Djeca Marice i kapetana Zane Franceschi u Jagulovim vrtovima (Barakovac) u Imotskom 1947. godine. S lijeva stoje: Anamaria Anisja (1938.-2018.), Vjeko Josip (1941.-2017.), Marija Maja (1941.-1972.), Tonći (1942.-1978.) i Ivica (1945.-1964.). Najmlađa Zlatka rodila se 1951. godine.

Fotografija u arhivi Zlatke Franceschi Nožina Sažmi

Dr Veljko Vuković sa sinovima Milom i Slobodanom Bracom na teraci kuće Vuković na imotskoj Pjaci ljeta 1942. godine. Primarijus dr. Veljko Vuković (25. 01.1914.-24.01.2010.), sin Katinke Bitanga i dr. Mile Vukovića rođen je 25. siječnja 1914. godine u Imotskom. Maturirao je u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1933. godine, a na Medicinskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1940. godine. Dolazi u Imotski gdje započinje raditi sa ocem dr Milom, a krajem 1942. godine postavljen je za općinskog liječnika Imotskog. U Splitu radi od 1946. godine kao pročelnik zdravstva Dalmacije. Specijalizirao je pedijatriju te je na svim područjima poboljšao zdravstveno stanje uz opadanje oboljenja i naročito smrtnosti djece. Nakon specijalizacije, organizirao je i postao voditelj Dječjeg dispanzera Bačvice te je godinama kasnije osnovao i vodio Centralni dječji dispanzer kao i organizirao izvanbolničku pedijatrijsku službu. Osnovao je 1949. godine Zdravstvenu školu u Splitu u kojoj je bio dugogodišnji predavač, objavio je i uredio više knjiga i zbornika o radu Doma zdravlja u Splitu te je napisao i objavio preko stotinu znanstvenih i stručnih članaka u različitim medicinskim časopisima. Dobio je Nagradu grada Splita za životno djelo, a kao jedan od najzaslužnijih Imoćana bio je izabran za doživotnog predsjednika društva ”Imotska krajina” u Splitu. U razdoblju od 1989. do 2004. godine u mjesečniku “Imotska krajina” objavio je tridesetak članaka o Imotskom i Krajini od 18. do 20. stoljeća. Prvi je pokušao otrgnuti od zaborava stare fotografije i razglednice vezane za Imotski sabravši ih u pet tematski raspoređenih knjižica i to “Stari Imotski” (1995), “Fotografije starih Imoćana” (1996), “Ljepote krša uz Imotsko polje” (1996), “Društveni život u Imotskom” (1997) te “Imotski od nekad i sad” (1998). Dr. Veljko Vuković oženio se 1940. godine za Imoćanku Đemu Ivanović s kojom je imao sinove Milu (1940.-2022.) i Slobodana Bracu (1941.-2019.). Umro je 24. siječnja 2010. godine, a sahranjen je 25 . siječnja na svoj 96. rođendan u voljenom Imotskom uz roditelje i suprugu Đemu.

Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u arhivu dr Veljka Vukovića

Ljubo Tripalo (1902.-1945.) rođen je u Imotskom na današnji dan prije 122 godine, 7. siječnja 1902. godine. Imotski veleposjednik i trgovac sin je Josipa Tripala (1862.-1929.), najuspješnijeg načelnika Imotskog svih vremena i Splićanke Dobrile Šegvić (1868.-1947.). Na inicijativu Ljube Tripala 1931. godine osnovano je društvo “Lipa” za poljepšavanje mjesta i unaprijeđenje turizma kojem je bio jedan od tri predsjednika. Duštvo “Lipa” se brinulo o gradnji puteljaka i održavanju puteva Modrog jezera. Uz njegovu veliku financijsku pomoć izgrađeni su vidilica na Modrom jezeru i put do nje, puteljci i klupe u Gaju, 1925. godine zasađen drvored lipa sa južne strane Pazara, a oko 1930. godine kestena sa sjeverne strane. Drvoredi lipa i kestena i danas krase nekadašnji Pazar. Navode se neke od tih aktivnosti zabilježene u ljetopisu Franjevačkog samostana u Imotskom: “Godina 1940., 19. ožujka: Nastojanjem gospodina Ljube Tripala, prenesene su kosti A.M. Semiteccola, providura Imotske krajine iz stare crkve na Tvrđavi, u novu crkvu. Iste godine nastojanjem gospodina Ljube, predsjednika Lipe i župnika fra Ćire, napravljen je široki put od kuće Težulata do crkve u Fortici te od nje do vrha Fortice. Zasađeno je 40 komada čempresa”. Pripadnici obitelji Tripalo bili su izuzetno dobri i plemeniti, na pazarni dan u kući Tripala dijelila se siromasima hrana, a skalini kuće bili su puni sirotinje. Ljubo Tripalo bio je svestrani intelektulac, nadareni glazbenik, kolekclonar umjetničkih slika ali iznad svega plemeniti čovjek i veliki kavalir. Poznato je da je kao Načelnik Imotskog pred II svjetski rat riskirajući vlastiti život spasio neke ljude od smrti i progona. Nakon završetka rata Ljubo se neko vrijeme skrivao kod prijatelja u Zagrebu, međutim kako je smatrao da ništa nije napravio zbog čega bi se trebao skrivati vratio se kući u Imotski. Nažalost Ljubo Tripalo, čovjek koji je volio svoj Imotski, uređen uz njegovu veliku pomoć ubrzo je kakve li ironije baš od jednog Imoćanina izdan i uhićen. Sproveden je u logor Viktoravac kod Siska gdje je u svibnju 1945. godine ubijen od partizana. Ing Ante Jelavić (zet dr Mile Vukovića) u svojim memoarima napisao je:” U Zagrebu je ubijen Ljubo Tripalo, trgovac i dobročinitelj, samo zato jer je bio ugledna osoba u Imotskom i okolnim selima…”. Ljubin brat Miro Tripalo poslije rata u vlastitoj kući i u vlastitom dućanu bio je prodavač jer je dućan bio nacionaliziran. Kolekciju umjetničkih slika (autori kojih među ostalima su bili Vanka, Uzelac, Rosandić, Bartoš, Gliha, Šimunović, Iveković, Crnčić, Dunaj Rendić….) tridesetak godina poslije Ljubine smrti njegova sestra Milica Tripalo poklonila je muzeju samostana u Imotskom. Ljubo je imao tri brata Andru (1899.-1922.), Antu Tonka (1903.-1993.) i Mira (1907.-1975.) te tri sestre Mariju (1891.-1975.), Milicu (1898.-1985.) i Nevenku (1905.-1940.). Marija se udala za odvjetnika i diplomata iz Vrgorca dr Ivu Jelavića (1888.-1936.), brutalno ubijenog za vrijeme službovanja u Argentini, u braku nije bilo djece, Milica se nije udavala, a Nevenka se udala za Vilima Steindl (1902.-1940.), u braku nije bilo djece. Andro se kao mladić utopio u Modrom jezeru, Miro se nije ženio, a zadnji muški potomak obitelji Tripalo, Ante Tonko (1903 -1993.), sveučilišni profesor koji je umro u okupiranom Sarajevu u braku nije imao djece te je obitelj Tripalo u Imotskom izumrla.

Anamaria Marušić Tonković

Imotski, rijetka foto razglednica imotske komisije ispred Dogane u prosincu 1909. godine. U njoj c.k. ravnatelj imotske Dogane čestita Novu 1910. godinu prijatelju i kolegi Blagorodnom gospodinu Florianu Hanzaleku (1867-1927), c.k. ravnatelju Dogane u Sinju. Njemu i miloj obitelji želi sretan završetak, a još sretniji početak god. 1910. te šalje razglednicu cjelokupne imotske komisije….
Oblasni monopolski inspektor Florian Cvjetko Hanzalek umro je u Splitu 1927. godine. Foto razglednice prvi put je objavljena na stranici Zaboravljena Dalmacija https://www.facebook.com/profile.php?id=100022948069074 urednika Igora Goleša koji je kao iznimno rijetku kupio na aukcijii, a odnedavno je u arhivu Zavičajnog muzeja Imotski…..
U imotskoj komisiji u sredini foto na vrhu prepoznaje se sa dugom bijelom bradom dugogodišnji činovnik Dogane, i prvi poslovođa Nikola Niko Vučemilović (1852). Zanimljivo je da je Niko Vučemilović naslijedio kuće i zemljište nasuprot Gimnazije prvog vojnog liječnika u Imotskom, Mlečanina dr Giuseppa Wanmullera nakon što je oženio njegovu praunuku Josefinu.
Secesijski kompleks Duhanske stanice sa upravnom zgradom i skladištem duhana projektirao je Prus ing. August Thara, a izgradnja prvog velikog skladišta započela je 12. lipnja 1888. godine. Thara je iz Konigsberga (današnji Kalinjingrad) preselio u Split zbog problema sa srcem, a neki kažu i zato što je bio katolik u protestantskom okruženju. U kratkom roku u Imotskom podignute su upravna zgrada, zgrada za dnevni odmor i prehranu radnika (danas Muzej), dvije sporedne zgrade. četiri sanitarna čvora, protupožarni objekt, bazen-cisterna s vodom u slučaju požara. Cijeli kompleks je bio zavidno hortikulturno uređen. Po zapremnini skladišta Otkupna stanica u Imotskom bila je najveća u Dalmaciji i to po broju uposlenika i po kapacitetu skladišnog prostora. 

