Porculanski lavor i vrč iz 1900. godine

Šesnaesta Noć muzeja, koja je u proteklih 15 godina prerasla u najznačajniju manifestaciju hrvatskih muzeja održava se večeras 29.01.2021. godine putem digitalnih kanala komuniciranja. U virtualnom obliku svaki muzej i galerija su ponudili zanimljive materijale. Zavičajni muzej Imotski predstavlja se digitalnom verzijom izložbe “Tripalova vizija Imotskog” koje je autorica Snježana Tonković.
Na fotografiji je nekad obvezni dio inventara spavaće sobe, porculanski lavor i vrč za ulijevanje vode iz 1900. godine u kući Radovinović Jagul u Imotskom

Ulazna vrata na posjed dr Josipa Mladinova

Ulazna vrata sa sjevera na nekadašnji posjed Šoltanina dr. Josipa Mladinova (1869.-1916.) koji je došao u Imotski spletom životnih okolnosti. Dr Josip Mladinov po dolasku u Imotski organizirao je zdravstvenu djelatnost te je u neposrednoj blizini Modrog jezera sagradio krasnu kuću kao i ambulantu koje je ostavio Imotskom. Jedino što je ostalo od ograde imanja načinjene od kovanog željeza jesu ova ulazna vrata sa sjevera sa izrađenim dr Josipovim Inicijalima JM i zapadna vrata koja su služila kao ulaz za kočije i konje. Vidljivi su još samo mjestimično ostaci ograde na zidu koji je opasivao imanje. Južna vrata od kovanog željeza, kao i secesijski okovi na prozorima u prizemlju zgrade te spiralno željezno stubište, prekrasna čipka u željezu (svojedobno na općinskoj licitaciji) koje se prislanjalo uz kuću ambulante i vodilo do vidikovca na krovu, netragom su nestali. Zanimljivo je da mnogi prolaznici ne uočavaju inicijale dr Josipa Mladinova na sjevernim vratima koji imaju i simbolično značenje jer su danas jedini podsjetnik na velikog čovjeka koji je više napravio za Imotski nego mnogi rođeni Imoćani.

Anamaria Marušić Tonković

Imotski ferali šjor Voje Vučemilovića

Svjedoci smo da se posljednjih godina više ulaže u naš grad tako da su ipak vidljivi pomaci nabolje. Nedavno je dovršen projekt rekonstrukcije javne rasvjete u gradu, koji će po mišljenju stručnjaka donositi velike energetske uštede, učinkovit je, ekološki prihvatljiv i imati će duži vijek trajanja. Ugrađeni su foto senzori pa se rasvjeta pali automatski kad se smanji razina prirodnog svjetla. Diljem grada postavljena su 403 rasvjetna tijela s LED štedljivim žaruljama ugrađenim u nove ferale na konzolama ili samostojećim stupovima. Sve je to pohvalno, treba ići u korak s vremenom, tražiti ekonomičnija rješenja jer svjesni smo da je za gradski proračun javna rasvjeta veliko opterećenje i najveći izdatak. Međutim, pitamo se je li trebalo zamijeniti stare ferale, ili ipak ostaviti one postojeće koji su bili davno postavljeni u užoj jezgri grada. Jesu li se mogli samo preinačiti na suvremeni izvor svjetla i tako aktivirati u novoj rasvjetnoj funkciji. Ne smije se zanemariti činjenica da su stari ferali bili unikatni, nisu bili dio neke serijske proizvodnje. Početkom sedamdesetih godina šjor Vojo (pok. Hrvoje-Vojo Vučemilović) dobio je narudžbu za izradu ferala koji će biti postavljeni u starom dijelu grada. Tom poslu šjor Vojo pristupio je studiozno i pedantno onako kao je to samo njemu bilo svojstveno. Svaki feral je napravljen u njegovoj radionici. Sam ih je dizajnirao i osmislio po predlošku starih imotskih plinskih lanterni, a onda ih svojeručno i izradio ugradivši na prednjoj strani svakog ferala grb grada od tankog lima. Osim toga bili su prepoznatljivi i po ravnim staklenim stjenkama od mliječno-bijelog stakla koje je raspršivalo magličasto i diskretno svjetlo. To je davalo poseban slikovit ugođaj te su se izvrsno uklopili u staru ambijentalnu sredinu. Bili su pričvršćeni na konzolama koje je također sam osmislio i napravio. Imoćani su vezani za svoje stare lanterne. Koliko tek dragih uspomena povezuje Imoćane za Vojine ferale, koliko sastanaka i rastanaka pamte te koliko razgovora se uz noćne serenade zbilo pod njihovim svjetlima? Doduše pamtimo i one manje romantične stvari, kad bi neobuzdana mladost razbijala stakla i žarulje na feralima. Zbog takvog vandalizma događalo se da češće nisu bili u funkciji.
Unatoč tomu to su bili, ipak naši ferali. Uklanjati stare ferale iz ambijenata stare jezgre i mijenjati za nove imitacije je promašaj. Novi ferali imaju samo kostur, šuplji su i prazni, nemaju dušu, nisu to više samo imotski ferali, već svačiji. Identične možemo vidjeti u svakoj ulici ili trgu u bilo kojem gradu ili mjestu. Na koncu moramo postaviti pitanje: Tko smije raspolagati-gospodariti sa starim imotskim lanternama? Budući, kako se ovdje radi o unikatnim predmetima, vrijedila bi primjena zakona koja vrijedi za sve umjetnine koje svrstavamo u umjetnički obrt. Ipak, treba priznati, nisu svi Vojini ferali skinuti s fasada, jedan je sačuvan na skalinama Tina Ujevića (nije u funkciji), a drugi je na Vojinoj kući koji još uvijek osvjetljava njegovu ulicu, a ima sačuvan i grb.

