Dr. Mihovil Mile Vuković

Dana 17. rujna 2024. godine navršila se 81 godina od smrti dr Mihovila Mile Vukovića (1871.-1943.), velikog imotskog liječnika, političara i nadasve čovjeka koji je još za života postao legenda svog kraja. Rođen je 26. svibnja 1871. godine u Imotskom u obiteljskoj kući na Pjaci gdje je i umro 17. rujna 1943. godine. Sin je Bariše (1834.), kovača iz Grubina i Domenice Dome Glibota (1844.) iz Imotskoga. Maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1889. godine te diplomirao na Medicinskom fakultetu Carskoga sveučilišta Franje Josipa I. u Beču 1903. godine. Nakon završetka studija dolazi u Imotski gdje je proveo svoj cijeli životni vijek, a Imoćani su ga prozvali ocem sirotinje. Posjećivao je baš svakog bolesnika u Imotskoj krajini sa svojom malom kočijom i konjem Šiškom. Neka od njegovih brojnih društvenih zaduženja bila su: Narodni zastupnik HSS u razdoblju od 1927. do 1941., Predsjednik odbora oblasti Dalmacije od 1927. do 1930. i Načelnik Imotskoga od 1936. do 1941. Kao zastupnik HSS-a bio je 1928. godine prisutan u Narodnoj skupštini u Beogradu za vrijeme atentata na Stjepana Radića te je ranjenom Radiću prvi pružio pomoć. Dr Mile Vuković oženio se 1907. godine u Imotskom za Katinku Bitanga (1884.-1962.), najstariju kćer dr Augustina Bitange, a imali su troje djece: kćer Mariju (1908.-1996.) udanu za ing. Antu Jelavića te sinove ing. Luku (1909.-1990.) oženjenog za Nevenku Tadić i dr. Veljka (1914.-2010.) oženjenog za Đemu Ivanović. Povjesničar Ante Ujević u I. izdanju knjige “Imotska krajina” (1953.) za dr. Milu kaže: “Dobili smo liječnika, domaćeg sina dr. Milu Vukovića, koji je svojim humanim, samoprijegornim i nesebičnim radom zadužio Imotsku krajinu više od ijednog drugog Imoćanina”. Petar Gudelj u monografiji “Put u Imotu” (1996.) piše o dr Mili Vukoviću u poglavlju o stotinu najznamenitijih Imoćana: “Za bogatstvo nije mario niti za Plutonom kupio zlatnike. Bogatstvo mu (zlatnike, medalje, doktorsku diplomu, zlatnu pamet, kamenu kuću) stari Vukovići skovaše kovačkim mlatom na nakovnju. Prvih godina stoljeća, prvih godina automobilizma, u Imotski dovezao prvi automobil. Bio načelnik i zastupnik, vodio Demokratsku stranku, hrvatsku politiku. Sve što je zaradio od bogatih razdao siromasima. Zašao u vječnost čist i svijetao kao Sunce.”
Dr Mihovil Vuković umro je usred II. svjetskog rata, 17. rujna 1943. godine u Imotskom, a vječni mir našao je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela u Imotskom. Njegov zet ing Ante Jelavić u svojim memoarima piše: “…U mjesecu rujnu 1943. godine umro je moj tast u 72 godini života Tugovala je ne samo obitelj nego i cijela Krajina i dijelovi Hercegovine i Bosne. Usprkos ratnih opasnosti na sprovodu je bilo nezapamćeno mnoštvo svijeta. Bio je liječnik samaritanac, liječio je bez naplaćivanja, a siromašnima je plaćao i lijekove. Prigodom našeg vjenčanja, u znak zahvalnosti i štovanja prema mome tastu ljudi su donosili preskupe darove, koje smo mi opet morali vraćati darovateljima poznavajući njihove skromne mogućnosti…..”.
Dr Mile Vuković je u svom rukopisu “Stare imotske pričice” godinama bilježio zanimljive događaje i njihove sudionike kao i razne anegdote prilikom svojih obilazaka Imotske krajine i Hercegovine iz kojih se može puno doznati o običajima i načinu života imotskog sela i seljaka. U nastavku se daju 3 pričice objavljene i u listu Imotska krajina 1990- ih te 4. pričica koja dosad nije objavljena:
Automobil
Kako sam često morao ići udaljenim bolesnicima odlučio sam kupiti auto. Više se ne sjećam je li bio prvi u Krajini, ali to ovdje nije važno. Nego ja naučim voziti i tako začas završim najdalju posjetu. Auto sam ostavljao malo lijevo od dućana Jakova Borića, ispred stare kuće na poljanici. S južne strane je bio potporni zid visine bar pet metara. A iz njega je opet rasla ukrivo skoro vodoravno jedna murva. Jednom kad sam morao okrenuti auto, umjesto da ubacim u rikverc, ja pođem naprijed. I tako se začas nađem s autom na murvi. Nisam se smio ni maknuti da ne izgubim ravnotežu i ne srušim se u Šijelinu avliju. Sreća što su skočili ljudi, doveli konje te me istegli….. A ja auto prodao…..

