Fra Silvestar Kutleša

Fra Silvestar Kutleša rodio se na Blagovijest 27.03.1876. godine u Gornjim Vinjanima, a na krštenju je dobio ime Jure. Umro je na današnji dan prije 79 godina, 08.01.1943. godine u Imotskom. Za svećenika je zaređen 1898. godine u Makarskoj kada je dobio ime fra Silvestar. Od 1899. do 1915. godine bio je profesor Franjevačke gimnazije u Sinju gdje je predavao grčki, latinski i hrvatski jezik te povijest i zemljopis. Za vrijeme prvog svjetskog rata bio je župnikom u Lovreću gdje je započeo pastoralni rad, gvardijan u Makarskoj, zatim dolazi u Runoviće gdje službuje 12 godina kao župnik (1923.-1936.). Tu će ostaviti neizbrisivi trag kao dušebrižnik, sakupljač narodnog blaga i uzorni franjevac. Neko vrijeme u župi je držao i privatnu pučku školu. Župljani su ga odmila zvali fra Šilve. Bavio se pučkom medicinom te je u prvoj polovici 20. stoljeća napisao ljekarušu. Bio je visok, uspravan i ponosan, pravi Dinarac. Gotovo svake srijede dolazio bi iz Runovića u Imotski jašući na konju svijetlocrvene boje, s podignutim habitom oko pasa. Bilo ga je milina gledati kako kao pravi vitez, ponosno uzdignute glave, jaše kroz mnoštvo ljudi od Đirade do samostana. Prikupljao je narodne pjesme, proučavao pučku kulturnu baštinu Imotske krajine, surađivao u Hrvatskom pravu (1910), Hrvatskoj straži (1936) i Novom dobu (1937) te objavio zbirku “Junačke narodne pjesme iz Imotske krajine” (1939). Na temelju dugogodišnjega prikupljanja građe, istraživanja i suradnje gotovo 150 kazivača sastavio je opsežno djelo “Život i običaji u Runovićim, jednoj župi Imocke Krajine”, čime se svrstao među najbolje etnografe u Hrvatskoj. Prilikom tiskanja monografije originalni naslov promijenjen je u “Život i običaji u Imockoj krajini” što je opravdano sadržajem jer je Kutlešino životno djelo u proteklih više od 70 godina jedna od najboljih regionalnih monografija. Svoje posljednje godine života provodi kao zamjenik gvardijana i vikar franjevačkog samostana u Imotskom, a od 05. srpnja 1937. godine vodi samostansku kroniku. Svakodnevno bi sa fra Jakom Milinovićem poslije ručka i večere pušio lulu s dugim kamišem. Dr. fra Ivan Glibotić u samostanskoj kronici piše:” Prije smrti 08. siječnja 1943. godine zaželio je pogledati svoju dragu Krajinu i zamolio gvardijana fra Ćiru Ujevića, da ga privede k prozoru. Bila je kasna noć i mjesečina. Gvardijan mu učini po volji i dovede ga. Silvestar jedva miče glavom, ali ipak dobro pogleda sela oko Imotskog polja gdje je dugo vojevao, a onda najedanput klone. U ime Isusovo! Bio je mrtav. Svaka mu čast i vječni pokoj njegovoj duši!” Fra Sivestar je pokopan 10. siječnja u franjevačku grobnicu na imotskom groblju Džombuša.

Fotografija fra Silvestra kao i dio podataka u tekstu iz monografije fra Joze Grbavca (2021) Silvestar Kutleša

