Kuća Jerković i Obćinski dom 1905. godine

Kamena kuća Jerković i Obćinski dom na središnjem dijelu imotske Pjace 1905. godine. Veleposjednik Josip Bolis (1825.) čija je obitelj doselila iz Venecije po dolasku u Imotski oko 1850 godine sagradio je na Pjaci lijepu kamenu dvokatnicu. Oženio je Imoćanku Ružu Bitanga, a njihova kći Jelena Bolis udala se 1878. godine za dr Iku Jerkovića koji je kuću modernizirao i podigao treći kat. Dr Iko Jerković rođen je 1849. godine u Imotskom i prvi je Imoćanin koji je završio pravni fakultet i to u Beču. Kako je zapisao fra Vjeko Vrčić dr Iko, pučanin oženio je bogatašicu, veleposjednicu doseljene venecijske obitelji Jelenu Bolis. Tako Jerković postade gospar u velikoj krasnoj zgradi s balkonima nasred imotske Pjace. Odgojen u obitelji “narodnjaka”, i klasičnoj franjevačkoj gimnaziji do smrti je sačuvao svoj narodni hrvatski ponos… Do kuće Jerković je kuća Delić sa vanjskim stepeništem tada na drugoj strani. Dalje je kuća Vučemilović u prizemlju koje je smještena trgovina te kuća Batošić-Nikolić u kojoj su u prizemlju s obzirom na vidljivi grb tada bili smješteni uredi austrijske uprave. Obćinski dom u Imotskom sagrađen je zaslugom tadašnjeg općinskog načelnika Mihovila Miše Vrdoljaka 1900. godine. Ante Ujević u I. izdanju knjige Imotska krajina (1954.) o gradnji Općinskog doma piše: “Pored najzamašnijeg objekta Duhanske stanice općina nastoji, da dođe do vlastite pristojne zgrade i da se oslobodi najamnine. Tako se pristupilo zidanju Općinskog doma koji je bio završen 1900. Od godine 1892. do 1895. Imotska je općina pokazala dosta veliku građevinsku aktivnost: proširen je Šarampov most u Prološcu, podignut je Općinski dom do prvog kata, dovršena su dva mosta u Runoviću, te obavljeni mnogi drugi radovi na putovima, vodama itd. Za ove radove imao je velikih zasluga tadašnji općinski načelnik Vrdoljak”.

Razglednica u vlasništvu Matka Pavlinovića objavljena je u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) Igora Goleša

Pogled spolja na Varoš Imotski 1908. godine

Pogled spolja na Varoš Imotski 1908. godine, Vlastnik M. Dunda. Na razglednici se vide ostaci Kvartira-vojarne i konjušnice (tal. quartiere-logor, vojarna) koju su Mlečani sagradili u Glavini nakon završetka mletačko-turskog rata 1717. godine. 
Kuga je pustošila Imotu u više navrata, a najjači valovi kuge zabilježeni su 1729.-1731.,1733.,1744.-1747., 1763.-1764. i 1782.-1784. godine. Oboljeli su se liječili ako je uopće bilo lijeka, u lazaretima i u bolnici, a mrtvi su se oprezno zakapali u duboke jame do kojih bi ih dovlačili vojnici. Vukli su ih iz kuće jednom željeznom kukom i u nju zatrpali, a da se tom prigodom ne bi ničega dotakli. Kuku bi kasnije na velikoj vatri užarili i na taj način raskužili. Kuće bi oboljelih spaljivali, a tako i nihovo pokućstvo i robu. Zbog nerodice i gladi 1783. godine odselilo se iz Imote u Bosnu 155 obitelji s 513 muškaraca i 417 žena. Neki od njih okuženi se vratiše kući. Okužila bi se cijela Imota da mletačka vlast okužene nije zadržala u lazaretima na granici gdje mnogi pomriješe.
Ante Ujević (1954.) Imotska krajina
Fra Stipan Zlatović u “Franjevci države presvetog Otkupitelja” navodi cit:”Fra Šimun Gudelj o tome piše:
Kad god 1783. zapali kužna bolest u Bosni, ona čeljad što se onamo nalazila iz ove krajine, poče bižati u svoju domovinu. Veliki lazareti bijahu na Posušju i na Hržanovu, gdi u čišćenju mnogi umriše i krajina srićom nije se otrovala. Kužne ispovidaše ot(ac) Gudelj i ostali redovnici imotski velikom ljubavlju i kršćanskim požvrtovanjem. Sinjska se krajina od pribiga otrova i u njoj pogibe 1488 čeljadi”.

