Imotska Pjaca početkom 70-ih godina prošloga stoljeća. Na fotografiji lijevo dijelom se vidi čuveni Betun, nekadašnje srce imotske Pjace i omiljeno sastajalište svih generacija. Na Betunu su se slušale najnovije ćakule i klapske pjesme, na njemu se plesalo i pjevalo, zabavljalo, svađalo, na njemu se igrao mali balun i organizirali nogometni turniri. Na Betunu se molila Zdravo Marija u večernjim satima, na njemu se učilo, pisalo, prepisivalo, slavile se mature i rođendani. Betun pamti i prve ljubavi, poljupce kao i prolivene suze zbog nesretnih ljubavi. Na Betunu je bio početak i kraj svih događanja u Imotskom, o njemu su pisane pjesme. Sredinom 1970-ih na srcu Imotskog sagradila se zgrada Komiteta koja se mogla sagraditi bilo gdje u Imotskom. Ali ne netko je htio graditi upravo na Betunu, netko je htio uništiti dušu Imotskog………
Prisjetimo se imotskog Betuna kroz divnu pjesmu Mercedes Cede Marinković iz zbirke pjesama posvećene Imotskom “Nostalgija čuvar baštinjenog mi” (2015.)
BETUN
U srcu grada ljubljeni plac betuna,
oko njega ko kolajna mirisi portuna.
Teta Ankina lipa glava u vonju pašticade, njoka,
u vrbovoj korpi kroštule, fjok do fjoka.
Teta Lelina vitrina, krempite, škartoceti, mandulat,
i svakom ditetu na štapić krema za oblizat,
i niko brzdav nije bio, jezikom se umio.
U kavani priko, barba Boško, zvone prazne žicane gajbe,
iz Delića podruma cvili drebank, stare mu šajbe.
Demiri drvenom kašikom đelat vadi,
a svaki ćaća portafoj, na, pa s društvon osladi.
Barba Nino moj, Toni, Tonko,none i teta Alba,
teta Bosa, barba Mile i puno dragi lica,
tisna kamena klupa i barba Vukina mesnica.
A Betun srićom prikrcan.
Svak svakom u dušu znan.
Dreka, cika, barekinade, vonj masti, kruha, cukra i domaće marmalade.
Na kantunu oni što faćkaju, a cure onako ko neću,
mada svakoj na licu crvenilo izmamilo u oku sreću.
Prid kavanom VUS se lista kava vonja, toči se pelinkovac,
niz ulicu balinjere, malešan svaki za njima klapetalo naganja,
obruč od bačve, kormilo mu u spretnoj ruci žica,
hula hop vrti svaka ulična plačljivica,
A oni svi isti, grupno prvi, njima su od betuna kolina u boji krvi,
i samo će onaj do suza ranjen upomoć zvati
Ciciljanovi će mu ranu melemom pomazati,
a onda će mu barba Nino B vitamina dati.
Ta slatka zrnca svaki od nas znade,
slađa od najukusnije čokolade.
I ko li će ga znat zašto smo ih mišja… naučili zvat.
Pod betunom projektor snop svitla iskašljava,
balkon, parter, puni, kino Sloboda,
mi po zidu oslušnuti malo,
ić u kino bilo je normalno, pa nam se nije dalo.
Lipše je bilo do Mazzove kuće svratit,
a onda nizbrdo na rošule, balinjere, Betunu se vratit.
Naš Betun bio je kos, od ulice ima je strminu
po njoj su sva dica mirila visinu,
a kad si prirasta ogradni zid, tek si po noći moga na Betun,
inače teta Milica ukor, posrami te, učas si blid:
– Marš s njiova, pusti mi dicu, al te nije stid.
I neko vrime nisi u stvari zna, di ti je na i oko Betuna misto.
A onda jedan dan, pao je svima tlak, zavladao mrak,
izbilo Betunu iz pluća zrak,
Pa sad Betun pod kamenom stenje.
Ječi, jer dalo mu nov epitet, nema više Betuna
sad je Komitet