Pavao Paolo Bitanga sin Andrije rođen je u Runovićima 10. svibnja 1786. godine, a umro je u Imotskom 21. siječnja.1864. godine. Kako je Pavlov stric bio fra Fortunat Radovinović (poslije Bitanga) župnik u imotskom samostanu od 1781. do 1786. godine te gvardijan od 1791. do 1792. godine, pod njegovim utjecajem završio je Franjevačku gimnaziju u Sinju, ali se nije zaredio te napušta Runoviće. Stoga se 1805. godine doseljava u Imotski kao prvi Runovićanin u kuću ispod Volta koju mu je kupio otac. U Imotskom se 1816. godine vjenčao za mještanku Cattarinu Cellan,  Katu Čelan, Nikole, zvanu Kata Cekinarica s kojom je imao tri sina i pet kćeri. Pavlovi sinovi su: Frane Francesco (1818.-1887.), službenik u poreznom uredu u Imotskom oženjen za Anamariu Nani (1824.-1878.), Andrija Andrea (1820.-1878.), državni službenik u Zadru oženjen za Rosu Papucia (1827.-1864.) i dr. Augustin Jago (1841.-1912.) oženjen za Mariettu Lusnik (1853.-1905.). Pavlove kćeri su: Lucia (1823. ) udana za Jozu Raku, Annamaria (1828.) udana  za Andriju Tripala, Cecilija (1830.) udana za Andriju Vrdoljaka, Venanzia (1833. ) udana  za Domenica Truccolo i Angela Nina (1836.-1914.) udana za Mihovila Mišu Vrdoljaka. Potomci Pavla Bitange su preko ženidbenih veza njegove djece rodbinski povezani sa gotovo cijelim Imotskim.
Pavao je za početak 19. stoljeća bio pismen i školovan čovjek, a kako je uz to bio pametan, počeo se baviti posebnom trgovinom u kojoj se brzo snašao. Naime kupovao je zemlje i terene koji su bili djelomično pod vodom, pa ih je dobivao vrlo jeftino, a predviđao je da će oni vremenom presušiti, pa će onda on i naročito njegovi nasljednici od toga imati velike koristi. Poznata je njegova uzrečica koja se prenosi u obitelji generacijama: “Kupuj zemlje dokle okom možeš vidjeti, a kuću da glavu možeš sakriti”. Pavao Bitanga je bio prvi u Imotskoj krajini koji nije bacao kukurozovinu poslije runjenja zrna, nego je koristio kao gorivo te su njegov “izum” brzo prihvatili svi ostali. U usmenoj predaji obitelji do danas je sačuvano da je Pavao pomagao novčano i na drugi način hajducima koji su se pojavili kao jedini oblik otpora protiv Osmanlija na području Hercegovine i Bosne u doba slabljenja Turskog Carstva. Tako se Pavao Bitanga i sam znao provući duboko u njihov teritorij da bi osobno odnio pomoć preobučen u ženu radi opasnosti po svoj život. Sačuvana je i zgodna anegdota po pričanju Pavlovog unuka dr Pave Radovinovića svojim unukama kad bi ih podučavao o tome što je ispravno postupanje (kad bi ručak kasnio). Naime ručak u Pavlovoj kući morao je biti na stolu točno nakon što zvono na imotskoj crkvi oglasi podne. Pavao bi tada došao kući i ako bi supruga Kata koja je vodila veliko domaćinstvo slučajno kasnila sa ručkom on bi jednostavno uzeo bronzin sa vatre, stavio bi ga na bijeli stolnjak, glasno bi se prekrstio i počeo jesti bilo jelo gotovo ili ne.