Zaručnici Marija Franceschi i dr Pavao Radovinović

Marija pl. Franceschi (1898.-1968.) i dr Pavao Radovinović (1893.-1985.) vjenčali su se 15. studenog 1923. godine u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Durmiševcu. Dr. Pavao jedini sin dr. Augustina maturirao je u Klasičnoj gimnaziji u Splitu 1912. godine te iste godine upisuje pravo na Carskom sveučilištu Franje Josipa I. u Beču. Studij završava u Grazu gdje je i doktorirao 1919. godine. Po povratku u Imotski zapošljava se kod javnog bilježnika dr. Huga Montija čiji je ured kasnije i preuzeo. Mladi Pavao tada je jedan od najpoželjnijih ženika Imotske krajine, a zvali su ga Pasqualino di quattro bellezze, buono, bello, bravo, bezzi; zlatni mladic Pavao od 4 ljepote, dobar, lijep, sposoban i bogat (pun cekina). Zaručio se za Mariju pl Franceschi rođenu u obiteljskoj kući na Perinuši od oca Josipa Bepa pl Franceschi i majke Ane pl Grubišić. Pavao se za cijelo vrijeme studija dopisivao sa Marijom, a nerijetko bi joj iz Beča i Graza poslao neku lijepu sitnicu, pa makar egzotično voće kojeg nije bilo u našim krajevima. Marija je završila u Zadru licej sv. Dimitrija, bila je višestruko talentirana, prekrasno je pjevala i bila nadarena slikarica, a vezovi su joj bili izvanredni kao slike same. U braku je rođeno četvoro djece, Augustin Jago (1924.-1999.), Ana Anka (1926.-2012.), Marija (1929.-2009.) i Zora (1930.-2005.).

Fotografije mladih zaručnika Marije i Pave snimljene 1918. godine u obiteljskoj su arhivi

Anamaria Marušić Tonković

Ispred crkve

Pogrebna povorka ispred crkve na putu prema Đombuši krajem 1920-tih godina, Jelaska fotograf Imotski.
Po oslobođenju Imotskog od Turaka 1717. godine Mlečani su dali fratrima zemljište za gradnju župske kuće i crkve, a gvardijan fra Stipan Grubišić 1742. godine kupio je ogradu ispod samostana. Kad se započela graditi nova crkva, odlučilo se groblje prenijeti iz Varoši u fratarsku ogradu na dio zemljišta koji je pripadao Ivaniševićima Đombama te je groblje prozvano „Đombuša”. Gvardijan fra Ante Perić započeo je 1859. godine uređivati novo groblje za imotsku župu te je najvjerojatnije 1866. godine dovršio gradnju groblja i svečano podigao crkvicu s mrtvačnicom ispod nje posvećenu Gospi Karmelskoj. Groblje je sagrađeno u dvije ravnine povezane lijepim stepeništem. Od davnine u imotskoj župi bila su ustanovljena tri reda sprovoda, a prvi je bio najsvečaniji. Na čelu pogrebne povorke bio je drveni križ koji se čuva u samostanskom muzeju na štapu 5 m visokom oko kojeg bi bio zavezan dugi bijeli ili crni veo. Križ bi slijedio dvored toraca, bijelih drvenih nosača na koje su se stavljale mjedene glave u koje bi se utakle debele svijeće. Broj toraca ovisio je o pokojnoj osobi, a znalo ih je biti i do stotinu. Nosili su se upaljeni u širokom dvoredu iza križa.

