Poštanske kočije u Krivodolu, prvoj postaji za izmjenu konja nakon polaska iz Imotskog 1902. godine. Snježana Tonković, tada ravnateljica Zavičajnog muzeja u Imotskom postavila je 2007. godine izložbu “Diližansom po Imotskoj krajini” te je autorica istoimenog kataloga. U katalogu se među ostalim piše o jednom itineraru iz 1899. godine objavljenom i u Beču u kojem se opisuju mjesta po Dalmaciji koja se preporučuju posjetiti. Među tim mjestima je i Imotska krajina koja je detaljno opisana sa svim znamenitostima. Vodič navodi kako doći do tih mjesta, gdje se može koristiti poštanska kočija, koja je cijena prijevoza, gdje se može na putu jesti, gdje prespavati. Navodi se da za 72 km vožnje zapregom cijena iznosi 3,60 forinta. Kočija ili kolosalnica iz Splita preko Sinja do Imotskog trebala je cijeli dan vožnje, a od 1882. godine tri puta tjedno prometuje na ovoj relaciji prenoseći poštu i putnike. Dolazak poštanskih kočija bio je događaj. S njima su stizale vijesti, pisma, razne pošiljke, kao i dragi prijatelji i poznanici ali najčešće nije morao postojati niti jedan određeni razlog da se kočije sačeka ili isprati na svom dugačkom putu do odredišta.

Razglednica u zbirci Igora Goleša

Imotski 1909. godine, mještani dočekuju na Pazaru diliđencu što je prometovala sa Splitom putujući cijeli dan. Od prisutnih Imoćana desno kod stabla je Jure Vučemilović te malo naprijed njegove dvije kćeri Antonjeta i Darija, zatim u sredini fotografije je Filip Vučemilović sa majkom, suprugom i sinom Tonijem. Desno se vidi mramorno poprsje u naravnoj veličini cara Franje Josipa I. postavljenog na visoki kameni stup u podnožju kojeg su ležale dvije velike kamene kugle. Carev spomenik izmrčen patinom i oštećen bačen je 1918. godine u općinski zatvor, a nakon toga su ga mrzitelji prošlosti bacili u crnu jamu. Potkraj 19. stoljeća Imotski, gradić od oko 1500 stanovnika bio je na ‘kraju svita’, u prometno izoliranoj i gospodarski zaostaloj pokrajini Austro-Ugarske Monarhije. Putnike i poštu od 1870-ih iz Splita i Sinja preko Krivodola za Imotski dovozile su diliđence s tri brza konja. Na teškoj makadamskoj cesti izmjene konja obavljale su se u nekoliko mjesta, a sljedećih nekoliko dana prisjetit ćemo se tih postaja. Putnicima je to bilo gorko iskustvo jer je u diliđencama puhalo na sve strane, a po kiši bi se morao otvoriti kišobran. Kotači diliđenca često bi ispadali putem pa bi se putnici morali iskrcavati i na putu čekati dok se kotač zaveže i priveže. Nakon toga bi u strahu za vlastiti život jedva čekali doći do svojih odredišta. Diliđence iz Splita za Imotski i obratno prometovale su sve do uvođenja poštanskog automobila 1913. godine međutim diliđencom se i dalje prometovalo sve do 1919. godine.

Nakladnik razglednice u obiteljskoj arhivi je Filip Vučemilović, Imotski.

Anamaria Marušić Tonković

Poljica 1911. godine, đaci pred Pučkom školom prije 110 godina. Škola je u Poljicima od 1876, bila prvo u kući Žarković, a zatim u kući Zujić. Prvi učitelj škole u Poljicima bio je Augustin Zuviteo (1856.-1928.) rođen u Splitu 1856. godine. Zuviteo je završio Učiteljsku školu u Arbanasima 1876 godine, a nakon završetka školovanja raspoređen je za učitelja u Imotska Poljica, gdje je javna pučka škola otvorena 1876. godine. Učionica i učiteljeva soba bile su smještene na tavanu iznad štale, a učionica je bila mračna i zagušljiva bez dovoljno prozora.S učiteljem Zuviteom u Poljicima je živjela i majka Jelka, a u dopisu Kotarskom školskom vijeću od 19. kolovoza 1879. učitelj navodi kako mu je stara majka “prisiljena nagucati se u sobi smrada i vlage sčega ju svako malo spopadaju razne bolesti osim kostobolje koju je ovdje stekla te je nemilo mori”. Zuviteo je prijateljevao sa ocem velikog hrvatskog pjesnika Tina Ujevića, Ivanom Ujevićem koji je nakon završetka školovanja u Arbanasima 1877. godine raspoređen za učitelja u Lokvičiće. Mladi su se učitelji družili sve do 1880. godine, kad Zuviteo završava službu u Poljicima, a prijateljstvo je nastavljeno i kasnije. Po svjedočenju potomaka učitelja Zuvitea pjesnik Ujević dobio je ime upravo po njemu, a trebao mu je biti i kum na krštenju, no bio je spriječen doći u Vrgorac. Augustin Zuviteo umro je 1928. godine u Dubrovniku gdje je do umirovljenja bio ravnateljem Preparandije. Prvi Poljičanin koji je službovao kao učitelj u Poljicima bio je Petar Domljan (l893-l926) koji je završio Učiteljsku školu u Arbanasima 1912. i te je iste godine 1. listopada nastupio kao učiteljski kandidat u Poljicima, gdje ostaje do 1920. godine. Nastavio je studij na VPŠ u Zagrebu, zatim bio profesor i od 1923, ravnatelj Građanske škole u Imotskom. Bio je prvi predsjednik podružnice Jadranske straže u Imotskom, osnovane l923. Petar je nesretnim slučajem stradao, jer se u lovu napio vode iz bunara i dobio tifus od kojeg je umro 1926. godine.

