Imotski, davnog bezbrižnog ljeta 1964. godine….. Ispred ljekarne Ferrari na Pjaci sjede s desna braća Vjeko i Tonći Franceschi te Jure Brekalo.

Fotografija u arhivi Zlatke Franceschi Nožina

Dinko Štambak, (21.07.1912.-24.04.1989.), hrvatski književnik i prevoditelj čija osobna i profesionalna biografija može poslužiti kao scenarij za film rođen je u mosorskom selu Dolac Donji gdje je u to doba službovao njegov otac. Obitelj se seli u Imotski, rodni grad Dinkova oca 1918. godine gdje je Dinko proveo djetinjstvo i završio osnovno školovanje. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju, a teologiju u Makarskoj. Ubrzo nakon zaređenja napušta život svećenika te odlazi na studij u Zagreb, gdje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomira jugoslavistiku te francuski i engleski jezik. Potkraj 1945. seli u Pariz, gdje je pohađao doktorski studij na Sorboni. Objavljene knjige Dinka Štambaka su: Pariška bohema (1973.), Talijanski put (1977.), Grčki put ili Makljenov list (1979.), Mulci (1986.), Dvadesetpet godina Pariza 1945-1970 (1987.), Oko Modrog i Crvenog jezera (1987.), Odabrana francuska proza (1998.). Izabranim djelima uvršten je u ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti (1983.). Dinko Štambak, Imoćanin s pariškom adresom, družio se s brojnim intelektualnim i umjetničkim velikanima svog vremena, ali Imotski i uspomene na njega zadržao je na posebnom mjestu te se u zbirci priča “Oko Modrog i Crvenog jezera” prožetoj autobiografskim elementima autor prisjeća svog odrastanja. U zbirci je vrlo slikovito opisao Imotski iz vremena svog djetinjstva te se na zanimljiv i duhovit način prisjeća brojnih zgoda i dogodovština u kojima je dijelom i sam sudjelovao. Ovakvim se nostalgičnim pripovjednim osvrtom na prošla vremena, ljude i običaje jednoga grada ne mogu pohvaliti ni mnogo veće i bogatije sredine od imotske. Strastveni pušač Dinko umro je 24. travnja 1989. godine u Parizu, a vječno počivalište mu je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Fotografija snimljena 1976. godine u Krisovoj kavani u Imotskom na proslavi 90 rođendana Dinkove matere Ivule u vlasništvu Nikole Štambaka

http://www.gordogan.com.hr/…/04/2014-Gordogan-29-30.pdf

Marija Radovinović, dipl. ing. agronomije (11.08.1929.-30.03.2009.) u imotskoj narodnoj nošnji. Marija je kći Marije Franceschi i dr Pave Radovinovića koji su uz nju imali još sina Jagu i kćeri Anku i Zoru. Nakon završene Realne gimnazije u Splitu upisuje Agronomski fakultet (Poljoprivredni fakultet) u Zagrebu koji završava 1957. godine. Zapošljava se u Opuzenu gdje je radila na pripremi podizanja prvih plantaža mandarina. U imotsku Vinariju dolazi 1962. godine gdje je kao dugogodišnja šefica laboratorija čak i bez obzira na različite otpore neumorno radila na poboljšanju uzgoja vinove loze u polju i proizvodnje vina. Mi njeni nećaci kao djeca sa strahopoštovanjem smo u laboratoriju gledali sve one tajanstvene epruvete u kojima se nešto kuhalo, a uz pucketanje vatre pričala nam je zanimljive priče o našim precima. Omiljena i dobra teta Marija bila je čuvarica obiteljske baštine i tradicije te sjećanja na prohujala vremena. Fotografija je snimljena u ožujku 1959. godine u avliji kuće Radovinović s pogledom na Jagulove vrtove.

Anamaria Marušić Tonković

Izvor: Obiteljska arhiva

Vjeko Franceschi u Veneciji 15.srpnja 1966. godine. Peta je godišnjica smrti kapetana Vjeke Franceschi (Perinuša, 11. srpnja 1941.- SAD, 30. siječnja 2017.), istinskog čuvara obitelji i obiteljske tradicije, najstarijeg sina kapetana Zane Franceschi, prvog školovanog imotskog pomorca

.“I m ready to go anywhere, I m ready for to fade Into my own parade, cast your dancing spell my way I promise to go under it Hey! Mr Tambourine Man, play a song for me I m not sleepy and there is no place I m going to…”

Tri moja brata

Kad sam bio tri moja brata i ja,kad sam biočetvorica nas.

