Nataša Blagaić

Dr. MIRKO MLADINOV

1893. – 1970.

Dr. Miro Mladinov, Dubrovnik,1938. Obiteljska arhiva.

2020. godine navršava se pola stoljeća od smrti Mirka (Mira) Mladinova, liječnika, koji je svoj životni trag ostavio u mnogim zemljama i gradovima ali dva najljepša životna razdoblja upisana su mu, i u oštre, i u glatke škrape, za mene, najljepšeg otoka na svijetu, Šolte. Djetinjstvo, kada se za ništa ne brineš i raduješ se svakom slijedećem danu, te starost, kada se također za ništa više ne brineš i raduješ se svakom proteklom danu, pošto mudro star, ne znaš koji ti je zadnji.

Foto: obiteljska arhiva. S lijeva na desno: pok. Pere Pitalo, pok. Mirjana Blagaić, Ivica Blagaić, pok Mirko Mladinov, pok. Stanka Mladinov, 19.09. 1963.

Slučajni pronalazak jedne stare fotografije sa vjenčanja mojih roditelja kojima je kumovao doktor Miro, potaknuo je istraživanje o ovome izuzetnom čovjeku i liječniku. Polako, umjesto jednog pupoljka koji se rascvao u predivan cvijet, ispred mene se pojavio čitav rascvali grm kapare. Da, baš kapare, te kamene, dalmatinske ljepotice koja raste gdje ona hoće, najčešće u kamenu, na osami, odolijevajući suncu, olujama, posolici. I dok se pitamo od čega raste u tom surovom okruženju ona samo jednom, između jutra i podneva, otvara svoje bijelo ljubičaste cvjetove ispred kojih bi se i najljepše orhideje posramile. Bijelo ljubičaste cvjetove koji me tako podsjećaju na jednu izuzetnu obitelj, obitelj Mladinov.

MLADINOV, obitelj

Prezime Mladinov vuče podrijetlo iz roda Vigurić i prvi put se na Šolti spominje krajem 16.stoljeća. Muški pripadnici ove obitelji, još od jednog od prvih začetnika ovog roda u Grohotama, Antuna, su se svi više puta ženili: Dr. Miro, njegov djed Damjan, prapradjed Luka i praprapraprapradjed Antun dva puta, pradjed Dujam i praprapradjed Antun  tri puta, te prapraprapradjed Luka čak četiri puta[1].

Antun (c1630.-1692.) ženi se prvo sa Ivanom Kundičević (c1640.-1685.) sa kojom ima šestoro djece. Ivana Kundičević umire 1685. u dobi od 45 godina, a posljednje, šesto dijete, kći Franka rođena je 1691. tako da je za pretpostaviti da je ona dijete iz Antunovog drugog braka.  Antun se kao pedesetsedmogodišnjak 1689. ženi drugi put sa tridesetak godina mlađom Tomicom Kuščević (c1659.-1699.) udovicom Ivana Ursića pa je Franka, rođena dvije godine kasnije, njena kći a ne kći Antunove prve žene Ivane Kundičević kako se da zaključiti iz knjige Mladena Andreisa Stanovništvo otoka Šolte do godine 1900. U knjizi mrtvih sela Grohote piše da je umrla Tomica, udovica pokojnog Mladinović Antuna alias Vigurića.

 U knjizi rođenih sela Grohote za Antunove dvije kćeri Anticu (1660.-1680.)[ i Margaretu (1670.-1730.)[3] piše da im je otac Antun Vigurić. Za sina Stjepana (1673.-1699.) koji je mlad umro u knjizi mrtvih piše da je umro Stjepan Mladinov[]. Za sina Luku (1676.-1740.) u knjizi vjenčanih,  kada se 1699. prvi put oženio, piše Luka Mladinov[], a kada mu je prva žena umrla u knjizi mrtvih piše da je umrla žena Luke Vigurića].

 Luka (1676.-1740.) se kao dvadesettrogodišnjak oženio prvi put 1699. , matica vjenčanih sela Grohote vodi ga kao Luku Mladinova[7], a kada mu je prva žena umrla u knjizi mrtvih istog sela piše da je umrla žena Luke Vigurića]. Luka je također jedini muški Antunov nasljednik jer mu stariji brat Stjepan umire mlad. Luka se prvi put ženi kao dvadesettrogodišnjak sa pet godina starijom Domenikom Burica (1671.-1712.) sa kojom ima troje djece. Domenika vjerojatno umire pri porodu sina Matije (1712.-?) pa se Luka, ostavši sam sa troje malodobne djece od kojih je zadnje bilo još dojenče, već iduće godine ženi ponovo sa Frankom Ursić (c1695.-c1714.) iz grane Markov, koja umire već iduće godine.1715. Luka ženi njenu sestru Domeniku Ursić (1690.-1726.) sa kojom ima još četvoro djece. Međutim i Domenika umire kada im je četvrto dijete imalo jedva godinu dana te Luki ne preostaje ništa drugo nego da se i četvrti put oženi i to imenjakinjom i prezimenjakinjom svoje treće žene, Domenikom Ursić (1678.-1749.) iz grane Kaštelančin[10]. Oženili su se u Splitu 1726. u kući Domenikinog pokojnog supruga Domenika Sagine. U matici vjenčanih Sv. Dujma upisani su kao Luka Vigurić i Domenika Kaštelančić. Već vremešni, Domenika i Luka, nisu imali djece samo što je Domenika Lukinoj djeci, njih sedmero, dodala svoju nezakonitu devetnaestogodišnju kći Vicencu(1707-?)

Antun (1705.-1762.), Lukin prvorođenac u dobi od 27 godina oženio se u Splitu u katedrali Sv. Dujma prvi put sa Magdalenom Ursić (1706.-1741.). U matici vjenčanih nije upisan kao Antun Mladinov nego kao Vigurić[13]. Magdalena mu rađa troje djece i umire u dobi od tridesetpet godina kada najmlađi sin ima nepune dvije godine. U matici umrlih sela Grohote pak piše da je umrla Magdalena, žena Antuna Mladinova[14]. Još je takvih primjera, ali prezime Mladinov se ustalilo početkom osamnaestog stoljeća. Antun približno 1743. ženi Ivanu N. nepoznatog prezimena i nepoznate godine smrti. Za pretpostaviti je da je umrla nedugo nakon udaje jer Antun već 1744. ženi Anticu Pavišić (c1721.-1776.) sa kojom ima još troje djece[15].

Luka (1733.-1798.) je Antunov prvorođeni sin. U dobi od 26 godina u matici vjenčanih sela Grohote zabilježen kao Luka Mladin, ženi se prvi put sa Magdalenom Cecić sa kojom je imao desetoro djece od kojih su im četiri kćeri umrle u dojenačkoj dobi. Žena mu, Magdalena, umire u 46. godini rodivši posljednjeg sina Grgura pa Luka u svom domaćinstvu ostaje sam sa kćerima Ivanom ( 20), Jerkom  (11), Klarom (5) i sinovima Antunom (23), Dujmom (16) i Grgurom (1). Ivana i Antun su bili odrasli i bilo je pitanje dana kada će se udati odnosno oženiti i zasnovati svoje obitelji pa je Luka razmišljao da se oženi ponovo radi maloljetne djece. Ali prije starijeg brata  Antuna i oca Luke oženio se osamnaestogodišnji mu sin, Dujam, sa Lucijom Glavurtić iz Maslinice. Iste godine otac mu, Luka, ženi njenu majku Ivanu Radman, udovicu Marka Glavurtića podrijetlom iz Mostara koji je bio nastanjen u Maslinici.

Dujam (1768.-1844.) je drugorođeni Lukin sin. Kao osamnaestogodišnjak ženi godinu dana mlađu Luciju Glavurtić, kćerku svoje maćehe Ivane Radman, udove Glavurtić. Vjerojatno je to bila velika ljubav jer prvo dijete, sin Bartol, im se rađa nakon tri godine braka, upisan u maticu rođenih Grohota kao sin Dujma Mladinova[16].

Kada je Bartol imao tri godine umire mu majka Lucija[17]. Dujam ostaje udovac sa trogodišnjim sinom ali se ne ženi ponovo nego sam odgaja sina. Dujmova tragedija se nastavlja kada Bartol umire u dobi od 8 godina. Tek nakon dvije godine Dujam se odlučuje oženiti ponovo u Splitu sa Magdalenom Smoje. Svjedoci na vjenčanju u katedrali Sv. Dujma u Splitu su grofovi Marin Pavlović i Ivan Benedetti[18].

Magdalena i Dujam imali su četvero djece. Kada je najmlađoj Mariji bilo jedva godina dana Magdalena umire pa Dujam ovaj put ne čeka nego već iduće godine ženi Anticu Bezić (1776.-1860.) koja je iste godine kada i Dujam ostala udovica iza Šimuna Brtanova sa kojim je imala troje djece. Sin Nikola joj je umro pa u novi brak dolazi sa osmogodišnjom Ivanom i trogodišnjom Domenikom.  Antica je sa Dujmom imala još petoro djece tako da su zajedno, uz njenih dvoje i Dujmovih četvero, odgojili jedanaestoro djece. U poznim godinama za to doba (76), Dujam se razbolio, te pozvao dva svjedoka, seoskog postolara Antuna Juretića i Petra Ruića pok. Filipa, da svjedoče njegovoj oporuci koju je zapisao grohotski župnik i šoltanski vicedekan don Mijo Vušković. Imanje ostavlja sinovima, dvojici koje imao sa Magdalenom Smoje, Damjanu i Marinu, dvojici koje je imao sa Anticom Cecić, Mihovilu i Luki, te svojoj tadašnjoj supruzi, spomenutoj Antici. Damjan i Luka trebaju nadoknaditi zakoniti dio Mihovilu i Marinu jer ta dvojica ne žive na obiteljskom imanju nego su se ženidbama odvojili u posebna domaćinstva, te brinuti o majci odnosno maćehi Antici. Kćeri Magdaleni, udatoj za Antuna Andreisa, ostavlja 100 fiorina umjesto njenog zakonitog dijela nasljedstva, a isto toliko i kćer Filipa će dobiti kada se bude udala[19].

Damjan (1802.-1869.) je Dujmov trećerođeni sin, ali pošto su, Bartol kojega je Dujam imao sa Lucijom Glavurtić i Mate kojega je imao sa Magdalenom Smoje, umrli, Damjan dolazi na prvo mjesto. Sposoban, pismen[20] i snalažljiv, uzdiže obitelj Mladinov od težaka, seljaka i poljoprivrednika do trgovaca, posjednika, općinskih načelnika, političara i liječnika koji su ženidbenim vezama ušli i u plemićke krugove tadašnje, austrijske  Kraljevine Dalmacije. Nadimak mu je Šekada. Potomci ne znaju što ovaj nadimak znači, a istraživanjem ove riječi ne dolazi se do jednoznačnog zaključka. Tako šekada u Čakavskome vrimeslovlju znači vrlo nisku oseku[21], u Velikom rječniku šibenskih riči znači zanovetan, pepav posal[22], da je to smutnja ili zavrzlama može se pročitati u Sinjanju[23], dok Korčulanin Goran Cetinić za oseku kaže da je šekada. Njegovo objašnjenje mi se, obzirom na to kako zamišljam Damjana Mladinova, čini najbolje: Područje plime ili oseke uza sam rub mora, područje je banjošuga. B. Žižović lijepo ga je opisao: “U pet ujutro je ura otići na banjošugo. Kad je najveća šekada. Uvijek s dozom ljubomore gledam one koji bazaju po tamnim prevlakama otkud se more privremeno povuklo. Potpuno izdvojeni iz cijeloga svijeta, nosa zabijenog u obraslo kamenje, pijesak ili blato, svako malo se sagnu, pa nešto prčkaju, pa to nešto nađeno ubace u sić ili kanticu. Zavidim im na potrazi, ali i na marendi ili objedu koji će iz toga nastati.”[24] Tako je Damjan za vrijeme velikih, životnih šekada, uvijek pronalazio nešto što će ubaciti u škrinjicu i uzdići svoju obitelj. A možda je uvijek bio spreman napraviti kakvu zavrzlamu kao kada se jednom prilikom, kada su ga oklevetali ispred djevojke kojoj je udvarao da ima spolnu bolest, pred njenom obitelji skinuo gol[25].