Grupa rođaka 1916. godine. Svi su unuci dr Augustina Bitange odnosno djeca njegovih kćeriju Katinke Vuković, Tonće Mladinov, Milene Ivančević i Slavke Zorec rođenih do 1916. godine. Sjede s lijeva: Marija Vuković, Marica Ivančević, Luka Vuković i Uroš Mladinov. Poviše su s lijeva: Milan Zorec, Marija Mladinov, Veljko Vuković i Dušan Mladinov (troje malih Mladinova necaci su velikog Soltanina dr Josipa Mladinova).

Fotografija snimljena u Atelieru Zita, Split u obiteljskoj arhivi 

Hrvatski novinar, književnik i scenarist Pero Kvesić (1950-2023) umro je u Zagrebu 11.11.2023. godine. Rodio se u Zagrebu 01.06.1950. godine, diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Surađivao je u Plavom vjesniku, u Pop expressu te uređivao Omladinski tjednik, Studentski list i TLU. Bio je glavni urednik lista Polet te časopisa Pitanja. Objavio je dvadesetak knjiga, napisao je brojna djela za djecu, a u Danskoj je uvršten u školsku lektiru. Posljednjih desetak godina objavljivao je uglavnom na blogovima. Otac Pere Kvesiča, Ivo (1921) rođen je u Imotskom gdje je doselio njegov predak Tadija Kvesić (1757). Ivo je sin Stjepana Kvesića (1879.) i Palmine Radić (1885.) koji su uz njega imali još petero djece i to: Filipa (1904), Mariju (1906) udanu za Rajmonda Džamonju, Miljenka (1908), Nedjeljka (1910) i Stjepana (1914).
U nastavku se daje osvrt Pere Kvesića objavljen na njegovom FB profilu u travnju 2023. godine nakon što je na ovoj stranici pronašao fotografiju oca:
“Slučajno mi se otvorio FB-zid Jagul Wine Cellar (https://www.facebook.com/jagulovipodrumi) i spazio na njemu neku staru fotografiju iz Imotskog. Kako me zanimaju stare fotografije Imotskog jer je A) moj otac rođen i odrastao ondje i B) mnoge stare fotografije snimio je Rajmondo Gjamonja, moj tetak, kojeg sam stigao i osobno upoznati, krenuo sam u prekapanje. Iznenadilo me koliko je fotki Jagul Wine Cellar uspio sakupiti, kao i da je stari Imotski imao nekoliko, iznenađujuće velik broj fotografa pored tetka Rajmonda. Pregledavao sam sam tu arhivu gotovo cijeli dan. Posebno me motiviralo i obradovalo što sam našao nekoliko fotografija na kojima je moj otac Ivo Kvesić u mladosti, te nekoliko na kojima je neki od likova možda on, ali nije pouzdano utvrđeno. Sudeći prema njima moj stari je volio dobro društvo kao i ja trideset godina kasnije. Od ove fotografije koju prilažem prošlo je devedeset godina i meni bjelodano pokazuje da je za dobar provod važnija jedna harmonika od deset mobitela.”
Pero Kvesić mi je nadalje ljubazno u inbox poslao priču objavljenu na blogu uz napomenu da je mogu objaviti ako mi je zanimljiva. Tekst price se dijelom daje u nastavku (cijela priča je na donjoj poveznici):
Godine 1956. živjeli smo u Bjelovaru: majka, otac i ja. Majka je bila trudna, sestra se još nije bila rodila. Znam da je bila godina 1956. jer tako piše u knjižici „Čarobne papučice“ Davora Jerkovića, da je te godine objavljena. Otac je imao grupu prijatelja, Imoćana, koje je znao od rođenja, s kojima je rastao, koji su istovremeno otišli u Zagreb na studij i družili se kroz studentske godine, te ostali doživotni prijatelji. Ipak je najbolji bio s Davorom Jerkovićem vjerojatno zato jer su obojica diplomirali pravo, obojica su pisali pjesme i družili se s pjesnicima-boemima poput Tina Ujevića, Frana Alfirevića, Vlade Vlaisavljevića i Quide Quina. Čini mi se da je Davor Jerković čak bio očev kum na vjenčanju s mojom majkom.
Otac je bio sudac u Bjelovaru, a Davor advokat u Zagrebu. Jednom ili dvaput godišnje očev prijatelj banuo je u posjetu. Ne znam je li dolazio poslom, zbog rasprava u nekim parnicama, ili je potegnuo toliki put samo da vidi prijatelja. Kako je prešao prag tako ga je bila puna kuća. Bio je visok čovjek, uspravna držanja, govorio je uglavnom tako da je sve druge nadglasao, mašući dugim rukama, a kad je počeo teško se zaustavljao. I volio je popiti, što je smatrao plemenitom boemsko-pjesničkom osobinom, a kad je malo popio bilo ga je još više. Dakle, sjećam se da je Davor Jerković nahrupio u kuću i donio nam svima na poklon tek objavljenu knjigu „Čarobne papučice“. Bio je silno zadovoljan i ponosan. Ja sam bio maksimalno iznenađen i oduševljen otkrivši na prvoj stranici knjižice koju je donio otisnuto PRIJATELJU IVICI KVESIĆU. Moj otac se spominje u knjizi! Piše! Pravi pisac nam dolazi u kuću! Pisac je toliki prijatelj s mojim ocem da mu je posvetio knjigu! I to svoju prvu knjigu! – Davor nije propustio naglasiti. Svi to mogu pročitati!
Iako sam imao tek šest godina no već sam tečno čitao i odmah pročitao „Čarobne papučice“. Bio je to igrokaz s osnovnom porukom da „od istinskog prijateljstva i vjernog drugarstva nema većeg blaga na svijetu“. Tekst mi je bio zanimljiv, duhovit, a pouka mudra i značajna……