Fotografija u arhivi Gordane Radić

Antun Tonći Mostarčić

Slikar Antun Tonći Mostarčić (1903.-1944.) sin Ivana Ike i Magdalene Mande Borić iz Brista, rođen je 2. listopada 1903. godine u Imotskom, a ubijen je u noći između 24. i 25. listopada 1944. godine na otočiću Daksi s grupom uglednih dubrovačkih rodoljuba. Iako je Mostarčić bio izvrstan slikar i svestrana osoba njegova slikarska ostavština nije velikog opusa, radio je i ostavio onoliko koliko su mu životne prilike dopuštale, u stalnoj borbi za preživljavanjem. To ga je prisiljavalo da se bavi i drugim sporednim poslovima te je u vrijeme studija, a i poslije osnovnu životnu egzistenciju održavao svirajući na violini. Kao samouk glazbenik svirao je gitaru, ksilofon (nekad se zvao tubofon, kći Magdalena poklonila je očev tubofon Zavičajnom muzeju u imotskom), violinu. U Mostaru Tonći je imao sestru Karmelu koju bi posjetio. Tako je Karmela pričala kako bi za ljetnih noći pošao na stari most i zasvirao violinu, a ljudi bi rekli „došao je Tonći – eno svira na Mostu“. Mostarčić je svirao na raznim zabavama uveseljavajući druge, zarađivao, tek samo za obilniji obrok. Iz tog vremena sačuvan nam je i njegov dnevnik, koji je vodio za studijskih dana, u vrijeme svojih najtežih trenutaka. Mostarčić na jednom mjestu piše:“ Jučer sam za ručak imao samo komad kruha. Danas ću imati to isto. Međutim, moja želja da ustrajem i završim školovanje jača je od svih nedaća, koje me prate iz dana u dan…“ Po završetku školovanja, dolazi u Imotski, gdje počinje raditi kao nastavnik crtanja. Iz tog doba sačuvana je nekolicina njegovih radova uglavnom s temom imotskih veduta na platnu, ali i akvarelu. Manje je poznato da se Mostarčić bavio kiparstvom i rezbarenjem u drvu. U posljednjim godinama života Tonći Mostarčić radio je u Dubrovniku kao profesor crtanja u Gimnaziji, a to su bile ujedno i njegove intimno najsretnije godine, koje je provodio u krugu svoje obitelji. Slikao je motive iz Dubrovnika, među njima nekoliko zapaženih akvarela, koje je obradio u motivima otočića Dakse, ne sluteći tada, koliko mu je taj otočić sudbinski predodređen….Suprugu Dubrovčanku, učiteljicu Katinu Katarinu Radovan tada učiteljicu u Naklicama iznad Omiša upoznao je u božično vrijeme dok je bila u posjetu kod sestre Luce, učiteljice u Vinjanima. Po priči njihove kćeri Magdalene Tonći je prilikom posjete Luci vidio Katininu sliku te mu se svidjela nepoznata djevojka. Za Božić došao je u Vinjane čestitatii kad je stigla Katina. Tonći se sakrio u dvorištu i malo iza nje tiho ušao u kuću i počeo odozdo vikati trčeći uz skaline „Katina, ljubavi moja, evo tebi Tonća tvoga…”. Katina koja je bila sramežljiva vidjevši ga snebila se ali Tonći je bio uporan sve dok se nisu vjenčali. S Katinom imao je kćer jedinicu Magdalenu Lenći (1940.) udanu za Martina Kovačevića. Danas se radovi Tonća Mostarčića nalaze u brojnim privatnim zbirkama diljem Hrvatske i inozemstva te u imotskom i omiškom samostanu.

Na fotografiji u vlasništvu Magdalene Lenći Kovačević, Tonći Mostarčić u ateljeu 1925. godine dok je bio u vojsci u Mostaru

Analfabetski tečaj 1933. godine

Analfabetski tečaj u Runovićima 1933. godine otvoren od Ivana Puljiza, đaka VII razreda Muške realne gimnazije u Splitu. S desna na lijevo: o. fra Silvestar Silve Kutleša, župnik Runovića, Ivan Puljiz i tečajci. Fotograf je Mate Olujić, Imotski, a foto razglednicu Ivan Puljiz poklonio je na spomen gimnazijskom prijatelju, Imoćaninu Nikoli Ivanoviću, poslije genaracijama đaka splitske Realke omiljenom profesoru zemljopisa.
Pučka škola u Runovićima otvorila se zbog nemara i nerazumijevanja lokalnog stanovništva i vlasti relativno kasno, 11. prosinca 1937. godine kao četverorazredna mješovita pučka škola. Kako je zapisao fra Silvestar Kutleša; “Škole je moglo odavno biti, ali svaki put kad je došlo pitanje škole, „naši su oci i didi to razbili, veleć, da jim dica više vride čuvanjem blaga, nego učenjem čitanja i pisanja.“ Prije toga se s vremena na vrijeme oraganizirao tečaj opismenjavanja, a voditelji tih analfabetskih tečajeva bili su uglavnom učitelji koji nisu mogli dobiti državnu službu.

