Četrdesetodnevnica ili quarragesima je vrijeme od Pepelnice do Velikog četvrtka. Njen engleski naziv je lent što nas upućuje na vrijeme kada se dani oduljuju tj postaju duži (lenghten) Prvi dan Korizme vjernici se posipaju pepelom od maslinovih i palminih grana blagoslovljenih u prethodnoj godini. Pepeo je simbol prolaznosti svega ovozemaljskoga, postajemo svjesni kako je molitva čin pobožnosti koju izražavamo i kroz Žežin ( jejunium) tj, post kojim potrebu za hranom nadomiještamo poniznošcu i žrtvom, čista srca okrenuti Evanđelju. Pripremamo se za proslavu najvećeg Blagdana-Uskrsa. Post se prvi puta spominje 306-te godine EPISTULA CANONICA (progon kršćana). Post podrazumijeva jedan obrok dnevno bez prejedanja i isključuje hranu životinjskog podrijetla, u prvom redu meso. U Korizmi imamo i nemrs, tri mala obroka bez mesa. Dva stroga posta su Čista srijeda i Veliki petak u kojima su objedinjeni post i nemrs. Rimska liturgija prva bilježi 40-todnevnu pripravu za svetkovinu Uskrsa. Počimala je prvom nedjeljom korizme, a u 6-tom stoljeću početak Korizme se prebacuju na srijedu koja prethodi prvoj nedjelji Korizme. Čista srijeda dakle je za sve vjernike početak istinske priprave tijela i duše za slavlje Uskrsa. Ispost vrše i katekumeni kako bi mogli primiti Sveti Sakrament kršćanske inicijacije u Uskršnjoj noći koju obilježava bdijenje. Korizma traje 38 isposnih dana plus nedjelje koje se ne razlikuju od drugih nedjelja kroz godinu. Stoga broj 40 ima simboličko značenje: 40 dana potopa, 40 dana Isusova boravka u pustinji, 40 godina lutanja Izraelaca pustinjom i 40 dana Isusova uzlaska na nebo. Korizmu obilježava ljubičasta boja misne odjeće, a negdje susrećemo u pola korizme i roza boju koja obilježava lagano popuštanje u strogim pravilima svetkovanja Korizme. Korizma ima šest nedjelja: Prva ili Čista Druga ili Pačista-čišća od prve Treća ili bezimena –Gaudeata i ovdje se ponegdje počimaju nositi roza liturgijske halje. Četvrta ili Sredoposna- Letare-Veselite se (veseli se Jeruzaleme, kličite zbog njega svi koji ga ljubite). Ova nedjelja je na polovici Korizme. Peta ili Glušna- Gluha, jer se u ovoj nedjelji prekrivaju i prestaju svirati orgulje. Da bismo dobili nekićeni izgled crkve prekrivaju se križevi, kipovi i slike.Šesta ili Cvjetnica-nedjelja pjevanja Muke Isusove. Ime dobiva po ulasku Isusa u Jeruzalem kada ga narod dočekuje posipanjem masline i palme, kao i halja na put kojim Isus prolazi. Narod mu kliče Hosana Davidovu sinu, blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Ovo je vrijeme u kojem nema riječi Aleluja i Slava. Cvjetnicu obilježavaju Antifone-kratke pjesmice koje se pjevaju kao refreni, a u stvari su Psalmi. Ulazak Isusa nam govori i o Davidovu sinovstvu. Isus ulazi u grad na magarčiću, jednako kako je u Jeruzalem ujahao David kao kralj svih Židova.