U 32. godini Damjan se prvi put ženi sa osam godina starijom Jelenom (1794.-1857.) iz roda Lisičić iz Grohota sa splitskim podrijetlom. Vjenčali su se u Grohotama 1834., oboje pismeni, vjenčani kumovi su im bili Damjanušić Anton, zlatar, i Radman Nikola, trgovac, obojica iz Splita. Jelenina majka bila je Katarina Andreis Zlodričin, splitskog podrijetla (1772.-1852.), grohotska babica, kći prvog šoltanskog načelnika Andrije Andreisa (1741.-1821.)[26] i sestra Petra (1774.-1842.) i Tome Andreisa (1778.-1856.), trgovaca i pomoraca, vlasnika prvih većih jedrenjaka na Šolti. Već njihovi sinovi se u šoltanskim maticama spominju kao posjednici[27]. Damjan se 1845. navodi i kao fabricer, odnosno član crkvenog odbora crkve Sv.Stjepana[28]

Bio je to brak bez djece koji potrajao 23 godine, sve do Jelenine smrti. Veze sa obitelji Andreis su postale neraskidive i na obiteljskom a vjerojatno i na poslovnom planu. Često su kumovali jedni drugima na krštenjima i vjenčanjima, Damjanova polusestra Magdalena udala se u obitelj Andreis, a dio imanja Andreisovih je nakon Jelenine smrti vjerojatno prešao u obitelj Mladinov. I obitelj Bezić Antona koji je imao najviše djece u Grohotama, njih 25, je bila povezana sa Andreisima i Mladinovima. Jelenina sestra Matija bila je udata za sina Antuna Bezića, Mihovila (načelnik općine u drugoj polovici XIX. st.), Antonove kćeri Ivana i Božica bile su udate u obitelj Andreis. Damjanov polubrat Luka ženi Katarinu, kćer Antuna Bezića itd, tako da je bilo neminovno da kroz te društvene veze, Damjana kao udovca u dobi od 55 godina, životni put dovede do Antunove posljednje kćeri a dvadesetčetvrtog djeteta – Filomene. 1859.godine na krštenju Ivane, kćeri Filomeninog polubrata Frane, kumovi su pedesetsedmogodišnji udovac Damjan i dvadesetjednogodišnja Filomena. Filomena, koja će u ovom tekstu dobiti, uz sve muške Mladinove, poseban dio.

Već iduće godine, 1860., Damjan ženi Filomenu i postaje načelnik općine Šolta.

Filomena (1838.-1924.), rođena Bezić, udata Mladinov, rođena je kao dvadesetčetvrto dijete Antuna Bezića (1782.-1844.) odnosno jedanaesto dijete njegove druge žene Antice Krstulović Opara. Kada se njen najstariji, živući polubrat, stariji od nje 35 godina, Mihovil, oženio Matijom, sestrom Damjanove prve žene Jelene, Filomena se još nije bila ni rodila, a kada se rodila, Damjan je bio već četiri godine u braku sa Jelenom. Mihovilova kći, Marija, kasnije udata za Nikolu Karamana, bila je tako dvije godine starija od svoje tetke, a Marijin brat, profesor Ante Bezić, alfa i omega splitskih vatrogasaca, od tetke je bio mlađi 11 godina  Sestra joj se, Katarina, 1847. godine, udaje  za Damjanovog polubrata Luku, Filomeni je devet. Njena najstarija prava sestra Božica, od nje je starija 19 godina, a brat Barnaba 18. I Božica i Barnaba udajom, odnosno ženidbom, ulaze u obitelj Andreis. Dok se Filomena zadjevojčila imala je uz 18 živućih sestara i braće i oko stotinjak nećakinja i nećaka a od tog broja četvrtini nećakinja i nećaka je bila na sprovodu. Nadživjela je sve svoje sestre i braću. Ne čudi stoga što je prema sjećanjima svog unuka Dušana bila svojeglava od malih nogu. Bježala je u ljetne noći potajno na kupanje jer u to vrijeme djevojkama i ženama nije bilo dopušteno da se javno svlače. Izabrala je Damjana, unatoč razlici od 36 godina. Može biti i da je on izabrao nju, takvu, posebnu i svoju. I dobro su se izabrali[.

Iako se Damjan sigurno nije nadao da će imati četvero djece na pragu starosti prvo su 1860. dobili Marina, 1862. Anu, 1866. Antuna i na kraju 1869. Josipa[31]. Iste godine, nakon samo devet godina braka, kada se Josip rodio Damjan se razbolio, napisao testament i umro. Pokopan je najvjerovatnije u zajedničkoj grobnici bratima bratovštine Sv. Stjepana unutar same crkve koja je nestala pri gradnji nove crkve. Filomena u dobi od 31 godinu ostaje udovica sa četvero malodobne djece, Marin 9, Ana 7, Antun 3 i Josip nepunu godinu dana, te sa velikim Damjanovim imanjem.  Damjan polovicu imanja ostavlja svojoj ženi Filomeni na uživanje sa sinovima u slučaju da se ne bi udala. Ukoliko se uda nema pravo na njegovu imovinu ali ostavlja joj 1000 fiorina jer je oko njega izgubila svoju mladost. Drugu polovicu ostavlja sinovima i kćeri Ani kojoj ostavlja 4000 fiorina ako se uda pod uvjetom da braći ne dira baštinu. Ako se ne uda ima ista prava kao i braća. Određuje da se sa novcem koji ostavlja njegovi sinovi imaju dati na nauk. Izvršitelj njegove oporuke je njegov polubrat Luka u kojega je imao neograničeno povjerenje[32].

Oporuka Damjana Mladinova pok.Dujma,  HR-DAST-180, (AIS III 12, broj 26), kutija 17.

Filomena je najviše volila i pomagala svog najmlađeg brata Pavu. Njeni sinovi bili su kumovi na krštenjima Pavine djece. Na vjenčanju Pavine kćeri Vjekoslave u splitskoj katedrali za pomoćnog poštanskog službenika iz posjedničke obitelji iz Donjeg Humca na Braču, nastanjenog u Trstu, Jerka Perića, vjenčani kumovi su profesor Ante Bezić, Filomenin nećak i njen sin dr. Josip zastupan po bratu Marinu[33]. Iz pera Pave Bezića(1841-?), prvog učitelja u Glavnoj početnoj učioni (državnoj osnovnoj školi) u Imotskom otvorenoj 1869. saznajemo i za neke detalje koji su se ticali šoltanskog pitanja. Naime on u Narodnom listu piše između ostaloga da je 1868. tadašnji splitski gradonačelnik Antonio Bajamonti nudio osobno njegovom svaku Damjanu Šoltu za 80.000 fiorina. Damjan, kao i svaki pametan i poslovan čovjek tražio je dokaz o vlasništvu.  Pošto mu ga Bajamonti nije predočio od kupnje nije bilo ništa[34]. Damjan je Filomenu ovlastio da otkupi Šoltu nakon njegove smrti jer su iza njegove smrti ostale pune škrinje srebra. Filomena nije otkupila Šoltu ali je imanjem upravljala sama i to bolje nego muškarac. Pamte da je jahala konja, sa dva pištolja zataknuta za pojasom, obilazeći imanje i nadgledajući radove. Bila je vrlo nezavisna i zvali su je Teuta po ilirskoj kraljici za koju legenda kaže da je svoje dvore imala i na Šolti. Umjesto otkupa Šolte kupovala je nekretnine i od težaka ostvarivala prihode.

Filomeninom rukom ispisana Pogodba kojom se predaje zemlja na kmetstvo iz 1885. Obrazac je tiskan u tiskari Narodnog lista u Zadru. Marin Sule pok. Brne[35] prima na sebe i svoje nasljednike zemlju zvanu Parerože u Grohotama površine 10 vritih.

 Hvalila se svom polubratu don Bepu da je svakom sinu kupila jedan šoltanski kaštel. Kaštel Slavić u kojem je danas smještena općina Šolta bio je sve do njene smrti u vlasništvu obitelji Mladinov. S posebnom ljubavi Filomena je uredila prekrasan vrt uz kaštel (današnji Đardin pored općinske zgrade), sa stoljetnim borovima i raznim mediteranskim biljem i povrtnjak, te je imala stalno zaposlenog vrtlara koji je o njemu brinuo[37]. Kupila je i ljetnjikovac obitelji Martinis Marchi (danas u vlasništvu obitelji Brodarić koja ga je kupila od dr. Mira Mladinova) te kaštel u Rogaču. Najstariji sin Marin je ostao uz nju na obiteljskom imanju jer je ženi u to doba pa makar ona bila i Filomeninog kova bilo sigurno teško samoj voditi poslove i imanje. Zato je mlađe sinove Antuna i Josipa prema posljednjoj želji njenog supruga Damjana dala školovati i to u Graz za liječnike nakon završene Klasične gimnazije u Splitu. Tako je Josip 1889. bio u školskom semestru 1889/90 izabran za blagajnika Prvog hrvatskog literarnog zabavnog društva Hrvatska[.1893. braća dr. Ante i dr. Josip su među potpisnicima izjave hrvatske sveučilišne mladeži u Grazu Za hrvatsko državno i narodno pravo[39]. Iste godine u prosincu Antun Mladinov je promoviran u liječnika te mu uredništvo lista Katolička Dalmacija čestita[40]. Na žalost nemamo njegovu diplomu ali zato je tu diploma Josipa Mladinova koji je također promoviran za liječnika u Grazu 18.12.1893.

Obzirom da dr. Antunu list Katolička Dalmacija čestita na promociji u liječnika četiri dana prije, pitanje je da li su braća promovirana zajedno ili je propust novinara što nije spomenuo i dr. Josipa, jer nije zanemariva vijest da su dva brata sa male Šolte u istom mjesecu u dalekom Grazu završili svoje nauke i bili promovirani u liječnike.

Diploma i fotografija dr. Josipa Mladinova. Obiteljska arhiva u kući Radovinović, Imotski.

Dok su braća studirala u Grazu Filomena je odbijala prosce kojih je bilo puno kao i rodbine koja je smatrala da i njima pripada dio Damjanove ostavštine. Filomena je nastojala opstati, što sa pištoljem za pojasom, što dajući i pomažući gdje god je mogla, jer više puta je bila i fizički napadana i pljačkana. Jednom je izgleda skoro došlo do vjenčanja. Filomena se spremila za put ali je jedan kovčežić srebra, koji je trebala ponijeti sa sobom, nestao. Nikada se nije saznalo tko ga je ukrao. Do vjenčanja nije došlo a pošto Filomena nikada nije govorila o tom događaju ne zna se razlog. Inače voljela je putovati i obišla je tada poznate gradove carske Austrije[41].  1887. udala je kćer Anu za profesora Luku Karamana, prvog kapetana Dobrovoljnog vatrogasnog društva Split, inače sina svoje nećakinje Marije (Marija je bila kći Filomeninog najstarijeg polubrata Mihovila)[42].

I njima je puno pomagala jer i pored velikog miraza kojeg je Ana dobila teško su izlazili na kraj sa Lukinom profesorskom plaćom[43].