Motorbicikla
Onda sam kupio motor, jer on ne može na stablo. Pa opet je bilo lakše doći u dalja sela bolesnicima. Tako jednom morao ići u Soviće, te ispred škole htio upaliti motor. Ali on nikako neće, morao sam sjašiti. Uhvatio volan, dao gas, a nogom žestoko pristisnuo kurblu. Motor upali, ali ne samo to, nego mi se otrgne iz ruku. Poleti nizbrdo prema Điradi, a ja za njim trkomice. On je brži, pa što ću, dohvatio kamenje da ga oborim…. Eto kako sam ostao bez motora i kupio konja….

Frigana jaja
Bio sam jednom kod nekog bolesnika u nekom zaseoku kod Posušja…Kad sam završio sa pregledom odem u neku zabitnu krčmu nešto pojesti…Krčmarica mi reče:”Nema ništa, već jedino jaja.”. A ja ću. nego:” Daj mi pofrigaj”. Ona uzme tavu i očisti je svojom pregačom…O, ova je bila sva “zglancana” od masnoće i šporkice. Onda u tavu stavi masti i uze četiri jaja. Potom čučne da bi ih mogla razbiti u “nepromočivu” pregaču . Sad je to još i “žbatila” s dva prsta, onda ih iskrenula u tavu…. Dobar tek…..

Vađenje zuba (neobjavljena)
Došao neki naš ljudina iz Vinjana gornjih, pa je jedva ušao kroz vrata. Kaže da je čuo kako dobro vadim zube, a njega baš jedan boli. Taj zub je bio kao i on-zubina pa ga nisam mogao obuhvatiti kliještima. I što ću, uzmem dlijeto i pokušam ga prepoloviti. Ali zub tvrd kao i kamen, neće da puca. A ja se već pola sta mučim i sav sam u znoju. Pa onda na koncu pitam. Možeš li izdržati, je li boli? A on će kao iz puške-pa eto pljunio bi…..

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija snimljena 1940. u arhivi dr Veljka Vukovića 

Jezerska dica

Jezerska dica u dvorima dr Josipa Mladinova 1941. godine. Sjede u prvom redu: Zora Zen, Ljerka Rako, Braco Zen, Branka Zen, Jelena Zen i Vanja Rako. Drugi red: Lalica Paut, Tanja Rako, Korina Tonković, Ljubinka Delić i Hrabri Rako.

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena

“Sedmerac”

Klapa mladih Imoćana, cjeloživotnih prijatelja, čuveni “Sedmerac” 30. lipnja 1936. godine u Gaju…..S lijeva: Ivo Dunda, Mile Vilenica, Đino Colombani, Stipica Kvesić, Veljko Vuković, Vlade Pušić i Miđan Vicić.

