Poljica 1911. godine, đaci pred Pučkom školom prije 110 godina. Škola je u Poljicima od 1876, bila prvo u kući Žarković, a zatim u kući Zujić. Prvi učitelj škole u Poljicima bio je Augustin Zuviteo (1856.-1928.) rođen u Splitu 1856. godine. Zuviteo je završio Učiteljsku školu u Arbanasima 1876 godine, a nakon završetka školovanja raspoređen je za učitelja u Imotska Poljica, gdje je javna pučka škola otvorena 1876. godine. Učionica i učiteljeva soba bile su smještene na tavanu iznad štale, a učionica je bila mračna i zagušljiva bez dovoljno prozora.S učiteljem Zuviteom u Poljicima je živjela i majka Jelka, a u dopisu Kotarskom školskom vijeću od 19. kolovoza 1879. učitelj navodi kako mu je stara majka “prisiljena nagucati se u sobi smrada i vlage sčega ju svako malo spopadaju razne bolesti osim kostobolje koju je ovdje stekla te je nemilo mori”. Zuviteo je prijateljevao sa ocem velikog hrvatskog pjesnika Tina Ujevića, Ivanom Ujevićem koji je nakon završetka školovanja u Arbanasima 1877. godine raspoređen za učitelja u Lokvičiće. Mladi su se učitelji družili sve do 1880. godine, kad Zuviteo završava službu u Poljicima, a prijateljstvo je nastavljeno i kasnije. Po svjedočenju potomaka učitelja Zuvitea pjesnik Ujević dobio je ime upravo po njemu, a trebao mu je biti i kum na krštenju, no bio je spriječen doći u Vrgorac. Augustin Zuviteo umro je 1928. godine u Dubrovniku gdje je do umirovljenja bio ravnateljem Preparandije. Prvi Poljičanin koji je službovao kao učitelj u Poljicima bio je Petar Domljan (l893-l926) koji je završio Učiteljsku školu u Arbanasima 1912. i te je iste godine 1. listopada nastupio kao učiteljski kandidat u Poljicima, gdje ostaje do 1920. godine. Nastavio je studij na VPŠ u Zagrebu, zatim bio profesor i od 1923, ravnatelj Građanske škole u Imotskom. Bio je prvi predsjednik podružnice Jadranske straže u Imotskom, osnovane l923. Petar je nesretnim slučajem stradao, jer se u lovu napio vode iz bunara i dobio tifus od kojeg je umro 1926. godine.

Razglednica u vlasništvu Roberta Kavazavića objavljena je u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) autora Igora Goleša.