 Na nagovor svog polubrata don Bepa (Josipa Bezića) kojega je veoma poštovala Filomena se odlučuje udati za Ivana Deškovića, posjednika iz Omiša[44]. 20.07.1889. u katedrali Sv. Dujma u Splitu udaje se Filomena Bezić za Ivana Deškovića. Vjenčani kum bio je advokat dr. Ivan Manger koji će 1893. postati jedan od najuspješnijih splitskih gradonačelnika[45]. Dešković, pripadnik stare, omiške, plemićke obitelji je ostao udovac nakon smrti svoje prve žene Mihe degl;Ivelio, u to doba najbogatije pripadnice bračkog plemstva, jedinice kćerke Radoša degl;Ivelia i Regine Tomaseo. To je bio krug u kojem se u to doba kretala naša Filomena, rođena u siromašnoj obitelji sa puno djece. Da li se drugi put udala iz ljubavi ili interesa ne zna se, ali tada pedesetjednogodišnjakinja, Filomena je već iduće godine oženila najstarijeg sina Marina i to ni manje ni više nego za kćerku svog novog muža, Elisabettu Carminu Dešković.

 Filomena sa Ivanom Deškovićem navodno nije živjela pod istim krovom, niti je prihvatila njegovo prezime. On se bavio svojim imanjima u Omišu i na Braču, a ona se sa sinom Marinom u to doba trudila da sagumacija na Šolti prođe bez problema[. Sigurno je bila ponosna kada njen sin dr. Josip nakon završenog fakulteta dolazi raditi na Šoltu[4

Portret Filomene Mladinov, obiteljska arhiva. Fotografiju su ljubaznošću gospodina Siniše Meichsnera poslali Filomenini potomci koji žive u Americi. U Ameriku je portret odnio njen unuk Dušan.

Nakon Šolte dr. Josip premješten je za općinskog liječnika u Vodice[48], a na Šolti ga 1896. smjenjuje njegov brat, dr. Antun[. Iz Vodica dr.  Josipa je put odveo u Imotski kojega je toliko zavolio da se tamo trajno nastanio, organizirao zdravstvenu djelatnost, te u neposrednoj blizini Modrog jezera sagradio krasnu kuću. Možda i nije slučajno u Imotski zalutao ako se prisjetimo da je omiljeni brat njegove majke

Žene iz obitelji Mladinov. Za prvu fotografiju pretpostavljamo da je na njoj Filomena Mladinov Dešković[. Na preostale dvije je vjerovatno Filomenina kći Aneta udata Karaman. Gospođa Anamaria Marušić Tonković, jedna od potomaka Mladinovih,  je ovom tekstu priložila veliki broj fotografija i dokumenata iz obiteljske arhive Radovinović. Dr. Uroš se nije ženio i među njegovim fotografijama su se nalazile i stare fotografije obitelji Bitanga i Mladinov. Kada je gđa. Anamarija eliminirala sve, njoj poznate, fotografije obitelji Bitanga, logično je zaključila da se preostale fotografije odnose na obitelj Mladinov. Svakako se nadamo da će se naći neki čitatelj ovog teksta koji će moći sa sigurnošću identificirati osobe sa fotografija. Obiteljska arhiva Radovinović.

1.Vrlo stara fotografija na tankoj metalnoj ploči što znači da datira negdje krajem pedesetih godina XIX. stoljeća[. Gđa Anamaria Marušić Tonković smatra da veliku sličnost sa dr. Josipom Mladinovim ima muškarac koji sjedi desno pa se vjerovatno radi o njegovom ocu Damjanu. Ja se slažem tako da pretpostavljamo da su ovo muškarci iz obitelji Mladinov. Obiteljska arhiva Radovinović.

2. Fotografija muškarca iz obitelji Mladinov snimljena krajem XIX.st u bečkom ateljeu Josepha Lowy, dvorskog fotografa. Za pretpostaviti je da se radi o ocu dr. Mira, Marinu, koji je kao i njegova majka putujući obišao sve veće evropske gradove .Obiteljska arhiva.

Filomene, njegov ujak Pavao (Pave) Bezić(1841.-?), bio prvi učitelj u državnoj osnovnoj školi u Imotskom početkom druge polovice XIX. stoljeća, te da je 1873. oženio Imoćanku iz poznate posjedničke obitelji, Elizabetu Vrdoljak(1856.-?).

Kuće dr. Josipa Mladinova koje je poklonio gradu Imotskom[52]. Jedna od kuća je postala pomoćna bolnica koja je raspolagala sa više kreveta a poslije je dugi niz godina tu bilo rodilište. Obiteljska arhiva Radovinović

Prof. Snježana Tonković, dugogodišnja  ravnateljica Zavičajnog muzeja u Imotskom, o kući Mladinov piše:O arhitekturi zgrade Mladinov bi se dalo pričati ali ja bi se osvrnula na ukrasne detalje-skulpture četiri godišnja doba, vrtne ukrase, vaze, koji su proizvedeni u tvornici cementa Betizza u Splitu. Svakako bi skrenula pozornost na ograde od kovanog željeza na prozorima i prekrasno spiralno stubište također od kovanog željeza. To je čipka u željezu, nešto prekrasno.

Fra Vjeko Vrčić, Lijepe kuće u Imotskom, Imotska Krajina br.498, 1993.: Mladi liječnik dr. Josip Mladinov, došljak sa Šolte ukratko je stekao bogatstvo i njime sagradio dvorac kojim bi se mogli dičiti i veći gradovi. U krugu obzidanom kamenim fasadama sagradio je štalu za konje i kočiju jer su tada automobili bili u počecima. U sredini je posebna zgrada za liječničku ambulantu. S južne strane prema suncu nalazi se njegov stan, ukrašen figurama četiri godišnja doba. Sve je zidano lijepim kamenom. Posebno se ističe svojom bjelinom i zidarskom vještinom. Dvorište je zasađeno borovima, drugim cvijećem i zelenilom. Kod proširenja ulice s južne strane obor je malo skraćen. Pred samu ženidbu radi upale slijepog crijeva potražio je spas u sarajevskoj bolnici. Bilo je kasno. Dvorac je posljednjih godina preuređivan ali do danas je zadržao svoju osobnost.

 Ambulanta dr. J. Mladinova u sklopu kuće pored Modrog jezera. Fotograf:Rajmondo Đamonja, 1930.Obiteljska arhiva Radovinović.

Stari recept iz ordinacije dr. Josipa. Obiteljska arhiva Radovinović

1. Razglednica koju je dr. Josip poslao zaručnici karmeli od 05.svibnja1916. Piše: Najdraža Carmela, Jutros sam primio tvoju dragu razglednicu…Slabo i vrlo polako sam bolje. Ustanem se svaki dan po sat vremena u sobi. Puno srdačnih pozdrava tebi i molim te da me skoro kontaktiraš. Bepo
2. 2.Razglednica  koju je dr. Josip Mladinov poslao iz Imotskog 23. svibnja 1916. godine zaručnici Karmeli Tocigl u Split. Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić. Piše: Draga Karmela
   Nadam se da ćeš biti mirna, pošto si primila ono pismo od moje mame. Danas sam napravio prvu đitu sa kočijom u ovom mjestu. Vrlo je romantično oko Imotskoga. Puno pozdrava i poljubaca
   Tvoj Bepo

Iz ove dvije razglednice očito je da je dr. Josip bio ozbiljno bolestan. Moguće da mu je kao strastvenom pušaču osnovna bolest bila rak pluća a upala slijepog crijeva radi koje je iste godine umro komplikacija osnovne bolesti.

1. Predizborni letak iz 1900. godine u kojem Imotsku krajinu pri osnivanju Političkog Hrvatskog društva u Splitu zastupa dr. Josip Mladinov. Letkom se pozivaju glasači da glasuju za dr. Josipa Mladinova, a protiv dr. Josipa Smodlake. Obiteljska arhiva Radovinović.

2.Fotografija  govori o osnivanju društva za brigu o prirodi Jezero, a napravio ju je dr. Mile Vuković (na fotografiji stoji lijevo, do njega je Alfons Bitanga, Remigio Truccolo, dr. Josip Mladinov, Josip Tripalo i pop Špiro Margetić dok na zemlji sjedi Kamilo Benković). Obiteljska arhiva Radovinović.

Kuće sa kompletnom opremom dr. Josip ostavio je gradu Imotskom[53] Na njegovu inicijativu 1904. godine osnovano je društvo Jezero, a on je vlastitim novcem 1907. godine izgradio 1100 m duge serpentine u Modrom jezeru. Društvo je širilo ekološku kulturu i bavilo se pošumljavanjem krške goleti između Modrog i Crvenog jezera. Dr. Josip Mladinov, hrvatski rodoljub, 1908. godine u Imotskom je jednoglasno izabran za zastupnika Stranke prava te je bio u grupi intelektualaca i naprednih ljudi uz dr. Augustina Bitangu, dr. Milu Vukovića, dr. Iku Jerkovića i dr. Grisogona koji su zahtijevali ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom. Tako je kao zastupnik u Dalmatinskom saboru 1912. svjedočio protuhrvatskim izgredima u Zadru, u kavani Central, te sudjelovao u tučnjavi skupa sa stranačkim kolegama Kunjašićem i dr. Matom Drinkovićem. Ovaj posljednji, također kolega liječnik, bio je u Kraljevini SHS prvo ministar pošta i telegrafa, zatim socijalne politike te socijalne politike i narodnog zdravlja. Sva trojica su uhapšeni ali su posredovanjem pravaških zastupnika pušteni na slobodu.

Josip Mladinov umro je 1916. godine u Sarajevu, od upale slijepog crijeva[, neposredno pred vjenčanje sa Karmelom Tocigl iz poznate splitske obitelji koja je imala apoteku u Zadarskoj ulici u Splitu. Karmela se, ne mogavši preboljeti dr. Josipa, nikad nije udala.

1.Signorina Carmella: Fotografija Karmele Tocigl, zaručnice dr. Josipa. Mnoge osobne Karmeline stvari poput odjeće, nakita, suncobrana i sl. izloženi su u Muzeju grada Splita kamo ih je prema kazivanju Anamarije Marušić Tonković, donirao nasljednik Tocigla, gospodin Dragan Jutronić, suprug Antonjete Baškarad Jutronić u čijoj se arhivi ova fotografija nalazi.

2.Dio raskošne dnevne sobe koju je dr. Josip dao izraditi za kuću u Imotskome prije vjenčanja sa Karmelom koji je nakon njegove smrti prodan na javnoj dražbi. Fotografija u vlasništvu Gordane Radić.

Iz knjige Splitsko groblje Sustipan, Duška Kečkemeta:Gospođa Anamaria Marušić Tonković skrenula mi je pažnju na knjigu Duška Kečkemeta Splitsko groblje Sustipan u kojoj je autor, popisavši natpise sa sustipanskih grobnica, sačuvao sjećanje na pokojnike. Budući da u natpisu sa grobnice 48-XIII, godina rođenja, godina smrti i prezime odgovaraju dr. Josipu složile smo se da je obitelj Mladinov svog Josipa vratila iz Sarajeva kući, a ime je vjerovatno krivo prepisano jer je pola stoljeća koliko je prošlo od pokopa dr. Josipa do popisa Duška Kečkemeta ostavilo traga na kamenoj ploči. Kosti dr. Josipa se vjerovatno i danas nalaze na Sustipanu jer mnogi pokojnici koji nisu imali nasljednike nikada nisu prenešeni na groblje Lovrinac. Zateknete li se u šetnji Sustipanom pogledajte prema Šolti, pomolite se i sjetite  Josipa Mladinova.

Tekst iz monografije Put u Imotu, Petar Gudelj, 1996.

U to vrijeme dr. Josip bio je i načelnik općine Šolta iako je živio u Imotskom[56].

Imoćani su doktoru Mladinovu svoju zahvalnost i sjećanje na njega iskazali imenovavši po njemu jednu ulicu u centru Imotskog.

Potpis dr. Josipa Mladinova u jednoj od njegovih knjiga koje se nalaze u obiteljskoj arhivi Radovinović.