Dragocjeno je i korisno vidjeti kako se je FB profil Jagul Wine Cellar referirao na smrt pisca i svestranog intelektualca Pere Kvesića objavivši njegove napise kojima se on, ne tako davno, oglasio na ovim stranicama. U njima ovaj značajan i nezaobilazan zagrebački publicist, u zakašnjelim danima svoga života, a zahvaljujući jednoj fotografiji, otkriva vezu s Imotskim, rodnim mjestom svoga oca Ive. A ta veza počiva na činjenici da su njegov otac i cijela obitelj Kvesić živjeli u Imotskome kroz nekoliko generacija i bili dio njegova građanskog života na razne načine. Imala sam priliku upoznati neke od njih, a o njihovim druženjima i životu u ovom gradu i izvan njega svjedočile su priče naših obitelji i brojne fotografije. Stoga bih željela dati nekoliko reminiscencija na ovu temu i cijelu priču. Peta generacija Kvesića, ona piščeva oca Ive i njegove braće odselila je iz Imotskog, uglavnom prema Zagrebu, radi školovanja i posla oko proizvodnje prehrambenog tipa ili nečeg sličnoga što su tamo razvili i što bi trebalo istražiti (!). Fotografija koja se prilaže uz ovaj tekst prikazuje Miljenka Kvesića, inače najčešće spominjanog člana obitelji Kvesić, na vratima njegove imotske novootvorene trgovine Philipsovim proizvodima. U Imotskom je poslije 2. rata ostala njihova sestra, lijepa gospođa Marija, udana za poznatog fotografa Rajmonda Gjamonju. U Split je pak odselio i živio njihov brat Stipica Kvesić oženjen Mirom Vrčić, sestrom poznatog fra Vjeke Vrčića. S njima sam se često susretala. U zanimljivoj priči o priči „Čarobne papučice“ Pero Kvesić nam slikovito otkriva svoj djetinji bjelovarski susret s još jednim Imoćaninom „od kolina“, očevim cjeloživotnim prijateljem i kolegom po pravničkoj struci, Davorom Jerkovićem. Tako nam na zgodan način otkriva odnos svoga oca i ovog čovjeka iz stare advokatske dinastije Jerković čije talente pisca, glazbenika i boema nažalost nije bilo moguće, a trebalo je odavna, istražiti i objelodaniti. Dobro je da se je pojavio u sjećanjima Pere Kvesića i da ta sjećanja o značenju i važnosti prijateljstva korespondiraju s činjenicama iz bogatog života našega gradića koje treba i dalje istraživatii i njegovati. Dakle, u spomen na sjajnog Peru Kvesića neka se pridoda i spomen na Davora Jerkovića još jednog sudionika zagrebačke BOEME S OKUSOM IMOTSKOGA.

