Je li Imotska torta – Makarana?

Je li Imotska torta – Makarana?

Teško bi bilo danas zamisliti neku svetkovinu, rođendan, imendan, krštenje, vjenčanje, a da se na svečarskom stolu ne nađe i Imotska torta. Ne znamo tko ju je i kada prvi napravio, niti tko je prvi zapisao recept, ali svi znamo da je to jako stara tradicionalna imotska slastica. Mnogi je danas rade, međutim svaka domaćica ima i neku svoju malu tajnu koja se prenosi unutar obitelji s koljena na koljeno.
Makarani imaju svoju tortu, Makaranu, vrlo sličnu našoj, ali su je, za razliku od nas, uspjeli bolje promovirati i napraviti od nje makarski brend.
Makarska i imotska torta razlikuju se tek u nijansama. Imotska se torta reže na fete, Makarana na romboide. Mi tortu ukrašavamo oguljenim bajamima na sjecištima traka, Makarani bajame zabadaju u kremu na površini. U nadjevu imotske torte naći će se bajam gorkić. Kod Makarane čokolada i džem.
Međutim, ove dvije torte imaju i jednu carsko-kraljevsku poveznicu. Naime, priča se da je makarska torta bila servirana saksonskome kralju, koji je izuzetno zadovoljan tortu krstio Makarana. Imoćani su prilikom posjete cara Franje Josipa Imotskome 1875. godine počastili cara svojom tortom, koja je za tu prigodu napravila gospođa Katina Gjamonja. Car je bio oduševljen pa su mu Imotsku tortu i kasnije slali u Beč povodom careva rođendana. Zato Imotska torta, za razliku od Makarane, na rubovima ima roščiće koji simboliziraju krunu.
Spomenimo i jednu anegdotu koja povezuje ove dvije torte na specifičan način. Šjoru Ređinetu pl. Ivanišević (1880.-1963.), udovu dr. Bartula Vrankovića, zamolila je njezina sluškinja da joj pomoću svojih veza pomogne spasiti nećaka iz talijanskog zatvora. Šjora Ređineta je u svome naumu uspjela, a kao znak zahvalnosti željela je odgovornome policijskom službeniku poslati makarsku tortu. Ali u to ratno doba, vrijeme gladi i opće oskudice, improvizirala je kako je u takvoj situaciji mogla: malo bruštulanih bajama, poprženo kukuruzno brašno, mast, Kneipp, rakija…
Nećak je oslobođen zatvora pa je donio gospođi sljedeću poruku:
Egr. Contesa Reginetta!
Pašticerka Vam dobra nije, al ribella sunce grije
Makarana palentu ne jubi – otrnuše moji zubi,
Rakija je za impašt činit, a maraškino za tortu začinit,
Čikolatu volim čuti, od Kneippa me proliv muti,
Mast i maslo nije u isto, u štumku mi gadno vrije.
Pitate me kako ricetu znam, draga šjora Ređe, od Polaccovih sam ja!
U none se torta ila, uvik kad je fešta bila. Živili mi!

Ređineta mu je odgovorila: Da sam znala da ste Makaranin poslala bi Vam “Imotsku tortu”

Poštovana šjora Ređineta, ne sviđa mi se što ste na ovaj način omalovažili Imotsku tortu, jer ona to ne zaslužuje. Ne znam gdje Vam je sada duša, ali sam Vam beskrajno zahvalna, ako ste Vašom tortom, bez obzira kako je nazvali, spasili jedan mladi život!

Na fotografiji su rodela i nožice iz 19. stoljeća koji su pripadali Hedvigi Edi Vučemilović (1847.-1914.). Rodela kojom su se rezale trake za imotsku tortu i nožice u formi guske čijim su se vrhom pravile rupice u koje bi se uboli oguljeni bajami posuđivale su se po cijelom Imotskom.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Svilarstvo u Imotskom