CVJETNICA U IMOTSKOM

Još kao dijete pamtim naše Cvjetnice kao dan u kojem je sve bilo posebno, drugačije, dan koji je i u dječje srce ukorijenio ljubav prema Bogu i istini. Istina nas svih oslobađa, unosi ponos sljedbe: Istina-Put-Život. Isus je razapet kako bi otkupio grijehe naše i smijemo li griješiti. Dan Cvjetnice imao je simboliku i posebnost u tradiciji našeg grada. Jutrom bi nas dočekao “kain” vode prepun latica cvijeća kojim smo ispirali svoja lica i ruke, čudnovato osjećajući se čišćim i ljepšim, jer su nam govorili da će voda sprati naše sitne grijehe koje ne smijemo ponoviti, dati nam ljepotu lica i duše. Gospode kako su opojno mirisale ljubice i voda u kojoj su se močile preko noći. Polazili smo k Crkvi svetog Frane u koju su se slijevale rijeke ljudi iz svih mjesta koja su pripadala našoj Župi. Svi su nosili grane maslina, a većina je bila nakićena bijelim golubicama. Taj simbol ljubavi, ufanja i nade, simbol Duha Svetoga izrađivali su mnogi. Proces nimalo lagan i zahtjevan rezultirao je nevjerojatnom porukom iz tih grana. Uh kako smo voljeli nakititi te masline koje su u tinelu imale posebno mjesto čak i kada su se posušile. https://stari-imotski.com/?p=2148 Blagoslovljene grane su se postavljale po dvorištima, gospodarskim zgradama, kitila se njime polja i ono svima nama sveto mjesto, Groblje Gospe od Anđela. Grana bi se polagala na grobne kamene ploče i ubadala u željezne alke na istima. Gdje ih nije bilo jednostavno bi se stavljale na ploču. Pamtim da me je baka učila i naučila da po odlasku na groblje moram pogledati nenakićen grob i tu ostaviti malu grančicu, jer pred Bogom svi smo jednaki. Usadila mi je tu “obavezu” pa i danas kada idem u obilazak počivališta mojih najmilijih ponesem nekoliko cvjetova za one kojih se nema tko sjetiti. Na Cvjetnicu bi se grobovi prekrižili krštenom vodom koja je bila pohranjena u maloj bočici negdje ostavljenoj još od Vodokršća. Pjevala sam u crkvenom zboru i do danas moje Cvjetnice su obilježene sjećanjem na predivne glasove starijih pjevača u grlenom izvođenju napjeva Puče moj i Ispovidite se. Kako se ne sjetiti barba Abrama Rake i drugih koji su se mogli čuti nadaleko. Čuvali ih anđeli nebeski. Pjevanje Muke Isusove nije samo obilježavanje Cvjetnice. Nama je to bilo puno više od toga. Naše pjevanje je posebno, nigdje toliko naboja nisam osjetila nikada više. Zrak u našoj crkvi bio je “nabiven” emocijom da se kako kažu, mogao opipati i zarezati. Posebno veseli da je i danas tako. Danas kada Imotski postaje živa slika prikazom ulaska Isusa u Jeruzalem. O tome se nema što reći osim VELIČANSTVENO. Kakav ponos, jer mnogi pamtimo te iste procesije kroz crkveno Šamatorje. Hvala ti grade za ponos koji osjećamo zbog onog čime danas obiluješ. Poniznost, pobožnost i predanost u ponavljanju slika Jeruzalemskih iz kojeg će Isus izaći i opet tvojim skalinadama, ulicama na Kalvariju (našu Topanu). Nisam tamo, ali običaj mog doma je da se danas gleda film koji prikazuje Cvjetnicu u Imotskom. Svaki put osjećaj je isti, da mi je biti tamo.