Imao sam glas kao vjetar,ruke kao hridine,srcekao viganj.

Jezera su me slikala.

Dizali su me jablani.

Rijeka me umivala za sebe.

Peračice su lovile moju sliku.

Kad sam biotri moja bratai ja,kad sam bio četvorica nas.

Livade su me voljele.

Nosile su moj glasi njim su sjekle potoke.

Radovao sam se sebi.

Imao sam braću. Imao sam uspravan hod.

To su bila tri moja brata:moj brat, moj brat, i moj brat.

Josip Pupačić.

Fotografija u vlasništvu Zlatke Franceschi Nožina

O mati, mila moja mati, kako li je ruka tvoja znala, nježno
milovati
Poljupcem uljuljati, pjevušećim glasom čedo razgugutati,
uspavati
……………………………..
Žena, duša srca velikoga, svaka mati Imotskoga

Riječ majka je sve, beskrajna punina, ništa ne treba dodavati, jer nema ljepote, dobrostivosti, topline, milosti, niti drugih vrednota koje u tu riječ utkane nisu. U mom kraju majka je žena koja je – Čovjek. Sretnice ili nesretnice, sve bijahu trudbenice. Jedna slika na mom stolu kao okidač sjećanju na one koje u mnogim mjestima dobiše spomenike, a ove vile vridnice ne dozvolimo da dobiju zaborav. Pralje s naše Vrljike, Jaruge, mlaka i kanala što kao žile kucavice polju život znače. Na nježna pleća brime uprćeno, pognuta pod sukancima bilacima, lancunima, krpama i šarenim prostirkama, krtol veša u jednoj, a zovnica u kojoj je prakljača i sapun u drugoj ruci. Upregnuta hita k vodi. Suknja je za pojas zataknuta, bijela bedra promrzla, a ona žustrim pokretima, ruke u hladnoj vodi grije. Brzim, kružnim kretnjama natopljeno rublje nasapunava domaćim sapunom, kojeg je još jučer u duboku loncu o komaštrama skuhala od loja, kože, kostiju i užegnuta mesa i sve to začinila sodom kauštikom pa razlila u stare kalupe na dasku. Ruke
ubrzavaju, želi stvoriti pjenu, a onda kao da kiši od kapi koje pršte pod ujednačenim udarcima prakljače. Čvrsto držeći platno s njim niz vodu, uz vodu nebrojeno puta i u til časa oprano rublje prekrilo bi okolno grmlje, sušilo kroz generacije. Često su pralje ostavljale tako robu preko noći bez imalo straha da će nestati. Grupice mladih pralja pjesmom su dozivale momke koji su iz pristojne udaljenosti
brušketali tko će kojoj na silo. One su najčešće ispirale robu koja je prenoćila u maštelu s lušijom (lugom). Kada je stigao deterđent popularni Plavi radion lušije padaju u zaborav. Kazani su dobili novo ime, lonac za iskuhavanje robe, puni vode i rublja, posjeli bi se na trinoge na komin, puno žerave da lagano kuha, a onda ohlađeno rublje u krtole, pa na vodu ražentati. A onda je stiglo ronilo, štekaš u struju pa sa njim u lonac, a vani robu snježne bjeline. Neke žene su prale i gradsko rublje, jer novca nikada dosta. Prale su i tri generacije složno kao jedna, a djeca su pravila kule u blatu ili bosom nogom “vrtili” šencije za igru s franjama, koje najčešće bijahu kuglice od balinjere, jer caklenke su bile rijetkost, privilegij samo za sretnike. Pjesma pralja bi privukla i pastirice koje bi ih pohodile ne prestajući izvlačiti vunu iz kudilja, kako bi neki novi sukanac istkan za dotu, uronio u bistru vodu Vrljike. Oprano, prostrto, sada kući pjevajući, tek poneka s krunicom u ruci, a svaka u povratku naprtila burilo vode. U ruci sić sa friškom vodom jer večerati treba uz hladnu vodu s Vrljike. Djeca bi trkom kući reći muškoj glavi da će večera uskoro. Stol prekriven uštirkanim stolnjakom, najčešće rašćika u bronzinu, do Zdrave Marije sve pojedeno, pospremljeno, za otpočinuti vrijeme jer sutra zorom će pijetao rastjerati mrak.

