Kuća dr Josipa Bepa Mladinova u Imotskom snimljena 1930. godine, a sagrađena 1910. godine.. Početak zdravstvene djelatnosti organiziran je u Imotskom upravo zahvaljujući Šoltaninu dr. Josip Mladinov (1868.-1916.), Došao je u Imotski krajem XIX. stoljeća te se isticao mjestu i njegovu uljepšavanju (društvo Jezero) kao i u životu osobito političkom. Umro je mlad, 1916. godine od upale slijepog crijeva. Iza I svjetskog rata do 1944. godine u kući dr Mladinova bila je zdravstvena stanica s krevetima, a zatim bolnica do 1960. godine.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Detalj imotske tvrđave Topana s ulaznim vratima, a vidi se i zatvoreni hodnik te u njemu i vrata crkvice Gospe od Anđela iz 18. stoljeća. Smještena je na klisuri nad Modrim jezerom, a sagrađena je u 10. stoljeću. Topana je ime dobila po snažnim zidovima na gornjem dijelu utvrde. Topovi su bili smješteni na te zidove i dupli zid koji se vidi nije duplan zbog obrane utvrde, već zbog postavljanja topova. Sami topovi, barut, kugle, četke za čišćenje kao i posada trebali su mjesta, a jedna bitnica (4 topa) zahtijevala je i 25-30 poslužitelja. Nacrt Topane s početka 18 st čuva se u Archivio di Stato di Venezia. Oslobođenjem od Turaka 1717. godine tvrđava je izgubila stratešku vrijednost pa je 1816. godine i napuštena. Od tada počinje njeno propadanje, a dodatno je oštećena početkom 20. stoljeća gradnjom spremišta za vodu na najvišem platou. Povrh vrata je zvono koje je služilo i crkvi, ali i samoj tvrđavi.

Fotografija snimljena 1931. godine u obiteljskoj arhivi 

Pogled na Imotski od Crvenog jezera 1920. godine.
.”..Na visokoj brdini Podine (622 met.) opaziš odaljeni bieli varoš Imotski: pod tobom dolje, medju brdi i planinami stere se kao prosjednuto i upalo divno i pitomo “Imotsko polje”. Po obroncih uzdignutih mu strana redaju se prebiela sela uz koja je najradišniji seljak posadio plodne vinograde i pitome bašte, a poljem razveo protičuće riečice, natapajući njive i perivoje. U Dalmaciji nije radišnijeg težaka do imotskog priepoljca….”

Fra Šimun Milinović (Matica Hrvatska 1878.) Jezera naokolo Imotskoga polja

Kolorirana fotografija u arhivi Josipa Brace Zena

Pogled sa zvonika crkve na Pjacu odnosno tri njene kuće: Vuković, Tadić i Bauk 1945. godine. Kuću Vuković sagradio je 1870. godine Luka Vuković (1823.-1889.), koji je sa bratom Barišom doselio iz Grubina u prvoj polovini 19. stoljeća. Luka Vuković među raznim političkim dužnostima bio je Načelnik Imotskoga od 1875. do 1881. godine i od 1887.do 1889. godine zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru. U kući je 1871. godine rođen dr Mile Vuković, veliki sin Imotske krajine. Kuća doseljenika iz Starog Grada obitelji Tadić (Tonija i Leona), sagrađena je u 18. stoljeću, a danas u vrlo lošem stanju. U prizemlju se nalazila pekara gdje je kruh prodavala Draga Đukina, Krisova majka. Do nje je stara kuća Bauk. Ova obitelj dugo je tu živjela, a posljednji stanari bili su Frane i Ruža Bauk, sestra Bana Jukića sa dvoje djece te Franin brat Miće sa suprugom Marom i sinovima Žarkom i Zdenkom. Kuća je prodana pa više nije u vlasništvu obitelji Bauk. Zanimljivo je da fra Stipan Vrljić spominje kako su 1703. godine u Imotskome Bauci bili jedina katolička obitelj, a prvo krštenje nekoga iz ove obitelji zabilježeno je 1739. godine.

Fotografija u obiteljskoj arhivi 

Imotski, u Gaju zime 1931. godine, grupa cura sa jednim kavalirom. Stoje. Ernestina Mostarčić, Marija Kurir, Radojka Milinović, Nora Vučemilović i Ante Jelavić (poslije suprug Marije Vukovic), dok je naprijed Ksenija Milinović, a čuče Marica i Zaga Milinović, Vera Vučemilović i Marija Vuković.