Imotski moj mili

O ti moja Golubice bijela

Iz kamena bezvremena

Postojana i stoljetna

U običaje prošlosti ukovitljena

P,S. Davno, davno učila sam praviti golubice za svoju granu Blagoslova. Postupak je lagan, ali zahtijeva strpljenje. Odrežemo grane smokve, poludrvenaste mlade izboje. Svaki članak grane oslobodimo odgropa-pupa. Moramo imati drvene štapiće sa različitim promjerima debljine, kako bi istiskivanje srčike bilo lakše. Dakle promjer srčike smokve, srednji spužvasti dio grane i štapića mora biti gotovo isti. Lagano istiskujemo srčiku i ispasti će nam malo nagužvana nit koju moramo pažljivo rastegnuti i odmah staviti u posudu sa vodom. Pravimo kostur u lagano razvučenom slovu S na čijem jednom kraju je glava i na suprotnom, izduljenom je rep. Uzimamo novi komada srčike, presavijemo ga u obliku slova U i postavimo ga ispod glave s krakovima prema repu. Tada uzimamo kraći komad srčike, obavijemo krila priljubljena uz tijelo i vrlo pažljivo stisnemo veoma tankom bakrenom žicom (vadila se iz oguljenih električnih kabela) Golubici obojimo kljun, netko iscrtava oči i pričvrstimo je na granu masline. Običaj je da se izrađuju i tri u dnu spojene srčike koje su simbol Svetog Trojstva, mnogi imaju i natpis INRI koji se učvršćivao na vrh grane. Meni osobno Golubice su najmilije. Posebno raduje da danas živi taj običaj u jednoj divnoj Varuškoj obitelji. Ovjekovječeni na filmu neka nam pokažu svoju ljubav i umIjeće u izradi ukrasa za grane Blagoslova. Riječi su suvišne osim: Hvala Vam Nenuka i Katija.https://www.facebook.com/INmagazinNovaTV/videos/10156582099395361Na Cvjetnicu naše majke i bake sijale su mesliđan, koji je krasio prozorske daske gotovo svake kuće, bio pitar obavezan na svakom imotskom balkonu. Tko ga od nas bar jedanput nije stavio iza uha.Obilježimo Cvjetnicu kako su to činili naši stari. Neka vam podari obilje mira i Blagoslova i povede nas čista srca u Veliki tjedan.