Tekst: Mercedes Ceda Marinković

Fotografija pralja s Vrljike početkom 1970 ih godine koju je snimio Braco Puljiz, urednik “Imotske krajine” u arhivu je Zavičajnog muzeja. Fotografiju je stranici Jagul wine cellar ustupila Snježana Tonković

Frane Keko Franceschi (ispred) sa rođakom Josipom Jozom Franceshi (desno) i prijateljem na Perinuši 1953. godine. Frane Keko Franceschi rođen je u Omišu 29. 01.1928. godine, a umro je u Splitu 08.12.2012. godine. Sin je Višanke Antice Radišić i Antuna Franceschi koji su uz njega još imali kćer Vanju Vanječku (1920.-2012.) i sina Antu Tonija (1926.-2013.). Najranije djetinjstvo provodi u Omišu, a potom kada mu je otac Antun otišao u mirovinu cijela obitelj dolazi živjeti u obiteljsku kuću na Perinuši. Kekovi svakodnevni odlasci u mlinicu gdje je slušao priče mlinara o raznim ljudima i događajima rezultirale su zanimljivim i živopisnim prepričavanjima priča iz prošlosti generacijama. Često je kao dječak sa mlinarima ručao puru dok ga je obitelj uzaludno čekala na ručku, a otac začuđeno govorio “Kako ovaj mali ništa ne jede”. Oko Keka su se cijeli njegov život okupljala i djeca i odrasli slušajući ga otvorenih usta kada je pričao kako se nekada živjelo ili neke tajne obiteljske priče pune pikanterija. U Poreču upisuje Srednju poljoprivrednu školu te se po završetku školovanja vraća na Perinušu gdje ga čekaju majka i sestra Vanja dok je brat Toni otišao na studij medicine u Zagreb. Počinje raditi kao učitelj u školi u Grubinama, a poslije u imotskoj Vinariji udaljenoj par koraka od kuće. Ipak nakon izvjesnog vremena odlazi u Split i zapošljava se u Poljoprivrednoj apoteci te ubrzo upoznaje Splićanku Anitu Tomić s kojom zasniva brak i postaju roditelji kćeri jedinice Dore. Odlaskom u mirovinu Keko je sve više provodio vrijeme na dragoj mu Perinuši koju je doživljavao jedinim istinskim domom. Keka kakvog se svi sjećamo možda je najljepše opisao Pročelnik Konzervatorskog odjela Imotski Ivan Alduk: “Za puno ljudi se kaže da su bili “dobri duhovi” nekog prostora! Ali te dvije riječi slabo bi opisale Keka! Tek bi ga dotakle… Davao je Perinuši sve ono što joj je trebalo da ona ne bude još jedna poluzaboravljena kuća! Davao joj je život i toplinu. A to je bilo puno i trebalo je znati kako polusrušenoj, hladnoj i vlažnoj kući dati toplinu.. Kako vam opisati njene davne vlasnike i stanovnike, a da vam se čini da ih i sami znate.. A o količini smijeha koje bi znao izazvati i kod ljudi koje bi prvi put vidio – bolje i ne pokušati govoriti! Sve je to mogao Keko! I još….!”. Nezaboravni Keko umro je iznenada u Splitu 08.12.2012. godine ali i dalje je prisutan kroz različite obiteljske i druge priče, legende, događaje, izreke…

(…) Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde,
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!

(Visoki jablani, Puti, 1922.)

Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić

Blagdan sv. Petra i Pavla i imendan dr. Pave Radovinovića tradicionalno se slavio u kući Radovinović Jagul. Na feštama na dr Pavinom velikom imanju u Lugu, Jagulovim barama okupila bi se ne samo rodbina već i brojni prijatelji i drugi Imoćani. Janjce je pekao vjerni Ante Asanović iz Vinjana, a druge delicije su se danima pripremale pod budnim okom Marije, dr Pavine supruge. Gosti koji su dolazili na proslavu donijeli bi obično poznate imotske slastice, a jela su bila servirana u nekoliko slijedova na svečano postavljenom stolu u hladu starih murvi. Mi djeca fešti bi se posebno radovali jer je za nas to bio uzbudljiv dan prepun svakakvih događaja i zanimljivih ljudi koji su dr. Pavi dolazili čestitati imendan.Dr. Pave Radovinović na imanju u Lugu 1975. godine okružen djecom i unucima. S desna stoje: sin Jago sa suprugom Marom, zet Slavko Tonković i kći Anka, Švicarac Rheto i Ana Dunda koja je pomagala u pripremi jela. Sjede kći Zora sa kćeri Marijom i dr Pave. S desna u prvom redu su: kći Marija, unuci Tomo i Branko Radovinović te Mila, Anamaria i Pave Tonković.