Snježana Tonković

Dimnjak na kući Zane Vučemilovića

Na pročeljima starijih imotskih kuća, njihovim terasama ili vrtovima i danas možemo vidjeti ostatke ukrasnih elementa proizvedene u prvoj dalmatinskoj tvornici cementari Gilardi-Bettiza iz Splita. U središnjoj ulici (Pazar) na krovu kuće obitelji Vučemilović (Zane) još uvijek se nalaze dva valjkasto-stožasta dimnjaka proizvedeni u ovoj tvornici. Tvornica ih je proizvodila u razdoblju do 30-ih godina prošlog stoljeća. Međutim, na nekim zgradama u našem gradu očuvani su i drugi elementi proizvodnog programa ove tvornice koja je nudila bogat i raznolik asortiman. Izrađivali su različite figure za uljepšavanje zgrada, dvorišta i vrtova, kao dekorativne vaze, fontane, figure lavova, skulpture žena koje simboliziraju godišnja doba. Većinu tih elementa nalazimo i danas na Mladinovoj kući i u njihovu vrtu. Također su proizvodili ogradne stupiće, čak jedanaest vrsta ograda, za stubišta i terase. Jedna takva kolonada stupića sačuvana je na terasi kuće Colombani. Popularni su bili ukrasni nadvratnici u vidu girlandi s akantom i licima mitskih žena, kojima su se ukrašavali prozori i vrata. Te ukrase možemo vidjeti i danas iznad prozora na kući Boška Bilića, doseljenika iz Livna, poslije kasarne žandarmerije, a danas u vlasništvu obitelji Parlov. Međutim, ova tvornica u svom programu imala je ponudu za groblja, od križeva, vaza, do nadgrobnih spomenika. Jedan takav primjerak je u Đombuši na starom groblju–Đukina grobnica. Radili su i biste poznatih državnika kao Napoleona i Franje Josipa i dr. Listajući njihov katalog vidimo da im je ponuda bila impresivna,i za današnje prilike. Tvornica koja se nalazila na mjestu hotela Marjan svoju proizvodnju bazirala je isključivo na dekorativnim elementima i ukrasima namijenjenim graditeljstvu i arhitekturi koristeći domaći kvalitetan lapor–tupinu koju su vadili iz „kava“ na jugoistočnim obroncima Marjana. Ove betonske ukrasne aplikacije dosta su se koristile u splitskoj i uopće dalmatinskoj arhitekturi početkom 20 st. pa do kraja 30-ih godina, kad proizvodnja u tvornici prestaje. Slijedom toga, vidimo da su se i u Imotskom koristili njeni proizvodi kojima su ukrašavane zgrade i vrtovi, kao vrsta pomodarstva koja je prilično kratko bila u primjeni. Istiskuje je daleko kvalitetnija i skupocjenija secesija (kako po korištenju i uporabi materijala, tako i dizajnu). Odjeke novog pravca- secesije, nalazimo i u Imotskom, primjenom više u interijerima varoških kuća, kao i u nabavci predmeta utilitarne namjene, a manje u arhitekturi.