Nakon odlaska dr. Josipa sa Šolte u Imotski krajem devedesetih godina XIX st. njegov brat dr. Ante Mladinov radio je na Šolti kao liječnik, te je vodio računa o poslovima oko imanja.

Kupoprodajna pogodba iz 1897(1899?) između Mladinovih i Novakovića. Nije sigurno o kojoj se godini radi jer slovima piše 1899. a brojkom 1897. Interesantno je da Novakovići kupuju svoju vlastitu kuću, a neobično što se kao jedan od prodavatelja ne navodi i dr. Josip Mladinov, također baštinik svog pok. oca Damjana. Saznajemo da su Mladinovi osim u Rogaču bili vlasnici magazina i u Stomorskoj. Ova pogodba uokvirena visi na zidu kuće Novaković u Stomorskoj. Arhiva obitelji Jovović.

Pogodba težaštine iz 1902. godine kojom dr. Ante u ime svoje i svoje braće Marina i dr. Joze daje na težaštinu zemlju zvanu Pareroža Antonu Suli pok. Marina. Ovom pogodbom nastavlja se odnos težaštine na istoj zemlji koju je njegova majka Filomena sklopila sa ocem Antona Burica Sule, Marinom. Jedan od svjedoka ovoj Pogodbi je i Mitre Karaman, djever Ane Mladinov udate Karaman, sestre Marina, dr. Josipa i dr. Ante.

 Kako su braća bila jako povezana dr. Ante odlazio je u posjet bratu u Imotski. Josip ga je upoznao sa svojim kolegom i političkim istomišljenikom dr. Augustinom Bitangom te njegovom obitelji. Ante se zaljubio u jednu od sestara Bitanga Anticu (Tonću) a ljubav je okrunjena vjenčanjem 16.09.1903.

Fotografija snimljena 1901. prigodom zaruka dr. Ante Mladinova i Tonće Bitanga. U gornjem redu s lijeva na desno stoje advokati dr. Iko Jerković i dr. Sebastijan Cambi, te krajnje desno dr. Augustin Cindro. Zaručnik dr. Ante Mladinov sjedi krajnje lijevo, a zaručnica Antica (Tonća) sjedi treća s lijeva. Fotografiju snimio dr. Cindro. Obiteljska arhiva Radovinović.

Iste godine dr. Ante je član upravnog odbora prve liječničke komore u Dalmaciji, a zajedno sa bratom Josipom redoviti je član Hrvatskog starinarskog društva sa intelektualnom elitom sa područja čitave monarhije[57].

Vjenčanje je bilo vrlo raskošno. Tonćina majka Marietta Lusnik Bitanga, splitska veleposjednica školovana u Veneciji, jedina kći Antonie Carminati i Mathiasa Lusnika govorila je nekoliko jezika, svirala klavir, vezla, bavila se humanitarnim radom, a preko splitskog društva Javne dobrotvornosti financijski je pomagala u školovanju najsiromašnije djece, doživjela je udaju samo kćeri Antonie Tonće 1903. godine za dr. Antu kada je i organizirala raskošno vjenčanje na kojem su bili angažirani dvojica kuhara iz Beča[58] koji su u Imotskom proveli mjesec dana pripremajući razne delicije. Tonća i dr. Ante su živjeli na Šolti krajem XIX. i početkom XX. st. jer je dr. Ante tamo radio kao liječnik.  Prvo žive sa njegovom majkom Filomenom u kaštelu u Grohotama(današnja zgrada Općine) jer je u njemu bila uređena ambulanta. Kada je tadašnja vlada počela sufinancirati izgradnju i opremanje privatnih uljara uređena je 1906. i uljara braće Mladinov u Grohotama[59]. 1910. dr. Ante gradi veliku kuću u Rogaču[60]. Kako priča njegov unuk gospodin Siniša Meichsner, kuća je sagrađena na temeljima neke starije građevine, vjerovatno samostana(crkvica Sv.Tereze je odmah prekoputa), a iza kuće se prostirao lijepo uređen perivoj. Taj predio u Rogaču se i danas naziva Đardin.

Razglednica Rogača iz 1910. Lijevo je kuća Blagaić(Kacolova), a desno velika kuća dr.Ante Mladinova, danas u stranom vlasništvu. Između njih, dole, sa tamnijim krovom, je magazin za ulje Mladinovih koji je danas nadograđen a u suterenu se nalazi restoran Pijero. Bijeli krov gore je magazin za vino kojega je također nadogradio dr. Antin unuk, gospodin Siniša Mechsner i danas u njemu živi. Visoka kuća između magazina je kuća Parunov. Dr. Ante  sa suprugom je bio jako gostoljubiv i ugodan domaćin pa su sestre njegove supruge sa svojim obiteljima znale dugo boraviti na Šolti. Arhiva gospodina Siniše Mechsnera.

1913. obitelj seli u Split jer je te godine dr. Ante bio izabran u Splitsko općinsko vijeće, a kako kaže unuk Siniša postaje i ravnateljem splitske bolnice. Na tom mjestu nije dugo ostao, jer prema pisanju Liječničkog vijesnika već 1914. na mjesto ravnatelja splitske bolnice premješten je dotadašnji ravnatelj šibenske bolnice dr. Filip Colombani, a dr. Ante postaje privatni liječnik. Kada je 1911. umro poznati splitski gradonačelnik dr.Vicko Mihaljević koji je bio inspiracija Smojinom doturu Vici iz kultne serije Velo Misto, njegovu kuću procijenjenu tada u Podnesku za prikazivanje imovnika njegove ostavštine na 50.000 kruna, na obali Marjana u Velom Varošu kupio je i na nju se uknjižio dr. Ante Mladinov, pok. Damjana, u Podnesku naveden kao dermatolog[.

Fotografija je snimljena ispred stare kuće Colombani u Imotskom prigodom zaruka Antonije Tonće, kćeri dr. Augustina Bitange i dr. Ante Mladinova (brata dr. Josipa Mladinova). U drugom redu četvrti lijevo sagnut je advokat dr. Sebastijan Cambi, u istom redu prva lijevo u bijeloj haljini i šeširu stoji majka zaručnice Marietta Lusnik Bitanga te desno u zadnjem redu sa šeširom na glavi mladi Toni Colombani. U prvom redu krajnje desno sjedi Zorka Bitanga, sestra zaručnice Antonije, njena sestra Slavka sjedi treća lijevo od nje, a među njima sjede djevojčice i dječaci iz obitelji Bitanga, Colombani i Mladinov. Fotografiju 1901. Snimio dr. Augustin Cindro. Obiteljska arhiva.

Dr. Ante Mladinov sa suprugom Tonćom i malom Marijom 1905. Obiteljska arhiva Radovinović.

Dr. Ante Mladinov. Obiteljska arhiva Radovinović.

 Razglednica koju je iz Imotskog u vrijeme Poklada prije 110 godina, 05. 02. 1909. godine poslala Kristina Bitanga rodici – Dražesnoj Gospođici Zorki Bitanga u Grohote na otoku Šolti koja je tada boravila kod sestre Tonće, zeta dr. Ante Mladinova i njihovog sina Dušana, obiteljska arhiva Radovinović.

Djeca dr. Ante Mladinova: kći Marija(1905.-1989.), udala se 1931. za  dr. Vjekoslava Meichsnera 1901.-1981.), pravnika i financijskog stručnjaka(pravnika u Narodnoj banci Jugoslavije, profesora financija na Ekonomskom fakultetu u Skopju, a nakon umirovljenja savjetnika u Narodnoj banci Jugoslavije. Njegov otac Vjekoslav plemeniti Meichsner bio je jedan od najvećih umova XIX. stoljeća. Između ostalog izgradio je hidroelektranu Krka 1895.godine koja je u rad puštena samo dva dana nakon svjetski najpoznatije hidroelektrane na slapovima Nijagare.

Sinovi dr. Uroš (1910.-1996.) i ing. Dušan (1908.-2000.). Uroš, rođen u Grohotama, neženja, jedan od osnivača zaraznog odjela splitske bolnice, specijalist za zarazne bolesti, jedan od osnivača JK Labud a zajedno sa bratom Dušanom sudionik prve Mrdujske regate 1927.[64]. Dušan, također rođen u Grohotama, rudarski inžinjer, vrlo aktivan u društveno političkom životu tadašnje Hrvatske, glavni nadzorni inžinjer Dalmatinske industrije cementa, predsjednik Društva inžinjera i tehničara, predsjednik Savjeta za privredu NO kotara Split, narodni poslanik u Vijeću proizvođača sabora Narodne Republike Hrvatske[65]. Oženio je Silvanu Morpurgo iz poznate splitske, židovske obitelji (brat od Silvaninog djeda bio je Vid Morpurgo, poznati hrvatski nakladnik, knjižničar i političar, a Silvanina sestra Tina, splitska slikarica, ubijena u masovnim progonima židova u II. svjetskom ratu.). Dušan je sa majkom, bratom i sestrom živio u Splitu između crkve Gospe od zdravlja i bivše robne kuće Prima(Ćiril metoda 2) u krasnoj, kamenoj kući koja je pripadala Tonćinoj prabaki Giannini Nonveiller, udatoj Carminati, a Silvana u velikoj trokatnicu u Sinjskoj ulici tako da su se upoznali gledavši se sa svojih terasa te dogovaravši sastanke da njihove obitelji ne primijete. Nakon ženidbe Silvana i Dušan su živili u Ćiril Metodovoj do preseljenja u prekrasnu kuću ispod prve vidilice na Marjanu, sagrađenu na židovskom zemljištu. Nakon što su im djeca otišla u Ameriku prodali su je 1985. nogometašu Ivici Šurjaku] .Nekoliko godina kasnije odlaze u Ameriku. Dušan je u Ameriku ponio i portret bake Filomene, njen namještaj i uspomene na nju koje je na našu veliku radost zapisao da se ne zaborave. Imali su dvoje djece, kćer Mirjanu(1948-) i sina Duška(1946.-2013.). Mirjana Mladinov, umjetnica u keramici, je scenografiju i kostimografija započela studirati u Beogradu a završila u Tel Avivu. Izrađivala je kostime za opere i balete u mnogim kazalištima. Sin Duško, koji uzima kasnije i židovsko ime David je bio magistar Arheologije i Dramaturgije, te strastveni pripovjedač. Piše o tragičnom iskustvu Holokausta i životu preostalih Židova u poslijeratnoj Jugoslaviji. U Bostonu je desetljećima vodio umjetničke i kulturne programe Židovskog centra JCC Boston.

Dr. Ante je 1914. izabran u upravu liječničke komore u Dalmaciji na trogodišnje razdoblje[68], a 1918. na popisu je družinara splitskog brodogradilišta Jug d.s.o.j. kao vlasnik udjela u iznosu od 10.000 kruna[69] koji mu je na skupštini osiguravao dva glasa na skupštini. U to doba u Splitu živi i njegova majka Filomena. Potomci nisu sigurni, ali mišljenja su da je jedno vrijeme ipak živjela pod istim krovom sa svojim drugim mužem Ivanom Deškovićem. Ono što jest sigurno preminula je 1924. samo godinu dana prije sina Ante, pokopana na Sustipanu u njegovoj obiteljskoj grobnici i to pod prezimenom Mladinov a ne Dešković koje očito nikada nije prihvatila. Potomci su grobnu ploču i posmrtne ostatke dr. Ante i njegove majke Filomene, u vrijeme sramotne devastacije starog Sustipanskog groblja prije više od pola stoljeća, premjestili na splitsko groblje Lovrinac gdje je 1969. pokopana i njegova supruga Tonća. I Ana Karaman, rođena Mladinov, Filomenina kći je zajedno sa svojim suprugom Lukom i kćeri Darinkom na Lovrincu u grobnici Lukina brata Mitre Karamana.

