Jezerska dica u dvorima dr Josipa Mladinova 1941. godine. Sjede u prvom redu: Zora Zen, Ljerka Rako, Braco Zen, Branka Zen, Jelena Zen i Vanja Rako. Drugi red: Lalica Paut, Tanja Rako, Korina Tonković, Ljubinka Delić i Hrabri Rako.

Fotografija u arhivi Josipa Brace Zena

Klapa mladih Imoćana, cjeloživotnih prijatelja, čuveni “Sedmerac” 30. lipnja 1936. godine u Gaju…..S lijeva: Ivo Dunda, Mile Vilenica, Đino Colombani, Stipica Kvesić, Veljko Vuković, Vlade Pušić i Miđan Vicić.

Arhiv dr Veljka Vukovića

Dolazak dr Ante Trumbića u Imotski 1935. godine, fotograf Mate Olujić.
Prije nekoliko dana. 17. svibnja navršila se 160. obljetnica rođenja velikog splitskog političara i gradonačelnika dr. Ante Trumbića (17. 5. 1864. – 17. 11. 1938.). Trumbić je odrastao u Splitu, u skromnoj obitelji težaka s Radunice. Ništa nije dugovao povlasticama kojima život, rođenje, obiteljsko podrijetlo znaju nadariti odabranike. Sve je trebao zaslužiti, steći radom i požrtvovnošću. U Splitu je maturirao u Klasičnoj gimnaziji 1882., a pretrpljene nepravde ga prirodno usmjeruju prema studiju prava u Zagrebu, Beču i Grazu, gdje je i doktorirao 1890. Postaje odvjetnik 1894, kad je u Splitu otvorio vlastitu pisarnicu. Od mladosti se posvećuje politici, ističe se kao jedan od vođa južnjačkih liberalnih pravaša te je izabran u Dalmatinskom saboru i u Carevinskom vijeću u Beču. U Saboru se zauzimao za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, od 1898. kao čelnik stranke, a od 1902. i kao predsjednik saborskoga kluba Stranke prava. Beskompromisno je zagovarao ujedinjenje Dalmacije i Banske Hrvatske, savez svih naroda Monarhije ugroženih od percipiranog »Drang nach Osten«. Za gradonačelnika Splita izabran je 1905. godine. Iste godine potaknuo je ujedinjenje dalmatinske Stranke prava i Narodne stranke u Hrvatsku stranku te napisao stranački program, koji je bio osnova Riječke rezolucije. Kao vrstan političar i diplomat sudjelovao je u svim važnim događajima vezanima uz raspad Austro-Ugarske Monarhije, ostvarenja jedinstva hrvatskih zemalja i njihove opstojnosti nakon I. svjetskog rata te stvaranja Kraljevine SHS. Djelujući u prvom redu u interesu hrvatskog naroda, u teškim okolnostima za hrvatske zemlje, suočio se s razočaranjima što ih je nosila Kraljevina Jugoslavija, a umro je tri godine prije raspada te države ostavši do kraja itekako Hrvat, ponosan, častan, plemeniti Hrvat. Dr. Trumbiću je njegov grad priredio veličanstveni sprovod na kojem je prisustvovalo preko 40.000 ljudi. Pokopan je u klaustru samostana sv. Frane uz ostale velikane iz splitske povijesti poput Marka Marulića, Tome Arhiđakona i Jerolima Kavanjina. Nadgrobni spomenik izradio mu je njegov veliki prijatelj, kipar Ivan Meštrović. Dr. Trumbić obilježio je politički život Splita, Dalmacije i Hrvatske u teškim i bremenitim vremenima. Njegova životna misija bila je očuvanje teritorijalnog integriteta i rješavanje hrvatskog pitanja.