U našoj staroj imotskoj kući nalazi se jedan veliki baul, drveni sanduk, prepun raznoraznih dokumenata, nacrta imotskih kuća, izrezaka iz novina, pisama, dopisnica, fotografija poznatih i nepoznatih osoba. Prevrćući to blago i tražeći pjesmu o Bazani naišla sam na jednu dopisnicu iz 1938. godine, gdje meni nepoznata osoba iz Splita moli moju nonu Antonjetu Vučemilović u Imotskome da joj pošalje sjemenje za svilce koje u Splitu nikako ne može nabaviti. Svila je oduvijek bila vrijedan i skup materijal. Prema nekim izvorima svilarstvom su se bavili stari Kinezi prije 5000 godina i držali monopol na proizvodnju svile. Prenošenje jajašaca u druge zemlje bilo je zabranjeno pod prijetnjom smrtne kazne. Ipak se nakon nekog vremena uspjelo prokrijumčariti ovu tehnologiju u Japan, zatim u Carigrad pa u Grčku. Arapi su prenijeli sjeme u Španjolsku, a odatle se uzgoj svilca širi po Europi. U knjizi “Dalmacija i njena narodna umjetnost” autorica Natalija Bruck-Auffenberg, danas nažalost neopravdeno zapostavljena, tvrdi da je u Dalmaciji svilarski obrt postojao već u 9. i 10. stoljeću. Spisateljica ove knjige, kao velika ljubiteljica narodne umjetnosti, putovala je Dalmacijom uzduž i poprijeko obilazeći najzabitnije krajeve Zagore i Primorja sakupljajući podatke o narodnim običajima, odjeći, obući nakitu. Ona navodi da se krajem 19. stoljeća zadarska plemićka obitelj grofova Borelli u svom ljetnikovcu u Filipjakovu intezivno bavi svilarstvom. Antonjeta Pelicarić Vučemilović, rođena Filipjanka, dolaskom u Imotski prenosi svoje znanje o uzgoju svilca onima koje zanima. Međutim kada u Imotski stiže agronom Vučenović, koji nabavlja sve što je potrebno za uzgoj svilene bube te sa Antonjetom Vučemilović po koju dolazi kočijom obilaze, savjetuju i dijele sjemenje po selima Imotske krajine, svilarstvo je procvalo. Od svilenog konca pletu se šalovi, papučice za djecu, tkalo se platno za odijela, haljine, košulje za narodne nošnje…..Kao što vidimo iz ove dopisnice u Splitu se tek počinju baviti proizvodnjom svile pa pomoć traže u Imotskom, gdje je u to vrijeme svilarstvo već dobro razvijeno.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Dinko Štambak i prijatelji u Imotskom 6. listopada 1982. godine

Dinko Štambak, hrvatski književnik i prevoditelj sa prijateljima u Imotskom ispred Krisove Gradske kavane 6. listopada 1982. godine. S lijeva sjede: Janko Petyo, Luka Čelan, Jozo Štambak, Dinko Štambak, Mile Vilenica i Mile Štambak. Prošlo je 29 godina od smrti velikog Imoćanina Dinka Štambaka (Dolac Donji, 21. srpnja 1912.- Pariz, 24. travnja 1989.) čija osobna i profesionalna biografija možeposlužiti kao scenarij za film. Dinko Štambak, Imoćanin s pariškom adresom, družio se s brojnim intelektualnim i umjetničkim velikanima svog vremena, ali Imotski i uspomene na njega zadržao je na posebnom mjestu te je u zbirci priča “Oko Modrog i Crvenog jezera” vrlo slikovito opisao Imotski iz vremena svog djetinjstva nostalgičnim pripovjednim osvrtom na prošla vremena, ljude i običaje jednoga grada kojim se ne mogu pohvaliti ni mnogo veće i bogatije sredine od imotske.
Daje se tekst o Dinkovom boravku u Parizu koji je kompilacija dnevničkih zapisa u 80 bilježnica tijekom otprilike 35 godina. Dio zapisa svojedobno je objavljen u sarajevskom listu Oslobođenje, a ostalo je preveo Dinkov nećak Nikola Štambak.