Tekst i fotografija Mercedes Ceda Marinković

Numizmatika je važna povijesna znanost koja nepogrešivo stavlja u povijesni i vremenski kontekst sve što drugim načinima to nije moguće. Tamo gdje nedostaju pisani dokumenti ili bilo kakvi drugi materijalni pokazatelji, nalazi novčića rješavaju svaku dilemu točnedeterminacije. Našem muzeju je prije više godina (2004) ponuđen na otkup jedan zlatnik. Ispostavilo se da je to zlatnik bizantskog cara Romana Argira III ,koji je vladao 1028-1034.godine. Novac je poznat pod nazivom solid ili histamenon ili romanatus (dolazi od careva imena- Roman). Nije bilo teško povezati podrijetlo ponuđenog novčića s jednim nama već poznatim nalazištem. Naime, u Drumu u zaseoku Ercega pronađena je ostava novca od 20-tak zlatnika ovog cara ,koje je pronašao Jozo Erceg 1936.godine prilikom ravnanja terena za gradnju kuće. Nažalost, nismo u mogućnosti ući u trag svim ovim vrijednim zlatnicima i saznati gdje se oni danas nalaze. Znamo za 3 primjerka u Franjevačkom samostanu u Sinju ( po zadnjim saznanjima od spomenuta tri sačuvan je samo jedan). Još jedan romanat iz te bogate postave čuva se u našem Zavičajnom muzeju. Pretpostavljam da je većina ostalih završila (prodana) Arheološkom muzeju u Splitu. Međutim, od 59 primjeraka zlatnika cara Argira, koji se nalaze u ovom splitskom muzeju ne spominje se nijedan iz Imotskog (Druma). Moguće da su se našli u kategoriji onih s naznakom nepoznato nalazište. Isto, možda je još koji sačuvan u Drumu ili u privatnim zbirkama? U takvom slučaju možemo se nadati da se još neki primjerci iz ove bogate ostave, kad-tad pojave na tržištu. Avers solida prikazuje Krista na tronu odjeven u tuniku ogrnut himationom (plaštem), u lijevoj pridržava Evanđelje. Uz rub je natpis grčkim pismom : Isus Krist kralj kraljeva. Revers prikazuje cara Argira koji u desnici drži kuglu s križem i Blaženu Djevicu, koja kruni cara. Tom simboličnom gestom potvrđuje njegovu zemaljsku vlast, uz Božju pomoć. Uz rub novčića je natpis: Milošću Blažene Djevice* Roman. Ono što je intrigantno u priči o romanatima i caru koji je vladao samo šest godina, unatoč tom kratkom razdoblju vladavine ostala je razmjerno velika količina njegova novca nanašem tlu. Posebno zanimljivo su brojni nalazi skupnog novca u Dalmaciji, osobito u zagorskom dijelu i u Hercegovini. Nalaza ovog novca je znatno više nego za nekih njegovih prethodnika, kao careva Bazilija II i Konstantina VIII, čije je suvladarstvo potrajalo punih pedeset godina. Novac proizišao iz kovnica spomenutih vladara, a koji je nađen na našem tlu iznosi jedva desetak primjeraka od kojih je opet pola izgubljeno. Ova nelogičnost je upravo bila povod za mnoga nagađanja i zanimljive priče koje su se raspredale oko Argirova novca. Zanimljiva je priča o brodolomu i havariji bizantinskog broda s teretom koji su činili desecikentenarija (svaki je sadržavao po 33 kg zlata u kovanicama ), a koji je dospio na našu stranu obale, točnije južno od Dubrovnika. U povijesnim izvorima zabilježen je jedan ovakav brodolom , čiji plijen je dospio u ruke dukljanskog kneza Vojislava Stefana, zbog čega ga je car pozvao da vrati oduzeti novac ,te da svojom krivnjom ne bude povod ratu. Malo je vjerojatno da je taj novac dospio do nas i da se može povezati s nalazištima na našem tlu.Tragajući za drugim relevantnim povijesnim podacima o događajima koji su se odigrali u prvoj četvrtini 11 st. a koji bi se mogli dati odgovor na ovu dilemu. Povjesničari su izdvojili jedan, koji se čini posebno zanimljiv, te bi mogao biti odgovor na ovo pitanje. Hrvatska država na čelu s Krešimirom III i njegovim nasljednikom sinom Stjepanom (Argirovi suvremenici) nastoje u okrilje Hrvatske države privesti neke priobalne gradove koji su odbijali priznati njihovu vlast. Gradovi su kalkulirali komu će se prikloniti, te su birali između Venecije, Hrvatske i Bizanta. Ovi gradovi su nastojali priskrbiti što veću autonomiju za sebei zadržati što veću neovisnost od gospodara. Tako se spominje zadarski arhont –član gradske uprave-Grgur Dobronja koji je odlučio otputovati u Carigrad s posebnom misijom da se pokloni novo izabranom caru-Argiru u znak priznavanja njegove vlasti od nekih dalmatinskih gradova (Split, Trogir, Zadar, Osor i dr.). Dobronja je bio svjestan da zbog udaljenosti prijestolnice u Carigradu, autonomija njihovih gradova biti će zagarantirana , a eventualno carevo uplitanje u gradsku upravu bit će neznatno. Prema pisanim dokumentima Dobronja je dvaput putovao u Carigrad iskazivati vjernost caru i oba puta se vraćao s bogatim carskim darovima-novcem. Kako je Argir ubrzo stradao nasilnom smrću (dala ga je ubiti vlastita žena Zoe, inače kći Konstantina VIII, uz čiju pomoć je Argir i došao na vlast). Carica je na prijestolje dovela svog trećeg muža Mihajla Paflagonca. To je bio dobar razlog da Grgur Dobronja ponovno krene na put u Carigrad. Međutim sada je situacija bila izmijenjena, novi car nije bio naklonjen Dobronji, dapače dao ga je uhititi ,te je bio bačen u tamnicu, ondje je na kraju i umro. Bez obzira na Dobronjinu sudbinu on je za svojih ranijih uspješnih misija u Carigrad donio u Dalmaciju, osobito Zadar veliku količinu novca, koji je bio značajan poticaj raznim djelatnostima, u prvom redu dolazi do procvata dalmatinskog graditeljstva, osobito gradnje crkava, skulptura u okviru crkvenog namještaja ( ciborija, oltarskih ograda, kapitela isl.) ,koja postiže vrhunac umjetničkog ostvarenja kroz pleternu ornamentiku i reljefnu skulpturu, koja po umjetničkoj vrijednosti nadmašuje Europsku tog vremena, a sve potpomognuto najvjerojatnije Argirovim novcem. Hrvatski vladari nisu kovali vlastiti novac, nisu imali ni vlastite kovnice, a ni rudnike plemenitih kovina, tako da je Argirov novac ostao u opticaju na prostoru starohrvatske države cijelo 11. i 12. st., kao glavno platežno sredstvo u razmjeni roba i dobara. Međutim, i dalje ostaje enigma zašto je i iz kojih razloga ovaj car pomagao razvitku dalmatinskih gradova, zahvaljujući čijoj bogatoj donaciji je cijelo jedno razdoblje obilježeno plodnim graditeljstvom i likovnim stvaralaštvom. Također još uvijek nemamo odgovor zašto se najviše tog novca našlo upravo na prostoru zagorskog dijela Dalmacije i Hercegovine, uz brojne pojedinačne nalaze tu se našlo najviše ostava s Argirovim zlatnicima. Kod Mostara najveća ostava u Drežnici s čak 300 primjeraka zlatnika, Ljubuški-Klobuk- 23 , Vitina – 6, Imotski-Drum 15-20, (prema A. Ujeviću 20 primjeraka), Muć-18, Trilj- 8 primjeraka, (ove brojke minimalno variraju kod različitih autora). Brojni su još pojedinačni nalazi, koji se ovdje ne navode.

