Maria Colombani snimljena u Imotskom 1889. godine. Maria je najmlađa od djece rođene u brojnoj obitelji Ivanice i Jakova Colombani koji su uz nju imali sinove Tonija, Marka i Ivana te kćeri: Ninu, Lelu i Karmelu.

Diliđenca koja je 1897. godine prometovala između Splita i Imotskog putujući dva dana. Poštanska veza sa Imotskim održavana je poštanskim kočijama-diližansama do uvođenja poštanskog automobila 1913. godine međutim diliđencom se i dalje prometovalo sve do 1919. godine. Kočije su uz poštu mogle prevesti i manji broj putnika kojima je to bilo gorko iskustvo jer su tadašnje konjske zaprege često završavale u jarku ili se prevrtale. Stajalište diliđence bilo je na imotskom Pazaru, a uvijek je dočekivalo puno mještana. Tek 1881. godine spojen je Imotski preko Škobaljuše (Zagvozda) s Napoleonovim putem, a preko njega sa Makarskom i Vrgorcem. Ova se veza još bolje upotpunjuje izgradnjom Šestanovac-Cista (1901) koji veže Napoleonov put s Rimskom cestom preko Prpuše. Raskrižje karavanskih puteva davalo je značenje imotskoj tvrđavi i osiguralo njen utjecaj na okolicu ali granični položaj nije pogodovao razvoju modernih prometnih linija. Kad je za druge centre počeo brži napredak gradnjom modernih cesta i željeznica Imotski zaostaje. U knjizi Imotskom krajinom Putopisi i zemljopisni opisi-Illustriter fuhrer durch Dalmatien, Wien 1899. autora Reinbard E. Petermann navodi se: “Cesta koja vodi u Imotski povezana je jednim poprečnim putem s velikom Strada Maestra, a taj put prelazi preko surova ii gola krškog tla između brda na zapadnom rubu Imotskog polja (Vilenjak i Osoje) i Biokovskog prijevoja. Od Imotskog se u Zagvozd /21 km/ stiže poštom za 3 sata i 10 min te se odatle put može nastaviti kolima sjeverno ili južno po Stradi Maestra. Prema sjeveru se za 2 sata i 15 min preko Grabovca i Žeževice stiže u Katune /16 km/, gdje se cesta preko Zadvarja odvaja prema morskoj obali i preko Brela vodi u parobrodske luke Bašku Vodu i Makarsku. Državna cesta Zadvarje-Omiš bila je provedena lijevom obalom Cetine do Omiša”.

Gianina de Nonveiller Carminati (1800.-1885.), prabaka dr. Pave Radovinovića. Gianina de Nonveiller kći je posjednika Pietra Giuseppa de Nonveillera i Francesce Grego de Rossi koji su uz nju imali još 11 djece (među kojima su liječnik dr. Luigi, ing Marco i visoki crkveni dostojanstvenik Don Angielo, književnik i pjesnik). Dr. Pave Radovinović preko svoje prabake Gianine de Nonveiller rodbinski je povezan sa Vladimirom Nazorom, hrvatskim književnikom budući se sestra njegove prabake Gianine, Lucia de Nonveiller udala za Jurja Zorzija Nazora, a njihov jedini sin Pietro otac je Vladimira Nazora. Prema tome, Pietro, Nazorov otac i Antonia Carminati, baka dr Pave Radovinovića su 1. rođaci, a Nazor i Marietta Lusnik, majka dr Pave Radovinovića su 2. rođaci.