Arhiv dr Veljka Vukovića

Dolazak dr Ante Trumbića u Imotski

Dolazak dr Ante Trumbića u Imotski 1935. godine, fotograf Mate Olujić.
Prije nekoliko dana. 17. svibnja navršila se 160. obljetnica rođenja velikog splitskog političara i gradonačelnika dr. Ante Trumbića (17. 5. 1864. – 17. 11. 1938.). Trumbić je odrastao u Splitu, u skromnoj obitelji težaka s Radunice. Ništa nije dugovao povlasticama kojima život, rođenje, obiteljsko podrijetlo znaju nadariti odabranike. Sve je trebao zaslužiti, steći radom i požrtvovnošću. U Splitu je maturirao u Klasičnoj gimnaziji 1882., a pretrpljene nepravde ga prirodno usmjeruju prema studiju prava u Zagrebu, Beču i Grazu, gdje je i doktorirao 1890. Postaje odvjetnik 1894, kad je u Splitu otvorio vlastitu pisarnicu. Od mladosti se posvećuje politici, ističe se kao jedan od vođa južnjačkih liberalnih pravaša te je izabran u Dalmatinskom saboru i u Carevinskom vijeću u Beču. U Saboru se zauzimao za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, od 1898. kao čelnik stranke, a od 1902. i kao predsjednik saborskoga kluba Stranke prava. Beskompromisno je zagovarao ujedinjenje Dalmacije i Banske Hrvatske, savez svih naroda Monarhije ugroženih od percipiranog »Drang nach Osten«. Za gradonačelnika Splita izabran je 1905. godine. Iste godine potaknuo je ujedinjenje dalmatinske Stranke prava i Narodne stranke u Hrvatsku stranku te napisao stranački program, koji je bio osnova Riječke rezolucije. Kao vrstan političar i diplomat sudjelovao je u svim važnim događajima vezanima uz raspad Austro-Ugarske Monarhije, ostvarenja jedinstva hrvatskih zemalja i njihove opstojnosti nakon I. svjetskog rata te stvaranja Kraljevine SHS. Djelujući u prvom redu u interesu hrvatskog naroda, u teškim okolnostima za hrvatske zemlje, suočio se s razočaranjima što ih je nosila Kraljevina Jugoslavija, a umro je tri godine prije raspada te države ostavši do kraja itekako Hrvat, ponosan, častan, plemeniti Hrvat. Dr. Trumbiću je njegov grad priredio veličanstveni sprovod na kojem je prisustvovalo preko 40.000 ljudi. Pokopan je u klaustru samostana sv. Frane uz ostale velikane iz splitske povijesti poput Marka Marulića, Tome Arhiđakona i Jerolima Kavanjina. Nadgrobni spomenik izradio mu je njegov veliki prijatelj, kipar Ivan Meštrović. Dr. Trumbić obilježio je politički život Splita, Dalmacije i Hrvatske u teškim i bremenitim vremenima. Njegova životna misija bila je očuvanje teritorijalnog integriteta i rješavanje hrvatskog pitanja.