Razglednica u vlasništvu Antonjete Baškarad Jutronić

 

Imotski, pogled sa školske zgrade u izgradnji 1910. godine

Imotski, pogled sa školske zgrade u izgradnji 1910. godine.
” ….Glava Imocke krajine, starina Imocki, poput surog orla uzvijo se na klisuru uz jezero, pa u pramčioku (položaj prema suncu) sunča se i divi pitomom polju, župama oko polja, brigovima i brdima, štono se ko “na skalinade” uspinju sve do visoke Bijakove, koja pokrila glavu oblakom, i do studene Kamešnice i Zavelima, štono se često u bilo oblače……Odma od polja uzdiže se jedan veliki brig Podi, di naglo di pomalo. Brig je pun jezera, više suvi nego s vodom. Jezera su straovita pogledati, a kamoli se u nje spuštati. Najviše ji ima u Lokvičićim a najstrašnija su blizu Imockog Crljeno i Imocko (Modro) jezero……
Ja sam rođen u Gornjim Vinjanima, Blizu Imockoga, i to na Blagovist, 27.III.1876. Tada u Vinjanim nije bilo škole, zato me otac, pokojni Ivan (Bog ga raja napojio) za pune dvi godine slao u Posušje, a druge dvi u Imocki, u pučku školu. Zatim sam završio franjevačku gimnaziju u Sinju, a teologiju u Šibeniku i Makarskoj. Po dovršenim naucim bijo sam učiteljem na gimnaziji u Sinju za 15 godina, zatim župnikom u Lovreću 7, a u Runovićim, na zdravlje, evo već dvanaestu pasem. Samo u Boga pitam, da me uzdrži u zdravlju i da dovršim ovu rađu. Oće, akobogda!…..
U Runovićim, na Ilinjdan 1934.

Otac fra Silvestar Kutleša, župnik

Razglednica u vlasništvu Ivana Bogavčića objavljena u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) Igora Goleša

Bazana 1900. godine

Bazana je najstariji dio grada. Protegla se u pravcu istok-zapad tri stotine metara i uspinje se uz kosinu zvanu Bilušine. Svoje ime Bazana nosi iz turskog vremena po prostoru gdje se trgovalo. Turci su Imotskim vladali preko 200 godina (1493-1717). Bazana je riječ perzijskog (iranskog) porijekla i znači prostor s dućanima u kojima se prodavala svakovrsna roba……..Poslije Turaka došli su novi osvajači – Mlečani (1717-1798). Imotski je tada imao tek desetak kuća oko tvrđave i prostor za trgovinu – Bazanu. Novi su gospodari za potrebe vlasti sa sobom doveli nekoliko porodica koje će preuzeti upravu, vojsku, zanatstvo i trgovinu, a dio porodice se naselilo iz obližnjih sela. Počelo je stvaranje i širenje grada od Bazane niz padinu brda. Proces izgradnje tekao je sporo, tako da će se Imotski kroz stotinjak godina razviti u gradić sa samo 357 stanovnika, kako stoji u popisu pučanstva za Dalmaciju 1807. godine…….Na Bazani se podiže niz zgrada za upravu, zdravstvena stanica, lazaret, stražarnica i nešto podalje konjušnica. Na čelu siražarnice stoji serdar (niži oficir) sa 6 pandura za održavanje reda i mira, a uz to su oni i službena lica za razne naplate, kazne i pljenidbe. Zdravsivene usluge pruža jedan lijecnik i dva bolničara, što je s obzirom na cijelu Krajinu premalo. U lazaretu je bila karantena (izolacija) zaraženih osoba, turska je granica blizu, trgovci i karavane prelaze s jedne na drugu siranu, a uz to nerodica, glad, kuga i kolera čine svoje. Teške zarazne bolesti zahvaćale su naše krajeve i u 19. stoljeću. Za potrebe općinske uprave Bazana dobiva zgradu, zvanu demanij, a na celu vlasti se nalazi providur, u čijim je rukama skoncentrirana civilna, vojna i sudska uprava. Kad je krajem 18. stoljeća Austrija zavladala Imotskim, prenijet će se uprava s Bazane pomalo u današnju Pjacu, a mletačke zgrade srušit ce se ili će to učiniti zub vremena. Tako je Bazana širenjem Imotskoga, izgradnjom, novih kuća i ulica gubila korak s vremenom, izgubila je upravu i trgovinu i ostala ono što je danas: dio prošlog doba tj. najstarija gradska četvrt……

prof. Mladen Mostarčić, Imotska Krajina, br. 436., 1989.