DINKO U PARIZU

Dana 18. studenoga, nedjeljnog popodneva, oko tri sata, dok je kasno jesensko sunce obasjavalo grad koji sam prvo ugledao kroz avionski prozorčić, spustili smo se u Le Bourgetu, udaljenom „od svetog grada koji je zasjao na Zapadu“ (Rimbaud) dvadeset kilometara. Bilo nas je dvanaest studenata, ja najstariji, a stotinjak drugih doći će na sam dan Božića iz svih republika druge Jugoslavije.
Iz Le Bourgeta, koji se od onog vremena premetnuo u gradić, autobus nas je prenio u Pariz. Veliki bulevari, prilazi i trgovi bijahu puni šetača; kasno jesensko sunce izmamilo je iz kuća sve živo, na terasama velikih bulevarskih kavana sjedilo je veliko mnoštvo. PARIZ!
Prvu noć proveo sam u Latinskoj četvrti (Quartier latin), u svratištu nasuprot pučkoj školi. Sutradan, s nekim našim studentima, prešao sam u Đački grad (Cité Internationale Universitaire de Paris), u četrnaestom okrugu Pariza. Grad zato što se sastoji od domova koje za studente izgradiše ne samo Francuzi, nego i brojni narodi s raznih kontinenata.
Pariz sam dobro poznavao iz knjiga i iz razgovora s Tinom Ujevićem. Prve šetnje Parizom činile su mi se šetnjama po ulicama koje sam napustio prije nekoliko godina. Prepoznavao sam Pariz, ali takvo osjećanje i doživljavanje grada prvi put viđena, ne izuzima ni najmanje doživljaj novog. Otvorenom gradu otvorio sam svoje oči, duh. Ulazi!Međutim, dublje upoznavanje grada počinje kad ulaziš u život svih kad, recimo, problemi tvog djeteta postaju tvoji problemi; prije toga si došljak, turist, čep koji nosi voda; a kad su brige grada postale tvoje brige, turist je nestao da bi ustupio mjesto stanovniku. Pjenušav šampanjac zamijenilo je oporo vino svakidašnjice.
Prvih dana, tjedana i mjeseci nahodao sam se po Parizu, zalazio u najzabačenije četvrti, kretao u predgrađa i mjestanca oko Pariza, mnogo sam prosjedio na obalama Seine dok su prolazili šlepovi natovareni pijeskom. Želja da upoznam grad, zatim knjiške, artističke, filmske i ostale reminiscencije, podžigala mi tabane.
Željan pravog Pariza, uselih se dva-tri mjeseca nakon dolaska u mansardu na šestom katu, u blizini Bulonjske šume. Na šestom katu – ulaz: stubište za služinčad – sobičak do sobička, sve same kuharice, služavke, kućne pomoćnice i ja. Prozora u mom sobičku nije bilo, nego okruglo „volujsko“ oko s kojeg sam ipak mogao, kad bih ispružio vrat, vidjeti šumu pod snijegom, šumu u cvatu i pod prvim zelenim lišćem.
S proljeća 1947. i nastanio se u slavnoj četvrti Saint-Germain-des-Prés. U središtu svijeta, tako nam se činilo, jer tu je sve brujalo od nove filozofije, egzistencijalizmom zvane, omladina Francuske i svijeta grnula je ovamo kao u obećanu zemlju zabave, iživljavanja, uspjeha. Moj hotelčić, s dva niza prozora podosta uskih, dizao se na pet katova. U prizemlju bar, sobice tijesne, odvojene jedna od druge tankim zidovima, žičani krevet, stočić, stolac klimav, lavor; voda na katu, zahod na katu više; nalazio se u Rue de Buci, u srcu kvarta. Kvarta što se pročuo diljem svijeta po filozofiji, točnije po književnim djelima Sartrea, još točnije: po osebujnom, donekle i libertanskom, da ne kažem raskalašenom životu omladine koja je shvatila egzistencijalizam kao opravdanje svih sloboda i oslobođenja.
U proljeće 1948. napuštajući hotelčić u ulici de Buci, gazde mi dopustile da ponesem žičani krevet, stolić i stolac. Ja sve to na kolica koja sam najmio i dogurao u Rue de la Sourdière. U mojoj mansardi na petom i po, kad je padala kiša , bilo je kiše i na mom krevetu. Po krevetu i oko njega namjestio bih nešto lonaca i tanjura. Glazba kiše. Srce bijaše toplo, za kišu lako. Nije bilo tužno u mansardi, naprotiv. Mnogi su mi zavidjeli, jer tko ima mansardu, ima sve slobode. Mnogo tihih večeri, i dana i noći, doživjeh u toj potkrovnici s koje gledah kupolu svetog Roka, cvijeće na prozoru mlade susjede, nebo, oblake. U mansardu sam uveo i ženu koja donese u prćiju kišobran, pa bilo suvlje; vjenčali smo se krajem prosinca 1949. Teška srca napustio sam mansardu i ustupio je mladom radničkom paru koji je do tada stanovao u pravoj rupi, do mene.
U Latinskoj četvrti, u kojoj smo od veljače 1951, ulica je kozmopolitska. Kućice na četiri kata, odnosno tri s potkrovnicama. Stanovnici kuće – jedan zid je iz dvanaestoga stoljeća – većinom stranci. U samoj uličici – Rue Thouin – grčki i vijetnamski restoran, talijanska postolarija, armenska crkvica, a na obližnjem trgu de la Contrascarpe danju i noću bruji od stranih jezika.

Izvor: Fotografija i tekst Dinko u Parizu, Nikola Štambak

 

Bajka o jezeru

Imoćani su već dosta zabrinuti zbog Modrog jezera koje je presušilo prije gotovo tri mjeseca 18. rujna 2017. godine i zato željno iščekuju kiše koje će ponovno dovesti vodu u biser Imotske krajine. Pročitajte prekrasnu bajku prof. Gordane Rako Radić o presušenom jezeru i kako opet ljudi mogu biti zajedno sa svojim jezerom.