Snježana Tonković

Fotografiju dimnjaka na kući Zane Vučemilovića na Pazaru snimio Luka Kujundžić, Foto-Polo

Škapular Blažene djevice Marije od gore Karmela

ŠKAPULAR BLAŽENE DJEVICE MARIJE OD GORE KARMELA KAO MARJANSKI ZNAK PUČKE POBOŽNOSTI

Najpopularniji su bili karmelićanski smeđi škapulari s likom Kraljice Majke od Karmela. (Karmel je Sveta Gora u Palestini na kojoj su boravili redovnici-pustinjaci da bi razmišljajući u osami dosegli duhovnu povezanost s Bogom). Karmelićanski red osnovan je u 13. st. u Svetoj zemlji a onda pred muslimanskim osvajanjima radi vlastitog opstanka preseljen je u Europu.
Škapular (lat. scapulae-ramena), nosio se na tijelu ispod odjeće, a nekada nije bilo osobe koja ga nije imala na sebi. Jedanput kad ga se primi nosio se cijeli život, a oni koji su ga imali u času smrti mogli su računati na posebnu milost i pomoć Majke Božje.
Predmet-škapular čine dvije svetačke sličice (Majke Marije i Srca Isusova ) prišivene na komad sukna međusobno povezanih vrpcama. Nosio se preko ramena tako da je jedna sličica bila na leđima, druga na prsima. Ne smije se zanemariti činjenica kako škapular nije amajlija niti ima apotropejsku moć, odnosno nije predmet čudotvorne zaštite koji štiti od zla, bolesti i drugih
životnih nedaća. Škapular je više način življenja u vjeri, koji se očituje kroz svakodnevne molitve krunice, štovanju Marijinih blagdana, hodočašćima Marijinih svetišta i općenito životu posvećenom Mariji u skladu s Evanđeljem. Nositi ga znači
biti u milosti Majke Božje jer škapular jest marijanski znak . Njegovo značenje je soteriološko (spasenje) i eshatološko (zagrobni život) odnosno on je podsjetnik na razmišljanje kako živjeti na ovom svijetu da bi nakon smrti zaslužili vječni život.
Postojali su i drugi škapulari koji su povezani s drugim redovničkim zajednicama. Dominikanski red je imao škapular od bijelog sukna, benediktinski od crnog, karmelićanski je od smeđeg…itd., ali uvijek sa sličicama-Majke Božje i Srca Isusova
Zbog načina života škapulari su se s vremenom pokazali nepraktičnim za nošenje pa su se mogli zamijeniti medaljicama s likom BDM i Srca Isusova, imale su isti značaj kao i škapulari. (Papa Pio X, 1910.g.).

Snježana Tonković

Imotski „ćepenak“ ili „dućan s vratima na koljeno“

IMOTSKI „ĆEPENAK“ ILI „DUĆAN S VRATIMA NA KOLJENO“

U staroj jezgri grada i danas su vidljivi ostaci pročelja nekadašnjih dućana, nažalost sada zapušteni, zaboravljeni ili betonom zazidani, takvi ne pružaju nimalo lijep prizor. Ono što žalosti je spoznaja da, prolazeći svakodnevno pokraj njih više ih i ne primjećujemo. To su imotski ćepenci, dio prošlosti ovog grada i naša kulturna baština. (Ćepenak je turcizam nastao od turske riječi kepenk, reg. pročelje čaršijskog dućana drvene konstrukcije). Sam naziv odnosi se na arhitekturu pročelja dućana. Bosanski ćepenak sastoji se od tri drvena zaklopca kojima se zatvaraju otvori na dućanu. Kad je dućan otvoren dva zaklopca podižu se prema gore i kukom pričvrste za strehu, dok se treći spušta prema tlu i naslanja na potporanj. Na njemu se moglo sjedit dok se čekalo na obavljanje kupnje, a s tim se nikad nije previše žurilo.Imotski ćepenak zadržao je turski naziv u imenu ali arhitekturom pripada mediteranskom tipu dućana što ga posve razlikuje od onih bosanskih ćepenaka. Sličan je onima koje nalazimo u mnogim malim priobalnim mjestima i gradovima – tamo ih nazivaju „dućan s vratima na kolino“. Vrata na koljeno kao i imotski ćepenak imaju na isti način konstruiran kameni luk koji je presvođivao ne samo ulazna vrata, već i prozor uz vrata. Spušteni prozorski zaklopac na dućanu služio je trgovcu ujedno kao izlog robe koju je nudio na prodaju. Dinko Štambak spominje jedan takav ćepenak na „postolariji“ svog ujaka, u izvrsnoj priči o ridikuloznom „Gajtanu“. (Šteta, ne spominje gdje se nalazila ta postolarija-vjerujem kako još neki Imoćani pamte taj podatak). Takvih dućana s vratima na koljeno možemo vidjeti posvuda, pa i u Dubrovniku na Stradunu. Tamo su postavljeni od sjevernih
Vrata od Pila pa do Vrata od Ploča, s jedne i druge strane ulice, u nizu stvarajući jedan građevni i urbanistički sklad po čemu je Stradun prepoznatljiv. Split je također prepun takvih dućana. Najviše ih je na Voćnom trgu, sama palača Milesi u svom prizemlju rastvorena je s pet vrata na koljeno. Tako je i u ostalim mjestima gdje su više-manje svugdje ovi dućani sačuvani, i najvažnije do danas još u uporabi. U tom smislu bilo bi dobro nešto poduzeti u svezi imotskih ćepenaka, jer ih je sačuvano još svega nekoliko, a pitanje koliko još dugo će i oni opstati. Bila bi velika šteta ne pristupiti njihovoj revitalizaciji i privođenju svrsi, jer bi ćepenci svojom skladnom i jednostavnom arhitekturom pridoni jeli živopisnijem izgledu grada, a ujedno tim iskazujemo potrebnu brigu za vlastito povijesno nasljeđe i njihovo očuvanje za budućnost.

