroslav Pupa Lekić, Bogdan Potkonjak, stoje: Branko Tomić, Petar Nikolić, Kvirin Smoday i Josip Braco Zen