Dr. Ante je od 1923. do svoje smrti bio predsjednik Slobodne organizacije liječnika za Dalmaciju. U tom periodu bila su izrađena nova pravila kojima se proširuje djelokrug društvenog rada te od tada svrha organizacije nije samo da štiti interese liječnika već i da njeguje liječničku znanost i da radi oko podizanja narodnog zdravlja i to demonstracijama, javnom propagandom i publikacijama u Liječničkom vjesniku ili drugdje. Također Slobodna organizacija stupa u prisne veze sa Zborom liječnika Hrvatske u Zagrebu, te Liječnički vjesnik postaje i službeno glasilo Slobodne organizacije liječnika za Dalmaciju. U splitskom općinskom vijeću bio je sve do svoje smrti 1925.[70] od upale pluća.

Fotografija dr. Ante Mladinova i supruge Tonće dok su živjeli u Splitu. Arhiva gospodina Siniše Meichsnera.

Vrijeme je to kada Mladinovi dobro žive što se vidi po krupnom liku dr. Ante na fotografiji. Volio je život, volio dobro jesti i piti, obilno se znojio pa je ljeti nekoliko puta dnevno mijenjao svilena odijela. U kući se govorio talijanski iako je dr. Ante Šoltanin a Tonća Imoćanka.U tom periodu dosta ulaže u razna poduzeća ali ulaganja propadaju, naročito u rudnike u Rusiji nakon ruske revolucije. I krupan stas i propala ulaganja kumovali su visokom tlaku kojeg je dr. Ante liječio pijavicama. Nastojeći se izvući iz financijskih problema tražio je i dobio državnu službu ali narušen imunitet još k tome pušača, rezultirao je upalama pluća. Liječio se u Zagrebu od posljednje upale pluća tješeći suprugu i sina Dušana da je dobio dobar posao i da će i dalje dobro živjeti ali srce mu nije izdržalo. Iza sebe ostavlja suprugu Tonći i troje djece u dosta teškoj materijalnoj situaciji[71].

Nakon njegove smrti kuća Mladinovih na Marjanskoj obali, te, 1931. godine kada joj je adresa bila ObalaVojvode Stepe, a koju je dr. Ante kupio od dr. Vicka Mihaljevića, prodana je Jugoslavenskom hotelskom a.d. te je na tom mjestu izgrađen hotel Ambasador. Na fotografiji iz Novog Doba od 10.08.1932. vide se kuće Mladinov prije početka rušenja, odnosno gradnje hotela Ambasador.[.

Početak gradnje hotela Ambasador

Prva fotografija u obiteljskoj arhivi gospodina Siniše Meichsnera. Ostale dvije foto: Nataša Blagaić, groblje Lovrinac, 2020.

Marin Mladinov (1860.-1936.), prvorođeni sin Filomene i Damjana, kao devetogodišnjak ostaje bez oca. Sestri Ani je sedam, bratu Anti tri, a Josip je jednogodišnjak. Kao najstariji ne završava škole kako je želio njegov otac već pomaže majci oko velikog imanja i skupa s njom, poštujući posljednju očevu želju školuje braću. Godinu dana nakon što mu se majka Filomena udala za Ivana Deškovića, ženi njegovu kći Elizabetu (Karminu) u katedrali Sv.Dujma u Splitu. Vjenčani kumovi bili su im dr. Petar Dešković, Elizabetin brat, poznati splitski odvjetnik tog doba, te Josip Mladinov, Marinov brat, tada student medicine[73].

1891. rađa im se prvi sin Damjan (Žarko). Dvije godine kasnije rađa se drugi sin Mirko. Kada je Mirko imao svega nekoliko mjeseci obitelj je snašla tragedija. Iz članka u Narodnom listu da se zaključiti da je mali Damjan Žarko u Rogaču od kuće šefa carinske ispostave otišao sam na drugu stranu uvale u kuću Vicka Kalebića koju je njegov otac Marin iznajmio za ljetni boravak obitelji Mladinov. Ispred kuće Paška Righija, opravnika splitske općine, nalazila se lokva puna vode, duboka dva metra u kojoj su plivale patkice. Damjan Žarko ih je htio uloviti pa je upao u lokvu. Sin Tome Buktenice, Petar, vidio je sa svog broda što se dogodilo, alarmirao je ljude pa su malog Damjana Žarka iz lokve spasili Paško Righi i Nikola Bezić koji se kod Righija zatekao poslovno[74]. Usprkos spasu već nakon mjesec i po dana u istom listu Marin i Karmina Mladinov objavljuju, zbog gubitka sina Damjana Žarka nakon kratke ali užasne bolesti, javnu zahvalu  tadašnjem općinskom liječniku[75] i premilim Grohoćanima koji su im u toj prigodi iskazali toliku ljubav i utjehu da je to nemoguće odvratiti[76].

1894. rađa im se kći, Mihovilka (Vilka) koja je ime dobila po baki sa majčine strane, Mihi de Ivelio. Na Šolti je to razdoblje kada Šoltani nisu mogli izabrati općinsku upravu pa su otokom upravljali vladini povjerenici (od 1893.-1896.),  unutrašnje razjedinjenje Narodne stranke uzima maha kao i u ostatku Hrvatske. Stranka prava istupa iz Narodne stranke. Na Šolti je tada postojala Narodna stranka na čelu sa posjednikom Vjekoslavom Zlendićem iz Stomorske , te novoosnovana Stranka prava koju su vodili posjednici iz obitelji Mladinov iz Grohota sa Marinom na čelu, koja nakon gotovo četverogodišnje borbe dolazi na Šolti na vlast, a Marin Mladinov postaje općinski načelnik. Novi načelnik, te, 1896. zatiče gotovo praznu općinsku blagajnu i mnoge financijske probleme ali već za tri godine uspješno se grade neki putevi, stanje sa vodom je poboljšano, otvorena je ribarnica, plaćeni dugovi, čak je prikupljeno i nekoliko tisuća kruna viška. Pred tom općinskom upravom je bilo i rješenje splitsko-šoltanskog pitanja. Marin Mladinov je kao član šoltanskog odbora za otkup Šolte sudjelovao u pregovorima za vrijeme svog prethodnika Luke Sinovčića a njegov otac Damjan Mladinov je o otkupu Šolte pregovarao sa Bajamontijem još 1868., te i njihov doprinos rješavanju tog pitanja nije zanemariv[77]. Ne čudi stoga što je u posjedu Marina Mladinova bila knjižica Quatro communi dell isola Solta koja sadrži dokumente vezane za splitsko šoltanske odnose tijekom više stoljeća.

Knjižica Quatro communi dell isola Solta nalazi se u arhivi gosp.Dinka Sule i čeka da bude prevedena. Potpis Marina Mladinova u gornjem desnom uglu odgovara njegovom potpisu iz crkvenih matica.

Tih posljednjih godina devetnaestoga stoljeća Karmina i Marin održavaju prisne veze sa svojim obiteljima, kumuju na krštenjima i vjenčanjima u obiteljima Mladinov, Dešković i Bezić. Marin svojom  poslovnom spretnošću ne samo da unapređuje općinu nego i poslove vlastite obitelji. U njegovo doba Mladinovi su bili zakupnici dobara splitskog sjemeništa u Grohotama i ubirali su prihode od pedeset težaka.

Marin i Elizabeta (Karmina) Mladinov, rođena Dešković. Obiteljska arhiva

1900. godine Marinovu obitelj snašla je još jedna tragedija, gubitak sina Branka u dobi od četiri godine. Ostali su Mirko i Vilka, okruženi pažnjom i ljubavi roditelja, bake i stričeva, te materijalnim blagostanjem. Marin je i vlasnik udjela od 5.000 kruna (koji je nosio jedan glas na skupštini) u splitskom brodogradilištu Jug od osnutka brodogradilišta[78]. Kći Mihovilka (Vilka) udala se 1919. za akademika dr. Mirka Deanovića (1890.-1984.), istaknutog filologa i lingvista, dugogodišnjeg profesora književnosti i talijanskog jezika na filozofskom fakultetu u Zagrebu, istaknutog masona, člana masonske lože Maksimilijan Vrhovac u Zagrebu[79]. Tim više je zanimljivo da je dr. Mirko Deanović skupa sa svojom obitelji pokopan  u grobnici zajedno sa dr. Aleksandrom pl.  Bresztyenskym, redovitim profesorom i rektorom kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I u Zagrebu, koji je objavio niz članaka protiv masonstva, a 1896. sa ovlaštenjem Josipa Juraja Strossmayera, đakovačkog biskupa, sudjelovao kao predstavnik Hrvatske na protumasonskom kongresu u Tridentu[80]. Radi se o sveučilišnoj grobnici jer je dr. Bresztyensky svoju imovinu oporučno ostavio Sveučilištu u Zagrebu koje mu je u znak sjećanja podignulo nadgrobni spomenik na Mirogoju[81]. Dr. Mirko Deanović bio je i profesor u splitskoj Klasičnoj gimnaziji i to u vrijeme kada ju je pohađao njegov budući šurjak, dr. Miro. Vilka je bila domaćica ali pronalazimo je kao prevoditeljicu sa talijanskog jezika knjige U sjeni bregova autorice Paole Drigo[82]. Vilka i dr. Mirko Deanović imali su dvoje djece, dr Anu Deanović (1919.-1989.), povjesničarku umjetnosti i konzervatoricu i sina dr. Živana (1920.-2002.), vojnog liječnika, internistu koji napušta vojnu službu da bi na Institutu Ruđer Bošković u Labaratoriju za eksperimentalnu neuropatologiju radijacijskog oštećenja započela njegova prava znanstvena karijera[83]. O radijacijskom zračenju i njegovim mogućim posljedicama rado je razmjenjivao mišljenja sa ujakom dr. Mirkom pa tako među njegovom dokumentacijom u obiteljskoj arhivi nalazimo rad dr. Živana Deanovića, poručnika, Atomsko oružje i sanitetska služba.

Marin je skupa sa majkom bio veliki protivnik sagumaciji na Šolti protiv koje se otvoreno bunio te je 1891. kada je sakrio vino iz svoje konobe ne želeći dati splitskoj općini njen dio, protiv njega i njegove majke Filomene bila izvršena ovršna sagumacija, a protiv Marina je bila podnesena i kaznena prijava[84]. U Rogaču je preuredio kuću u kojoj je stanovao njegov prvi rođak don Duje Mladinov (1845.-1915.) za ljetni boravak[85]. Don Duje je u toj kući živio jer je njegov stric, a Marinov otac Damjan, oporučno odredio da se popu Don Duji dade sva potriba dok reče missa. Kada je u Gornjem Selu 1870. osnovana pomoćna škola učenike je učio don Duje[86], bio je svećenik osamdesetih godina XIX. st. u župama Drašnice, Igrane, Komin te 1903. na Klisu. Opisuje ga don Ante Bezić u svojoj autobiografiji. Iako su se dobro poznavali jer je don Antin pradjed Antun bio pradjed i Marinu Mladinovu, don Dujinu prvom rođaku, kada su don Antu imenovali kapelanom na Klisu nije bio oduševljen jer je don Dujina obitelj bila drukčije politički orijentirana od njegove, točnije Mladinovi su bili pravaši a don Antini narodnjaci. Kasnije ga je don Duje zavolio i bio sretan kada su ga imenovali njegovim provizorom u rodnim im Grohotama gdje je don Duje udario temelje obnovi župske crkve, neposredno prije nego je umro[87]. Budući je bio vrlo poduzetan u svim župama u kojima je služio za zasluge je odlikovan postavši počasni savjetnik biskupskog konzistorija s crvenim pojasom[88] Nema više ni don Duje ni don Ante. Nema ni Don Dujinog žala u Rogaču, male plaže koju je oblucima nasuo sam don Duje radi ugodnijeg kupanja.