Izvor: Obiteljska arhiva

Antonia Tonća i dr Antun Mladinov

Antonia Tonća (1885.-1969) i dr Antun Mladinov (1866.-1925.) snimljeni 1920. godine u Splitu vjenčali su se na današnji dan, 05. rujna prije 118 godina u Imotskom. U nastavku se daje dio teksta “Dr Mirko Mladinov”, sage o obitelji Mladinov autorice Nataše Blagaić objavljen u šoltanskom časopisu “Bašćina” broj 29/2020. Dr Ante Mladinov rodio se 1866. godine u uglednoj, bogatoj obitelji u Grohotama na otoku Šolti, u Splitu je završio klasičnu gimnaziju, a u Grazu je na Medicinskom fakultetu 1893. godine, iste godine kad i brat mu dr Josip Mladinov promoviran u liječnika. Braća dr. Ante i dr. Josip su 1893. godine među potpisnicima izjave hrvatske sveučilišne mladeži u Grazu Za hrvatsko državno i narodno pravo. Dr. Josip nakon završenog fakulteta dolazi raditi na Šoltu, a nakon Šolte premješten je za općinskog liječnika u Vodice. Na Šolti ga 1896. smjenjuje njegov brat, dr. Antun. Iz Vodica dr. Josipa je put odveo u Imotski kojega je toliko zavolio da se tamo trajno nastanio, organizirao zdravstvenu djelatnost te u neposrednoj blizini Modrog jezera sagradio u historicističkom stilu krasnu kuću. U to vrijeme dr. Josip bio je i Načelnik općine Šolta iako je živio u Imotskom. Kako su braća bila jako povezana Ante je odlazio u posjet bratu u Imotski te ga je Josip upoznao sa svojim kolegom i političkim istomišljenikom dr. Augustinom Bitangom kao i njegovom obitelji. Ante se zaljubio u jednu od pet kćeriju Mariette i dr Augustina Bitange, Antoniju Tonću, a ljubav je okrunjena 05. rujna 1903. godine raskošnim vjenčanjem u Imotskom na kojem su bili angažirani dvojica kuhara iz Beča koji su u Imotskom proveli mjesec dana pripremajući razne delicije. Nakon vjenčanja Tonća i dr. Ante odlaze živjeli na Šoltu jer je nakon odlaska dr. Josipa sa Šolte u Imotski krajem devedesetih godina XIX st. Ante nastavio raditi na Šolti kao liječnik te voditi računa o poslovima oko imanja. Dr Ante je 1903. godine član upravnog odbora prve liječničke komore u Dalmaciji, a zajedno sa bratom dr Josipom redoviti je član Hrvatskog starinarskog društva sa intelektualnom elitom sa područja čitave monarhije. Djeca Tonće i dr. Ante Mladinova: kći Marija (1905.-1989.), udala se 1931. za dr. Vjekoslava Meichsnera 1901.-1981.), pravnika i financijskog stručnjaka. Njegov otac Vjekoslav pl. Meichsner bio je jedan od najvećih umova XIX. stoljeća. Između ostalog izgradio je hidroelektranu Krka 1895.godine koja je u rad puštena samo dva dana nakon svjetski najpoznatije hidroelektrane na slapovima Nijagare. Sinovi dr. Uroš (1910.-1996.) i ing. Dušan (1908.