Staro-hrvatske ruševine u Imotskom 1900. godine. Dragocjen opis oslobađanja Imotskog u svojim je spisima ostavio generalni providur Dalmacije i Albanije Alvise Sebastiano Mocenigo III. Mocenigovi su spisi napisani na talijanskom jeziku, a čuvaju se u Državnom arhivu u Zadru. Providur Mocenigo (Venecija, 1662. – Venecija, 1732.), pripadnik jedne od najčuvenijih mletačkih aristokratskih obitelji nakon oslobađanja Imotskog izabran je za Dužda (s ogromnih 40 glasova za i samo 1 protiv) kao 6 dužd iz venecijanske dinastije Mocenigo. Bio je 112 mletački dužd koji je vladao od 24. 08. 1722. do 24. 05. 1732.). Alvise Sebastiano Mocenigo bio je vrhunski obrazovani vojnik s ogromnim iskustvom ratovanja s Turcima od Grčke i Albanije do Dalmacije. Iako volimo istaknuti naše ljude, prvenstveno konjicu, Alvise Sebastiano Mocenigo jedan je od najvećih vojskovođa koji je ratovao na našem području. U nastavku se daje dio teksta fra Joze Grbavca objavljen u listu “Grad na gori” br. I. (56) 2017.”….U petak 23. srpnja, krene vojska s artiljerijom iz Omiša teškim i neprohodnim stazama prema Imotskom. Trebalo im je dva dana da stignu u Imotsko polje. General Mocenigo osobno je zapovijedao napadom, a naredbe su na terenu provodili general Emo i zapovjednik topništva Rizzo. Kako bi spriječio Turcima u Imotskom svaku pomoć sa strane general Mocenigo pošalje zapovjednika Semicetola prema Neretvi, Nonkovića prema Trebinju i Stonu, a Vrgorčani se obvezaše onemogućiti dolazak pomoći iz Livna i Glamoča. Prije nego što je glavnina mletačke vojske stigla u Imotsko polje, u nedjelju popodne 25. srpnja vojskovođa Zuane de Franceschi sa svojim ljudima već bijaše osvojio samu varoš Imotski. Ostade samo prijeteća utvrda u koju se bijaše zabarakidirala turska posada od 111 vojnika: 103 borca i 7 aga pod zapovjedništvom dizdara. Ohrabreni neosvojivošću utvrde i očekujući pojačanje iz susjednih hercegovačkih gradova, Osmanlije se ne htjedoše predati.Sljedećeg dana hrvatsko-mletačka vojska utabori se na sjevernoj obali rijeke Vrljike, istočno od Perinuše, u Mujića polju i Gospojinama. U noći s 27. na 28. srpnja manji dio vojske s artiljerijom uputi se prema Topani….. Nakon dva dana imotska se tvrđava našla u potpunom okruženju. Mletački inžinjer Camozini i zapovjednik artiljerije Rizzo postaviše tri topovske baterije na dominantne kote uz sjeverni i istočni rub Modrog jezera tako da su sa udaljenosti od svega nekoliko stotina metara lakoćom pogađali u samu unutrašnjost tvrđave. Nakon pada prvog bedema i gubitka tridesetak vojnika, Turci se povuku i zabarikadiraju u gornji dio tvrđave……. Već prvog dana osvojiše prvi bedem utvrde, na koji se prvi pope Ante Vrdoljak, vojnik sinjske čete, i na nj izvjesi zastavu sv. Marka. Junaštvom opošteniše svoje ime i dvojica Imoćana: harambaša Brnić-Lelas i njegov četni barjaktar Grgur Ujević, strah i trepet Imotske krajine. Mletački inženjeri pod okriljem noći počeše bušiti litice u podnožju utvrde za postavljanje mina. Kada za to saznaše Turci, napusti ih svaka hrabrost te 30. srpnja izvjesiše bijelu zastavu i započeše pregovore o predaji. Tročlana turska delegacija 1. kolovoza uvečer pristade na predaju uz uvjet da im se dopusti odlazak u najbližu tvrđavu Ljubuški. Tako Imotski nakon teška osmodnevnog krvavog boja, 2. kolovoza, na Gospu od Anđela, osvanu slobodan od Turaka koji se uz vojnu pratnju na čelu s pukovnikom Grgurom Nakićem preko noći povukoše prema Ljubuškom….

Razglednica u nakladi imotskog načelnika Josipa Tripala koji je i poslao 1905. prijatelju u Šibenik u obiteljskoj je arhivi

Kamena kuća Jerković i Obćinski dom na središnjem dijelu imotske Pjace 1905. godine. Veleposjednik Josip Bolis (1825.) čija je obitelj doselila iz Venecije po dolasku u Imotski oko 1850 godine sagradio je na Pjaci lijepu kamenu dvokatnicu. Oženio je Imoćanku Ružu Bitanga, a njihova kći Jelena Bolis udala se 1878. godine za dr Iku Jerkovića koji je kuću modernizirao i podigao treći kat. Dr Iko Jerković rođen je 1849. godine u Imotskom i prvi je Imoćanin koji je završio pravni fakultet i to u Beču. Kako je zapisao fra Vjeko Vrčić dr Iko, pučanin oženio je bogatašicu, veleposjednicu doseljene venecijske obitelji Jelenu Bolis. Tako Jerković postade gospar u velikoj krasnoj zgradi s balkonima nasred imotske Pjace. Odgojen u obitelji “narodnjaka”, i klasičnoj franjevačkoj gimnaziji do smrti je sačuvao svoj narodni hrvatski ponos… Do kuće Jerković je kuća Delić sa vanjskim stepeništem tada na drugoj strani. Dalje je kuća Vučemilović u prizemlju koje je smještena trgovina te kuća Batošić-Nikolić u kojoj su u prizemlju s obzirom na vidljivi grb tada bili smješteni uredi austrijske uprave. Obćinski dom u Imotskom sagrađen je zaslugom tadašnjeg općinskog načelnika Mihovila Miše Vrdoljaka 1900. godine. Ante Ujević u I. izdanju knjige Imotska krajina (1954.) o gradnji Općinskog doma piše: “Pored najzamašnijeg objekta Duhanske stanice općina nastoji, da dođe do vlastite pristojne zgrade i da se oslobodi najamnine. Tako se pristupilo zidanju Općinskog doma koji je bio završen 1900. Od godine 1892. do 1895. Imotska je općina pokazala dosta veliku građevinsku aktivnost: proširen je Šarampov most u Prološcu, podignut je Općinski dom do prvog kata, dovršena su dva mosta u Runoviću, te obavljeni mnogi drugi radovi na putovima, vodama itd. Za ove radove imao je velikih zasluga tadašnji općinski načelnik Vrdoljak”.