Snježana Tonković

Ulazna vrata sa sjevera na nekadašnji posjed Šoltanina dr. Josipa Mladinova (1869.-1916.) koji je došao u Imotski spletom životnih okolnosti. Dr Josip Mladinov po dolasku u Imotski organizirao je zdravstvenu djelatnost te je u neposrednoj blizini Modrog jezera sagradio krasnu kuću kao i ambulantu koje je ostavio Imotskom. Jedino što je ostalo od ograde imanja načinjene od kovanog željeza jesu ova ulazna vrata sa sjevera sa izrađenim dr Josipovim Inicijalima JM i zapadna vrata koja su služila kao ulaz za kočije i konje. Vidljivi su još samo mjestimično ostaci ograde na zidu koji je opasivao imanje. Južna vrata od kovanog željeza, kao i secesijski okovi na prozorima u prizemlju zgrade te spiralno željezno stubište, prekrasna čipka u željezu (svojedobno na općinskoj licitaciji) koje se prislanjalo uz kuću ambulante i vodilo do vidikovca na krovu, netragom su nestali. Zanimljivo je da mnogi prolaznici ne uočavaju inicijale dr Josipa Mladinova na sjevernim vratima koji imaju i simbolično značenje jer su danas jedini podsjetnik na velikog čovjeka koji je više napravio za Imotski nego mnogi rođeni Imoćani.