BAJKA O JEZERU
Bijaše jezero duboko poput tajne, skriveno kao ljubav, a ljudima koji življahu na njegovoj obali, važno poput zdravlja. Zrcalilo se u pogledu svakog čovjeka čije večernje molitve završavahu riječima: Bože, daj da sutra opet osvanem na njegovoj obali. Tako to čudesno jezero polako uđe u san svih ljudi, a jednoga dana i u bajku samu.
U bajci jezerske pećine naseliše dobri i zli čini. Dobri čini imadoše svoje dane i njih ljudi lako poznavahu. Umivajući se jezerskom vodom u te dane, postajahu i oni sami dobri.
Zli čini pak ugibaše se ljudima, biraše tajne putove svojim djelima i samo sumavahu kako bi kakvo zlo načinili. I oni imadoše svoje dane i kako god bi dobri ljudi dolazili da se napoje ljepotom svoga jezera, oni bi im znali nauditi. Ni djecu koja se svečano spuštahu do njegove vode, nisu puštali da je dodiruju svojim dlanovima.
Kažu da su zbog zlih čina u jezerskoj vodi viđana svakojaka nemila čudesa. Pričaju da se noću njegovim liticama razlijegao bolan plač. To plakaše jezero samo jer nije htjelo pripadati nijednom zlom stvoru ni nestvoru, pa bio on i najzačaranijeg obličja.
Ali jedne noći začuju ljudi strašan huj vjetra i tres kamenja. Te noći, kažu, bijaše vrijeme zlih čina jer ujutro ne nađoše jezera, nego samo razjapljena, suha usta zemlje. Kažu da je zla ruka iskopala duboke rupe u zemlji i pustila da kroz njih isteče sva srebrna jezerska voda. Ljudi ostadoše ošamućeni. Nijema pitanja zaredaše suhim jezerskim kotlom, a onda se dosjetiše. Poći će u potragu za izgubljenom vodom i njome opet napuniti ispražnjeno vjedro zemlje.
Da bi uspjeli, kažu, morat će sobom ponijeti zovnice pune ljubavi i izmoliti tajne ponornice da im vrate bajku u kojoj će opet biti zajedno sa svojim jezerom.
Pođite i vi u potragu za tom bajkom. Ona se krije u tajnim planinskim pretincima i u vašim srcima.

Fotograf: Nikša Smoje

Web stranica Stari Imotski na blogu Paula Bradburyja

Pročitajte blog o novobjavljenoj stranici gdje možete pratiti najpopularnije objave s Jagul Wine Cellar. Hvala Paul Bradbury

Posted by Jagul Wine Cellar on Friday, 11 September 2015

Zanimljiva povijest jedne imotske obitelji i njihove kuce

projekt kuca imotski

Povijest obitelji Radovinovic Jagul i njihove kuce u Imotskome objavljena na stranici Imotski svitnjak

http://www.imotski-svitnjak.com/index.php/iz-povijesti/item/149-zanimljiva-povijest-jedne-imotske-obitelji-i-njihove-kuce

Dr. Augustin Jago Bitanga (1841. – 1912.) vjenčao se u Splitu 1879. godine sa  Marietom Lusnik (1853. – 1905.) te je po dolasku u Imotski sa suprugom stanovao u kući ispod Volta  nasljeđenom od oca Pavla Paola Bitange. Kako se dr. Augustinu do 1891. godine rodilo sedmoro djece (dvoje je umrlo) stara kuća postaje tijesna i on odlučuje sagraditi novu, a u njoj je rođen 01.11.1893. godine poslije 5 kćeri sin Pavao Ante Mate.