prof. Gordana Radić

Fotografija u arhivi Gordane Radić

Marko Džamonja na svom bijelcu jaši Bazanom 1929. godine, a na fotografiji se vide ostaci mletačkog lazareta. Marko Džamonja (1888-1961) rođen je u Imotskom, imao je petero braće: Nikolu (1884), Franju (1890), Josipa (1894), Gaju (1899) i Rajmunda (1902), poznatog fotografa te tri sestre: Mirjanu (1886), Anu (1892) i Franku (1896). Otac mu je bio Jure (1853), a majka Kata Vučemilović. Djed mu je bio Nikola (1825), a pradjed Jure (1804) koji je doselio iz Mostara, a svi oni bili su uspješni trgovci. Marko se nije ženio poslije nesretne, neuzvraćene ljubavi prema M.F., a jako je volio djecu i konje. Umro je u Imotskom u srpnju 1961. godine Nitko od Markove braće nije imao muških nasljednika pa je pleme Džamonja u Imotskom izumrlo.

Fotografija u obiteljskoj arhivi 

Dr. Pavao Radovinović rođen je 01. 11. 1893 godine u Imotskom gdje je i umro 25. 09. 1985. godine. Jedini sin Mariette rođ. Lusnik i dr. Augustina Bitange rođen je kao Pavao Ante Mate Bitanga nakon pet starijih sestara, a na dan njegovog rođenja cijeli su dan zvonila zvona na imotskoj crkvi sv. Frane. Završio je Klasičnu gimnaziju u Splitu 1912. godine, a kako mu te godine umire otac mladi Pavao umjesto željenog studija medicine upisuje Pravni fakultet na Carskom sveučilištu Franje Josipa I. u Beču da bi se što prije vratio u Imotski gdje je imao i obveze i odgovornosti upravljati kućama i velikim zemljišnim posjedima. Za njegove odsutnosti upravitelj imanja bio je rođak Alfonso Maia Bitanga, imotski Načelnik i prvi kapelnik imotske glazbe. Studij prava završava u Grazu gdje je i doktorirao 1919. godine. Te godine Pavao je svojoj obitelji vratio staro obiteljsko prezime Radovinović. Mladi Pavao tada je jedan od najpoželjnijih ženika Imotske krajine, a Imoćani su ga prozvalii Pasqualino di quattro bellezze, buono, bello, bravo, bezzi; odnosno zlatni mladic Pavao od 4 ljepote, dobar, lijep, sposoban i bogat (pun cekina). Dr. Pave vjenčao se 15.11.1923. godine za Mariju pl. Franceschi te su imali četvoro djece: Jagu, Anku, Mariju i Zoru. Po povratku u Imotski radio je kao pripravnik nekoliko godina kod javnog bilježnika Ermenegilda Božića, pa četiri mjeseca kod javnog bilježnika Tome Polića u Splitu te od 1938. godine kao zamjenik javnog bilježnika dr. Huga pl. Montija u Imotskom čiji je ured smjesten u kuci Radovinovic Jagul kasnije i preuzeo. Sudački ispit pred Apelacionim sudom u Splitu položio je sa vrlo dobrim uspjehom 1937. godine te je radio nekoliko godina kao sudac na Kotarskom sudu u Imotskom. Dr. Pavi je iza II. svjetskog rata od tadašnje vlasti bilo zabranjeno raditi kao javnom bilježniku, a istovremeno mu su nacionalizirane gotovo sve zemlje u Imotskom polju, a u Imotskom dvije kuće, ispod Volta i na skalinama ispod Pjace dok mu je u trećoj kući pokraj crkve ostavljen samo jedan stan te vrtovi ispred kuće. U druge stanove naprosto su useljeni stanari odnosno više različitih obitelji. Do tada društveno vrlo aktivan potpuno se povukao iz javnog života i do kraja života se nije htio u ništa uključivati. Za ponudu tadašnje vlasti da radi kao sudac na Sudu u Imotskom pod određenim uvjetima nije htio ni čuti. Da bi omogućio djeci školovanje bavio se poljoprivredom na dijelu zemalja koje su mu ostavljene i održavanjem posjeda. Pave Jagulov umro je 25. 09. 1985. godine u Imotskom, a vječno počivalište mu je na groblju Gospe od Anđela u obiteljskoj grobnici.