Razglednica u vlasništvu Roberta Kavazavića objavljena je u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) autora Igora Goleša.

Staro-hrvatske ruševine u Imotskom 1900. godine. Dragocjen opis oslobađanja Imotskog u svojim je spisima ostavio generalni providur Dalmacije i Albanije Alvise Sebastiano Mocenigo III. Mocenigovi su spisi napisani na talijanskom jeziku, a čuvaju se u Državnom arhivu u Zadru. Providur Mocenigo (Venecija, 1662. – Venecija, 1732.), pripadnik jedne od najčuvenijih mletačkih aristokratskih obitelji nakon oslobađanja Imotskog izabran je za Dužda (s ogromnih 40 glasova za i samo 1 protiv) kao 6 dužd iz venecijanske dinastije Mocenigo. Bio je 112 mletački dužd koji je vladao od 24. 08. 1722. do 24. 05. 1732.). Alvise Sebastiano Mocenigo bio je vrhunski obrazovani vojnik s ogromnim iskustvom ratovanja s Turcima od Grčke i Albanije do Dalmacije. Iako volimo istaknuti naše ljude, prvenstveno konjicu, Alvise Sebastiano Mocenigo jedan je od najvećih vojskovođa koji je ratovao na našem području. U nastavku se daje dio teksta fra Joze Grbavca objavljen u listu “Grad na gori” br. I. (56) 2017.”….U petak 23. srpnja, krene vojska s artiljerijom iz Omiša teškim i neprohodnim stazama prema Imotskom. Trebalo im je dva dana da stignu u Imotsko polje. General Mocenigo osobno je zapovijedao napadom, a naredbe su na terenu provodili general Emo i zapovjednik topništva Rizzo. Kako bi spriječio Turcima u Imotskom svaku pomoć sa strane general Mocenigo pošalje zapovjednika Semicetola prema Neretvi, Nonkovića prema Trebinju i Stonu, a Vrgorčani se obvezaše onemogućiti dolazak pomoći iz Livna i Glamoča. Prije nego što je glavnina mletačke vojske stigla u Imotsko polje, u nedjelju popodne 25. srpnja vojskovođa Zuane de Franceschi sa svojim ljudima već bijaše osvojio samu varoš Imotski. Ostade samo prijeteća utvrda u koju se bijaše zabarakidirala turska posada od 111 vojnika: 103 borca i 7 aga pod zapovjedništvom dizdara. Ohrabreni neosvojivošću utvrde i očekujući pojačanje iz susjednih hercegovačkih gradova, Osmanlije se ne htjedoše predati.Sljedećeg dana hrvatsko-mletačka vojska utabori se na sjevernoj obali rijeke Vrljike, istočno od Perinuše, u Mujića polju i Gospojinama. U noći s 27. na 28. srpnja manji dio vojske s artiljerijom uputi se prema Topani….. Nakon dva dana imotska se tvrđava našla u potpunom okruženju. Mletački inžinjer Camozini i zapovjednik artiljerije Rizzo postaviše tri topovske baterije na dominantne kote uz sjeverni i istočni rub Modrog jezera tako da su sa udaljenosti od svega nekoliko stotina metara lakoćom pogađali u samu unutrašnjost tvrđave. Nakon pada prvog bedema i gubitka tridesetak vojnika, Turci se povuku i zabarikadiraju u gornji dio tvrđave……. Već prvog dana osvojiše prvi bedem utvrde, na koji se prvi pope Ante Vrdoljak, vojnik sinjske čete, i na nj izvjesi zastavu sv. Marka. Junaštvom opošteniše svoje ime i dvojica Imoćana: harambaša Brnić-Lelas i njegov četni barjaktar Grgur Ujević, strah i trepet Imotske krajine. Mletački inženjeri pod okriljem noći počeše bušiti litice u podnožju utvrde za postavljanje mina. Kada za to saznaše Turci, napusti ih svaka hrabrost te 30. srpnja izvjesiše bijelu zastavu i započeše pregovore o predaji. Tročlana turska delegacija 1. kolovoza uvečer pristade na predaju uz uvjet da im se dopusti odlazak u najbližu tvrđavu Ljubuški. Tako Imotski nakon teška osmodnevnog krvavog boja, 2. kolovoza, na Gospu od Anđela, osvanu slobodan od Turaka koji se uz vojnu pratnju na čelu s pukovnikom Grgurom Nakićem preko noći povukoše prema Ljubuškom….