Pogled spolja na Varoš Imotski 1908. godine, Vlastnik M. Dunda. Na razglednici se vide ostaci Kvartira-vojarne i konjušnice (tal. quartiere-logor, vojarna) koju su Mlečani sagradili u Glavini nakon završetka mletačko-turskog rata 1717. godine. 
Kuga je pustošila Imotu u više navrata, a najjači valovi kuge zabilježeni su 1729.-1731.,1733.,1744.-1747., 1763.-1764. i 1782.-1784. godine. Oboljeli su se liječili ako je uopće bilo lijeka, u lazaretima i u bolnici, a mrtvi su se oprezno zakapali u duboke jame do kojih bi ih dovlačili vojnici. Vukli su ih iz kuće jednom željeznom kukom i u nju zatrpali, a da se tom prigodom ne bi ničega dotakli. Kuku bi kasnije na velikoj vatri užarili i na taj način raskužili. Kuće bi oboljelih spaljivali, a tako i nihovo pokućstvo i robu. Zbog nerodice i gladi 1783. godine odselilo se iz Imote u Bosnu 155 obitelji s 513 muškaraca i 417 žena. Neki od njih okuženi se vratiše kući. Okužila bi se cijela Imota da mletačka vlast okužene nije zadržala u lazaretima na granici gdje mnogi pomriješe.
Ante Ujević (1954.) Imotska krajina
Fra Stipan Zlatović u “Franjevci države presvetog Otkupitelja” navodi cit:”Fra Šimun Gudelj o tome piše:
Kad god 1783. zapali kužna bolest u Bosni, ona čeljad što se onamo nalazila iz ove krajine, poče bižati u svoju domovinu. Veliki lazareti bijahu na Posušju i na Hržanovu, gdi u čišćenju mnogi umriše i krajina srićom nije se otrovala. Kužne ispovidaše ot(ac) Gudelj i ostali redovnici imotski velikom ljubavlju i kršćanskim požvrtovanjem. Sinjska se krajina od pribiga otrova i u njoj pogibe 1488 čeljadi”.

Razglednica u vlasništvu Antonjete Baškarad Jutronić

Imotski, pogled sa školske zgrade u izgradnji 1910. godine.
” ….Glava Imocke krajine, starina Imocki, poput surog orla uzvijo se na klisuru uz jezero, pa u pramčioku (položaj prema suncu) sunča se i divi pitomom polju, župama oko polja, brigovima i brdima, štono se ko “na skalinade” uspinju sve do visoke Bijakove, koja pokrila glavu oblakom, i do studene Kamešnice i Zavelima, štono se često u bilo oblače……Odma od polja uzdiže se jedan veliki brig Podi, di naglo di pomalo. Brig je pun jezera, više suvi nego s vodom. Jezera su straovita pogledati, a kamoli se u nje spuštati. Najviše ji ima u Lokvičićim a najstrašnija su blizu Imockog Crljeno i Imocko (Modro) jezero……
Ja sam rođen u Gornjim Vinjanima, Blizu Imockoga, i to na Blagovist, 27.III.1876. Tada u Vinjanim nije bilo škole, zato me otac, pokojni Ivan (Bog ga raja napojio) za pune dvi godine slao u Posušje, a druge dvi u Imocki, u pučku školu. Zatim sam završio franjevačku gimnaziju u Sinju, a teologiju u Šibeniku i Makarskoj. Po dovršenim naucim bijo sam učiteljem na gimnaziji u Sinju za 15 godina, zatim župnikom u Lovreću 7, a u Runovićim, na zdravlje, evo već dvanaestu pasem. Samo u Boga pitam, da me uzdrži u zdravlju i da dovršim ovu rađu. Oće, akobogda!…..
U Runovićim, na Ilinjdan 1934.