Snježana Tonković

Na fotografiji je ćepenak, ulazna vrata na koljeno dućana u kući Matije Jelavić

Stolić za pušenje

Stolić s priborom za pušenje iz kuće Radovinović u Imotskom koji pripada razdoblju secesije sa svim njenim obilježjima.
Uporaba stolića za pušenje javlja se u drugoj polovini 19 . i početkom 20. st. vezano za širenje navike pušenja. Ovakve stoliće s priborom za pušenje nalazimo u kućama imućnih građanskih obitelji. Postavljali su se u salonima (tinelima), ponekad u zasebnim prostorijama (malim salonima) namijenjenim isključivo pušačima. To su mjesta gdje se okupljala društvena elita, uglavnom muško okupljanje, a koje je povezivala ista strast za užitkom pušenja kao i trenucima dokolice. Stolići su se razlikovali izgledom, oblikom, izradbom i stilom ovisno o razdoblju kada su nastali, od klasicizma do secesije. Svaki stolić opskrbljen je s nekoliko drvenih posudica u kojima se nalazilo sve što je bilo potrebno jednom pušaću. Nalazimo štapić ili iglu za kopanje po pepelu lule, ili žlicu- strugalicu za čišćenje lule, tamper za prtiskanje duhana u lulu, drvene štapiće za potpaljivanje duhana i sl. Uz ostali pribor na stoliću je obvezno morala biti svijeća koja je stajala u svom prstenastom postolju. Ponekad i dvije svijeće, ujedno i za osvjetljavanje. Poslije su svijeću zamijenile žigice. Nudio se i duhan u posudicama s poklopcem.
Stolić iz kuće Radovinović llijep je primjerak secesijskog stolića s priborom za pušenje. Ploča stolića ima valovito oblikovan rub. Na stoliću se nalaze tri fiksirane posudice načinjene od tokarenog drva, te jedan metalni prstenasti otvor za svijeću utisnut u ploču stola. Ima još jedan ovalni metalni dio sa žljebastim utorom po dužini, također pričvršćen za podlogu stolića, služio je najvjerojatnije za tamper ili iglu. Prema rubu stolića postavljene su u kosom položaju dvije metalne ogradice- balustrade (na nekim stolićima su drvene i polukružne). Na svojim zadebljanim i valjkasto oblikovanim krajevima balustrade su fiksirane . U donjoj polovini središnjeg dijela ploče je gravura s portretom žene s ukrašenom kapicom (šeširićem) na glavi, sve u kružno graviranom medaljonu. (Ovakvi ukrasi se često nalaze na površini stolića, ponekad s prikazima cvijeća, prirode, portretima i sl.). Ploča stolića pričvršćena je na jednu valjkastu nogu od tokarenog drva , s jednim prstenasto zadebljanjem na sredini od kojeg noga prelazi u tronožac što stoliću daje potrebnu stabilnost.