Fotografija u arhivi baštinika dr Veljka Vukovića

Imotski 1927. godine, pojedinci iz obitelji Sučić, Marče i Colombani Benzia okupili se prilikom nekog svečanog događaja. S lijeva stoje djeca: Ana Colombani, Hrvoje, Zora i Mari Sučić (u bijelom šeširiću), stari Stipe Duvnjak (ujak Slave Sučića koji je prvi od obitelji došao u Imotski), mali Jako Colombani i Katica Marče koja u naručju drži kći Mariju. Stoje s lijeva: dadilja, Lucija Luči Benzia (kći Nine Colombani), NN, Karmela Karma Colombani, Mirko Marče i Slavo Sučić. Lucija Luči Benzia umrla je prije 43 godine, 04. ožujka 1980. godine. Njen djed Jakov Giacomo Colombani (1834.) koji je jedini od četvoro braće u obitelji ostao u Imotskom oženio se za Gianinu Ivanicu Mirosshevich, a u njihovoj brojnoj obitelji rođeni su sinovi Toni (1884.-1945.), Marko Marketo (1887.) i Ivan Giovanni te pet kćeri: Kata, Karmela, Lela, Maria i Nina, čuvene „Kolombanuše“. Udala se samo najmlađa Nina, koja je sa Paolom Benzia imala sina Federica (umro kao mladić 1925.) i kćer Luciju Luči. Luči, koja je godinama živjela u domaćinstvu sa tetama gotovo svojim vršnjakinjama Karmom i Lelom. Zanimljivo je da su mnogi Imoćani stoga mislili da je i Luči jedna od sestara Colombani, a ne njihova nećakinja. Od imotske mularije ostala je zapamćena kao mrak za balune. Kuća Colombani je imala ogromno dvorište visokih kamenih zidova puni bocca di cavallo gotovo iz svake rupice. Sa suprotne strane zida, na skalinama igrao se nogomet, ukoliko je neprecizan šut lansirao loptu u Colombanovo dvoriste, bila je izgubljena. Spas je bio u brzini otvaranja ogromnih drvenih, teških vrata, koje je iznutra vukao konop, sprint škripavim drvenim skalama do kuhinje i teta Karme opet! “O dio mio, Luči je u sobi, trči i uzmi”. Luči ce zauvijek ostati zapamćena kao mrak za balune kroz pjesmu “Fucbal ” Mercedes Cede Marinković. Sakupljala bi balune pa kada bi vidjela dicu zaustavila bi ih uz povik: “Ferma mularija, koji su vaši baloni”, a dica bi odgovorila: “Svi, svi su naši”! “Evo ovaj put ću ih vratiti, neće pod koltelo glavom platiti ali picoli mii nećete ih dobiti više, ma domani, kad budete igrali balone Luči će koltelo a mani i po svome….”. I tako u nedogled….

Fotografija u arhivu baštinika obitelji Colombani

Klapa mladih Imoćama osvaja južnu stranu imotske Topane u ožujku 1937. godine, a jedini neprijatelj im je klizavo kamenje. Na dnu Topane je Jakov Colombani, u sredini su Mlađan Vicić i Mile Vilenica, a na vrhu je Veljko Vuković.

Fotograf: Gjamonja Imotski

U očekivanju kralja Aleksandra u Imotskom 09. srpnja 1929. godine. Kralja čekaju uglednici: biskup Kvirin Klement Bonefačić, predsjednik suda Marttin Benzon, načelnik Mate Bekavac i poglavara Ivo Kustić. Niže u špaliru prepoznaje se dr Koloman Jerković sa cilindrom na glavi.

Izvor: Obiteljska arhiva

Društvo za poljepšavanje Imotskoga “Jezero” osnovano 1904. godine na inicijativu Šoltanina dr. Josipa Mladinova (1868.-1916.). Društvo “Jezero” širilo je ekološku kulturu i bavilo se pošumljavanjem krške goleti između Modrog i Crvenog jezera. Dr Mladinov financirao je 1907. godine i izgradnju 1100 m dugih serpentina u Modrom jezeruJosip Mladinov rodio se 1868. godine u uglednoj, bogatoj obitelji u Grohotama na otoku Šolti, u Splitu je završio Klasičnu gimnaziju, a u Grazu je na Medicinskom fakultetu Carskog Sveučilišta Franje Josipa I. 22. prosinca 1895. godine promoviran u liječnika kao i brat mu Ante. Nakon završenog fakulteta dolazi raditi na Šoltu, zatim u Vodice i spletom životnih okolnosti u Imotski koji mu se svojim lijepim krajolikom izuzetno svidio da se tamo trajno nastanio i organizirao zdravstvenu djelatnost. U neposrednoj blizini Modrog jezera sagradio je u historicističkom stilu reprezentativnu kamenu kuću u ograđenom njegovanom perivoju na dvije razine koja je s južne strane ukrašena alegorijskim figurama četiri godišnja doba, a sredini je bila posebna zgrada za liječničku ambulantu. Preranom smrću dr. Josipa Mladinova od upale slijepog crijeva 1916. godine u Sarajevu pred vjenčanje sa Splićankom Karmelom Tocigl društvo “Jezero” se ugasilo.Petar Gudelj u monografiji “Put u Imotu” (1996.) piše o dr Josipu Mladinovu u poglavlju o stotinu najznamenitijih Imoćana: ”Zapadni ga vjetar zadnjih godina devetnaestog stoljeća donio u Imotu sa otoka. Brzo urastao u duhovni krajolik Imotskoga. Hod mu pratimo na starinskim fotografijama: svečarskim (plesač, arbiter elegantiarum), stranačkim (jedan od pravaških vođa), društvenim (utemeljitelj društva za poljepšavanje Modrog jezera i gradnju njegovih legendarnih staza). Rano se obogatio. U tkivo Imotskoga, na njegov jezerski rub, inkrustirao svoj prelijepi dvorac-dom. Ogradio kovanim željezom, ukrasio alegorijama godišnjih doba. Odlagao ženidbu: da mladu uvede među zabate i stupove, ruže i alegorije. Nije mogao odložiti smrt. Bogatstvo i ljepotu ostavi Imotskomu”.Na fotografiji su osnivači društva “Jezero” na obali Modrog jezera ispod tvrđave snimljeni 1904. godine: prvi lijevo stoji dr. Mile Vuković, uz njega s lijeva sjede Alfonso Bitanga, Remigio Truccolo, dr. Josip Mladinov (inicijator osnivanja društva), Josip Tripalo i pop Špiro Margetić. Na zemlji desno sjedi Kamilo Benković. U zadnjem redu drugi lijevo stoji Josip Bepo Petyo, te drugi desno stoji Nikola Ligutić.

