Mila Jukić Juko (1907.-06.04.1972.), voljena dadilja djece i unuka dr Pave Radovinovića 1951. godine u Lugu, Jagulovim barama. Nezaboravna Juko kako smo je svi zvali došla je 1920. godine u kuću Radovinović kao mlada djevojka, siroče bez majke i oca umrlih u strašnoj pandemiji španjole 1918.-1919. godine. Juko koja je i sama prebolila španjolu od koje je imala trajne posljedice ostala je u kući Radovinović u Imotskom gdje je čuvala djecu, obavljala razne domaćinske poslove od ranojutarnjih loženja peći, pomaganja u kuhinji, mužnje krava i svega što je bilo potrebno u velikom kućanstvu. Blaga, tiha, srcana bila je voljeni član obitelji s kojom je provela život i dijelila sve lijepe i tužne trenutke, a u kući Radovinović je i umrla 06. travnja 1972. godine. U mnogim imotskim obiteljima u to vrijeme živjele su cure sa sela koje su čuvale djecu i pomagale u kućnim poslovima. U nastavku se daje dio teksta Gordane Radić iz zapisa „Građanski život Imotskog” o imotskim dadiljama:….Građanski život Imotskoga s kraja devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća obilježile su obitelji različitog staleškog položaja; činovnici i državni službenici različitog tipa, potom trgovci, obrtnici, veleposjednici i posjednici, kulturni i prosvjetni djelatnici, dakle građani po kojima je ova sredina bivala urbanom, bivala grad. U tim obiteljima, osobito onima malo višeg društvenog i imovinskog ranga, primjetna je, pored ostaloga, zanimljiva pojava koja zaslužuje osobit istraživački pristup i pažnju. Radi se o pojavi takozvanih kućnih pomoćnica, mladih djevojaka koje su dolazile iz sela siromašne imotske okolice kako bi u gradu našle posao, pomagale u „gospockim“ kućama u domaćinskim poslovima, a osobito bile korisne u čuvanju djece….. I danas još ima dragocjenih uspomena i priča o služavkama i dadiljama u ovoj sredini jer su te male i velike Mile, Ive, Mare, Matije, Matijice, Jurke, Marijete, …postajale gotovo članovima obitelji u kojima su živjele, a neke od njih dobivale značajno priznanje – grobno mjesto u obiteljskim grobnicama zajedno s onima kojima su služile i s kojima su živjele, a ponekad i imovinsko nasljeđe. Nasreću, neke od njih i danas možemo vidjeti na sačuvanim obiteljskim fotografijama. I što reći? Dobre su, drage, lijepe za svako oko, nezaboravne. Svaka im čast……
Anamaria Marušić Tonković
Fotografija u obiteljskoj arhivi