 

Pogled na dio Imotskog sa školske zgrade u izgradnji 1910. godine

Pogled na dio Imotskog sa školske zgrade u izgradnji 1910. godine. Na fotografiji se krajnje desno odozgo prema gore vide skladišta Režije duhana, kuća Milinović, zatim kuća Benzon (danas Glazbena škola “dr fra Ivan Glibotić”). Ispred stare pošte vidi se kuća dr. Ivice Jerkovića koja je srušena u II svjetskom ratu. Poviše su dvije Sučića kuće. Sa gornje strane ulice prema crkvi nanizane su kuće u bloku kako slijedi: Dušana Matijaševića, Ostojić, dr. Frane Pelicarića i Margetić. Od tih kuća prema Pazaru ide Pervanova ulica. Na suprotnoj strani ulice padinom prema jugu spušta se Marčina ograda.
Luka Milinović došljak iz Livna kupio je kuće dr. Ferrija (advokata iz Trpnja) i Bilića te ih spojio u lijepu kamenu kuću Čitav kompleks na kojem je bio uređen vrt sa šetnicama i pergolama bio je ograđen kamenim zidom i ogradom od kovanog željeza, a ulazna vrata ukrašena zidanim kamenim stupovima. Za vrijeme II svjetskog rata kuća je zapaljena, a kamenje sa kuće upotrijebljeno je za gradnju prve stambene zgrade u Imotskom. Danas su od ograde oko posjeda Milinović dobro sačuvane kolone i željezne vratnice s inicijalima sa zapadne strane i kolone bez vratnica sa sjevera preko puta Glazbene škole. Prvi doseljeni Benzon u Imotski Antonio sagradio je sa sinom Petrom u drugoj polovici 19. stoljeća jednu od najljepših kuća, prvu veliku stambenu kuću sa prizemljem, dva kata i potkrovljem, a u zapadnom dijelu dvorišta je bila prizemna zgrada za kočiju i konje. Kuću je prodao 1910. godine Bratovštini Svetog Sakramenta. za stan časnih sestara, Nakon II svjetskog rata u zgradi je smješten đački dom, zatim škola i konačno Glazbena škola). Poslije je Petar sagradio još jednu kuću na sjevernoj strani posjeda (danas u vlasništvu obitelji pok. Ljube Tonkovića). Od velikog dijela kamena srušene kuće odvjetnika dr Ivice Jerkovića izgrađena je nešto dalje stara pošta. Ispred Jerkovića kuće (na mjestu današnjeg kružnog toka) bila je prekrasna kamena čartnja koja je zatrpana? početkom 1950-ih. Iza Jerkovića kuće s lijeve strane nekad je bila kuća Frane Mostarčića.

Razglednica u vlasništvu Ivana Bogavčića objavljena u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) Igora Goleša.

 

Pod kostelom 1907. godine

Pod kostelom na pazaru u Imoskom, razglednica tiskana 1907. godine. Stara stoljetna kostela na imotskom Pazaru vidila se i na fotografiji Catastica kojeg je izradio Pietro Corir 1774. godine. Uz nezapamćenu studen zime 1921. godine kada je Imotski bio petnaest dana zaleđen i odsječen od svijeta kostela se raspukla te je ju je dao posjeći tadašnji načelnik Jure Jerković. Da kostela nije posječena zasigurno bi se ovih dana mogla natjecati na izboru za europsko stablo godine jer je stablo s jednom od najzanimljivijih priča. Fra Vjeko Vrčić piše:”….Srijedom se uglavnom trgovalo. Središte se nalazilo „pod kostelom“. Na širini ispod „skalina“ gospodarila je trgom stoljetna kostela. Zasadili su je Turci Ćosići. Prema predaji povukli su se u Vrdol, a imanje u Imotskom prepustili Vučemilovićima, došljacima iz Bosne. Deblo joj je opasano kamenim stubama. Stvorio se pogodan prostor za prodaju sitnih predmeta. Tu su se, srijedom, nalazili prodavači opute i opanaka. Visoki mršavi Sakarlija imao je dosta djece. Trebalo je pronaći sredstva za kruh tolikoj sirotinji. Prodavao je opanke na poseban šaljiv način, zabavljao je kupce. Pod kostelom je sjedio općinski činovnik. Ispred njega je velika vaga za mjerenje teških vreća. Da izbjegnu to plaćanje, seljaci su nosili sa sobom kantare. Njima su vjerovali. Znali su na kantaru nagoditi kilograme i oke…. Kostelu je oko 1922. godine posjekao načelnik Jure Jerković. Želio se osvetiti predčasniku načelniku Zani Vučemiloviću, koji je dao posjeći Jerkovića kostelu kod današnje pošte….