Tekst: Anamaria Marušić Tonkovič

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Tunel među nanosima snijega ispred kuće Lovre Vučemilovića na imotskom Pazaru u siječnju 1940. godine kada su sve kuće na sjevernoj strani Pazara osvanule zametene snijegom do krova. Stoje: Mira Vučemilović, dr Svetozar Pelicarić sa psom i u pozadini Đulio Vučemilović.
U nastavku pročitajte sjećanje dr Žarka Domljana (1932.-2020.) na tu imotsku zimu davne 1940. godine:

KAKO DANAS ZAMISLITI ONDAŠNJI IMOTSKI

Današnjoj mladoj generaciji gotovo je nemoguće zamisliti kako je u moje doba izgledao Imotski i kako se u njemu živjelo, jer neke stvari koje su bile naša svakodnevica nikada nisu i neće iskusiti. Na primjer, miris petroleja ili što je još gore karbida, koji je kod svakodnevnog čišćenja svjetiljki i istresanja izgorjelog praha ostajao na prstima i svuda se zavlačio. Ili pak danonoćno zavijanje bure koja je napadala prozore, hukala u dimnjacima, provlačila se uz pištanje kroz svaku pukotinu i po cijele noći bjesomučno vrtila limenog pijetla na krovu, koji je na naš užas proizvodio najčudnovatije metalne zvukove kao da neko čudovište nad kućom oštri noževe. A da i ne spominjem onaj dugo odgađani skok u ledeni krevet u kojemu bi se skvrčili ispod brda vunenih deka i pernatih pjumina i dugo u mraku puhali u ruke da otjeramo vlagu i tek postupno, protežući udove jedan za drugim osvajali ledeni teren između plahti… Imale su te imotske zime i svoju ljepšu stranu, osobito kada bi sjeverni vjetrovi potjerali noću snježne oblake s bosanskih planina prema jugu i kada bi jutro osvanulo bez zvukova i s nekom neobičnom bjelinom koja je prodirala kroz prozore. Odmah smo znali da je zapao snijeg, skakali smo uzbuđeni iz kreveta i trčali do prozora, pritiskujući noseve na hladno staklo da što bolje vidimo bijeli ogrtač u koji se zamotao Imotski i cijela Krajina. Snijeg bi obično zapao krajem siječnja ili početkom veljače i dugo bi trajao, jer je tada zemlja bila dovoljno ohlađena, a osim toga nije bilo današnjega prometa, koji snijeg učas pretvara u prljavu kaljužu. Danima smo hodali po djevičanski bijelome snijegu i to samo utrtim stazama, a na nekim mjestima uskim klancima usječenim u smetove, koji su često bili iznad naših dječjih glava. Tih dana smetovi i zameti su bili glavna tema razgovora među odraslima, a osobito smetovi na cesti prema Splitu, jer kad bi na prijevoju kod Kljenovca smet zatvorio cestu, Imotski bi po nekoliko dana bio odsječen od svijeta. Od smetova nije bilo zaštite, pa su oni znali neugodno iznenaditi i građane Imotskoga. Tako su jednoga jutra sve kuće na sjevernoj strani Pazara osvanule zametene snijegom do krova. Mi smo djeca tom neobičnom slikom Pazara bili ushićeni i žalili što se to nama nije dogodilo, pa da s prozora odmah možemo uzimati grude snijega, ali su se stariji odmah latili posla i do večeri su bili probijeni tuneli do svih zatrpanih kuća, a zatim i uzdužni tunel da se omogući pristup dućanima. Više se ne sjećam koliko se dugo snijeg održao, ali dobro pamtim da je taj labirint snježnih hodnika i tunela sljedećih dana bilo glavno poprište naših beskonačnih dječjih igara…..

Fotografija u arhivi Antonjete Baškarad Jutronić