Anamaria Marušić Tonković

Svjedoci smo da se posljednjih godina više ulaže u naš grad tako da su ipak vidljivi pomaci nabolje. Nedavno je dovršen projekt rekonstrukcije javne rasvjete u gradu, koji će po mišljenju stručnjaka donositi velike energetske uštede, učinkovit je, ekološki prihvatljiv i imati će duži vijek trajanja. Ugrađeni su foto senzori pa se rasvjeta pali automatski kad se smanji razina prirodnog svjetla. Diljem grada postavljena su 403 rasvjetna tijela s LED štedljivim žaruljama ugrađenim u nove ferale na konzolama ili samostojećim stupovima. Sve je to pohvalno, treba ići u korak s vremenom, tražiti ekonomičnija rješenja jer svjesni smo da je za gradski proračun javna rasvjeta veliko opterećenje i najveći izdatak. Međutim, pitamo se je li trebalo zamijeniti stare ferale, ili ipak ostaviti one postojeće koji su bili davno postavljeni u užoj jezgri grada. Jesu li se mogli samo preinačiti na suvremeni izvor svjetla i tako aktivirati u novoj rasvjetnoj funkciji. Ne smije se zanemariti činjenica da su stari ferali bili unikatni, nisu bili dio neke serijske proizvodnje. Početkom sedamdesetih godina šjor Vojo (pok. Hrvoje-Vojo Vučemilović) dobio je narudžbu za izradu ferala koji će biti postavljeni u starom dijelu grada. Tom poslu šjor Vojo pristupio je studiozno i pedantno onako kao je to samo njemu bilo svojstveno. Svaki feral je napravljen u njegovoj radionici. Sam ih je dizajnirao i osmislio po predlošku starih imotskih plinskih lanterni, a onda ih svojeručno i izradio ugradivši na prednjoj strani svakog ferala grb grada od tankog lima. Osim toga bili su prepoznatljivi i po ravnim staklenim stjenkama od mliječno-bijelog stakla koje je raspršivalo magličasto i diskretno svjetlo. To je davalo poseban slikovit ugođaj te su se izvrsno uklopili u staru ambijentalnu sredinu. Bili su pričvršćeni na konzolama koje je također sam osmislio i napravio. Imoćani su vezani za svoje stare lanterne. Koliko tek dragih uspomena povezuje Imoćane za Vojine ferale, koliko sastanaka i rastanaka pamte te koliko razgovora se uz noćne serenade zbilo pod njihovim svjetlima? Doduše pamtimo i one manje romantične stvari, kad bi neobuzdana mladost razbijala stakla i žarulje na feralima. Zbog takvog vandalizma događalo se da češće nisu bili u funkciji.
Unatoč tomu to su bili, ipak naši ferali. Uklanjati stare ferale iz ambijenata stare jezgre i mijenjati za nove imitacije je promašaj. Novi ferali imaju samo kostur, šuplji su i prazni, nemaju dušu, nisu to više samo imotski ferali, već svačiji. Identične možemo vidjeti u svakoj ulici ili trgu u bilo kojem gradu ili mjestu. Na koncu moramo postaviti pitanje: Tko smije raspolagati-gospodariti sa starim imotskim lanternama? Budući, kako se ovdje radi o unikatnim predmetima, vrijedila bi primjena zakona koja vrijedi za sve umjetnine koje svrstavamo u umjetnički obrt. Ipak, treba priznati, nisu svi Vojini ferali skinuti s fasada, jedan je sačuvan na skalinama Tina Ujevića (nije u funkciji), a drugi je na Vojinoj kući koji još uvijek osvjetljava njegovu ulicu, a ima sačuvan i grb.