Dr. Augustin sagradio je obiteljsku kuću u Imotskom, po projektu izrađenom u Imotskom 1879. godine (moguće da je konzultiran bečki arhitekt Haller jer postoji i varijanta projekta koja se čuva u obiteljskoj arhivi), te se kuća gradila od 1891. do 1892. godine dužine 23.60 m, te širine 15.40 m.
Uz kuću su po projektima (u arhivi) sagrađene i gospodarske zgrade (zgrada u kojoj je bilo skladište zobi i sijena, gospodarskih potrepština i poljoprivrednih strojeva te zgrada u kojoj su bile štale za goveda i konje).
Nova kuća sagrađena je izuzetno komforno te je i za današnje vrijeme velebna građevina koja predstavlja ures Imotskog. Kuća je položena kaskadno zbog nagiba terena, ima tri etaže iznad ulice te dvije ispod razine ulice. U podrumu kuće duboko pod zemljom prostire se vinski podrum dužine 19.80 m, 8.20 širine i visine 5.40 m sa pet prostorija međusobno povezanim sa kamenim svodovima (ćemerima), a u podrum se silazi kružnim kamenim stepenicama iz prizemnog stana. Kako se najveće bačve nisu mogle spustiti kroz vrata u podrum, spuštale su se kroz otvor u podu tzv. bocca porta koji se zatvarao drvenim vratnicama u prostoriji iznad (nekadašnjem spremištu, a danas radnom dijelu Vinarije Glavota). U jednoj prostoriji podruma nalazi se mala prostorija tzv. ledenica sa hrastovim vratima širokim metar u kojoj su se pohranjivali blokovi leda koji su uz pomoć mazgi dopremani sa Biokova. U podrumu su se i u jednom manjem dijelu ograđenim mrežom kao i danas čuvali pršuti prije toga osušeni u potkrovlju kuće obješeni na 50-ak kuka (kuke i danas sačuvane).
Interesantno je spomenuti da su se pri gradnji kuće svodovi urušili pa je dr. Augustin nakon dugog traženja ponudio uz plaćanje i svoje najbolje zemlje u polju onom majstoru kamenoklesaru koji bude uspješno sagradio svodove. Konačno kamene svodove sagradio je majstor Mijo Milas Lisica iz Zmijavaca. (Milasov praunuk kaže kako se priča o Jagulovim ćemerima  prenosila usmenom predajom od pradjeda iz generacije u generaciju).
Na cijeloj sjevernoj strani kuće smještena je čatrnja širine 3.30 m, dužine  23.20 m, zapremnine 438,3m3 i dubine 5,725 m te je na taj način kuća bila opskrbljena vodom. Stan obitelji dr. Augustina bio je rapoređen preko polovice prizemlja te izuzetno luksuzno namješten. Spavaće sobe i radna soba bile su opremljene namještajem od orahovine naručenim i dopremljenim iz Venecije uglavnom i danas sačuvanim te ostalim ukrasnim predmetima. Dr. Augustin je imao veliku zbirku knjiga koje je rado naručivao (bio je prvi predsjednik Hrvatske čitaonice u Imotskom), a bile su smještene u posebnim biblotečnim ormarima u bibloteci. Kuća je imala kupaonicu i za ono vrijeme vrlo rijetko sustav bojlera i kade, a voda se grijala loženjem (bojler i kada pohranjeni su danas na šufitu kuće). Kuhinja i blagavaonica su bile u suterenu kuće kao i pomoćne prostorije (skladištenje hrane i žita). Kuhinja je imala poseban ulaz za sluge koji je i danas u funkciji i tu su se pripremali slijedovi jela, a iz kuhinje bi se ložila kalijeva peć smještena u blagavaonici tako da bi obitelji dr. Augustina bilo ugodno u vrijeme objeda. U jednoj prostoriji prizemlja bila je svakodnevno organizirana nastava za Augustinove kćeri, koju su im držali privatni učitelji. Dr. Augustin kao općinski liječnik Imotskog i privatni liječnik okulist imao je ordinaciju sa čekaonicom smještenu u kući sa posebnim ulazom sa istočne strane kuće.
Augustinov sin Pavao nakon vjenčanja 1923. godine sa Marijom Franceschi suteren je preuredio u stan koji je i danas nakon 90 godina ostao gotovo nepromjenjen, te je sačuvao svoj izvorni oblik. Stan je opremljen kuhinjom, blagavaonicom, smočnicom (šavrarobom), tinelom, spavaćom sobom, gostinskom sobom, sobom (kamarom) za dadilju, bibliotekom i radnom sobom, kupaonicom i skladištem, a povezuje ih dugački hodnik. Sve prostorije su i danas opremljene autentičnim namještajem i ukrasima. Zimi se stan dobro grijao jer je svaka prostorija imala peć, a održavale su ga 2 sobarice.
Ispod kuće su kaskadno smješteni vrtovi na površini više od hektara u kojima su bili ružičnjaci, te zasađene voćke i drugo raslinje s bezbrojnim suhozidovima i uređenim šetnicama. Vrtove je između dva svjetska rata dodatno uređivao dr. Pave Radovinović  potrošivši značajna financijska sredstva. Tako je u vrtove proveden sustav navodnjavanja i izgrađene kamene kade za svakog člana obitelji za ugodna „banjanja“ ljeti. (Danas su vrtovi uglavnom zapušteni, ali ih baštinici planiraju postupno urediti i koliko bude moguće vratiti prvobitni izgled).
Podrum kuće Radovinović Jagul od 2012. godine iznajmljen je Vinariji Glavota koja u prostorima podruma pohranjuje svoja vina te ih prezentira grupama turista i zainteresiranih osoba. Baštinici obitelji su odlučili podrum dati u zakup jer nitko ne živi u Imotskom, a htjeli su na neki način vratiti život u vremenom zapušteni podrum jer kako je rekla  naša majka Anka Radovinović Tonković: „Kuća bez ljudi umire“.
Nakon II. svjetskog rata kuća dr. Pave Radovinovića je nacionalizirana (kao i dr. Pavine kuće ispod Volta i Pjace). U posjedu obitelji ostalo je prizemlje i suteren kuće, te dio vrtova ispred kuće. U druge stanove naprosto su useljeni stanari odnosno više različitih obitelji. Uz velike napore i znanja našeg oca Slavka Tonkovića kuća je vraćena obitelji 1970. godine, a stanari postupno iseljavani. Nakon smrti dr. Pave Radovinovića (1985.) kuća se 1986. godine ponovno pokušala oduzeti (neviđeni pravni cirkus i doslovno pokušaj otmice) međutim bezuspješno, tako da danas u kući nema zakupoprimaca (osim jedne obitelji koji su i kućepazitelji) već je cijela kuća sa svim pripadajućim vrtovima u vlasništvu baštinika obitelji.

Kratka biografija članova obitelji Bitanga Radovinović koji su imali značajnu ulogu u društvenom i gospodarskom životu, te su ispisivali povijest grada Imotskoga u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća.