Na fotografiji u obiteljskoj arhivi snimljenoj u Atelieru Zita u Splitu su dr. Pavao i njegove sestre 1919. godine. S lijeva sjede: Pavao, Zorka i Slavka, a stoje s lijeva: Tonća, Katinka i Milena.

Anamaria Marušić Tonković 

Fotografija je snimljena 1901. godine u Imotskom ispred kuće dr Augustina Jage Bitange prigodom zaruka kceri mu Antonije Tonće i dr. Ante Mladinova. U gornjem redu s lijeva stoje advokati dr. Iko Jerković i dr Sebastian Cambi, te krajnje desno Toni Colombani i advokat dr Cindro koji je i potpisan na fotografiji. Zaručnik dr Ante Mladinov u bijelom odijelu i šeširu sjedi krajnje lijevo, zaručnica Tonća sjedi četvrta s lijeva, a šesta i sedma lijevo su njene sestre Katinka i Slavka. Na podu ispred Tonće čuči sestra Zorka, treći desno sjedi njihov brat Pavao, te krajnje desno sestra Milena.
Antonia Tonća Bitanga (1885.-1969) i dr Antun Ante Mladinov (1866.-1925.) vjenčali su se čim je zaručnica napunila 18 godina, 05. rujna 1903. godine u Imotskom.