Razglednica je u zbirci Roberta Kavazovića te je objavljena u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) autora Igora Goleša

Skladišta duhana u Imotskom 1903.

Stara razglednica tiskana 1903. godine, a poslana 1914. godine prikazuje skladišta duhana u Imotskom, nakladnik je Weiss&Dreykurs, Wien. Secesijski kompleks Duhanske stanice sa upravnom zgradom i skladištem duhana projektirao je Prus ing. August Thara, a izgradnja prvog velikog skladišta započela je 12. lipnja 1888. godine. U kratkom roku podignute su četiri zgrade- skladišta, upravna zgrada, zgrada za dnevni odmor i prehranu radnika ( danas Muzej), dvije sporedne zgrade. četiri sanitarna čvora, protupožarni objekt, bazen-cisternu s vodom u slučaju požara. Cijeli kompleks je bio zavidno hortikuklturno uređen. Po zapremnini skladišta Otkupna stanica u Imotskom bila je najveća u Dalmaciji i to po broju uposlenika i po kapacitetu skladišnog prostora.

Razglednica je u zbirci Roberta Kavazovića te je objavljena u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) autora Igora Goleša

 

Spomenik Spasitelja na uspomenu XIX vieka u Proložcu te Nova Katolička crkva sva Mihovila u. Proložcu

Spomenik Spasitelja na uspomenu XIX vieka u Proložcu te Nova Katolička crkva sva Mihovila u. Proložcu, Pozdrav iz Proložca. Vlastnik, Ivan Bilić, razglednica izdana 1902. godine. Na blagdan sv. Jerolima, 30.09.1901. godine, samo dan poslije posvete nove župne crkve Sv. Mihovila, kip Krista Kralja Otkupitelja, rad danas gotovo zaboravljenog splitskog klesara i graditelja oltara Josipa Bariškovića (Split ?, oko 1870. — ?) svečano je otvorio i blagoslovio fra Mate Gnječ (1853.- 1927.). Fra Matu vidimo na stolici ispred spomenika Krista Kralja uz mnoštvo naroda, uglednih uzvanika i Imotsku općinsku glazbu. Crkva sv. Mihovila građena je u razdoblju od 1897. do 1901. godine uz novčanu potporu Carevinskog vieća, za župnika fra Mate Gnječa, a prema nacrtu iz 1885. godine znamenitog arhitekta i istraživača nacionalne graditeljske baštine Ćirila Ivekovića. Fra Mate Gnječ, vođa hrvatske politike u Imotskoj krajini bijaše graditelj crkve, župne kuće, pučke blagajne i grobljanske kapele u Prološcu, organizator javnih radova. Imotska općina fra Matu Gnječa proglasila je 1895. godine počasnim građaninom, a zahvalni mu imotski puk skova izreku ” Što reče Mate Gnječ, to potvrdi i carski Beč”.

Razglednica u vlasništvu Matka Pavlinovića objavljena je u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) autora Igora Goleša.

