BOŽIĆ U IMOTSKOM

ceda slastice bor (2)ceda stol 1sv frane noć (3)
Mogli su puhati hladni sa sjevera vjetrovi, ta naša bura, studen i bijeli snježni smetovi. Moglo je bilo što našim nebom zatutnjati, zagrmjeti, iz njeg se kao iz kabla proliti, jutrom injem zarositi. Bilo je svejedno. Ništa, baš ništa nije moglo čar Došašća i onu radost išćekivanja zatomiti. Prosinac, mjesec darivanja, blagovanja i neizrecive radosti. Sveta Lucija je bio početak obilaska Ligutića ćoše i teta Leline slastičarne. Bože, još i danas kao da možemo osjetiti one miomirise, kupiti dva, tri svilena bombona umotana u crvene, plave, zelene sjajne celofane. Slatki crveno bijeli štapići od iste šećerne smjese bili su posebna poslastica. Mandulati, škartoceti, krempite, galetine, špomilje, pandulini, svega u izobilju. Svaka kuća imala je čini mi se u tinelu izlog kao teta Lelin dučančić, ali tamo je pristup bio zabranjen. Mnogi smo kradom otvarali bavule, komode i kutije s kotonjadon ili ćupterom visoko na vitrinama. Mirisi lovora, anisa, amareta, cimeta, klinčića i naranče, mađijali su naša ćula, navodili na grijeh, osiromašivali zdjele, frutjere i tortijere. Mati kao mati, ta naša divna Imotska mati, samo bi prozborila: „Opet miš po tinelu“. A onda bi se kao ćarolijom dopunile zdjele iz kutija zaključanih u sobni ormar. Često bi na kuhinjskom stolu jutrom osvanuli ti divni biškotini našeg kraja, veoma zvučna imena Priko špahera. Topili su se u ustima kao dekot. Grad je imao ariju nabivenu mirisima. Kroz ulice, skaline i đardine čula se “muzika” teća, rostjera, gvantjera i miris svježe pržene kave. Čule su se i božićne pjesme, upjevavanje grlenih tenora, soprana kao probe crkvenog zbora, djelića Imotske Božićne bajke. A onda osvane dan koji ti jutrom ubrza puls, da nevjerojatnu brzinu u nogama, spretnost u rukama, volju da bor bude najljepši, Betlehem bogato “načičkan” ovčicama, opet ukradeš poneki bombon sa bora, a papir zaviješ u prvobitni volumen sa najnaivnijim osmjehom prevaranta. Badnjak. Post i nemrs. Tko nije volio bakalar, kruh i voda, misionarski do popodnevnih fritula. Pune “lavadurice” kuglica nestajale su u trenu, a na šećeru se nije štedjelo. Noć je nosila čaroliju. Tiha noć, Sveta noć. Blaženstvo prosuto po ulicama, skalinadama, kućama, dvorištima. Slijevale su se grupice prema crkvi svetog Frane, te noći bila je pretijesna, pa su zidići Šamatorja bili prepuni kao i ulice. Biti u zboru bila je neopisiva privilegija. Napuniš džepove cukarinima i neometano kroz prepunu crkvu u kor. A gore časna Henrika, orgulje, note i murvina šiba. Blažen je bio tko bi dobio zadatak napumpavati zrak u orgulje. Mogao se omrsiti blagom skrivenim u džepovima. Pogled sa kora na crkvu bio je veličanstven, izlazak nekoliko fratara u najljepšim misnicama, ministranata prepune oltarne skale, i onda fra Vjeko i još dvojica na izlazu iz Sakristije. Crkvena zvona bi zazvonila, zapjevao bi zbor na zvuk orgulja. U ponoć se Bog rodi Nebo zemlju prosvijetli…..To nestvarno, božansko ozračje, opipljiva sreća u zraku i čovjeku. Vjerujem da je i danas tako, meni nedostaje, jer bilo je bajkovito, čarobno, nestvarno. Nakon Ponoćke čestitanja, ljubljenja i veselje po ulicama. Svi su svima sve oprostili, zaboravili i Na dobro Vam došlo Novo lito. Božić je okupljao obitelji pa su mnogi imali rijetku priliku da se svi nađu oko stola. Trajao bi ručak do večere, smijeh je odzvanjao, pisma se orila, kuckanje čaša i svjetla do dugo u noć. A sutra, sutra će doći prijatelji i rodbina, možda ćemo mi k njima. Svejedno, Božić u nama biti će do novog Božića, novog okupljanja, novih slika u albumu koje nikada izblijediti neće. Ne mogu, jer i kad nismo tamo, imotski Božić je sa nama, naša sjećanja, radosnica njime popunjena, u Svijet ponesena da bi nas k njemu vratila, sjećanjem. Svima Vama koji u njemu svetkujete i svim
ljudima Sretan, čestit i blagoslovljen Božić, zdravlja, mira i radosti, obilje Božje milostivosti od nas koji palimo božićne svijeće daleko od našeg Grada, ali rafioli, imotska torta, pašticada, kapurali i sve ono čemu nas tradicija obvezuje je pred nama, i onom najvažnijem Obitelji, tri, četiri generacije, u zajedništvu pred treptajem svijeće ujedinjeni u bliskosti sa željom da tako bude zanavijek. Komadić kruha u crnom vinu za pogasiti svijeću i da štipne najmlađi da ga “grla” ne ulovi. Sigurno da će taj ćasak njegove „važnosti“ nositi u srcu i prenijeti ga potomcima. Bogatstvo ljudi neizmjerno, čuvajući običaj mi istinski živimo za bolje sutra, jer ćemo umijeti oprostiti, prijateljevati i posrnulu ruku pružiti, tuđoj sreći se radovati. To je naš bio poklon ispod bora, proslijedimo ga.
Mercedes Ceda Marinković
Mercedes Ceda Marinković izradila je slastice na fotografiji, u frutieri rafiole, vanil kiflice, kakao i priko špahera, bijele badem medenjake sa guljenim bademema te naranču sa klinčićima, božićnu jabuku sa novcima i cimetom kao neizostavnom dekoracijom blagdanskog stola.