Iako najstariji, Marin je nadživio braću. Iz razglednice koju su supružnici Karmina i Marin poslali 1933. barunici Hirschfeld koja je stanovala u neposrednoj blizini sanatorija njihovog sina Mirka u Dubrovniku i bila u bliskim odnosima s njim i njegovom obitelji, saznajemo da se Marin te godine razbolio. Umro je 1936. i pokopan je u sarkofagu Mladinovih na groblju crkve Sv. Stjepana u Grohotama. Njegovi baštinici, supruga Karmina, sin Mirko i kći Vilka poklonili su zemlju za  novo groblje Dočine te se vjerovatno tada dozvolilo obitelji Mladinov da se ukopava u sarkofag na starom groblju[89].

Sarkofag Mladinovih prilikom sprovoda Karmine Mladinov, 1954. Obiteljska arhiva.

Razglednica Rogača poslana u Dubrovnik, 1933. Obiteljska arhiva.

DOKTOR MIRO

Mirko Mladinov (1893.-1970.) rođen je one godine kada se obitelj i radovala i tugovala. Od posljedica tragičnog događaja umro mu je trogodišnji brat kada je on bio beba od četiri mjeseca. U Sarajevu umro don Bepo, brat od njegove bake Filomene, čovjek i svećenik kojemu su poštovanje iskazivali i ljudi drugih vjera. Najveći sprovod koji je Šolta ikada vidjela. Stričevi su u Grazu završili studije i postali liječnici. Otac mu je bio vođa stranke prava na Šolti i spremao se za općinske izbore za načelnika Šolte. U Splitu je sagrađeno Hrvatsko narodno kazalište kojem je jedan od projektanata bio nećak njegove bake Filomene, prof. Ante Bezić. Majka, Karmina, je u krvnu sliku Mladinovih dodala i krv najbogatijih posjedničkih obitelji tog vremena (Dešković, de Ivelio, Tomaseo), a baka po ocu Filomena osigurala je Miru rođenje u, za to doba, veoma imućnoj šoltanskoj obitelji. Kao da je njegov život već onda bio predodređen za velike stvari. Nakon šestogodišnje osnovne škole koju završava u Grohotama, 1904. polazi u Klasičnu gimnaziju u Splitu. U knjizi 290. godina Klasične gimnazije u Splitu za godište 1912/13, uoči Prvog svjetskog rata, kao maturanta nalazimo Mladinov Jerka, a ne Mirka[91]. Sigurno je da se radi o pogrešci jer potvrdu u svrhu upisa na fakultet iz 1913. da je Mirko Mladinov, Marinov maturirao, a koju potpisuju tadašnji ravnatelj Klasične gimnazije Vid Petričević, predsjednik ispitne komisije Dr. Josip Posedel, te Mirkov razrednik prof. Rabadan, nalazimo u obiteljskoj arhivi. Dr. Miro je također u odboru za proslavu pedesetgodišnjice mature klasičara iz 1913[.

Potvrda iz 1913. da je Mirko Mladinov maturirao. Izvornost dokumenta potvrđuje prof. Jakov Siriščević. Obiteljska arhiva.

Dr. Miro, član odbora za proslavu 50 godina mature. Na fotografiji koja je slikana ispred Jupiterovog hrama u Splitu dr. Miro je u gornjem redu, četvrti s lijeva[93]. Obiteljska arhiva.

Prvi svjetski rat zatiče Mirka kao studenta medicine na Karlovom sveučilištu u Pragu, najstarijem sveučilištu u Srednjoj Evropi.

Indeks dr. Mirka sa Karlovog sveučilišta u Pragu, 1919. Obiteljska arhiva.

Iz prijavne tabele Zemaljske vlade za Dalmaciju od 13.021.1919. i Svjedožbe općine Šolta od 26.02.1922. vidimo da je Mirko rat proveo u Austro -ugarskoj kopnenoj vojsci kao zdravstveni poručnik te da je po završetku rata pozvan da stupi u kraljevsku Srpsku vojsku u istom svojstvu.

Prijavna tabela za stupanje u rezervnu Kr. srpsku vojsku nakon I svjetskog rata. Obiteljska arhiva.

Svjedožba općine Šolta potpisana od strane tadašnjeg načelnika Jakova Kalebića. Obiteljska arhiva.

1920. Mirko je apsolvent medicine na Bečkom sveučilištu. Iz potvrde (Absolutorium) da je završio propisani broj semestara u sklopu studija vidimo da ih je završio u Grazu, Pragu i Beču u kojem kao apsolvent upisuje zadnju godinu.

Absolutorium, Mirko Mladinov. Obiteljska arhiva.

Za razliku od svojih stričeva koji su u doktore medicine promovirani u Grazu, Mirko je na veliku radost obitelji, a posebno bake Filomene, doktorom postao 15.12.1921. u Beču. Ocjene na fakultetu su mu bile prosječne a odličan je imao iz ginekologije[.

Kopija diplome dr. Mirka Mladinova. Datum na crvenom pečatu iz 1912. odnosi se na dataciju Zakona iz iste godine prema kojem dr. Mirko nije mogao odraditi praksu na području Austrije ali on povlači svoju prijašnju odluku da neće odraditi praksu što pečat potvrđuje. Obiteljska arhiva.

Jednogodišnju praksu odrađuje dr. Mirko u pokrajinskoj bolnici Šibenik koja je u razdoblju od 1883. do 1951. bila po broju kreveta najveća dalmatinska bolnica. Primarijus dr. Josip Pasini, koji je upravo u toj bolnici 1939. izveo prvu operaciju srca u Hrvatskoj, prisjeća se i dr. Mirka koji je postao vrstan kirurg stekavši prva umijeća u kirurškom znanju baš u šibenskoj bolnici[95] o čemu svjedoči i Svjedožba o jednogodišnjoj bolničkoj praksi.

Svjedožba o odrađenoj jednogodišnjoj praksi u pokrajinskoj bolnici Šibenik. Obiteljska arhiva.

Iz Šibenika dr. Miro odlazi u Zagreb gdje se zapošljava kao asistent kirurškog odjela Bolnice milosrdnih sestara u Zagrebu[. Pridružuje se masonskoj loži Maksimilijan Vrhovac u kojoj je bio muž njegove sestre Vilke, dr. Mirko Deanović[ U Zagrebu upoznaje i svoju prvu suprugu Danicu Benić koja je iste godine kada je dr. Miro završio studij u Beču ostala udovica iza smrti svog prvog muža inžinjera Vladimira Moderčina koji je umro u dobi od 39 godina[]. Nisu imali djece. Dr. Mirko i Danica imali su dvije kćeri, Biserku rođenu 1926. i Dubravku rođenu 1930. Danica je bila sestra poznatog glazbenog kritičara i skladatelja profesora Krešimira Benića (Koranskog).

1928. dr. Miro se javlja na natječaj Oblasne bolnice u Dubrovniku za primarijusa kirurškog odjela. U svojoj prijavi navodi da je oženjen, otac jednog djeteta od dvije godine, te kao važnu činjenicu ističe da u Bolnici milosrdnih sestara u Zagrebu gdje je trenutno zaposlen kao asistent kirurškog odjela ne postoji poseban ginekološki odjel već su se ginekološki slučajevi primali na kirurgiju tako da je osposobljen i kao ginekološki kirurg. Oblasni odbor dubrovačke oblasti nakon skupštine koja se održala krajem 1928. imenuje ga šefom kirurškog odjela Oblasne bolnice u Dubrovniku[99]. Kao prvi službeno educirani kirurg u dubrovačkoj bolnici unapređuje službu te vrlo brzo proširuje broj i vrstu operacijskih zahvata. Već iduće godine dubrovački tjednik  Narodna svijest pun je javnih zahvala koje objavljuju zahvalni pacijenti.

Javne zahvale dr. Mirku Mladinovu u dubrovačkom tjedniku Narodna svijest. Obiteljska arhiva.

Zbog političkog angažmana kao istaknuti član HSS-a bio je u nemilosti (Dubrovnik tada pripada Zetskoj banovini koja se većim dijelom nalazila na teritoriju Crne Gore i tek 1939. se područje od Boke Kotorske do Pelješca, uključujući i Dubrovnik pripojilo Hrvatskoj banovini) pa je premješten na Kosovo, a 1932. otpušten iz javne službe. To razdoblje dr. Mirko spominje u svojoj kratkoj biografiji koju je napisao u svrhu putovanja u Italiju na međunarodni kongres o medicinskoj profilaksi 1951. Piše da je u ljeto 1931. iznenada zbog potrebe službe premješten u Peć da oslobodi mjesto u dubrovačkoj bolnici za sina jednog poznatog dubrovačkog liječnika te da je taj postupak na njega djelovao tako da je dobio slom živaca i oboljenje bubrega pa se umjesto stupanja na novu dužnost idućih 14 mjeseci liječi u Beogradu,  Zagrebu i Sarajevu. Njegovo značenje za dubrovačku kirurgiju tim događajem ne prestaje jer iste godine objavljuje u Liječničkom vjesniku Upute za popunjavanje atesta kod osiguranja života[100], radi na svom stručnom usavršavanju, već iduće godine započinje sa privatnom praksom, a 1934. dovršava novi privatni sanatorij Mladinov u ulici Sv. Andrije na Pilama koji je bio opremljen suvremenom operacijskom dvoranom, Siemensovim rtg. uređajem, dijatermijom i još mnogo toga uz što su se obavljali razni kirurški zahvati. U sanatoriju je stalno zaposlen bio i dr. Ivo Račić, specijalist otorinolaringolog (uho-grlo-nos). Povremeno je u sanatoriju dr. Mladinova, koji se i sam uspješno bavio ginekološkom strukom i iskazivao poseban interes za ginekološke zahvate,  radio i prvi službeni specijalist ginekologije i porodiljstva u Dubrovniku, dr. Ivo Smolčić koji će nakon II. svjetskog rata kada se u zgradi sanatorija Mladinov ustroji samostalni Ginekološko-porođajni odjel postati njegovim prvim šefom. U sanatoriju su se operacije izvodile uz jednog ili dvojicu asistenata, a jedan od liječnika je davao narkozu. Usluge su pružane ne samo građanima Dubrovnika nego i čitavog zaleđa i Boke kotorske sve do 1943[101].

Zgrada privatnog sanatorija Mladinov u Dubrovniku. Unutrašnjost sanatorija. Obiteljska arhiva.

(Na fotografiji lijevo vidi se zvonik crkve Sv. Andrije na Pilama.)

Unutrašnjost privatnog sanatorija Mladinov u Dubrovniku. Obiteljska arhiva.

Dr. Mirko Mladinov sa osobljem i pacijenticom u privatnom sanatoriju Mladinov. Dubrovnik, 1940. Obiteljska arhiva.

Dr. Mirko je 1933. bio predsjednik osnivačkog odbora za utemeljenje Rotary kluba u Dubrovniku, a 1935./1936. je bio njegov predsjednik. Sa obitelji je živio u stanu u sklopu svog privatnog sanatorija, do useljenja u kuću (vilu) na Lapadu. Za lapadsku vilu je 1937. ostao nedovršen projekt Kuće Mladinov poznatog arhitekta Nikole Dobrovića koji je tada djelovao u Dubrovniku[102], pa kuću godinu dana kasnije za Danicu i dr. Mirka Mladinova projektira dvadesetsedmogodišnji splitski arhitekt Budimir Pervan. Kuća se nalazi na sjevernoj obali poluotoka Babina kuka na istaknutom zapadnom kraju plitke uvale Seka te se, oblikovana na temelju poveznice tradicijskog građenja i moderne arhitekture sa osebujnim vrtnim prostorom, svrstava među kvalitetnija ostvarenja arhitekta Pervana[103].

  Fotografije vile na Lapadu te samog projekta arhitekta Budimira Pervana preuzete iz:Urbanistički plan uređenja Gruški akvatorij, knjiga III, obvezni prilozi. Izrađivač: Urbos d.o.o.Split, 2011.