Car Franjo Josip I na svom putovanju kroz Dalmaciju 24. travnja 1875. godine doputovao je u Imotski kočijom.
U “Narodnom listu” objavljen je opširniji dopis o carevu boravku u Imotskom:.. „Car je iz Splita krenuo u 4 sata ujutro, a većim dijelom puta je padala kiša. Car je u Imotski prispio iz pravca Splita preko Klisa, Trilja i Lovreća u 3 sata popodne po ružnom kišnom vremenu. Car Franjo Josip I. do Zagvozda je morao na konju, jer je cesta prema Zagvozdu izgrađena 1881. godine, a za vrijeme boravka u Imotskom caru je kočiju okovanu srebrom ustupio obćinski liječnik dr. Augustin Bitanga… Vjerni i dušom odani Imoćani svojem premilostivom kralju bilježe neizbrisivim slovom u svojoj pameti dan 24. travnja; ovaj dan bo imadoše sreću licem u lice vidjeti svojega ljubljenoga otca, Franju Josipa I…..Nakon ovoga udostojala se svietla kruna posjetiti c.k. sud, crkvu i obe pučke učione, mužku i žensku, svugda ostavljajuć sladku spomen svojega otčinskoga srdca…Oko šest uri povratila se k stanu u kući Mazzi na Carski sobet. Pri ovom učestovalo nekoliko uglednih varoških lica…Medjutim pod stanom se izmienjivaše glazba sa srdačnim “Živio” mnogobrojnoga puka, kojemu se nikako nedalo odalečiti se od stana ljubljenoga gosta. Carevska svirana od gradske glazbe morala se više puta opetovati. Njegovo veličanstvo bilo je vidljivo zadovoljno. Ovdje, dakako, ne uzmanjkaše nit rakete ni bengalička vatra. Pa ako si otud oko spustio niz varoš, a još bolje, ako si mogao za ćas odoljeti srdcu da se odtud odalečiš te kroz varoš zajdeš, to bi našao bio dosta naslade oku. Na slavolucih nanizan svjetleći loptičić do loptičića; štogod prozora u varošu, sve razsvjetljeno a na više njih prozračni, između kojih se odlikovahu umjetnošću i točnošću, radje oni na našoj čitaonici. Sve goraše u svjetlosti…U večer, pošto je prestalo lijevanje kiše, bila obća rasvieta i umjetnih vatra na vrhuncima bližnjih brda. Pučanstvo je bilo veselo. Prije nego se car odalečio, običnom darežiljivišću razdielio obilatih potpora za siromahe i za nabavu odieće onima koje je On vidio svojim očima da su ubogi….U 5 i pol sati ujutro slijedećeg dana N.V. obadje spomenik kreševa iznad krsta i nekrsta, naime našu Gradinu. Otud, posred poredica naših crvenkapica i njihovih vjernih kremenjarka, i uz neprestano klicanje puka, k crkvi da sluša sv. misu. Po kojoj, i baš upravo u 6 sati, naš premilostivi kralj, praćen od blagoslova i od toplih naših želja za sretno putovanje, od nas se odieli. Njegov hrvatski “S Bogom” upućen na zadnjem rastanku prisutnim rondarom i množivu inoga mnogobrojnoga naroda, prišla da mu podvikne zadnji “živio”, ostat će nam vjekom pečatom u duši…..”

Josip Tripalo (10. ožujka 1862.-25. ožujka 1929.), Načelnik Imotskog sa prvom suprugom Milicom Jerković (1865.-1895.) i kćerkicom Marijom, 1892. godine. Josip je jedini sin doseljenika iz Sinja Andrije Tripalo i Marije Ane Bitanga (1828.), kćeri Pavla. Marija Ana i Andrija imali su nekoliko djece koji su umrli u mladenačkoj dobi te im je ostao jedini sin i nasljednik Josip. Josip Tripalo rođen na današnji dan prije 157 godina izrastao je u pravoga gospodina, bio je član prve Imotske glazbe te se uspješno bavio trgovinom. Sa prvom suprugom Milicom Jerković imao je kćer Mariju (1891.) koja se poslije udala za odvjetnika iz Vrgorca dr Ivu Jelavića. Nakon Milicine smrti ostavši udovac sa malim djetetom oženio se za Splićanku Dobrilu Šegvić s kojom je imao četiri sina Andru (1899.), Ljubu (1902.), Antu Tonka (1903.) i Mira (1907.) te dvije kćeri Milicu (1898.) i Nevenku (1905.). .Josip Tripalo najuspješniji je načelnik Imotskog biran u razdobljima 1894.-1896.,1899.-1905. i 1905.-1911. Za njegova mandata Imotski je među prvim gradićima u Dalmaciji dobio novu školsku zgradu Pučke i Građanske škole koja je dobrim dijelom i njegovom velikom zaslugom izgrađena 1911. godine uz suradnju sa narodnim zastupnikom Josipom Vergilom Perićem. Osim za izgradnju školske zgrade, zaslužan je za provedeno prvo suvremenije osvjetljenje Imotskoga sa dvanaest visokih ferala te je izgradio vodovod uz Vrljiku kojim Imotski dobiva vodu. Zahvaljujući Josipu Tripalu osnovala se 21. prosinca, 1893. Općinska glazba te nešto kasnije Vatrogasno društvo. Kao crkovinar i Načelnik sudjelovao je novčanim doprinosima u uređenju unutrašnjosti imotske crkve. Ime Josipa Tripala ostalo je čvrsto vezano uz narod Imotske krajine. Josip Tripalo, umro je 25. ožujka 1929. godine i vječni mir našao je u Imotskom na Groblju Gospe od Anđela gdje počiva u obiteljskoj grobnici uz svoje dvije supruge, zeta i svu djecu osim Ljube i Tonka.