Fotografija u obiteljskoj arhiv

Članovi stare imotske obitelji Petyo snimljeni u Imotskom 1910. godine. S lijeva sjede: Ana Petyo rođ. Sučić, Mara Jerković rođ. Dunda, udovica Ante zvana Jerkuša, Mara Petyo rođ. Jerković koja drži u naručju unuku Mariju, kći Tonija i Mila Petyo. U srednjem redu s lijeva stoje: Toni Petyo, S. Radaković, Ana Petyo i Janko Krsnik. U gornjem redu s lijeva su braća Josip i Ivan Petyo.
Mara Jerković (1859), kći Ante i sestra dr Ike udala se za Ivana Petyo (1838). U braku su rođena 3 sina, Josip ( (1878), Anton Toni (1880) i Ivan (1889) te kći Ana (1882). Josip se oženio za Lucu Kereta (1885), a u braku su rođeni kći Marija (1924) i sin Braco (1926) koji su se odselili iz Imotskoga. Toni se vjenčao sa Anom Sučić (1884), a u braku su rođeni sinovi Janko (1912) i Kruno (1914) te kći Tonća (1918). Najmlađi Ivan oženio se za Mariju Marče (1895), a u braku su rođeni Marija (1923), Petar (1925), Ivan (1927), Pavica (1929) i Anka (1932). Jedina kći Mare i Ivana Petyo, Ana udala se za došljaka Martina Korbela (1846) s kojim je imala sinove Branka (1915) i Veljka (1917) te kći Vesnu (1919).
U Hrvatskoj danas živi oko 10 osoba s prezimenom Petyo u samo šest domaćinstava u 2 grada, Imotskome i Zagrebu.
Po kazivanju Anke Petyo udane Kralik njena baka Mara Petyo nakon smrti supruga Ante preuzela je upravljanje ne samo svojom obitelji već i velikim imanjem te su je svi pomalo bojali. Jahala je konja prilikom obilaska i nadgledanja radova na zemljama u polju odjevena u crno, sa crnom šubarom na glavi. Kako bi poljem jurila dok je za njom lepršao crni ogrtač seljaci bi se krstili misleći da pop jaše konja.

Anamaria Marusic Tonkovic

Fotografija u fototeci Gordane Radić 

Na skalinama u Imotskom nakon Javne vjezbe Sokolskog i Orlovskog drustva, svibanj 1933. godine….
Na fotografiji se vide natpisi gostionice obitelji Mostarčić i krčme obitelji Jelavić koju je vodio djed Mate Parlova. Kuća Ivana Poštenjaka na lijevoj strani, iznad mase ljudi, tada još nije sagrađena kao ni lijepa kamena kuća Ivana Kuzmana lijevo ispred nje. Među zidovima na lijevoj strani slike vidi se dio popločanog krova i prozorske arkade na kući Marka Đamonje. Neki od Imoćana koji se mogu prepoznati na fotografiji navode se kako slijedi: u sredini je Alba Vučemilović, do nje sestra Milena Nikolić, u bijelom šeširu desno Toni Tadić, iza je Mate Marče, ispred Olujića kuce Toni Vučemilović, Pavica Petyo, Mila Borić, gore desno Nino Ferrari, braca Poštenjak, Frane Zen, lijevo Ante Težulat, Mile Delić, Lujo Domljan, zlatar Mitar Kaluđerović, lijevo od njega Boško Ćosić. Mate Parlov, dalje lijevo od Mate je Zorka Rako, zatim Vesna Korbel, pa Marica Milinović, dr Mirko Tonković, lijevo od njega Pere Ćosić koji grli Miljenka Kvesića, Danica Tomala, Miće Bauk, desno je dječak Vojo Vučemilović…

Fotograf: Mihail Aleksandrov

Žene Dalmatinske zagore s brimenom na leđima krajem 1920-ih godina…..
Žene Imotske krajine, zmijavačke, runovićke, prološke, vinjanske … grmarice, drvarice dolazile su sve do kraja 1970-ih godina u Varuš s brimenom drva za prodaju i u njemu nosile brime svoga teškoga života… Četiri žene, četiri zida, četiri ćoše kuće plemenite. Razgovaraju kako će razmijeniti četiri naramka drva za četiri ruke kruha. Ne smetaju im zakrpe na četirima kotulama i oplećcima. Bijele im se bljuze na prsima. Na nogama im prašinom svetom posuti opanci, a lica okrunjena crnim maramama. Bože, koje li su i lijepe li su. Je li ih vidio Ivan Meštrović ili zaboravio na njih četiri kad je klesao kipove kraljica iz naše kamenite Zagore? Sretna je memorija onih nas koji smo ih zapamtili i prepoznali. Hvala čuvarima slika koje ih prikazuju…..

Fotografija u arhivi Igora Goleša snimljena u Imotskom, uz vanjski zid kuće dr. Josipa Mladinova (?)

Bog nek’ ti pozlati ruke

Ponovo stojiš na pragu, gledaš podivljali vrt,
tko ti je podao snagu, mašklin da otjeraš smrt,
marama crna leprša, tijelo se prigiba tlu,
ženo dalmatinskog krša, tko ti je ostao tu…

Bog nek’ ti pozlati ruke, raštiku, suzu i bol,
sve što se rodi iz muke, tebi je dota i kob…
Bog nek’ ti pozlati dane, On uvijek s majkama bdi,
Bog će zacijeliti rane, sve drugo mora’ćeš ti…

Srce još u tebi plače, a već si zasadila krin,
već si oplijevila drače, tamo gdje leži tvoj sin…
mašklin k’o drvo od križa, s tobom u nebo će poć,
Zemlji i Bogu sve bliža, lumin i svića za noć…

Bog nek’ ti pozlati ruke, raštiku, suzu i bol,
sve što se rodi iz muke, tebi je dota i kob…
Bog nek’ ti pozlati dane, On uvijek s majkama bdi,
Bog će zacijeliti rane, sve drugo mora’ćeš ti…

Tekst: Drago Britvić, Vice Vukov, Splitski festival 1993.