Kuća je registrirana kao spomenik javne arhitekture visokog stupnja važnosti[104], te ju je prije nekoliko godina od nasljednika obitelji Mladinov kupio Darko Pervan, poznati hrvatski poduzetnik koji je u Švedskoj gdje živi i radi bio na čelu tima stručnjaka koji su izumili i komercijalizirali prvi laminat. Obzirom da projektant kuće i on nose isto prezime moguće da su u rodu ali potvrdu za to nisam pronašla. Bile su to sretne godine obitelji dr. Mira, provedene u obilju i zajedništvu. U vrijeme kada se vila Mladinovih gradila u Dubrovniku je živio i brat Danice Mladinov koji je tada osnovao privatnu muzičku školu, a kamen za vilu prema pričanju Nikole Cecić Karuzića stizao je i sa Šolte.

Kćeri dr. Mira, Biserka i Dubravka iz razdoblja dok su živjeli u vili na Lapadu trideetih godina XX.st. Obiteljska arhiva

1938. po prijavi težaka Burica Sule Josipa pok. Ante iz Grohota razrješava se težački odnos između njega i Karaman Anke udove. Luke, Mladinov Karmine , udove Marina, Mladinov dr. Mirka, Deanović Vilke i Mladinov Antice, udove dr. Ante, svi nasljednici pok. Filomene i Damjana Mladinova, pa 15.470 m² zemlje zvane Pareroža prelazi iz vlasništva Mladinovih u vlasništvo Burica Sule Josipa, a prema Zakonu o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije od 19.10.1930. Ukoliko su težaci u vrijeme stupanja zakona na snagu obrađivali zemlju u nekom od feudalnih odnosa (i to 30 godina unatrag od dana stupanja zakona na snagu) postali su vlasnici zemlje, a feudalcu je priznato pravo na odštetu[105]. Obitelj Burica Sule je bila u težačkom odnosu sa Mladinovima još od vremena dr. Mirove bake Filomene. Laički gledano radilo se o ugovornom odnosu u kojem ona daje zemlju a težak umjesto novcem taj najam plaća urodom da bi na kraju po agrarnom principu da zemlja pripada onome tko je obrađuje, zemlja prešla u vlasništvo težaka a vlasnik bio obeštećen od države. U vezi ovoga mi stalno odzvanjaju Gundulićevi stihovi iz Osmana: Kolo od sreće uokoli,vrteći se ne pristaje, tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje. Jer jedna od potomaka spomenute težačke obitelji, te nasljednica dijela upravo zemlje Pareroža na koju se navedeni ugovori odnose, je danas supruga aktualnog načelnika Šolte.

Dokument Sreskog suda u Splitu iz 1938, u arhivi obitelji Cecić Karuzić.

A onda je došao  II. svjetski rat. Kada je Italija kapitulirala godine 1943. dr. Mirko se preko rodne Šolte priključuje Narodnooslobodilačkom pokretu gdje djeluje kao ratni kirurg. U prosincu 1943. šef je pomoćne Korpusne bolnice u Livnu, a ujedno je i šef kirurške ekipe 8.korpusa. Kada je bolnica rasformirana ranjenici i bolesnici preseljeni su u jedinstvenu bolnicu u Preodcu u podnožju Šator planine blizu Bosanskog Grahova u koju su dovoženi najteži ranjenici i bolesnici (oboljeli od pjegavog tifusa). Uvjeti smještaja i snabdijevanja bili su veoma teški U I. svjetskom ratu dr. Mirko bio je mladić ispred kojega je ako preživi rat bio studij, ljubav, život, pa je sigurno lakše zaboravio jad i nesreću koje rat posije oko sebe kao i mnoge ranjene, osakaćene i poginule. U II. svjetski rat dr. Miro ulazi kao pedesetogodišnjak na čija se leđa breme života već naslonilo. Kalvarija ranjenika, pogotovo tifusara u tom ratu je vrlo dobro poznata. Operirajući u šumi, u improviziranoj, skučenoj prostoriji, često bez osnovnih sredstava za rad i stalno se bojeći i za vlastiti život, obavio je preko tisuću operativnih zahvata u vremenskom razdoblju od nepune dvije godine. Usporedbe radi operirajući u Dubrovniku u razdoblju od desetak godina obavio je 2400 operativnih zahvata, u Splitu u jednakom vremenskom razdoblju 3000[107]. Luksuzni privatni sanatorij, vila na Lapadu, sastanci rotarijanaca i mnoge druge stvari vjerojatno su mu se tada činile kao san. Kao život nekog potpuno drugog čovjeka. Uostalom dr. Mirko na slikama između kojih je vremenski razmak od samo nekoliko godina i izgleda potpuno drugačije. Kao da se ne radi o istoj osobi.

Fotografija iz 1938. Obiteljska arhiva.                               Fotografija iz 1944.Obiteljska arhiva.

Čovjeku je svojstveno da u situacijama kada u trenu mora odlučiti kome će pokloniti život ili barem šansu, a koga će pustiti da umre, traži tračak svjetlosti, trenutak, koji će unijeti barem malo ljudskosti, ljubavi i zaborava. Taj tračak svjetlosti za dr. Mira bila je mlada udovica, dvadesettri godine mlađa, glavna instrumentarka Stanka (Stošija) Defilipis. Rođena u Pirovcu, tadašnjem Zloselu, sa nepunih 15 godina zaposlila se kao tekstilna radnica u tadašnjoj Domaćoj tvornici predenja i tkanja pamuka Duga Resa d.d.[108] koja upravo u to doba doseže svoj proizvodni maksimum[109]. Živjela je u Tušiloviću u obitelji svog prvog muža Đure Bjelića. Čim je Kraljevina Jugoslavija kapitulirala u travnju 1941. počinje raditi kao kurir na vezi Tušilović-Karlovac i to u Tušiloviću sa Nikolom Basarom i Većeslavom Holjevcem (od 1952.-1962. gradonačelnik Zagreba), a u Karlovcu sa Josipom Krašom (narodnim herojem po kojem je kasnije nazvana tvornica keksa i čokolade), prof. Ivom Marinkovićem te Srećkom Manolom (narodni heroj i admiral JRM)[110]. Iz Karlovca je na Kordun prebacila i dr. Savu Zlatića, tada jedinog liječnika na Kordunu i Baniji koji je zahtijevao izgradnju partizanske bolnice na Petrovoj gori gdje je Stanka premještena iz partizanskog odreda  Debela Kosa u koji je povučena kao borac, jer je zbog neprestanog prebacivanja drugova upala u oči ustaškim vlastima. U bolnici u Petrovoj gori radi kao bolničarka godinu dana a onda je određena da kao upravitelj organizira bolnice na drugim područjima Korduna vjerojatno zbog iznimnih organizacijskih sposobnosti. Od Glavnog štaba Hrvatske bila je zadužena za njegu teško ranjenog, zarobljenog ratnog zločinca Jure Francetića[111]. Početkom 1944. premještena u Dalmaciju na vlastiti zahtjev[112]. Zarobljena na Kornatima i odvedena u tadašnji njemački logor u tvrđavi Gripe u Splitu odakle je nakon desetak dana organizirala bijeg i sa još nekoliko žena pobjegla skočivši sa osam metara visokog zida. Nakon toga raspoređena u bolnicu 8. korpusa u Preodcu kao prva instrumentarka. Između nje i dr. Mirka u kaosu ratnih zbivanja dogodila se ljubav.

 Fotografija lijevo: Bolnica 8. korpusa u Preodcu, Stanka Mladinov prva s lijeva, dr.Mirko Mladinov drugi s lijeva. Fototeka Muzeja narodne revolucije Split. Obiteljska arhiva.

 Fotografija desno: Bolnica 8. korpusa u Preodcu, Stanka Mladinov druga s lijeva, dr. Mirko Mladinov treći s lijeva. Fototeka Muzeja narodne revolucije Split. Obiteljska arhiva.

Preodac, ljeto 1944. S lijeva na desno: zubar Čulić, pop Zečević (pravoslavni svećenik koji je iz četnika prešao partizanima a nakon rata bio ministar unutrašnjih poslova u vladi FNRJ), dr. Miro Mladinov i dr. Marijani. Fototeka Muzeja narodne revolucije Split. Obiteljska arhiva.

Dr. Miro je krajem 1944. upućen od strane 8.korpusa kao predsjednik organizacije Crvenog križa za Dalmaciju na put u Bari (Italija) da zatraži pomoć u snabdijevanju sanitetskim materijalom. U to vrijeme je prešao, sa činom majora[113], iz vojnog u civilni sanitet na traženje oblasnog Narodnog odbora.

Objava štaba 8. korpusa NOV Jugoslavije od 9.11.1944. Obiteljska arhiva.

01.12.1944. postavljen je za ravnatelja splitske bolnice. Već idući dan o temi Ratna kirurgija drži predavanje na I. konferenciji saniteta VIII. korpusa, prvom širem okupljanju liječnika i ostalog zdravstvenog osoblja na teritoriju oslobođene Dalmacije[114].  Slobodna Dalmacija je tih godina bila puna javnih zahvala pacijenata koje je dr. Miro ili oslobodio nesnošljivih bolova ili spasio od sigurne smrti. Njegova buduća supruga Stanka demobilizirana je u proljeće 1945. te iduću godinu radi u Općoj bolnici Split.

U ljeto 1945. otišao je u posjet svom kolegi iz splitske bolnice, te prijatelju još iz studentskih dana, dr. Josipu Aveliniju, ortopedu, na Hvar. Tamo je boravio sa sestrom Vilkom te kćerima Dubravkom i Biserkom kojima se osjećao obavezan kao otac osobno objasniti svoju ljubav prema Stanki i želju da se razvede od njihove majke a svoje prve supruge Danice. Kćeri su to već saznale prije, takoreći na ulici, te ni one, ni njegova tadašnja supruga Danica nisu to dobro primile tako da je razvod protekao u iznimno teškoj atmosferi za sve njih[115]. Kćeri nikada nisu htjele doći u kontakt sa Stankom, a prva supruga je bila ogorčena. Brak je razveden 1947. i iste godine se dr. Mirko vjenčao sa Stankom.

S lijeva na desno: Katica Avelini, rođena Machiedo, dr. Josip Avelini, dr. Mirko Mladinov, Vilka Deanović rođ. Mladinov, Dubravka Mladinov, Ivan Avelini, Biserka Mladinov, Rada Avelini.

Hvar, 1945. Obiteljska arhiva.

 Krajem četrdesetih, tada kao šef kirurgije, bio je nekoliko puta pohvaljivan od strane Opće bolnice u Splitu za vrijeme ravnatelja dr. Viskovića za zalaganje, dobar odnos na uzdizanju stručnih kadrova i dobro ophođenje prema bolesnicima[116]. Pisao je dopise gradskim vlastima sa naglaskom na adaptaciju operacionih sala, sanitarnih čvorova, šok sobe, te sobe glavne sestre u kojoj se čuvaju lijekovi i zavojni materijal[117].U Splitu živi na adresi Poljana Grgura Ninskog 6/I, a sudeći po obrascu privatnog recepta od 16-18 sati ordinira u privatnoj ordinaciji koja se vjerojatno nalazila na istoj adresi[11

Privatni recept dr. Mladinova. Obiteljska arhiva.