Pavao Paolo Bitanga

Pavao Paolo Bitanga sin Andrije rođen je u Runovićima 10. 05.1786. godine, a umro je u Imotskom 21.01.1864. godine. Kako je Pavlov stric bio fra Fortunat Radovinović (Bitanga) imotski gvardijan, Pavao je završio Franjevačku gimnaziju u Sinju, ali se nije  zaredio, te se 1805. godine doseljava u Imotski kao prvi Runovićanin, a otac mu kupuje kuću ispod Volta. U Imotskom se 1816. godine vjenčao za mještanku Katu Čelan pok. Nikole s kojom je imao tri sina i pet kćeri. Pavlovi  sinovi su: Frane Francesco (1818.-1887.), službenik u poreznom uredu u Imotskom oženjen za  Anamariu Nani (1824.-1878.), Andrija Andrea (1820.-1878.), državni službenik u Zadru oženjen za Rosu Papucia (1827.-1864.)  i dr. Augustin Jago. Pavlove kćeri su:  Lucija rođ. 1823. god. vjenčana za Ivana Raku (Nikolin otac), Marija Ana rođ. 1828. god vjenčana za Andriju Tripala (Josipov otac), Cecilija rođ. 1830. god  vjenčana za Andriju Vrdoljaka (Luiđijev otac), Vancija rođ. 1833. god. vjenčana za Domenica Truccolo (Remigov i Fabjanov otac) i Angela Nina rođ. 1836. god. vjenčana za Mihovila Mišu Vrdoljaka (Milkin i Ljubin otac). Potomci Pavla Bitange su preko ženidbenih veza njegove djece rodbinski  povezani sa gotovo cijelim Imotskim.
Pavao je za početak 19. stoljeća bio pismen i školovan čovjek, a kako je uz to bio pametan, počeo se baviti posebnom trgovinom u kojoj se brzo snašao. Naime kupovao je zemlje i terene koji su bili djelomično pod vodom, pa ih je dobivao vrlo jeftino, a predviđao je da će oni vremenom presušiti, pa će onda on i naročito njegovi nasljednici od toga imati velike koristi. Poznata je njegova uzrečica koja se prenosi u obitelji generacijama: “Kupuj zemlje dokle okom možeš vidjeti, a kuću da glavu možeš sakriti”. Pavao Bitanga je bio prvi u Imotskoj krajini koji nije bacao kukurozovinu poslije runjenja zrna, nego je koristio kao gorivo, te su njegov “izum” brzo prihvatili svi ostali. U  usmenoj predaji obitelji sačuvano je da  je Pavao  pomagao novčano i na drugi način hajducima, te se i sam znao provući duboko u njihov teritorij preobučen u ženu radi opasnosti po svoj život.

Alfonso Maia Bitanga

Alfonso Maia Bitanga (1851.-1925.), sin Frane (brat dr. Augustina) i Splićanke Anamarie Nani koji su uz njega imali još 16 djece (učitelj Anđule, član 1. poznate imotske glazbe Pjerin, Ursulina, Elizabeta Liža). Alfonso Bitanga je bio uspješan i uvaženi Načelnik Imotskog 1898.-1899. godine, te  poznati trgovac. Daje se citat iz Narodnog lista: “Bivšem načelniku Bitangi izjavljeno je priznanje i zahvalnost za njegov dosadašnji požrtvovni, rodoljubni i pošteni rad” .N.L. br. 56. str. 2, br. 64. str. 5, br 65. str. 3. Alfonso Maia Bitanga je bio prvi poznati kapelnik Imotske glazbe osnovane 1875. godine. Alfonso je bio i izuzetno dobar upravitelj Jagulovih imanja dok je Pavao Augustinov sin studirao pravo u Beču i Grazu.

Anđeo Anđule Bitanga

Anđeo Anđule Bitanga (1863.-1942.) jedan je od slavnih imotskih učitelja, prvi ravnatelj Pučke i Građanske škole u Imotskom sagrađene 1911.godine. Uvijek je nosio lulu sa kamišem od drenovine dužim od metra koju su uz uzvik “Sad sam te ulovio” zapamtili imotski đaci jer je njome dijelio “srdele”.Generacije imotskih đaka nadučitelj Anđule obdario je velikim znanjem osobito o razdoblju antike. Fra Vjeko Vrčić je zapisao: “Nekada  bi dvojica školskih kolega fra Jako i Anđule poslije podne prošetali Pjacom. U rukama bi nosili štapove kojim bi udarali po tlu.Povirivalo se iz dućana, duboko se naklanjalo dvojici staraca“. Nadučitelj Anđule bio je i učiteljom djeci dr. Augustina, a kako se bavio astronomijom za zvjezdanih večeri u avliji kuće Radovinović davao je prve poduke iz astronomije djeci dr. Pave Radovinovića.