Otac fra Silvestar Kutleša, župnik

Razglednica u vlasništvu Ivana Bogavčića objavljena u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) Igora Goleša

Bazana je najstariji dio grada. Protegla se u pravcu istok-zapad tri stotine metara i uspinje se uz kosinu zvanu Bilušine. Svoje ime Bazana nosi iz turskog vremena po prostoru gdje se trgovalo. Turci su Imotskim vladali preko 200 godina (1493-1717). Bazana je riječ perzijskog (iranskog) porijekla i znači prostor s dućanima u kojima se prodavala svakovrsna roba……..Poslije Turaka došli su novi osvajači – Mlečani (1717-1798). Imotski je tada imao tek desetak kuća oko tvrđave i prostor za trgovinu – Bazanu. Novi su gospodari za potrebe vlasti sa sobom doveli nekoliko porodica koje će preuzeti upravu, vojsku, zanatstvo i trgovinu, a dio porodice se naselilo iz obližnjih sela. Počelo je stvaranje i širenje grada od Bazane niz padinu brda. Proces izgradnje tekao je sporo, tako da će se Imotski kroz stotinjak godina razviti u gradić sa samo 357 stanovnika, kako stoji u popisu pučanstva za Dalmaciju 1807. godine…….Na Bazani se podiže niz zgrada za upravu, zdravstvena stanica, lazaret, stražarnica i nešto podalje konjušnica. Na čelu siražarnice stoji serdar (niži oficir) sa 6 pandura za održavanje reda i mira, a uz to su oni i službena lica za razne naplate, kazne i pljenidbe. Zdravsivene usluge pruža jedan lijecnik i dva bolničara, što je s obzirom na cijelu Krajinu premalo. U lazaretu je bila karantena (izolacija) zaraženih osoba, turska je granica blizu, trgovci i karavane prelaze s jedne na drugu siranu, a uz to nerodica, glad, kuga i kolera čine svoje. Teške zarazne bolesti zahvaćale su naše krajeve i u 19. stoljeću. Za potrebe općinske uprave Bazana dobiva zgradu, zvanu demanij, a na celu vlasti se nalazi providur, u čijim je rukama skoncentrirana civilna, vojna i sudska uprava. Kad je krajem 18. stoljeća Austrija zavladala Imotskim, prenijet će se uprava s Bazane pomalo u današnju Pjacu, a mletačke zgrade srušit ce se ili će to učiniti zub vremena. Tako je Bazana širenjem Imotskoga, izgradnjom, novih kuća i ulica gubila korak s vremenom, izgubila je upravu i trgovinu i ostala ono što je danas: dio prošlog doba tj. najstarija gradska četvrt……

prof. Mladen Mostarčić, Imotska Krajina, br. 436., 1989.

