Jesen  u Imotskome je godišnje doba kada su se osim famoznog čuptera radile razne marmelade od jesenskog voća i, naravno, neizbježni sir od dunja. Mi smo ovu slasticu zvali kotonjada ili kotonjata prema talijanskoj riječi za dunju-cotogno. Još u staroj “Hrvatskoj kuharici” iz 1882. godine pod imenom “Tunji sir” navodi se recept za kotonjadu skoro identičan današnjem. Razlika je tek u nijansama, naime tu se dodaju neke mirodije kao korica limuna, karanfilić, cimet…

Prije skoro 100 godina moja mama Nora Vučemilović Baškarad je zapisala u svojoj kuharici, danas nažalost u raspadajućem stanju, kako je ona radila kotonjadu.

“Dunje se dobro operu. Očisti se sredina sa špicama, izrežu se na kockice s korom, kuhaju u vodi dok ne omekšaju. Kuhane dunje se procijede i samelju na mašini za meso. Smjesa se izmjeri i pomiješa s istom količinom šećera. Kuha se 30 minuta, čak i nešto manje. Kada je gotovo, doda se sok jednog limuna i smjesa se odmah počne ulijevati u kalupiće, koji su prethodno bili potopljeni u hladnoj vodi. Nakon 24 sata kotonjada se pažljivo vadi iz kalupa, pokriva listovima lovora zbog mirisa i suši u maškadaru do Božića.”

Dakle, za razliku od današnjeg standardnog recepta za kotonjadu, moja mama je koristila dunje s korom i nije ih pasirala nego mljela u mašini za mljevenje mesa. Maškadur, muškadur ili mošker, svojedobno obavezni kuhinjski element, danas nećete naći u modernim kuhinjama, možda tek u nekom šufitu ili konobi. To je drveni ormarić sa stranicama od guste metalne mreže, a namjena mu je da sačuva hranu od mušica i ostalih nametnika. Zato mu dolazi ime od talijanske riječi za muhu-mosca.