Snježana Tonković

Na pročeljima starijih imotskih kuća, njihovim terasama ili vrtovima i danas možemo vidjeti ostatke ukrasnih elementa proizvedene u prvoj dalmatinskoj tvornici cementari Gilardi-Bettiza iz Splita. U središnjoj ulici (Pazar) na krovu kuće obitelji Vučemilović (Zane) još uvijek se nalaze dva valjkasto-stožasta dimnjaka proizvedeni u ovoj tvornici. Tvornica ih je proizvodila u razdoblju do 30-ih godina prošlog stoljeća. Međutim, na nekim zgradama u našem gradu očuvani su i drugi elementi proizvodnog programa ove tvornice koja je nudila bogat i raznolik asortiman. Izrađivali su različite figure za uljepšavanje zgrada, dvorišta i vrtova, kao dekorativne vaze, fontane, figure lavova, skulpture žena koje simboliziraju godišnja doba. Većinu tih elementa nalazimo i danas na Mladinovoj kući i u njihovu vrtu. Također su proizvodili ogradne stupiće, čak jedanaest vrsta ograda, za stubišta i terase. Jedna takva kolonada stupića sačuvana je na terasi kuće Colombani. Popularni su bili ukrasni nadvratnici u vidu girlandi s akantom i licima mitskih žena, kojima su se ukrašavali prozori i vrata. Te ukrase možemo vidjeti i danas iznad prozora na kući Boška Bilića, doseljenika iz Livna, poslije kasarne žandarmerije, a danas u vlasništvu obitelji Parlov. Međutim, ova tvornica u svom programu imala je ponudu za groblja, od križeva, vaza, do nadgrobnih spomenika. Jedan takav primjerak je u Đombuši na starom groblju–Đukina grobnica. Radili su i biste poznatih državnika kao Napoleona i Franje Josipa i dr. Listajući njihov katalog vidimo da im je ponuda bila impresivna,i za današnje prilike. Tvornica koja se nalazila na mjestu hotela Marjan svoju proizvodnju bazirala je isključivo na dekorativnim elementima i ukrasima namijenjenim graditeljstvu i arhitekturi koristeći domaći kvalitetan lapor–tupinu koju su vadili iz „kava“ na jugoistočnim obroncima Marjana. Ove betonske ukrasne aplikacije dosta su se koristile u splitskoj i uopće dalmatinskoj arhitekturi početkom 20 st. pa do kraja 30-ih godina, kad proizvodnja u tvornici prestaje. Slijedom toga, vidimo da su se i u Imotskom koristili njeni proizvodi kojima su ukrašavane zgrade i vrtovi, kao vrsta pomodarstva koja je prilično kratko bila u primjeni. Istiskuje je daleko kvalitetnija i skupocjenija secesija (kako po korištenju i uporabi materijala, tako i dizajnu). Odjeke novog pravca- secesije, nalazimo i u Imotskom, primjenom više u interijerima varoških kuća, kao i u nabavci predmeta utilitarne namjene, a manje u arhitekturi.

Snježana Tonković

Fotografiju dimnjaka na kući Zane Vučemilovića na Pazaru snimio Luka Kujundžić, Foto-Polo

ŠKAPULAR BLAŽENE DJEVICE MARIJE OD GORE KARMELA KAO MARJANSKI ZNAK PUČKE POBOŽNOSTI

Najpopularniji su bili karmelićanski smeđi škapulari s likom Kraljice Majke od Karmela. (Karmel je Sveta Gora u Palestini na kojoj su boravili redovnici-pustinjaci da bi razmišljajući u osami dosegli duhovnu povezanost s Bogom). Karmelićanski red osnovan je u 13. st. u Svetoj zemlji a onda pred muslimanskim osvajanjima radi vlastitog opstanka preseljen je u Europu.
Škapular (lat. scapulae-ramena), nosio se na tijelu ispod odjeće, a nekada nije bilo osobe koja ga nije imala na sebi. Jedanput kad ga se primi nosio se cijeli život, a oni koji su ga imali u času smrti mogli su računati na posebnu milost i pomoć Majke Božje.
Predmet-škapular čine dvije svetačke sličice (Majke Marije i Srca Isusova ) prišivene na komad sukna međusobno povezanih vrpcama. Nosio se preko ramena tako da je jedna sličica bila na leđima, druga na prsima. Ne smije se zanemariti činjenica kako škapular nije amajlija niti ima apotropejsku moć, odnosno nije predmet čudotvorne zaštite koji štiti od zla, bolesti i drugih
životnih nedaća. Škapular je više način življenja u vjeri, koji se očituje kroz svakodnevne molitve krunice, štovanju Marijinih blagdana, hodočašćima Marijinih svetišta i općenito životu posvećenom Mariji u skladu s Evanđeljem. Nositi ga znači
biti u milosti Majke Božje jer škapular jest marijanski znak . Njegovo značenje je soteriološko (spasenje) i eshatološko (zagrobni život) odnosno on je podsjetnik na razmišljanje kako živjeti na ovom svijetu da bi nakon smrti zaslužili vječni život.
Postojali su i drugi škapulari koji su povezani s drugim redovničkim zajednicama. Dominikanski red je imao škapular od bijelog sukna, benediktinski od crnog, karmelićanski je od smeđeg…itd., ali uvijek sa sličicama-Majke Božje i Srca Isusova
Zbog načina života škapulari su se s vremenom pokazali nepraktičnim za nošenje pa su se mogli zamijeniti medaljicama s likom BDM i Srca Isusova, imale su isti značaj kao i škapulari. (Papa Pio X, 1910.g.).

