Dana 17. rujna 2024. godine navršila se 81 godina od smrti dr Mihovila Mile Vukovića (1871.-1943.), velikog imotskog liječnika, političara i nadasve čovjeka koji je još za života postao legenda svog kraja. Rođen je 26. svibnja 1871. godine u Imotskom u obiteljskoj kući na Pjaci gdje je i umro 17. rujna 1943. godine. Sin je Bariše (1834.), kovača iz Grubina i Domenice Dome Glibota (1844.) iz Imotskoga. Maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1889. godine te diplomirao na Medicinskom fakultetu Carskoga sveučilišta Franje Josipa I. u Beču 1903. godine. Nakon završetka studija dolazi u Imotski gdje je proveo svoj cijeli životni vijek, a Imoćani su ga prozvali ocem sirotinje. Posjećivao je baš svakog bolesnika u Imotskoj krajini sa svojom malom kočijom i konjem Šiškom. Neka od njegovih brojnih društvenih zaduženja bila su: Narodni zastupnik HSS u razdoblju od 1927. do 1941., Predsjednik odbora oblasti Dalmacije od 1927. do 1930. i Načelnik Imotskoga od 1936. do 1941. Kao zastupnik HSS-a bio je 1928. godine prisutan u Narodnoj skupštini u Beogradu za vrijeme atentata na Stjepana Radića te je ranjenom Radiću prvi pružio pomoć. Dr Mile Vuković oženio se 1907. godine u Imotskom za Katinku Bitanga (1884.-1962.), najstariju kćer dr Augustina Bitange, a imali su troje djece: kćer Mariju (1908.-1996.) udanu za ing. Antu Jelavića te sinove ing. Luku (1909.-1990.) oženjenog za Nevenku Tadić i dr. Veljka (1914.-2010.) oženjenog za Đemu Ivanović. Povjesničar Ante Ujević u I. izdanju knjige “Imotska krajina” (1953.) za dr. Milu kaže: “Dobili smo liječnika, domaćeg sina dr. Milu Vukovića, koji je svojim humanim, samoprijegornim i nesebičnim radom zadužio Imotsku krajinu više od ijednog drugog Imoćanina”. Petar Gudelj u monografiji “Put u Imotu” (1996.) piše o dr Mili Vukoviću u poglavlju o stotinu najznamenitijih Imoćana: “Za bogatstvo nije mario niti za Plutonom kupio zlatnike. Bogatstvo mu (zlatnike, medalje, doktorsku diplomu, zlatnu pamet, kamenu kuću) stari Vukovići skovaše kovačkim mlatom na nakovnju. Prvih godina stoljeća, prvih godina automobilizma, u Imotski dovezao prvi automobil. Bio načelnik i zastupnik, vodio Demokratsku stranku, hrvatsku politiku. Sve što je zaradio od bogatih razdao siromasima. Zašao u vječnost čist i svijetao kao Sunce.”
Dr Mihovil Vuković umro je usred II. svjetskog rata, 17. rujna 1943. godine u Imotskom, a vječni mir našao je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela u Imotskom. Njegov zet ing Ante Jelavić u svojim memoarima piše: “…U mjesecu rujnu 1943. godine umro je moj tast u 72 godini života Tugovala je ne samo obitelj nego i cijela Krajina i dijelovi Hercegovine i Bosne. Usprkos ratnih opasnosti na sprovodu je bilo nezapamćeno mnoštvo svijeta. Bio je liječnik samaritanac, liječio je bez naplaćivanja, a siromašnima je plaćao i lijekove. Prigodom našeg vjenčanja, u znak zahvalnosti i štovanja prema mome tastu ljudi su donosili preskupe darove, koje smo mi opet morali vraćati darovateljima poznavajući njihove skromne mogućnosti…..”.
Dr Mile Vuković je u svom rukopisu “Stare imotske pričice” godinama bilježio zanimljive događaje i njihove sudionike kao i razne anegdote prilikom svojih obilazaka Imotske krajine i Hercegovine iz kojih se može puno doznati o običajima i načinu života imotskog sela i seljaka. U nastavku se daju 3 pričice objavljene i u listu Imotska krajina 1990- ih te 4. pričica koja dosad nije objavljena:
Automobil
Kako sam često morao ići udaljenim bolesnicima odlučio sam kupiti auto. Više se ne sjećam je li bio prvi u Krajini, ali to ovdje nije važno. Nego ja naučim voziti i tako začas završim najdalju posjetu. Auto sam ostavljao malo lijevo od dućana Jakova Borića, ispred stare kuće na poljanici. S južne strane je bio potporni zid visine bar pet metara. A iz njega je opet rasla ukrivo skoro vodoravno jedna murva. Jednom kad sam morao okrenuti auto, umjesto da ubacim u rikverc, ja pođem naprijed. I tako se začas nađem s autom na murvi. Nisam se smio ni maknuti da ne izgubim ravnotežu i ne srušim se u Šijelinu avliju. Sreća što su skočili ljudi, doveli konje te me istegli….. A ja auto prodao…..
Motorbicikla
Onda sam kupio motor, jer on ne može na stablo. Pa opet je bilo lakše doći u dalja sela bolesnicima. Tako jednom morao ići u Soviće, te ispred škole htio upaliti motor. Ali on nikako neće, morao sam sjašiti. Uhvatio volan, dao gas, a nogom žestoko pristisnuo kurblu. Motor upali, ali ne samo to, nego mi se otrgne iz ruku. Poleti nizbrdo prema Điradi, a ja za njim trkomice. On je brži, pa što ću, dohvatio kamenje da ga oborim…. Eto kako sam ostao bez motora i kupio konja….
Frigana jaja
Bio sam jednom kod nekog bolesnika u nekom zaseoku kod Posušja…Kad sam završio sa pregledom odem u neku zabitnu krčmu nešto pojesti…Krčmarica mi reče:”Nema ništa, već jedino jaja.”. A ja ću. nego:” Daj mi pofrigaj”. Ona uzme tavu i očisti je svojom pregačom…O, ova je bila sva “zglancana” od masnoće i šporkice. Onda u tavu stavi masti i uze četiri jaja. Potom čučne da bi ih mogla razbiti u “nepromočivu” pregaču . Sad je to još i “žbatila” s dva prsta, onda ih iskrenula u tavu…. Dobar tek…..
Vađenje zuba (neobjavljena)
Došao neki naš ljudina iz Vinjana gornjih, pa je jedva ušao kroz vrata. Kaže da je čuo kako dobro vadim zube, a njega baš jedan boli. Taj zub je bio kao i on-zubina pa ga nisam mogao obuhvatiti kliještima. I što ću, uzmem dlijeto i pokušam ga prepoloviti. Ali zub tvrd kao i kamen, neće da puca. A ja se već pola sta mučim i sav sam u znoju. Pa onda na koncu pitam. Možeš li izdržati, je li boli? A on će kao iz puške-pa eto pljunio bi…..
Anamaria Marušić Tonković
Fotografija snimljena 1940. u arhivi dr Veljka Vukovića