Fotografija u obiteljskoj arhiv

Obitelj Petyo

Članovi stare imotske obitelji Petyo snimljeni u Imotskom 1910. godine. S lijeva sjede: Ana Petyo rođ. Sučić, Mara Jerković rođ. Dunda, udovica Ante zvana Jerkuša, Mara Petyo rođ. Jerković koja drži u naručju unuku Mariju, kći Tonija i Mila Petyo. U srednjem redu s lijeva stoje: Toni Petyo, S. Radaković, Ana Petyo i Janko Krsnik. U gornjem redu s lijeva su braća Josip i Ivan Petyo.
Mara Jerković (1859), kći Ante i sestra dr Ike udala se za Ivana Petyo (1838). U braku su rođena 3 sina, Josip ( (1878), Anton Toni (1880) i Ivan (1889) te kći Ana (1882). Josip se oženio za Lucu Kereta (1885), a u braku su rođeni kći Marija (1924) i sin Braco (1926) koji su se odselili iz Imotskoga. Toni se vjenčao sa Anom Sučić (1884), a u braku su rođeni sinovi Janko (1912) i Kruno (1914) te kći Tonća (1918). Najmlađi Ivan oženio se za Mariju Marče (1895), a u braku su rođeni Marija (1923), Petar (1925), Ivan (1927), Pavica (1929) i Anka (1932). Jedina kći Mare i Ivana Petyo, Ana udala se za došljaka Martina Korbela (1846) s kojim je imala sinove Branka (1915) i Veljka (1917) te kći Vesnu (1919).
U Hrvatskoj danas živi oko 10 osoba s prezimenom Petyo u samo šest domaćinstava u 2 grada, Imotskome i Zagrebu.
Po kazivanju Anke Petyo udane Kralik njena baka Mara Petyo nakon smrti supruga Ante preuzela je upravljanje ne samo svojom obitelji već i velikim imanjem te su je svi pomalo bojali. Jahala je konja prilikom obilaska i nadgledanja radova na zemljama u polju odjevena u crno, sa crnom šubarom na glavi. Kako bi poljem jurila dok je za njom lepršao crni ogrtač seljaci bi se krstili misleći da pop jaše konja.

Anamaria Marusic Tonkovic

Fotografija u fototeci Gordane Radić 

Na skalinama 1933. godine…

Na skalinama u Imotskom nakon Javne vjezbe Sokolskog i Orlovskog drustva, svibanj 1933. godine….
Na fotografiji se vide natpisi gostionice obitelji Mostarčić i krčme obitelji Jelavić koju je vodio djed Mate Parlova. Kuća Ivana Poštenjaka na lijevoj strani, iznad mase ljudi, tada još nije sagrađena kao ni lijepa kamena kuća Ivana Kuzmana lijevo ispred nje. Među zidovima na lijevoj strani slike vidi se dio popločanog krova i prozorske arkade na kući Marka Đamonje. Neki od Imoćana koji se mogu prepoznati na fotografiji navode se kako slijedi: u sredini je Alba Vučemilović, do nje sestra Milena Nikolić, u bijelom šeširu desno Toni Tadić, iza je Mate Marče, ispred Olujića kuce Toni Vučemilović, Pavica Petyo, Mila Borić, gore desno Nino Ferrari, braca Poštenjak, Frane Zen, lijevo Ante Težulat, Mile Delić, Lujo Domljan, zlatar Mitar Kaluđerović, lijevo od njega Boško Ćosić. Mate Parlov, dalje lijevo od Mate je Zorka Rako, zatim Vesna Korbel, pa Marica Milinović, dr Mirko Tonković, lijevo od njega Pere Ćosić koji grli Miljenka Kvesića, Danica Tomala, Miće Bauk, desno je dječak Vojo Vučemilović…

Fotograf: Mihail Aleksandrov

Drvarice

Žene Dalmatinske zagore s brimenom na leđima krajem 1920-ih godina…..
Žene Imotske krajine, zmijavačke, runovićke, prološke, vinjanske … grmarice, drvarice dolazile su sve do kraja 1970-ih godina u Varuš s brimenom drva za prodaju i u njemu nosile brime svoga teškoga života… Četiri žene, četiri zida, četiri ćoše kuće plemenite. Razgovaraju kako će razmijeniti četiri naramka drva za četiri ruke kruha. Ne smetaju im zakrpe na četirima kotulama i oplećcima. Bijele im se bljuze na prsima. Na nogama im prašinom svetom posuti opanci, a lica okrunjena crnim maramama. Bože, koje li su i lijepe li su. Je li ih vidio Ivan Meštrović ili zaboravio na njih četiri kad je klesao kipove kraljica iz naše kamenite Zagore? Sretna je memorija onih nas koji smo ih zapamtili i prepoznali. Hvala čuvarima slika koje ih prikazuju…..