Snježana Tonković

 

Thonetov stolac

estera (4)

Estera Mirošević na fotografiji snimljenoj 1910. godine u Imotskom sjedi uz Thonet-ov stolac. Stoga je zgodna prilika podsjetiti na jedan od najprodavanijih komada namještaja 19-og. stoljeća koji je dosegao višemilijunsku prodaju i ništa ni do danas nije nadmašilo slavu Thonet stolaca. Ujedno neka bude podsjetnik svima onima koji imaju tavane, podrume i skrivene kutke svojih kuća, da tamo zavire i dobro ih pretraže. Sretnici koji pronađu Thonetov stolac, ne bi smjeli štedjeti na obnovi i restauraciji, jer će on savršeno pristajati u svakom interijeru i uz najmoderniji namještaj. I nakon 150 godina ovaj „starac“ plijeni pozornost i nije izgubio nimalo na svom šarmu i dopadljivosti, pogotovu ako imate sreću namjeriti se na onaj koji ima mrežasto-slamnati naslon ili sjedalo.(Danas ih proizvodi Ikea, ali ipak original je nezamjenjiv). Thonetovi stolci proizvodili su se kod nas u Varaždinu od 1923.godine. Te godine se varaždinska tvornica Mundus spojila s Thonetovom sa sjedištem u Švicarskoj te su nastavili s proizvodnjom stolaca i namještaja od savijenog drva. Vjerujem kako većina do danas sačuvanih stolaca u nas potječe upravo iz tog vremena. Michael Thonet je dizajner s tvornicom namještaja u Njemačkoj koju je osnovao 1861. god. Proslavio se dizajniranjem više tipova stolica od kojih su samo dva modela postali svjetskim klasicima. Thonet-ov stolac sastavljen je od 5 elemenata koji su se tako transportirali a onda na licu mjesta sastavljali. Smanjenjem opsega zauzimali su malo prostora u transportu, time pojeftinili troškove prijevoza a i tržišnu cijenu stolca. Za izradu koristili su bukovinu koja je omogućavala fleksibilno savijanje po staroj metodi bačvara koji su je koristili u savijanju drva u procesu izrade bačava. Moderan pristup ovim starim znanjima koje je Thonet iskoristio uz svoj vrhunski dizajn i inovativnu konstrukciju stolca pridonijeli su popularnosti i svjetskoj slavi „… ovoj najpametnijoj stvari koju je čovjek izmislio“ (Le Corbusier-arhitekt, slikar i pisac).

Snježana Tonković

Pisma

Prisjetimo se kada smo zadnji put napisali ili dobili ručno pisano pismo ili razglednicu? Osim hrpe računa, koja nam svakodnevno pristiže, druge pošte niti nema. Zašto bi gubili vrijeme za pisanjem pisma kad svaku poruku pošaljemo bilo gdje u svijet u svega nekoliko sekundi? Posebnost pisama je ta što su ona materijalna, opipljiva i kroz njih možemo osjetiti energiju i emocije osobe koja ih je poslala. Iako pisma i razglednice za većinu znanstvenika nisu vjerodostojan povijesni izvor, ona su izuzetno važna jer mogu pružiti obilje podataka te su dragocjeni izvori za ekonomsku, političku, pravnu i kulturnu povijest. Stara su pisma i razglednice kao dio obiteljskog arhiva prvorazredni svjedoci vemena u kojem su nastali.

Arhiva obitelji Radovinović Jagul

Držač  i rezač za pisma iz 1910. godine u vlasništvu obitelji

Knjižnica obitelji Radovinović Jagul

Dio knjižnog fonda knjižnice imotske obitelji Radovinović Jagul (ex. Bitanga) i s njima rodbinski povezanih obitelji: Lusnik, Franceschi, Mladinov, Carminatti, Nonveiller i drugih. Najveći broj knjiga u odlično sačuvanoj knjižnici tiskan je na hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku, pojedine na drugim jezicima, a veći dio fonda čine knjige tiskane u 19. stoljeću. Fond knjižnice čine djela s područja medicine, prava, politike, agronomije, povijesti kao i enciklopedije, rječnici, pisma, različiti dokumenti, diplome i drugo. Knjižni fond svjedoči visokom obrazovanju, zavidnoj kulturnoj, estetskoj i umjetničkoj osviještenosti obitelji kao i njezine pripadnosti ponajprije gospodarskoj i kulturnoj, a zatim i političkoj eliti. Knjižnica imotske obitelji Radovinović primjer je obiteljske knjižnice koja je nastajala gotovo 200 godina, a ukazuje na različite intelektualne i umjetničke interese pojedinih članova obitelji koji su na knjigama često potpisani što doprinosi boljem upoznavanju obiteljske povijesti.

Anamaria Marušić Tonković