Čuvena imotska gostioničarka Pera Marendić (1880.-1949.) umrla je na današnji dan prije 75 godine, 04. siječnja 1949. godine. Uz zgradu Kotarskog suda i autobusne stanice nalazila se gostionica Frane Marendića zvanog „Gondola“, rođenog u Sinju 1885. godine. Gondola je 1908. godine oženio Peru Kvasinu sa Zadvarja, bili su neobičan par, ona visoka, debela, a on mršavi šaljivđija. Imali su sina jedinca Antuku oženjenog za Bosu Matošić iz stare splitske težačke obitelji. Antuka je došao u Split na provod i tom prigodom upoznao je Bosu kao miss Pomorske večeri. Par je imao troje djece: Vanju, Sanju i Franu (sve troje djece je još živo, a najstarija Vanja Podgorelec ušla je u devedesetu godinu života). Puno je anegdota vezanih za Gondolu i Peru koje se godinama prepričavaju te se daju neke, gotovo legendarne.
Jedan lokalni pijanac dolazio je redovito na rakiju kod Marendića. Jedno jutro na zaprepaštenje svih došao je tražiti obične vode. Gondola mu je odgovorio da nema vode. A pijanac uzdahne i reče: “Ah Bože moj šta se more, onda daj rakiju”. Jednom je fra Ćiro Ujević došao u gostionicu i kaže Gondoli: “Dobar si čovjek, ti i Pera hranite sirotinju, sigurno ideš u raj”, na što mu Gondola odgovori:” Ja ti neću ići gori u raj jer tamo su samo dica i stare žene, idem doli di su plesačice i pjevačice”. Jedne godine za Poklada Gondola se maskirao u kokoš tako da se gol namazao medom i oblijepio perušinama iz bačve i to usred jedne burovite i ljute imotske zime. Kažu naši stari da ga je zbog te maškarade i Pera istukla. Maškarada ga je na žalost koštala života jer je Gondola Marendić obolio i umro nakon petnaestak dana. Poznat je i slučaj kada je žandar na službi u Imotskom iznenada napustio gradić i ostavio pred oltar Cokanovu sestru, Gondolinu rodicu. Kratko nakon toga Pera je u narodnoj nošnji sudjelovala na sokolskom sletu u Beogradu i među žandarima koji su čuvali red ugleda odbjeglog mladoženju. Pera onako krupna razmakne svjetinu i uhvati žandara za vrat i kaže mu: “Di si kurvo, proparat ću te nožem, da si se smjesta spakirao i put za Imotski, nečeš ti siromašnu curu osramotiti”. Uglavnom vjenčanje je održano i zabilježeno fotografijom na kojoj je Pera u prvom planu.
Svi odlasci i dolasci putnika događali su se ispred Perine gostionice koja se pročula po dobroj hrani i velikodušnosti vlasnice. Gradski činovnici samci preplaćivali su se na hranu u gostionici u kojoj nije bilo mjere za porcije, a na zidu gostionice visio je natpis “Za 6 dinara jedi koliko ti trbuh traži”. Za pazarnog dana u popodnevnim satima u Perinoj gostionici dijelila se hrana siriotinji, a po Imotskom se u šali govorilo da Pera kuha u tako velikim loncima da bi u njih mogla stati sva jezerska dica. Za vrijeme II svjetskog rata Perina gostionica bila je sastajalište svih vojski, a ostao je zapamćen događaj iz rata kada su se Nijemci spremali za odlazak. Pročulo se da će minirati nekoliko istaknutih zgrada u Imotskom, među njima sud i općinu. Pera je Nijemce molila za milost i uspjela u naumu te zahvaljujući njoj danas u Imotskom i dalje stoje te zgrade. Danas ljudi prolaze ispred Perinih i Gondolinih kuća ali se malo tko sjeća neobičnog para. Najdeblju ženu u Imotskom, vjerojatno i u Krajini, pamte samo stariji susjedi koje je ona hranila u gladnim ratnim godinama kada su i dobrostojeće obitelji bile potrebite komadića kruha. Pera Marendić, najdeblja žena velikog srca umrla je 04. siječnja 1949. godine, a s njom je zauvijek otišao jedan dio starog Imotskoga u povijest. Perina kuja Lili uginula je od tuge tri dana nakon svoje gazdarice.
Zahvaljujem mojim starim Imoćanima za dane podatke o događajima iz Perinog i Gondolinog života