Fotografija u arhivi Igora Goleša snimljena u Imotskom, uz vanjski zid kuće dr. Josipa Mladinova (?)

Bog nek’ ti pozlati ruke

Ponovo stojiš na pragu, gledaš podivljali vrt,
tko ti je podao snagu, mašklin da otjeraš smrt,
marama crna leprša, tijelo se prigiba tlu,
ženo dalmatinskog krša, tko ti je ostao tu…

Bog nek’ ti pozlati ruke, raštiku, suzu i bol,
sve što se rodi iz muke, tebi je dota i kob…
Bog nek’ ti pozlati dane, On uvijek s majkama bdi,
Bog će zacijeliti rane, sve drugo mora’ćeš ti…

Srce još u tebi plače, a već si zasadila krin,
već si oplijevila drače, tamo gdje leži tvoj sin…
mašklin k’o drvo od križa, s tobom u nebo će poć,
Zemlji i Bogu sve bliža, lumin i svića za noć…

Bog nek’ ti pozlati ruke, raštiku, suzu i bol,
sve što se rodi iz muke, tebi je dota i kob…
Bog nek’ ti pozlati dane, On uvijek s majkama bdi,
Bog će zacijeliti rane, sve drugo mora’ćeš ti…

Tekst: Drago Britvić, Vice Vukov, Splitski festival 1993.

Pera Marendić (1880.-1949.)

Čuvena imotska gostioničarka Pera Marendić (1880.-1949.) umrla je na današnji dan prije 75 godine, 04. siječnja 1949. godine. Uz zgradu Kotarskog suda i autobusne stanice nalazila se gostionica Frane Marendića zvanog „Gondola“, rođenog u Sinju 1885. godine. Gondola je 1908. godine oženio Peru Kvasinu sa Zadvarja, bili su neobičan par, ona visoka, debela, a on mršavi šaljivđija. Imali su sina jedinca Antuku oženjenog za Bosu Matošić iz stare splitske težačke obitelji. Antuka je došao u Split na provod i tom prigodom upoznao je Bosu kao miss Pomorske večeri. Par je imao troje djece: Vanju, Sanju i Franu (sve troje djece je još živo, a najstarija Vanja Podgorelec ušla je u devedesetu godinu života). Puno je anegdota vezanih za Gondolu i Peru koje se godinama prepričavaju te se daju neke, gotovo legendarne.
Jedan lokalni pijanac dolazio je redovito na rakiju kod Marendića. Jedno jutro na zaprepaštenje svih došao je tražiti obične vode. Gondola mu je odgovorio da nema vode. A pijanac uzdahne i reče: “Ah Bože moj šta se more, onda daj rakiju”. Jednom je fra Ćiro Ujević došao u gostionicu i kaže Gondoli: “Dobar si čovjek, ti i Pera hranite sirotinju, sigurno ideš u raj”, na što mu Gondola odgovori:” Ja ti neću ići gori u raj jer tamo su samo dica i stare žene, idem doli di su plesačice i pjevačice”. Jedne godine za Poklada Gondola se maskirao u kokoš tako da se gol namazao medom i oblijepio perušinama iz bačve i to usred jedne burovite i ljute imotske zime. Kažu naši stari da ga je zbog te maškarade i Pera istukla. Maškarada ga je na žalost koštala života jer je Gondola Marendić obolio i umro nakon petnaestak dana. Poznat je i slučaj kada je žandar na službi u Imotskom iznenada napustio gradić i ostavio pred oltar Cokanovu sestru, Gondolinu rodicu. Kratko nakon toga Pera je u narodnoj nošnji sudjelovala na sokolskom sletu u Beogradu i među žandarima koji su čuvali red ugleda odbjeglog mladoženju. Pera onako krupna razmakne svjetinu i uhvati žandara za vrat i kaže mu: “Di si kurvo, proparat ću te nožem, da si se smjesta spakirao i put za Imotski, nečeš ti siromašnu curu osramotiti”. Uglavnom vjenčanje je održano i zabilježeno fotografijom na kojoj je Pera u prvom planu.
Svi odlasci i dolasci putnika događali su se ispred Perine gostionice koja se pročula po dobroj hrani i velikodušnosti vlasnice. Gradski činovnici samci preplaćivali su se na hranu u gostionici u kojoj nije bilo mjere za porcije, a na zidu gostionice visio je natpis “Za 6 dinara jedi koliko ti trbuh traži”. Za pazarnog dana u popodnevnim satima u Perinoj gostionici dijelila se hrana siriotinji, a po Imotskom se u šali govorilo da Pera kuha u tako velikim loncima da bi u njih mogla stati sva jezerska dica. Za vrijeme II svjetskog rata Perina gostionica bila je sastajalište svih vojski, a ostao je zapamćen događaj iz rata kada su se Nijemci spremali za odlazak. Pročulo se da će minirati nekoliko istaknutih zgrada u Imotskom, među njima sud i općinu. Pera je Nijemce molila za milost i uspjela u naumu te zahvaljujući njoj danas u Imotskom i dalje stoje te zgrade. Danas ljudi prolaze ispred Perinih i Gondolinih kuća ali se malo tko sjeća neobičnog para. Najdeblju ženu u Imotskom, vjerojatno i u Krajini, pamte samo stariji susjedi koje je ona hranila u gladnim ratnim godinama kada su i dobrostojeće obitelji bile potrebite komadića kruha. Pera Marendić, najdeblja žena velikog srca umrla je 04. siječnja 1949. godine, a s njom je zauvijek otišao jedan dio starog Imotskoga u povijest. Perina kuja Lili uginula je od tuge tri dana nakon svoje gazdarice.
Zahvaljujem mojim starim Imoćanima za dane podatke o događajima iz Perinog i Gondolinog života