Razglednica u nakladi imotskog načelnika Josipa Tripala koji je i poslao 1905. prijatelju u Šibenik u obiteljskoj je arhivi

Kamena kuća Jerković i Obćinski dom na središnjem dijelu imotske Pjace 1905. godine. Veleposjednik Josip Bolis (1825.) čija je obitelj doselila iz Venecije po dolasku u Imotski oko 1850 godine sagradio je na Pjaci lijepu kamenu dvokatnicu. Oženio je Imoćanku Ružu Bitanga, a njihova kći Jelena Bolis udala se 1878. godine za dr Iku Jerkovića koji je kuću modernizirao i podigao treći kat. Dr Iko Jerković rođen je 1849. godine u Imotskom i prvi je Imoćanin koji je završio pravni fakultet i to u Beču. Kako je zapisao fra Vjeko Vrčić dr Iko, pučanin oženio je bogatašicu, veleposjednicu doseljene venecijske obitelji Jelenu Bolis. Tako Jerković postade gospar u velikoj krasnoj zgradi s balkonima nasred imotske Pjace. Odgojen u obitelji “narodnjaka”, i klasičnoj franjevačkoj gimnaziji do smrti je sačuvao svoj narodni hrvatski ponos… Do kuće Jerković je kuća Delić sa vanjskim stepeništem tada na drugoj strani. Dalje je kuća Vučemilović u prizemlju koje je smještena trgovina te kuća Batošić-Nikolić u kojoj su u prizemlju s obzirom na vidljivi grb tada bili smješteni uredi austrijske uprave. Obćinski dom u Imotskom sagrađen je zaslugom tadašnjeg općinskog načelnika Mihovila Miše Vrdoljaka 1900. godine. Ante Ujević u I. izdanju knjige Imotska krajina (1954.) o gradnji Općinskog doma piše: “Pored najzamašnijeg objekta Duhanske stanice općina nastoji, da dođe do vlastite pristojne zgrade i da se oslobodi najamnine. Tako se pristupilo zidanju Općinskog doma koji je bio završen 1900. Od godine 1892. do 1895. Imotska je općina pokazala dosta veliku građevinsku aktivnost: proširen je Šarampov most u Prološcu, podignut je Općinski dom do prvog kata, dovršena su dva mosta u Runoviću, te obavljeni mnogi drugi radovi na putovima, vodama itd. Za ove radove imao je velikih zasluga tadašnji općinski načelnik Vrdoljak”.

Pogled spolja na Varoš Imotski 1908. godine, Vlastnik M. Dunda. Na razglednici se vide ostaci Kvartira-vojarne i konjušnice (tal. quartiere-logor, vojarna) koju su Mlečani sagradili u Glavini nakon završetka mletačko-turskog rata 1717. godine. 
Kuga je pustošila Imotu u više navrata, a najjači valovi kuge zabilježeni su 1729.-1731.,1733.,1744.-1747., 1763.-1764. i 1782.-1784. godine. Oboljeli su se liječili ako je uopće bilo lijeka, u lazaretima i u bolnici, a mrtvi su se oprezno zakapali u duboke jame do kojih bi ih dovlačili vojnici. Vukli su ih iz kuće jednom željeznom kukom i u nju zatrpali, a da se tom prigodom ne bi ničega dotakli. Kuku bi kasnije na velikoj vatri užarili i na taj način raskužili. Kuće bi oboljelih spaljivali, a tako i nihovo pokućstvo i robu. Zbog nerodice i gladi 1783. godine odselilo se iz Imote u Bosnu 155 obitelji s 513 muškaraca i 417 žena. Neki od njih okuženi se vratiše kući. Okužila bi se cijela Imota da mletačka vlast okužene nije zadržala u lazaretima na granici gdje mnogi pomriješe.
Ante Ujević (1954.) Imotska krajina
Fra Stipan Zlatović u “Franjevci države presvetog Otkupitelja” navodi cit:”Fra Šimun Gudelj o tome piše:
Kad god 1783. zapali kužna bolest u Bosni, ona čeljad što se onamo nalazila iz ove krajine, poče bižati u svoju domovinu. Veliki lazareti bijahu na Posušju i na Hržanovu, gdi u čišćenju mnogi umriše i krajina srićom nije se otrovala. Kužne ispovidaše ot(ac) Gudelj i ostali redovnici imotski velikom ljubavlju i kršćanskim požvrtovanjem. Sinjska se krajina od pribiga otrova i u njoj pogibe 1488 čeljadi”.