Marietta Lusnik Bitanga supruga dr Augustina Bitange rođena je 10. rujna 1853. godine u Splitu, a umrla je prije 114 godina, 03. veljače 1905. godine u Imotskom. Marietta Lusnik, splitska veleposjednica školovana u Veneciji jedina kći Antonie Carminati i Mathiasa Lusnika govorila je nekoliko jezika, svirala klavir, vezla, bavila se humanitarnim radom, a preko splitskog društva Javne dobrotvornosti financijski je pomagala u školovanju najsiromašnije djece. Dr Augustin i Marietta upoznali su se u Veneciji na čuvenom karnevalu, vjenčali se u Splitu 11. srpnja 1879. godine te došli živjeti u Imotski iako su se tome protivili Mariettina majka i otac te autorativna nona Gianina de Nonvieller. Naime Marietitnoj majci Antoniji i noni Gianini Imotski je bio nepoznati gradić na kraju svijeta i bile su jako tužne jer su mislile da nježna Marietta naviknuta na gradski način života odlazi živjeti kako su govorile “među hajduke”, “povera nostra Maria entra nel vivo con hajduci”. Marietta je bez obzira što je jedva govorila hrvatski prihvatila i zavoljela za nju nepoznati Imotski u koji je donijela svoj način života te je sa dr Augustinom živjela u sretnom braku u kojem je rođeno pet kćeri i jedini sin Pavao. Po kazivanju Mariettinog sina dr. Pave unucima jednom prilikom su u Imotski došli dva putopisca Francuza koji su žandarima izgledali sumnjivo te su uhićeni i uz pratnju privedeni na sud koji je bio u kući Marče. Kako sudac nije razumio Francuze zamolio je Mariettu koja je savršeno govorila francuski da bude tumač te su nakon tragikomične rasprave spašeni i zahvalni Francuzi umjesto noći u pržunu pozvani na večeru i konak kod dr. Augustina i supruge Mariette. Marietta je doživila vjenčanje samo kćeri Antonie Tonće 1903. godine za dr. Antu Mladinova (Josipovog brata) u Imotskom kada je i organizirala raskošno vjenčanje na kojem su bili angažirani kuhari iz Beča. Mariettina majka Antonia Carminati Lusnik nadživila je kćer te su djeca dr. Augustina postali baštinici njenih zemalja i kuća u Splitu i okolici. Marietta je umrla u 52. godini svoga života ostavivši šestoro djece od kojih je najmlađi Pavao imao samo 12 godina, a njeno vječno počivalište je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela u Imotskom. Iza Mariette je kako je napisano krasopisom u osmrtnici u Imotskom 3. II 05. ostao ojađeni suprug dr Augustin Bitanga za se i obitelj, a svojta i znanci zamoljeni su da izvole izostati od kućnog žalovanja. Dr Augustin je teško podnio smrt voljene supruge Mariette te danima poslije nije izlazio iz svoje sobe.