U nastavku se daje dio teksta “Dr Mirko Mladinov”, sage o obitelji Mladinov autorice Nataše Blagaić objavljen u šoltanskom časopisu “Bašćina” broj 29/2020.
Dr Ante Mladinov rodio se 1866. godine u uglednoj, bogatoj obitelji u Grohotama na otoku Šolti, u Splitu je završio klasičnu gimnaziju, a u Grazu je na Medicinskom fakultetu 1893. godine, iste godine kad i brat mu dr Josip Mladinov (1869.-1916.) promoviran u liječnika. Braća dr. Ante i dr. Josip su 1893. godine među potpisnicima izjave hrvatske sveučilišne mladeži u Grazu Za hrvatsko državno i narodno pravo. Dr. Josip nakon završenog fakulteta dolazi raditi na Šoltu, a nakon Šolte premješten je za općinskog liječnika u Vodice. Na Šolti ga 1896. smjenjuje njegov brat, dr. Antun. Iz Vodica dr. Josipa je put odveo u Imotski kojega je toliko zavolio da se tamo trajno nastanio, organizirao zdravstvenu djelatnost te u neposrednoj blizini Modrog jezera sagradio u historicističkom stilu krasnu kuću. U to vrijeme dr. Josip bio je i Načelnik općine Šolta iako je živio u Imotskom. Kako su braća bila jako povezana Ante je odlazio u posjet bratu u Imotski te ga je Josip upoznao sa svojim kolegom i političkim istomišljenikom dr. Augustinom Bitangom kao i njegovom obitelji. Ante se zaljubio u jednu od pet kćeriju Mariette i dr Augustina Bitange, Antoniju Tonću, a ljubav je okrunjena 05. rujna 1903. godine raskošnim vjenčanjem u Imotskom na kojem su bili angažirani dvojica kuhara iz Beča koji su u Imotskom proveli mjesec dana pripremajući razne delicije. Nakon vjenčanja Tonća i dr. Ante odlaze živjeli na Šoltu jer je nakon odlaska dr. Josipa sa Šolte u Imotski krajem devedesetih godina XIX st. Ante nastavio raditi na Šolti kao liječnik te voditi računa o poslovima oko imanja. Dr Ante je 1903. godine član upravnog odbora prve liječničke komore u Dalmaciji, a zajedno sa bratom dr Josipom redoviti je član Hrvatskog starinarskog društva sa intelektualnom elitom sa područja čitave monarhije. Djeca Tonće i dr. Ante Mladinova: kći Marija (1905.-1989.), udala se 1931. za dr. Vjekoslava Meichsnera (1901.-1981.), pravnika i financijskog stručnjaka. Njegov otac Vjekoslav pl. Meichsner bio je jedan od najvećih umova XIX. stoljeća. Između ostalog izgradio je hidroelektranu Krka 1895.godine koja je u rad puštena samo dva dana nakon svjetski najpoznatije hidroelektrane na slapovima Nijagare. Sinovi dr. Uroš (1910.-1996.) i ing. Dušan (1908.-2000.), dr Uroš, rođen u Grohotama, neženja, jedan od osnivača zaraznog odjela splitske bolnice, specijalist za zarazne bolesti, jedan od osnivača JK Labud a zajedno sa bratom Dušanom sudionik prve Mrdujske regate 1927. Dušan, također rođen u Grohotama, rudarski inžinjer, vrlo aktivan u društveno političkom životu tadašnje Hrvatske, glavni nadzorni inžinjer Dalmatinske industrije cementa, predsjednik Društva inžinjera i tehničara, predsjednik Savjeta za privredu NO kotara Split, narodni poslanik u Vijeću proizvođača sabora Narodne Republike Hrvatske. Oženio je Silvanu Morpurgo iz poznate splitske, židovske obitelji (brat Silvaninog djeda bio je Vid Morpurgo, poznati hrvatski nakladnik, knjižničar i političar, a Silvanina sestra Tina, splitska slikarica, ubijena u masovnim progonima Židova u II. svjetskom ratu.). Kada je 1911. umro poznati splitski gradonačelnik dr. Vicko Mihaljević koji je bio inspiracija Smojinom doturu Vici iz kultne serije Velo Misto, njegovu kuću, na obali Marjana u Velom Varošu kupio je dr. Ante Mladinov. Nakon smrti dr Ante kuća je 1931. godine prodana Jugoslavenskom hotelskom a.d. te je na tom mjestu izgrađen hotel Ambasador. Obitelj Mladinov seli sa Šolte u Split 1913. godine jer je te godine dr. Ante bio izabran u Splitsko općinsko vijeće, a iste godine je i ravnateljem splitske bolnice do 1914. godine kada postaje privatni liječnik. Dr Ante je od 1923. do svoje smrti 1925. godine bio predsjednik Slobodne organizacije liječnika za Dalmaciju. Volio je život, volio dobro jesti i piti, obilno se znojio pa je ljeti nekoliko puta dnevno mijenjao svilena odijela. U kući se govorilo talijanski iako je dr. Ante Šoltanin, a Tonća Imoćanka. U tom razdoblju dosta ulaže u razna poduzeća ali ulaganja propadaju, naročito u rudnike u Rusiji nakon ruske revolucije. I krupan stas i propala ulaganja kumovali su visokom tlaku kojeg je dr. Ante liječio pijavicama, međutim umire od upale pluća 1925. godine, a iza sebe ostavlja suprugu Tonći i troje djece u dosta teškoj materijalnoj situaciji. Pokopan je na Sustipanu u obiteljskoj grobnici uz majku Filomenu Mladinov rođ. Bezić koja je umrla samo godinu dana ranije i brata dr Josipa Mladinova umrlog 1916. godine. Antina i Josipova majka Filomena je nakon smrti supruga Damjana imanjem na Šolti upravljala sama i to bolje nego muškarac. Pamte da je jahala konja, sa dva pištolja zataknuta za pojasom, obilazeći imanje i nadgledajući radove. Bila je vrlo nezavisna i zvali su je Teuta po ilirskoj kraljici za koju legenda kaže da je svoje dvore imala i na Šolti. Kupovala je nekretnine i od težaka ostvarivala prihode. Voljela je putovati i obišla je tada poznate gradove carske Austrije. Zanimljivo je napomenuti da je Filomenin brat Pavao Bezić jedan od prvih imotskih učitelja i najvjerovatnije je upravo on svom nećaku dr Josipu Mladinovu predložio dolazak u Imotski. Potomci su grobnu ploču i posmrtne ostatke dr. Ante i njegove majke Filomene, u vrijeme sramotne devastacije starog Sustipanskog groblja prije više od pola stoljeća premjestili na splitsko groblje Lovrinac gdje je 1969. pokopana i njegova supruga Tonća.

Fotografija u arhivi obitelji Radovinović Jagul