Pogled na dio Imotskog sa školske zgrade u izgradnji 1910. godine. Na fotografiji se krajnje desno odozgo prema gore vide skladišta Režije duhana, kuća Milinović, zatim kuća Benzon (danas Glazbena škola “dr fra Ivan Glibotić”). Ispred stare pošte vidi se kuća dr. Ivice Jerkovića koja je srušena u II svjetskom ratu. Poviše su dvije Sučića kuće. Sa gornje strane ulice prema crkvi nanizane su kuće u bloku kako slijedi: Dušana Matijaševića, Ostojić, dr. Frane Pelicarića i Margetić. Od tih kuća prema Pazaru ide Pervanova ulica. Na suprotnoj strani ulice padinom prema jugu spušta se Marčina ograda.
Luka Milinović došljak iz Livna kupio je kuće dr. Ferrija (advokata iz Trpnja) i Bilića te ih spojio u lijepu kamenu kuću Čitav kompleks na kojem je bio uređen vrt sa šetnicama i pergolama bio je ograđen kamenim zidom i ogradom od kovanog željeza, a ulazna vrata ukrašena zidanim kamenim stupovima. Za vrijeme II svjetskog rata kuća je zapaljena, a kamenje sa kuće upotrijebljeno je za gradnju prve stambene zgrade u Imotskom. Danas su od ograde oko posjeda Milinović dobro sačuvane kolone i željezne vratnice s inicijalima sa zapadne strane i kolone bez vratnica sa sjevera preko puta Glazbene škole. Prvi doseljeni Benzon u Imotski Antonio sagradio je sa sinom Petrom u drugoj polovici 19. stoljeća jednu od najljepših kuća, prvu veliku stambenu kuću sa prizemljem, dva kata i potkrovljem, a u zapadnom dijelu dvorišta je bila prizemna zgrada za kočiju i konje. Kuću je prodao 1910. godine Bratovštini Svetog Sakramenta. za stan časnih sestara, Nakon II svjetskog rata u zgradi je smješten đački dom, zatim škola i konačno Glazbena škola). Poslije je Petar sagradio još jednu kuću na sjevernoj strani posjeda (danas u vlasništvu obitelji pok. Ljube Tonkovića). Od velikog dijela kamena srušene kuće odvjetnika dr Ivice Jerkovića izgrađena je nešto dalje stara pošta. Ispred Jerkovića kuće (na mjestu današnjeg kružnog toka) bila je prekrasna kamena čartnja koja je zatrpana? početkom 1950-ih. Iza Jerkovića kuće s lijeve strane nekad je bila kuća Frane Mostarčića.

Razglednica u vlasništvu Ivana Bogavčića objavljena u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) Igora Goleša.

Pod kostelom na pazaru u Imoskom, razglednica tiskana 1907. godine. Stara stoljetna kostela na imotskom Pazaru vidila se i na fotografiji Catastica kojeg je izradio Pietro Corir 1774. godine. Uz nezapamćenu studen zime 1921. godine kada je Imotski bio petnaest dana zaleđen i odsječen od svijeta kostela se raspukla te je ju je dao posjeći tadašnji načelnik Jure Jerković. Da kostela nije posječena zasigurno bi se ovih dana mogla natjecati na izboru za europsko stablo godine jer je stablo s jednom od najzanimljivijih priča. Fra Vjeko Vrčić piše:”….Srijedom se uglavnom trgovalo. Središte se nalazilo „pod kostelom“. Na širini ispod „skalina“ gospodarila je trgom stoljetna kostela. Zasadili su je Turci Ćosići. Prema predaji povukli su se u Vrdol, a imanje u Imotskom prepustili Vučemilovićima, došljacima iz Bosne. Deblo joj je opasano kamenim stubama. Stvorio se pogodan prostor za prodaju sitnih predmeta. Tu su se, srijedom, nalazili prodavači opute i opanaka. Visoki mršavi Sakarlija imao je dosta djece. Trebalo je pronaći sredstva za kruh tolikoj sirotinji. Prodavao je opanke na poseban šaljiv način, zabavljao je kupce. Pod kostelom je sjedio općinski činovnik. Ispred njega je velika vaga za mjerenje teških vreća. Da izbjegnu to plaćanje, seljaci su nosili sa sobom kantare. Njima su vjerovali. Znali su na kantaru nagoditi kilograme i oke…. Kostelu je oko 1922. godine posjekao načelnik Jure Jerković. Želio se osvetiti predčasniku načelniku Zani Vučemiloviću, koji je dao posjeći Jerkovića kostelu kod današnje pošte….

Razglednica je u zbirci Roberta Kavazovića te je objavljena u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) autora Igora Goleša