Anamaria Marušić Tonković

Prošlo je dvadesetpet godina od smrti Anke Vučemilović (29.04.1929.-12.05.1996.), kćeri Darinke pl. Mrkušić (1891.-1970.) iz Podgore i Ivana Zane Vučemilovića. Anka je odrastala u poznatoj imotskoj obitelji Darinke i Zane uz sestre Jasnu (1921.-1962.) i Mariju (1923.-2016.). Ankin otac Ivan Zane Vučemilović bio je Načelnik Imotskoga od 1912. do 1918. godine u teškim ratnim danima, nositelj hrvatstva i katoličanstva u Imotskom i cijeloj Krajini. Zane se uvijek isticao kao prijatelj sirotinje, a posebno je pomagao sirotište koje su vodile ćasne sestre. Bio je Župan bratovštine Presvetog sakramenta, predsjednik Hrvatskog katoličkog orla i Hrvatske katoličke orlice, društava osnovanih 1922. godine u Imotskom. Bratovština Presvetog sakramenta posjedovala je nekoliko kuća i poljoprivrednih posjeda koji su bili opterećeni legatom odnosno izgovaranjem određenih misa svake godine. Zane je u dogovoru sa župnikom fra Stankom Marušićem prodao bratimske zemlje u Runoviću te je dobivenim novcem kupio kuću časnim sestrama i sirotištu kojeg su vodile. Zane i supruga Darinka bili su u najužem krugu ljudi koji se okupljao oko sluge božjega fra Ante Antića dok je boravio u Imotskome. Mala Anka kako su je zvali prijatelji koja je naslijedila dobro srce svog oca i plemenitost svoje majke cijeli svoj život bila je dobrotvorka. Nije se udavala već je najljepše godine života provela brinući se za stare i bolesne roditelje i sestru Jasnu. Od Zaninih triju kćeri udala se samo Marija koja ima dvije kćeri dok je Jasna umrla mlada.Mala Anka do mirovine radila je kao službenica u Narodnoj banci, poslije SDK u Imotskom. Fra Vjeko Vrčić među ostalim u nekrologu o Anki piše u listu Grad na gori: „Naša imotska župa rastala se sa tugom i žalosti sa dobrom kršćankom Ankom Vučemilović koju je Gospa pozvala u zagrljaj na svoj dan….Anka je bila tiha pčelica koja je neupadno služila Bogu, svojim roditeljima i svim potrebitim… Našoj župi poklonila je lijep i bogat dar, smetala ju je što je crkvica Gospe od Karmela na imotskom groblju bila u ruševnom stanju te je tiho bez buke potrošila 16 tisuća DEM na uređenje crkvice. Crkvica je procvala u današnjem obliku zahvaljujući velikom milodaru pok. Anke koji je izvirao iz njezine plemenite duše……Njezin zadnji milodar bio je poklon za svetište Gospe od Anđela na Topani….Anka je nalazila svoj dom u svojih druga iz djetinjstva Nade Rosić Jović i Anke Radovinović Tonković….. O Anki se uvijek govorilo sve najljepše… Naša draga gospođice Anka, sestro, prijateljice, družice, Imoćanko, kršćanko neka ti je ovih nekoliko redaka hvala za sve dobro što si učinila, posebno u crkvama u našoj župi Sv. Frane“. Mala Anka vječni mir našla je uz svoje najmilije na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Na fotografiji snimljenoj 1948. godine na Pazaru pokraj Domljanove kuće mala Anka Vučemilović uči voziti bicikl uz pomoć rođaka Voje Vučemilovića.

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u arhivi Antonjete Baškarad Jutronić

Mislim i znam

Je l još fratarska ogradapriko zida, Jagulovoj namiguje.

Jesu li obje ljubičicama okupane,znam da dišu.

Modrog jezera još je voda bistra,do Crvenoga sada šetnica vodi,

neki drugi sjede na našim klupama.

Fortica čuva moj grad.

Netaknuta, čudesna, ista.samo smo mi odrasli,otuđeni i daleki.

Dobro ti jutro generacijo,

Probudi se, odsanjala si, ispunio se san.

Auto put je iz Zagreba.Gospin dolac čudesan stadion.

Biokovski tunel miriše na posolicu.

A na Topani živo raspelo Isusa,raširenih ruku u svitanje,

je l nas on to priziva?

U ovoj riječi srca.

Generacijo,puno je i tvoje duše.

Mercedes Ceda Marinković (2015.) Nostalgija čuvar baštinjenog mi

Mali rođaci Zlatka Franceschi i Josip Joško Tonković u proljeće 1956. godine u Jagulovoj ogradi.