Svjetski dan šešira obilježava se 15. siječnja., a povijest njihova postojanja je starija od jednog tisućljeća. U početku, šeširi su bili korišteni ne samo da pokrivaju glavu od vremenskih utjecaja već su simbolizirali status vlasnika. Oko 1760. nastao je cilindar, koji se od početka XIX. stoljeća raširio u Velikoj Britaniji, SAD-u i Europi, a iz mode je počeo izlaziti potkraj XIX. stoljeća jer je proizvodnja bila preskupa, međutim održao se kao dio formalne odjeće kod visoke politike i diplomacije.

Fotografija gospode sa cilindrima, studenata medicine, kolega dr Augustina Bitange   snimljena 1869. u obiteljskoj arhivi, fotografo L. Perini, Venezia

Francesca Frana Wanmuller (1818.-1888.) kći Nicole i unuka dr Giuseppea Wanmullera, prvog liječnika u Imotskom. Dr Wanmuller se doselio u Imotski sredinom 18. stoljeća iz Tarlina u Italiji sa suprugom Angelom Sovamo. U Imotskom su im se rodili sinovi Dontimus Nicolo (oko 1780.) i Angelus, a dr Giuseppe je i umro u Imotskom. Sin dr Giuseppea, Dontimus Nicolo i supruga Bianca Turić uz kćer Francescu imali su još sinove Giovannija Ivana (1819.), Giuseppea Josipa (1826.) i Steffana (1829.) te kćeri Chiaru Klaru (1820.) i Lauru Angelu (1832.). Zanimljivo je da se i Franina sestra, unuka dr Wanmullera Klara udala za Imoćanina Filipa Vučemilovića, a Laura Angela za Marina Foretića i obje su imale puno djece. Međutim od Franine braće Steffano se nije oženio, Josip oženjen za Rosu Papucia (koja se kao udovica udala za Andreu Andriju Bitanga, brata dr Augustina) nije imao djece dok je Ivan oženjen za Rosu Colombani, kći Jakova imao samo kćer Mariju Mandu Franu udanu za MihovilaTartaglia (majka dr. Ive pl. Tartaglia jednog od najvažnijih splitskih gradonačelnika, prvog bana Primorske banovine i velikog mecene i kolekcionara). Tako u Imotskom već pri kraju 19. stoljeća od muških potomaka obitelj Wanmuller više nije bilo nikoga. Dr Giuseppe Wanmuller sagradio je u Imotskom lijepu kamenu kuću nasuprot gimnaziji koju je 1774. ucrtao u najstariji Catastic Imotskoga Pietro Corir. Kuća je poslije pripala Nikoli Vučemiloviću nakon ženidbe za najmlađu dr Wanmullerovu unuku Josefinu. Francesca Frana Wanmuller udala se za Stipu Vrdoljaka (1803.-1861.), brata fra Jerolima Luigija i Jure oženjenog za Marijanu Pigljević (roditelji Ane Vrdoljak Imotskinje). Frana i Stipe Vrdoljak imali su 7 djece, 3 sina i 4 kćeri. Njihova najmlađa kćer je Bianca (1858.-1945.) udana za učitelja Anđela Anđulu Bitanga. Najstariji Franin sin Jere Nikola, kojeg se nije sjećala ni sestra Bianca jer je od nje bio stariji više od 20 godina, pošao je studirati u London.Tamo se je razbolio i vraćao se kući. Stigao je do Splita. Zapadne silni snijeg i diliđenca nije vozila. Njegova majka Frana uzjahala konja i krenula sinu u Split. Našla ga je na samrti. Kažu da je rekao: Madre mia. Majka Frana odgovori: Figlio mio, a on odgovara: Adesso non chiamo più a te. Adesso chiamo mia madre in cielo; Majko moja. Sine moj. Sada više ne zovem tebe već svoju majku na nebu. Franin suprug Stipe Vrdoljak bio je trgovac. Izgleda da je loše trgovao jer je bankrotirao, ostao bez cijele imovine i od tuge i brige umro. I obiteljska kuća je bila pod hipotekom pa su njegove supruga Frana i kćer Bianca vezle i šivale po cijele noći, to prodavale i otplaćivale hipoteku i tako sačuvale krov nad glavom.