Snježana Tonković

IMOTSKI „ĆEPENAK“ ILI „DUĆAN S VRATIMA NA KOLJENO“

U staroj jezgri grada i danas su vidljivi ostaci pročelja nekadašnjih dućana, nažalost sada zapušteni, zaboravljeni ili betonom zazidani, takvi ne pružaju nimalo lijep prizor. Ono što žalosti je spoznaja da, prolazeći svakodnevno pokraj njih više ih i ne primjećujemo. To su imotski ćepenci, dio prošlosti ovog grada i naša kulturna baština. (Ćepenak je turcizam nastao od turske riječi kepenk, reg. pročelje čaršijskog dućana drvene konstrukcije). Sam naziv odnosi se na arhitekturu pročelja dućana. Bosanski ćepenak sastoji se od tri drvena zaklopca kojima se zatvaraju otvori na dućanu. Kad je dućan otvoren dva zaklopca podižu se prema gore i kukom pričvrste za strehu, dok se treći spušta prema tlu i naslanja na potporanj. Na njemu se moglo sjedit dok se čekalo na obavljanje kupnje, a s tim se nikad nije previše žurilo.Imotski ćepenak zadržao je turski naziv u imenu ali arhitekturom pripada mediteranskom tipu dućana što ga posve razlikuje od onih bosanskih ćepenaka. Sličan je onima koje nalazimo u mnogim malim priobalnim mjestima i gradovima – tamo ih nazivaju „dućan s vratima na kolino“. Vrata na koljeno kao i imotski ćepenak imaju na isti način konstruiran kameni luk koji je presvođivao ne samo ulazna vrata, već i prozor uz vrata. Spušteni prozorski zaklopac na dućanu služio je trgovcu ujedno kao izlog robe koju je nudio na prodaju. Dinko Štambak spominje jedan takav ćepenak na „postolariji“ svog ujaka, u izvrsnoj priči o ridikuloznom „Gajtanu“. (Šteta, ne spominje gdje se nalazila ta postolarija-vjerujem kako još neki Imoćani pamte taj podatak). Takvih dućana s vratima na koljeno možemo vidjeti posvuda, pa i u Dubrovniku na Stradunu. Tamo su postavljeni od sjevernih
Vrata od Pila pa do Vrata od Ploča, s jedne i druge strane ulice, u nizu stvarajući jedan građevni i urbanistički sklad po čemu je Stradun prepoznatljiv. Split je također prepun takvih dućana. Najviše ih je na Voćnom trgu, sama palača Milesi u svom prizemlju rastvorena je s pet vrata na koljeno. Tako je i u ostalim mjestima gdje su više-manje svugdje ovi dućani sačuvani, i najvažnije do danas još u uporabi. U tom smislu bilo bi dobro nešto poduzeti u svezi imotskih ćepenaka, jer ih je sačuvano još svega nekoliko, a pitanje koliko još dugo će i oni opstati. Bila bi velika šteta ne pristupiti njihovoj revitalizaciji i privođenju svrsi, jer bi ćepenci svojom skladnom i jednostavnom arhitekturom pridoni jeli živopisnijem izgledu grada, a ujedno tim iskazujemo potrebnu brigu za vlastito povijesno nasljeđe i njihovo očuvanje za budućnost.

Snježana Tonković

Na fotografiji je ćepenak, ulazna vrata na koljeno dućana u kući Matije Jelavić