Anamaria Marušić Tonković

Na fotografiji Pera u narodnoj nošnji snimljena u svojoj gostionici

Imotski, 1933. godine…Supružnici Mica i Milan Kujundžić sa kćerkicom Ančicom u izvornoj svečanoj imotskoj narodnoj nošnji.
Ana Vuković (1883.), Bariše, najmlađa sestra dr Mile Vukovića udala se u Imotskome 1902. godine za Antu Bilića-Ostojića (1875.), došljaka iz Trogira koji je završio Fratarsku gimnaziju ali se nije htio zarediti, pa je morao otići iz svog mjesta u Imotski. U Imotskom se Ante kao maturant lako zaposlio i postao činovnikom na sudu, a onda se zaljubio i oženio. Ana i Ante Bilić-Ostojić imali su troje djece: Micu (1903.), Dinku (1905.) i Božu (1907.). Mica se udala za Milana Milu Kujundžića s kojim je imala dvoje djece: Ančicu (1928.) i Milu (1938.); Dinka se udala za Julija Vučemilovića s kojim je imala troje djece: Juru (1934.), Vedrana (1936.) i Đuliju (1944.), a Božo se oženio za Vjeru Krivić te nisu imali djece. Plemeniti i dobri supružnici Ana i Ante Bilić-Ostojić umrli su vrlo mladi te su njihovu malodobnu djecu udomili u svojoj obitelji Katinka i dr Mile Vuković koji su ih odgojili i školovali kao i svoje troje djece te su im cijeli život bili poput roditelja.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Djeca Marice i kapetana Zane Franceschi u Jagulovim vrtovima (Barakovac) u Imotskom 1947. godine. S lijeva stoje: Anamaria Anisja (1938.-2018.), Vjeko Josip (1941.-2017.), Marija Maja (1941.-1972.), Tonći (1942.-1978.) i Ivica (1945.-1964.). Najmlađa Zlatka rodila se 1951. godine.

Fotografija u arhivi Zlatke Franceschi Nožina Sažmi

Dr Veljko Vuković sa sinovima Milom i Slobodanom Bracom na teraci kuće Vuković na imotskoj Pjaci ljeta 1942. godine. Primarijus dr. Veljko Vuković (25. 01.1914.-23.01.2010.), sin Katinke Bitanga i dr. Mile Vukovića rođen je 25. siječnja 1914. godine u Imotskom. Maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1933. godine, a na Medicinskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1940. godine. Dolazi u Imotski gdje započinje raditi sa ocem dr Milom, a krajem 1942. godine postavljen je za općinskog liječnika Imotskog. U Splitu radi od 1946. godine kao pročelnik zdravstva Dalmacije. Specijalizirao je pedijatriju te je na svim područjima poboljšao zdravstveno stanje uz opadanje oboljenja i naročito smrtnosti djece. Nakon specijalizacije, organizirao je i postao voditelj Dječjeg dispanzera Bačvice te je godinama kasnije osnovao i vodio Centralni dječji dispanzer kao i organizirao izvanbolničku pedijatrijsku službu. Osnovao je 1949. godine Zdravstvenu školu u Splitu u kojoj je bio dugogodišnji predavač, objavio je i uredio više knjiga i zbornika o radu Doma zdravlja u Splitu te je napisao i objavio preko stotinu znanstvenih i stručnih članaka u različitim medicinskim časopisima. Dobio je Nagradu grada Splita za životno djelo, a kao jedan od najzaslužnijih Imoćana bio je izabran za doživotnog predsjednika društva ”Imotska krajina” u Splitu. U razdoblju od 1989. do 2004. godine u mjesečniku “Imotska krajina” objavio je tridesetak članaka o Imotskom i Krajini od 18. do 20. stoljeća. Prvi je pokušao otrgnuti od zaborava stare fotografije i razglednice vezane za Imotski sabravši ih u pet tematski raspoređenih knjižica i to “Stari Imotski” (1995), “Fotografije starih Imoćana” (1996), “Ljepote krša uz Imotsko polje” (1996), “Društveni život u Imotskom” (1997) te “Imotski od nekad i sad” (1998). Dr. Veljko Vuković oženio se 1940. godine za Imoćanku Đemu Ivanović s kojom je imao sinove Milu (1940.-2022.) i Slobodana Bracu (1941.-2019.). Umro je u Splitu 23. siječnja 2010. godine, a sahranjen je 25 . siječnja na dan kad bi proslavio svoj 96. rođendan u voljenom Imotskom uz roditelje i suprugu Đemu.

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u arhivu dr Veljka Vukovića