-2000.), dr Uroš, rođen u Grohotama, neženja, jedan od osnivača zaraznog odjela splitske bolnice, specijalist za zarazne bolesti, jedan od osnivača JK Labud a zajedno sa bratom Dušanom sudionik prve Mrdujske regate 1927. Dušan, također rođen u Grohotama, rudarski inžinjer, vrlo aktivan u društveno političkom životu tadašnje Hrvatske, glavni nadzorni inžinjer Dalmatinske industrije cementa, predsjednik Društva inžinjera i tehničara, predsjednik Savjeta za privredu NO kotara Split, narodni poslanik u Vijeću proizvođača sabora Narodne Republike Hrvatske. Oženio je Silvanu Morpurgo iz poznate splitske, židovske obitelji (brat Silvaninog djeda bio je Vid Morpurgo, poznati hrvatski nakladnik, knjižničar i političar, a Silvanina sestra Tina, splitska slikarica, ubijena u masovnim progonima Židova u II. svjetskom ratu.). Kada je 1911. umro poznati splitski gradonačelnik dr. Vicko Mihaljević koji je bio inspiracija Smojinom doturu Vici iz kultne serije Velo Misto, njegovu kuću, na obali Marjana u Velom Varošu kupio je dr. Ante Mladinov. Nakon smrti dr Ante kuća je 1931. godine prodana Jugoslavenskom hotelskom a.d. te je na tom mjestu izgrađen hotel Ambasador. Obitelj Mladinov seli sa Šolte u Split 1913. godine jer je te godine dr. Ante bio izabran u Splitsko općinsko vijeće, a iste godine je i ravnateljem splitske bolnice do 1914. godine kada postaje privatni liječnik. Dr Ante je od 1923. do svoje smrti 1925. godine bio predsjednik Slobodne organizacije liječnika za Dalmaciju. Volio je život, volio dobro jesti i piti, obilno se znojio pa je ljeti nekoliko puta dnevno mijenjao svilena odijela. U kući se govorilo talijanski iako je dr. Ante Šoltanin, a Tonća Imoćanka. U tom razdoblju dosta ulaže u razna poduzeća ali ulaganja propadaju, naročito u rudnike u Rusiji nakon ruske revolucije. I krupan stas i propala ulaganja kumovali su visokom tlaku kojeg je dr. Ante liječio pijavicama, međutim umire od upale pluća 1925. godine, a iza sebe ostavlja suprugu Tonći i troje djece u dosta teškoj materijalnoj situaciji. Pokopan je na Sustipanu u obiteljskoj grobnici uz majku Filomenu Mladinov rođ. Bezić koja je umrla samo godinu dana ranije i brata dr Josipa Mladinova umrlog 1916. godine. (Antina i Josipova majka Filomena je nakon smrti supruga Damjana imanjem na Šolti upravljala sama i to bolje nego muškarac. Pamte da je jahala konja, sa dva pištolja zataknuta za pojasom, obilazeći imanje i nadgledajući radove. Bila je vrlo nezavisna i zvali su je Teuta po ilirskoj kraljici za koju legenda kaže da je svoje dvore imala i na Šolti. Kupovala je nekretnine i od težaka ostvarivala prihode. Voljela je putovati i obišla je tada poznate gradove carske Austrije).Potomci su grobnu ploču i posmrtne ostatke dr. Ante i njegove majke Filomene, u vrijeme sramotne devastacije starog Sustipanskog groblja prije više od pola stoljeća premjestili na splitsko groblje Lovrinac gdje je 1969. pokopana i njegova supruga.