Srida u Imotskom

Sridom na pazaru se nudilo i prodavalo: zobnice, terluci, biljci, buzavci, jačerme, oputa, opanci, kotluše, lopiže, čanjci, kosiri, kosirići, komaštre, sandžaci, ožezi, brave, trud, leška i pripala do lipe pečenice, povismena, pršuta, kokoša, tuka, jaja, voća i povrća, stoka sitna i krupna zuba.
Gostioničari: čuvena Pera Marendić, Keka Banova, Jurka Ćosić, Vlade Poštenjak, Rudolfo, imali su sridom pune ruke posla.Lukin bi sridom oko podne pronio pazarom pečeno janje na ražnju i zaustavio bi se na skalinima isprid Borića dućana i iz svega glasa obznanio puku: “Evo vruća ko nije ruča, tri majke dojilo, četri ga odgojilo ….”. Bio je to, što bi se današnjim jezikom reklo, EPP za ono što će se kasnije u krčmi Vlade Poštenjaka na dasci sići. Sridom se na pazaru liti prodavala i voda za piće – maštalo vode na komu je daska, na dasci grumen biokovskog leda s rastovim šušnjem. Led se na suncu lagano topio i kapao u maštalo, grabilo se bukarom i plaćalo za svaku ispijenu bukaru.
A tek imotski dućani sridom: ako ćeš što kupit za skuvat i pojist, moga si birat butige: Furlanovi, Bekavčevi, Borićevi, Figurini, Ante Ermina …. Ako se zaželiš pašta, onda u šjora Lele Pavića. Kruva – u Markote, Pavića ili Ciciljanija. Meso u Pavića, Vuke, Dinka Nikolića ili u Iristovi. Za obuć se od glave do pete bili su dućani: Malića, Katunarića, Buljana, Pervana, Leke, Vučemilovića, a čuven je bio trgovac Virma Kusić. Sridom je imala svoju radnju i prodaju stare robe baba Lončaruša i baba Juštinica…..Četvrtak bi svanuo ko dan tišine. Svi su se odmarali od sride, jedino se čula škripa kariola Priše i Mišine što su ka’ vridni “komunalni djelatnici” sređivali varuš i pazar. Danas na pazaru ostaju mrlje od ulja što im curi iz kartera automobila, a onda su konji ostavljali “brežuljke” koje su Priša i Mišina skupljali i odnosili u Zaninu ogradu…….

Iz sjećanja Borisa Pervana “Srida u Imotskom”

 

Razglednica u arhivi imotskog samosatana

 

Pazar 1915. godine

Imotski, razglednica Pazara 1915. godine sa kulom Sulejman bega Ćosića i stoljetnim stablom kostele koju su posadili Ćosići koji su se po predaji povukli u Vrdol. Kostela se vidila i na fotografiji Catastica kojeg je izradio Pietro Corir 1774. godine. Uz nezapamćenu studen zime 1921. godine kada je Imotski bio petnaest dana zaleđen i odsječen od svijeta kostela se raspukla te je ju je dao posjeći načelnik Jure Jerković. Želio se osvetiti predhodnom načelniku Ivanu Zani Vučemiloviću, koji je dao posjeći Jerkovića kostelu kod stare pošte. Kula koja je pripadala Sulejman begu Ćosiću pripala je Vučemilovićima doseljenim iz Duvna. Oko 1800. godine kula je postala vlasništvo Marka Vučemilovića (1776.-1855.) te se smatra matičnom kućom Vučemilovića. Prema fra Vjeki Vrčiću Marko je bio najkulturniji Imoćanin početka 19. stoljeća. Kao arheolog amater sakupljao je prapovijesne i antičke artefakte kojih je Imotska krajina bila puna pa je tijekom vremena u njegovoj kući nastao pravi privatni muzej starina. Dva rimska nadgrobna spomenika bila su uzidana u hodniku kuće, a danas se nalaze u imotskom crkvenom muzeju kao i komad platna pronađen u jednom rimskom grobu. Uz arheološke nalaze u kući je postojala i bogata knjižnica koju su nasljednici donirali u jedan splitski muzej. Marko Vučemilović bavio se i numizmatikom te je sakupio veliku zbirku, a nju su nastavili nadopunjavati i njegovi nasljednici. Ova zbirka, koja sadrži 1342 komada, danas se nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Navodi se kako je Zemaljski muzej sa Vučemilovića zbirkom dobio i dva vrlo vrijedna srebrna novčića Athalaricha, ostrogotskog kralja iz 6. stoljeća koji po svoj prilici potječu iz Dalmacije. Marko Vučemilović oženjen za Mariju Colombani imao je pet sinova Juru Zorzija (1811.), Franu (1812.), Filipa (1815.), Blaža (1820.), Antu (1825.) te kćer Noru (1823.), a svima je nastojao osigurati kvalitetno školovanje. Najstariji sin Jure Zorzi Vučemilović (1811.-1878.) u Padovi je izučio za apotekara pa je u obiteljskoj kući na Pazaru otvorio prvu apoteku u Imotskome. Dio inventara prve imotske apoteke još uvijek se može naći po kućama nasljednika, dok je apotekarska vaga u imotskom crkvenom muzeju.

Razglednica u vlasništvu Antonjete Baškarad Jutronić koja je dala podatke o obitelji Marka Vučemilovića