Dr. Augustin Jago Bitanga

Dr. Augustin Jago Bitanga (04.02.1841.-12.02.1912.) najmlađi sin Pavla Bitange. Augustin je u Splitu završio klasičnu gimnaziju 1862. godine, a u Padovi  na “Facolta di medicina e chirurgia di Re Universita di Padova” završio je studij medicine diplomiravši 1870. godine. Dr Augustin Bitanga je prvi imotski sin koji je završio studij medicine, te je bio općinski liječnik Imotskog. Vjenčao se u Splitu 11. srpnja 1879. godine sa  Marietom Lusnik (1853. – 1905.). U njihovom braku rođeno je pet kćeri: Katinka, Antonia, Zorka, Milena i Slavka, te jedini i najmlađi sin Pavao Ante Mate. Dr. Augustin  Bitanga uvijek se isticao kao hrvatski rodoljub, te je sudjelovao u svim političkim aktivnostima. Bio je predsjednik Hrvatske narodne stranke, predsjednik Hrvatske čitaonice osnovane i svečano otvorene 1875. godine u Imotskom, delegat za sjedinjavanje Hrvatske i Dalmacije. Prijateljevao je sa suvremenicima i političkim istomišljenicima kao što su don Mihovil Pavlinović, don Josip Vergilije Perić, nadbiskup barski Šimun Milinović, učitelj Martin Pera i drugi. Dr. Augustin je od 1871. godine uz Nikolu Miroševića bio i predstavnik škola u Imotskoj krajini te je izdašno financirao gradnju škola u svom zavičaju, a ponajviše je radio na opismenjavanju. Usmenom predajom u obitelji poznato je da je dr. Augustin ustupio svoju kočiju okovanu srebrom caru Franji Josipu I. za vrijeme posjeta Imotskom 1875. godine.
Povjesničar prof. Ante Ujević je u 2. izdanju knjige “Imotska krajina” (1991.) dr. Augustina Bitangu uvrstio u istaknute i ugledne ljude Imotske krajine cit:
…Dr. Augustin Bitanga dolazi, uz ostale, u red imotskih rodoljuba. Rodio se u Imotskom 04. lipnja 1841., gdje je i umro 5. veljače 1912. Bio je općinskim liječnikom i tu dužnost savjesno vršio te kao čovjek plemenite duše bio voljen od naroda Imotske krajine. Bio je i predsjednikom Hrvatske stranke, pobornikom i pristašom M. Pavlinovića u borbi za narodni prepored svoga zavičaja…
Nadalje se  izdvajaju  citati iz 1. izdanja knjige “Imotska krajina”  (1953):
…Godine 1895. Imotska Krajina traži sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. U ime naroda Imotske Krajine potpisani su dr. Augustin Bitanga i dr. Iko Jerković….Kao nezavisni narodni ljudi ističu se dr. Augustin Bitanga kasnije općinski liječnik…..Imotska krajina ove godine gubi (1912.) jednog od uzornih rodoljuba, čovjeka plemenite duše, predsjednika Hrvatske stranke, pobornika i pristašu Pavlinovićeve herojske garde, dr. Augustina Bitangu…

Marieta  Lusnik

Marieta Lusnik (1853. – 1905. ) supruga dr. Augustina Bitange Jagula. Dr Augustin i Marieta upoznali su se u Veneciji na čuvenom karnevalu, a vjenčali su se u Splitu 11. srpnja  1879. godine. Marieta, splitska veleposjednica školovana u Veneciji jedina  je  kći  Antonie Carminati  i Mathiasa Lusnika. Marijetinoj majci Antoniji i baki Gianini Nonveiller Imotski je bio  nepoznati gradić na kraju svijeta i bile su jako  tužne jer su mislile da nježna Marieta naviknuta na gradski način života odlazi živjeti kako su govorile “među hajduke” ; “povera nostra Maria entra nel vivo con hajduci”. Međutim nakon nekog vremena promijenile su mišljenje jer je Marieta bez obzira što je jedva govorila hrvatski  prihvatila i zavoljela  Imotski u koji je  donijela svoj način života, te je  sa dr. Augustinom živjela u sretnom braku u kojem je rođeno pet kćeri i jedini sin Pavao. Po kazivanju Marijetinog sina dr. Pave unucima jednom prilikom je u Imotski došlo dvoje putopisaca Francuza koji su  izgledali sumnjivo te su uhićeni i privedeni na sud koji je bio u kući Marče uz pratnju žandara. Sudac nije razumio neznance te su zamolili Marijetu koja je savršeno govorila francuski da bude tumač. Poslije su spašeni i zahvalni Francuzi umjesto noći u pržunu pozvani na večeru  i konak kod dr. Augustina i supruge Mariete. Marieta je doživila vjenčanje samo kčeri Tonće 1904. godine za dr. Antu Mladinova u Imotskom kada je i organizirala raskošno vjenčanje na kojem su bili angažirani kuhari iz Beča. Marietina majka Antonia Carminati Lusnik nadživila je kćer, te su djeca  dr. Augustina postali baštinici njenih  zemalja i kuća u Splitu i okolici.
Sve kćeri Mariete i dr. Augustina su se udale i napustile Imotski osim najstarije i to Katinka  za dr. Milu Vukovića,  Antonia Tonća za dr. Antu Mladinova  (Josipova brata), Zorka za kap. Niku Cerezina, Milena za dr. Lavoslava Ivančevića i Slavka za dr. Karla Zoreca.