Tonća.Fotografija u arhivi Siniše Meischnera

Žarko Domljan

Žarko Domljan sa ocem Lujom ispred kojeg stoji, bratom Zlatkom i sestrom Majom na splitskom kupalištu Bačvice u srpnju 1937. godine. Dr Žarko Domljan, povjesničar umjetnosti, leksikograf, političar te prvi predsjednik Sabora Republike Hrvatske rodio se u Imotskom na današnji dan, 14. rujna 1932. godine, a umro je u Zagrebu 5. rujna 2020. godine. Žarkov otac dr. Lujo Domljan (1896.-1982.), rođen je u Poljicima, a majka Katica Pavišić (1908.-1999.) rođena je u Sinju. Katica je kći Imoćanke Marije Vučemilović (1881.-1961.), kćeri Blaža i Andrije Andre Pavišića (1874.-1953.). Andrija je sin Tonija Pavišić (l839-l914) i Petronile Dražoević-Jelić (l842.-.l922.), koja je u brak donijela staro hrvatsko plemstvo i grb. Katica i dr Lujo Domljan uz Žarka imali su još troje djece, dr Zlatka (1931.-2010.) oženjenog za Milenu Paskaš, Mariju Maju (1934.) udanu za Antuna Tonija Vitturi i Kseniju (1938.) udanu za Ivicu Urličića. Dr Žarko Domljan ženio se dva puta i to Marijanom Gavrilović i glumicom Ivom Marjanović. Sa prvom suprugom Marijanom Gavrilović ima kći Dašku (1961.) udanu za dr Tomu Luetića (1959.). U nastavku se daje dio teksta “O rodu Domljanovih”, autora dr Žarka Domljana:”Obitelj Domljan živjela je u Poljicima, u građevnom sklopu koji je do danas ostao sačuvan u originalnom stanju i predstavlja jedan od najljepših primjera ruralne arhitekture u imotskom kraju….Moj djed Petar Domljan bio je bogat i ugledan seljak, naslijedio je cijelo imanje Domljanovih, jer njegov jedini stric Martin nije imao djece, a on je opet bio jedinac u oca, uz dvije sestre koje su se udale u druge rodove (Mara u Maršića, a Joza u Zujića)……Djed Petar Domljan sagradio je 1894. uz cestu od Poljica prema Zagvozdu zavjetnu crkvicu sv. Ane kao zahvalu što mu se nakon petero kćeri rodio sin Petar (1893.). Crkvica se nalazi na lijepom položaju iznad Poljica, građena je od fino klesanog kamena i na njoj je sa stražnje strane natpis: IZ ZAVITA ZGRADIJO PETAR DOMLJAN, a s prednje je strane uklesana godina 1894…..Djed je svojim sinovima namijenio gospodsku budućnost. Za starijeg sina Petra sagradio je oko 1910. u Poljicima kamenu školu, koja se i danas zove “Domljanova škola” (u njoj je stric Petar 1912. započeo svoju učiteljsku karijeru; škola je inače u Poljicima postojala od 1876, najprije u kući Žarković, a zatim u kući Zujić), a za našega oca 1931/32. lijepu kamenu vilu u Imotskom. Za njega se govorilo da nikada nije uzeo motiku u ruke, što vjerovatno nije sasvim točno, ali je znak da je bio cijenjen i da je sebi mogao priuštiti najamne radnike. Bio je glavar sela i općinski vijećnik u Imotskom, što je značilo da je imao političke veze i utjecaj koji je nadilazio okvire jednog malog i zabitnog sela u Imotskoj krajini. Zagrebački list Obzor prenosi 1896. iz Narodnoga lista vijest da su Poljičani, nanajavu da ih zbog lošega zdravlja napušta njihov svećenik glagoljaš, uputili pismo biskupu s molbom “…da nam ovu našu svetinju (misli se na glagoljicu) uzčuvate, da nas ovoga lipoga dara kojim sveta crkva usreći naš hrvatski narod nelišite… Slijedi potpis Petra Domljana imućna i vrlo oštroumna mješčanina iopćinskog vijećnika uz još 145 potpisa i 259 križa”, dakle preko 400 molitelja, što je kako tvrdi Narodni list bio pravi plebiscit, jer su Poljica tada imala 250 dimova, odnosno kućanstava (vijest je reproducirana u Vjesniku od 11.02.1996). Petar Domljan poudavao je svojih petero kćeri (Maricu za Gudelja, zvanogTarlakić, u Poljica, Peru za