Razglednica u vlasništvu Antonjete Baškarad Jutronić

Imotski, pogled sa školske zgrade u izgradnji 1910. godine.
” ….Glava Imocke krajine, starina Imocki, poput surog orla uzvijo se na klisuru uz jezero, pa u pramčioku (položaj prema suncu) sunča se i divi pitomom polju, župama oko polja, brigovima i brdima, štono se ko “na skalinade” uspinju sve do visoke Bijakove, koja pokrila glavu oblakom, i do studene Kamešnice i Zavelima, štono se često u bilo oblače……Odma od polja uzdiže se jedan veliki brig Podi, di naglo di pomalo. Brig je pun jezera, više suvi nego s vodom. Jezera su straovita pogledati, a kamoli se u nje spuštati. Najviše ji ima u Lokvičićim a najstrašnija su blizu Imockog Crljeno i Imocko (Modro) jezero……
Ja sam rođen u Gornjim Vinjanima, Blizu Imockoga, i to na Blagovist, 27.III.1876. Tada u Vinjanim nije bilo škole, zato me otac, pokojni Ivan (Bog ga raja napojio) za pune dvi godine slao u Posušje, a druge dvi u Imocki, u pučku školu. Zatim sam završio franjevačku gimnaziju u Sinju, a teologiju u Šibeniku i Makarskoj. Po dovršenim naucim bijo sam učiteljem na gimnaziji u Sinju za 15 godina, zatim župnikom u Lovreću 7, a u Runovićim, na zdravlje, evo već dvanaestu pasem. Samo u Boga pitam, da me uzdrži u zdravlju i da dovršim ovu rađu. Oće, akobogda!…..
U Runovićim, na Ilinjdan 1934.

Otac fra Silvestar Kutleša, župnik

Razglednica u vlasništvu Ivana Bogavčića objavljena u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) Igora Goleša

Bazana je najstariji dio grada. Protegla se u pravcu istok-zapad tri stotine metara i uspinje se uz kosinu zvanu Bilušine. Svoje ime Bazana nosi iz turskog vremena po prostoru gdje se trgovalo. Turci su Imotskim vladali preko 200 godina (1493-1717). Bazana je riječ perzijskog (iranskog) porijekla i znači prostor s dućanima u kojima se prodavala svakovrsna roba……..Poslije Turaka došli su novi osvajači – Mlečani (1717-1798). Imotski je tada imao tek desetak kuća oko tvrđave i prostor za trgovinu – Bazanu. Novi su gospodari za potrebe vlasti sa sobom doveli nekoliko porodica koje će preuzeti upravu, vojsku, zanatstvo i trgovinu, a dio porodice se naselilo iz obližnjih sela. Počelo je stvaranje i širenje grada od Bazane niz padinu brda. Proces izgradnje tekao je sporo, tako da će se Imotski kroz stotinjak godina razviti u gradić sa samo 357 stanovnika, kako stoji u popisu pučanstva za Dalmaciju 1807. godine…….Na Bazani se podiže niz zgrada za upravu, zdravstvena stanica, lazaret, stražarnica i nešto podalje konjušnica. Na čelu siražarnice stoji serdar (niži oficir) sa 6 pandura za održavanje reda i mira, a uz to su oni i službena lica za razne naplate, kazne i pljenidbe. Zdravstvene usluge pruža jedan liječnik i dva bolničara, što je s obzirom na cijelu Krajinu premalo. U lazaretu je bila karantena (izolacija) zaraženih osoba, turska je granica blizu, trgovci i karavane prelaze s jedne na drugu siranu, a uz to nerodica, glad, kuga i kolera čine svoje. Teške zarazne bolesti zahvaćale su naše krajeve i u 19. stoljeću. Za potrebe općinske uprave Bazana dobiva zgradu, zvanu demanij, a na čelu vlasti se nalazi providur, u čijim je rukama skoncentrirana civilna, vojna i sudska uprava. Kad je krajem 18. stoljeća Austrija zavladala Imotskim, prenijet će se uprava s Bazane pomalo u današnju Pjacu, a mletačke zgrade srušit ce se ili će to učiniti zub vremena. Tako je Bazana širenjem Imotskoga, izgradnjom, novih kuća i ulica gubila korak s vremenom, izgubila je upravu i trgovinu i ostala ono što je danas: dio prošlog doba tj. najstarija gradska četvrt……

Prof. Mladen Mostarčić, Imotska Krajina, br. 436., 1989.