Dr.  Pavao Radovinović (Bitanga) Jagul

Dr.  Pavao  Radovinović rođen kao Pavao Ante Mate  Bitanga  01. 11. 1893 godine, a umro je 25. 09.1985. godine. Dr. Pavao jedini je sin dr. Augustina, a po kazivanju samog dr. Pave  na dan njegovog rođenja cijeli dan su zvonila zvona na crkvi sv. Frane. Završio je Klasičnu gimnaziju u Splitu gdje je maturirao 1912. godine. Te godine umire mu otac i mladi Pavao umjesto željenog studija medicine upisuje pravo na Carskom sveučilištu Franje Josipa I. u Beču da bi se što prije vratio u Imotski gdje je imao i obveze i odgovornosti upravljati kućama i velikim zemljišnim posjedima (za njegove odsutnosti upravitelj je bio rođak Alfonso Maia Bitanga). Pavao nakon tri godine u Beču nastavlja studij prava u Grazu gdje je i diplomirao i doktorirao 1919. godine. Te godine Pavao je svojoj obitelji vratio staro obiteljsko prezime Radovinović. Po povratku u Imotski  radio je kod javnog bilježnika dr. Huga Montija, da bi sam neko vrijeme između dva rata radio kao javni bilježnik, a 1937. godine položio je sudački ispit pred Apelacionim sudom u Splitu. Dr. Pavi je iza II. svjetskog rata bilo zabranjeno raditi kao javnom bilježniku, a istovremeno mu je nacioniliziran znatan dio zemalja i sve kuće (ostavljen manji dio za stanovanje). Da bi omogućio djeci školovanje bavio se poljoprivredom na dijelu zemalja koje su mu ostavljene i održavanjem posjeda. Do tada vrlo aktivan potpuno se povukao iz javnog života i do kraja života se nije htio u ništa uključivati. Za ponudu tadašnje vlasti 10-tak godina iza rata da radi kao sudac na Sudu u Imotskom pod određenim uvjetima nije htio ni čuti. Tek sredinom 1970-ih uz pomoć kćeri Anke i zeta Slavka dr. Pave je počeo dobivati  mirovinu.
Između dva rata u kuću Radovinović dolazili bi svake srijede prosjaci i u avliji kuće su se u velikim bakrama kuhali kukuruz i slani grah jer iza I. svjetskog rata nije bilo hrane. „Pape je htio (po priči kćeri Anke) da ja i Jago dijelimo prosjacima i mi bi guštali, oni su imali male tečice u koje bi im stavljali hranu, poslije su htjeli novac pa bi im svima isto pripremili“
Dr. Pave vjenčao se 15.11.1923. godine za Mariju pl. Franceschi kći Ane pl. Grubišić i pl. Josipa Bepa, te su imali četvoro djece Augustina Jagu (1924.-1999.), Anu Anku (1926.-2012.), Mariju (1929.-2009.) i Zoru (1930.-2005.).
Augustin Jago oženio se za učiteljicu Maru Kusić (1929.) te imaju tri sina Pavu, Tomu i Branka, a svi žive u Švicarskoj; Anka se udala  1952. za dipl.oec. Slavka Tonkovića (1923.-2014.) te imaju šestoro djece Josipa, Jagu, Anamariu, Milu, Branka i Pavu; Zora se udala za dipl.ing. Stipu Roščića (1924.-2013.), te imaju Zdeslava i Mariju koji žive u Švicarskoj.

Marija pl. Franceschi

Marija pl. Franceschi (1899.-1968.) supruga dr. Pave rođena je na Perinuši. Marija je pohađala u Zadru licej sv. Dimitrija, prvu privatnu višu školu gimnazijskog tipa za djevojke iz plemićkih obitelji. Marija je bila višestruko talentirana, prekrasno je pjevala, te su unucima u sjećanju ostale “canzone di Napoli”, bila je jako nadarena slikarica baš kao i njena sestra Mila, te braća Toni, Zane i Frane, te je cijeli svoj život bez obzira na velike obveze kada je god mogla slikala u raznim tehnikama čak i u bolnici, te se bavila umjetnošću na razne načine kroz vezenje, ukrašavanje i dizajniranje. Marija Franceschi je po riječima kćeri Anke bila otvorena za svakoga, a dr.Veljko Vuković, nećak dr. Pave napisao je u svojim memoarima (dosad neobjavljenim) …“dr. Pavina supruga bila je najbolja žena koju sam poznavao“. Slično je naveo i fra Vjeko Vrčić u govoru poslije smrti dr. Pave u kojem se osvrnuo na Mariju govoreći o njoj kao plemenitoj ženi koja je svima rado pomagala.

Anamaria Marušić Tonković