Picukarića i Anu za Milasa u Kamenmost, Ružu za Luetića u Župu, a Milu za Juginovića u Omiš), starijega sina Petra je školovao za učitelja, a mlađega, moga oca Luju je namjeravao ostaviti na selu da vodi imanje. Ali bistri i promoćurni Lujo nije bio s time zadovoljan i po vlastitome pričanju jednoga je dana naprosto pobjegao od kuće u Split, jer se i on želio školovati a ne ostati na selu….Djed Petar je iznad svega želio da njegov sin postane kotarski liječnik u Imotskom, jer je u tome vidio vrhunac karijere i uspjeha za svoga sina, a dakako i za sebe. Da ga za to pridobije, čini se da je djed Petar dotad najdublje posegnuo u kesu i obećao sinu u Imotskome sagraditi kuću. Kuća dr. Domljana na dnu Pazara od bijeloga klesanog kamena s lukovima u prizemlju, okružena lijepim vrtom i danas je najljepša kuća u Imotskome, pred kojom svaki posjetilac zastane. U doba moje mladosti, nad lukovima koji su nosili terasu nadvijala se glicinija koja je svojim svijetloplavim grozdovima davala ovoj kući neku poetičnost, koja nije bila uobičajena u imotskome kraju. Nije mi poznato koliko dugo je kuća građena, tko je bio projektant, ali morao je to biti netko iz mediteranskog podneblja, a niti koliko je koštala, ali znam da je djed kao brižan gospodar bdio svakodnevno nad gradnjom, nadzirao majstore i jednoga toplog srpanjskog dana 1932, dva mjeseca prije moga rođenja, zaspao od umora na hrpi vlažnog pijeska na gradilištu i tako zaradio upalu pluća od koje je umro ne dočekavši završetak gradnje…. Dok se kuća gradila mi smo stanovali stotinjak metara niže u kući Lazara Tadića oko koje je zavijala cesta i tu smo, kao što pokazuju stare fotografije, rođeni moj brat Zlatko i ja, a čini se da smo u kući Tadić ostali barem još godinu dana, tako da smo u novu kuću uselili vjerovatno tek 1933. godine, a najkasnije u proljeće l934. godine. Petrova udovica, baba Ujevuša, ostala je živjeti s nama, a otac se brinuo i za udovicu svoga brata Petra, učiteljicu Jelku Kalafato koja je rodila kćerku Ljiljanu nakon muževe smrti i nije se više udavala. Tako je moj otac u svojoj trideset i petoj godini postao glava brojne obitelji s mnogim obavezama i velikom odgovornošću. Baba Mara je živjela s nama u kući sve do našega odlaska u Zagreb. Teško je podnijela kad je otac sa starijim bratom Zlatkom, da izbjegne sve češćem šikaniranju političkih neistomišljenika (ustaša), pobjegao u kolovozu 1942. u Zagreb. A kad smo sredinom prosinca iste godine i mi s mamom otišli za njima a ona ostala sama u kući, nakon par dana je umrla. Nije bila bolesna, kad smo nešto prije Božića primili vijest o smrti, znali smo da je umrla od tuge za nama……”

Fotografija i Rodoslov u arhivi Davorke Deur

U Modrom jezeru ljeta 1942. godine

U Modrom jezeru ljeta 1942. godine, omiljeno mjesto za grupnu snimku.. U grupi su s lijeva na desno: Vojo Vučemilović, Aco Grubišić, Mara Kusić, budući supružnici Ivo Penović i u crnom kostimu Zlata Ciciliani, u prugastom kostimu Mila Kusić te u lijevom uglu njena sestra, mala Boženka Kusić.

Fotografija u vlasništvu Roberta Paja

Ana Nana Franceschi (1876.-1945.)

Nona Ana Nana Franceschi (1876.-1945.) sa svojim unucima, djecom sinova Tonija, Zane i Frane i kćeri Marije. U avliji kuće Radovinović u Imotskom 1945. godine s lijeva stoje mali Franceschi: prvopričesnica Ana Sela, Vjeko, u nonim naručju su Anka i Tonći, Maja i dvije prvopričesnice Mila i Anisja. Poviše none su dva mala Josipa, lijevo Jozo i desno Kiki, a između njih je najstarija unuka Zora Radovinović.

Fotografija u obiteljskoj arhivi