Anamaria Marušić Tonković

Na fotografiji Pera u narodnoj nošnji snimljena u svojoj gostionici

Mica, Milan i Ančica Kujundžić

Imotski, 1933. godine…Supružnici Mica i Milan Kujundžić sa kćerkicom Ančicom u izvornoj svečanoj imotskoj narodnoj nošnji.
Ana Vuković (1883.), Bariše, najmlađa sestra dr Mile Vukovića udala se u Imotskome 1902. godine za Antu Bilića-Ostojića (1875.), došljaka iz Trogira koji je završio Fratarsku gimnaziju ali se nije htio zarediti, pa je morao otići iz svog mjesta u Imotski. U Imotskom se Ante kao maturant lako zaposlio i postao činovnikom na sudu, a onda se zaljubio i oženio. Ana i Ante Bilić-Ostojić imali su troje djece: Micu (1903.), Dinku (1905.) i Božu (1907.). Mica se udala za Milana Milu Kujundžića s kojim je imala dvoje djece: Ančicu (1928.) i Milu (1938.); Dinka se udala za Julija Vučemilovića s kojim je imala troje djece: Juru (1934.), Vedrana (1936.) i Đuliju (1944.), a Božo se oženio za Vjeru Krivić te nisu imali djece. Plemeniti i dobri supružnici Ana i Ante Bilić-Ostojić umrli su vrlo mladi te su njihovu malodobnu djecu udomili u svojoj obitelji Katinka i dr Mile Vuković koji su ih odgojili i školovali kao i svoje troje djece te su im cijeli život bili poput roditelja.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Djeca Marice i kapetana Zane Franceschi

Djeca Marice i kapetana Zane Franceschi u Jagulovim vrtovima (Barakovac) u Imotskom 1947. godine. S lijeva stoje: Anamaria Anisja (1938.-2018.), Vjeko Josip (1941.-2017.), Marija Maja (1941.-1972.), Tonći (1942.-1978.) i Ivica (1945.-1964.). Najmlađa Zlatka rodila se 1951. godine.

Fotografija u arhivi Zlatke Franceschi Nožina Sažmi