1951. član je organizacijskog odbora, te predavač na Prvom internacionalnom kongresu za profilaktičku medicinu u Trstu. Tema njegovog predavanja bila je Etiologija i profilaksa urolitijaze. Samim kongresom dr. Mladinov nije bio zadovoljan te piše iscrpan osvrt o tom događaju u kojem ističe talijansku političku propagandu jer u to vrijeme je teritorij Trsta još uvijek sporan. Zamjereno mu je i što je svoj referat napisao i pročitao na njemačkom (organizatori su bili uglavnom profesori bečkog fakulteta), iako mu je i talijanski jako dobro poznat[1

1953. dr. Mirko kao liječnik na prekooceanskom brodu putuje u Ameriku. Povjerena mu je brodska liječnička služba na tromjesečnom putovanju Split-NewYork-Split. U vrijeme boravka u Americi plan mu je bio posjetiti najveće bolnice u NewYorku i Chicagu[120]. Da je to i ostvario saznajemo iz pisma koje je sa putovanja poslao svojoj supruzi Stanki. 1954. umire mu majka Karmina te on preuzima njenu kućnu pomoćnicu Kristinu Ruić koja je ionako uvijek bila više član obitelji nego kućna pomoćnica.

Sprovod Karmine Mladinov. Iza lijesa sa lijeva na desno stoje Vilka Deanović, Stanka Mladinov i dr. Mirko Mladinov.1954. Obiteljska arhiva.

Krstina, kako su je zvali, Mladinovima je posvetila čitav svoj život, omiljena među ljudima, izvrsna kuharica i velika prijateljica moje pok. babe Anke,  Ličke.

Fotografija iz pedesetih godina XX. st. Stoje s lijeva na desno: Stanka Mladinov, Karmina Mladinov, dr. Mirko Mladinov. Dolje desno Kristina Ruić. Obiteljska arhiva.

 Iste godine, malo neobično, u pismu kojim izražava saučešće, Davor Zanella, budući ginekolog, piše i o svojoj ljubavi prema Biserki, kćerki od dr. Mira te o njihovoj namjeri da se ožene. Dr. Zanella koji mu postaje zet bio je sin dr. Srećka Zanelle, jednog od najpoznatijih hrvatskih ginekologa, privatnog docenta na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, šefa ginekologije bolnice Dr. Mladen Stojanović i ravnatelja Primaljskog učilišta u Zagrebu. Biserka je završila Filozofski fakultet u Zagrebu (smjer engleski, francuski i hrvatski), a mlađa kći Dubravka isti fakultet, (smjer povijest umjetnosti), te je postala poznata konzervatorica i povjesničarka umjetnosti, direktorica Muzejskog dokumentacionog centra u Zagrebu, te glavna i odgovorna urednica muzejske publikacije Informatica Museologica.

U ljeto te iste godine iz dalekog Kopenhagena najsrdačnije pozdrave šalju mu dr. Mihovil Abramić, nasljednik don Frane Bulića na mjestu ravnatelja Arheološkog muzeja u Splitu, te Ejnar Dyggve, poznati danski arheolog, istraživač i arhitekt, predstavnik danske zaklade Rask-Orsted koja je financirala arheološka istraživanja u staroj Saloni, a koji je boravio i na Šolti. Kada je rektor zagrebačkog Sveučilišta 1921. obavijestio don Franu Bulića o njegovom izboru za počasnog doktora filozofije, don Frane u svom odgovoru piše da on i Mihovil Abramić čekaju dolazak E. Dyggvea pa da će poslije toga požuriti na promociju[121]. Istinski zaljubljenici u svoje zvanje baš kao i naš dr. Miro pa nije čudo da su im se životni putevi sreli.

 Razglednica iz Copenhagena iz 1954. koju potpisuju Mihovil Abramić i Ejnar Dyggve. Obiteljska arhiva.

Tog ljeta dr.Miro kao šef kirurgije svim sredstvima nastoji izboriti adaptaciju stare bolnice Grad smatrajući da to neće biti uzalud potrošen novac pošto će kirurgija i ortopedija ostati u tadašnjoj zgradi još barem deset godina[122]. Bio je u pravu jer je gradnja bolnice na Firulama završena 1975. kada su se svi bolnički odjeli našli na okupu na jednom mjestu[123]. Isticao je više puta da su higijenske prilike odjela takve da se u njima jedva može raditi, znao je važnost i stručne i financijske strane tog poduhvata ali stručna strana mu je bila važnija[124]. Međutim dr. Miro ostaje usamljen u svojim traženjima jer su se i njegovi kolege kao i ing.arh. Milivoj Vukasović, sanitarni inžinjer Higijenskog zavoda u Splitu koji je imao zadatak da napravi plan sanacije javno ogradili od njegovih zahtjeva smatrajući ih neprihvatljivim[125].

1955. godina za dr. Mira nije bila dobra godina. Zbog smrti pacijentice u kolovozu na odjelu kirurgije kojem je bio šef udaljen je, odlukom ravnatelja splitske bolnice dr. G. L. Lavčevića, sa dužnosti uz uskratu 2/3 osobnog dohotka. U listopadu te godine pred Okružnim sudom u Splitu započinje rasprava protiv instrumentarke i liječnika koji su za vrijeme cistoskopije umjesto 3% otopine Acidi borici upotrijebili sublimat (živin klorid, antiseptik) i prouzročili smrt pacijentice, te dr. Mirka Mladinova koji je bio optužen da je kao šef kirurgije propustio da sprovede potrebnu organizaciju i kontrolu u smislu da se otrovni lijekovi strogo izoliraju i drže pod ključem. Optužen je još i da je u svojoj privatnoj ordinaciji vršio ilegalne abortuse[126]. 18.02.1956. vijeće Okružnog suda u Splitu izreklo je presudu instrumentarki i liječniku koji je vršio cistoskopiju a dr. Mirko je optužbi oslobođen jer mu nisu dokazane[127]. Vjerojatno i profesionalno i ljudski povrijeđen daje otkaz sa danom 31.12.1956. te podnosi zahtjev za mirovinu[128] u koju odlazi 01.01.1957.[129]. Tu godinu između otkaza i mirovine provodi na Šolti gdje se vjerojatno bavi privatnom praksom[130] te uređuje kuću svog pok. oca Marina u kojoj je odlučio živjeti. Iako je u mirovini ne miruje.

Kuća Mladinovih na Rogaču pedesetih godina XX.st. Obiteljska arhiva.

 Uređuje kuću, prozore i vrata daje izraditi u zanatsku stolarsku radnju Jasen u Grohotama, uplaćuje novac za elektrifikaciju Šolte, izgradnju zadružnog doma u Grohotama, a kao član Bratovštine Sv.Stjepana uplaćuje i za gradnju zvonika župske crkve[131]. Putuje i održava veze sa rodbinom. Čest gost u Rogaču bio je njegov rođak sa majčine strane, otac dominikanac Ivan Dešković koji bi sa malim jedrenjakom Stella Maris dolazio u posjet iz bračkog Bola gdje je živio u dominikanskom samostanu. Živo se toga sjeća i nećakinja padre Ivana, Ružica Dešković, bivša vlasnica dvorca Dešković u Pučišćima na Braču, koja mu je često na tim putovanjima pravila društvo. Mladinovi su rado uzvraćali posjete

Stanka i Miro Mladinov sa padre Ivanom Deškovićem, rođakom od dr. Mira, u Bolu na Braču, 1962. Obiteljska arhiva.

Ni svoju liječničku profesiju nije zanemario, kupuje instrumente u Austriji i Njemačkoj, preko ljeta je ugovoreni liječnik Odmarališta saveza slijepih Hrvatske u Stomorskoj[132], a po javnim zahvalama u Slobodnoj Dalmaciji pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeće vidimo da je itekako prisutan kao liječnik na Šolti. Njegov status u odnosu na Dom zdravlja, točnije ambulantu u Grohotama, pojašnjava dr. Petar Vitezica, kada je drugom polovicom šezdesetih godina XX.st. postojao na Šolti problem sa nalaženjem stalnog liječnika, koji kaže da mu nije jasno nestrpljenje Šoltana jer Šolta nije ni na tren ostala bez liječnika pošto na njoj živi i radi dr. Miro Mladinov koji sa splitskim Domom zdravlja ima zasnovan stalni honorarni radni odnos[133]. Tamo je zaposlena i njegova supruga Stanka kao administrativna radnica sa nižom stručnom spremom (6 razreda osnovne škole)[134]. Sigurno je da su supružnici Mladinov bili istinski dobitak za Šoltu tog vremena i profesionalnim znanjem i iskustvom stečenim u ratnoj kirurgiji minulih svjetskih ratova. Krug prijatelja je bio vrlo širok pa u osobnom adresaru dr. Mirka uz svog pok djeda Špira i njegovu čikašku adresu, nailazim i na dr. Žagara iz Trsta (to je legendarni Smojin dr. Žagar), dr. Dušana Machieda (šef kirurgije vojne bolnice u Zagrebu), prof. Carry Hausera (austrijski slikar i pjesnik), dr. Emanuela Berghoffa (poznati austrijski liječnik), dr. Franza Kleinhoppel (glavni kirurg vojne bolnice u Zagrebu), Većeslava Holjevca (zagrebačkog gradonačelnika), prof. dr. Branimira Gušića (specijalist ORL i antropogeograf), prof. Radu Lopašića (sveučilišni profesor), dr. sc. Grgu Novaka (povjesničara i arheologa), prof. dr. Ivu Rubića (koji vrlo poštovanom i cijenjenom dr. Miru Mladinovu, liječniku specijalisti 1960. poklanja posebni otisak svoje knjige Podrijetlo stanovništva otoka Šolte) i mnoge druge.

Dr. Mira se sjeća i Šoltanin, Marin Pipunić, prvo po događaju kada su dr. Stanić, tadašnji šoltanski liječnik i dr. Mirko operirali njegovu majku u kući, na kauču, koja bi bila iskrvarila odozdal. Dovodio bi mu  kobilu u Rogač da uzjaše i pođe u lov a on bi mu nosio pušku jer dr. Miro je bio i strastveni lovac. Moj pok. stric Andrija, koji je mnogo vremena provodio kod dr. Mira, koji mu je bio krizmani kum, sjeća se da je on vadio i zube. Jednom prilikom došao je pok. Vlade Sinovčić, Šuškin, da izvadi zub. Dr. Miro ga je pozvao da se tiho prišulja prozoru sa vanjske strane i otvori usta. Kad je zub već bio vani rekao mu je: A sad biži jer ako te Stanka vidi moraćeš platit.

Ljeto 1970. bilo je zadnje ljeto koje su dr. Miro i Stanka proveli zajedno. On je duže vrijeme bio teško bolestan. Moj otac Ivica sjeća se da je njega i Stanku vozio svojim brodom Haluga na izlet na Vis sredinom šezdesetih, te da je dr. Miro morao prileći u kabinu jer ga je putovanje jako iscrpilo. Bolest je već tada polako počela napredovati. 1970. krajem ljeta umire. Posljednji put je bio tema u dnevnom tisku ali javna zahvala ovaj put nije bila njemu nego svima onima koji su olakšali njegov put u smrt.

Javna zahvala u Slobodnoj Dalmaciji od 05.09.1970. te osmrtnica koju je objavila Opća bolnica Split u Slobodnoj Dalmaciji od 29.08.1970. Obiteljska arhiva.

Moje sjećanje na njega je maglovito, ali sjećam se šale i smijeha ćelavog, starog gospodina.

Njegove supruge Stanke se sjećam kao stroge gospođe koja mi je uvijek izazivala strah, a Krstine kao uvijek nasmijane prijateljice moje babe pok. Anke, Ličke. Često su zajedno kuhale na svadbama. Tako su kuhajući za pir mog pok. strica Andrije, tri puta mijenjale donje rublje koliko su se smijale. Zarazile su i mene, sjećat ću se tog smijeha čitav život. I nisam jedina koja ne može prežaliti što je Krstinina bilježnica sa receptima izgubljena. Mladinovi su bili imućni ljudi, možda nekome zbog toga nisu bili dragi, ali odanost Krstine ovoj obitelji i nakon što ih je svih nadživjela govori o njihovim ljudskim kvalitetama kojima su zaslužili njeno poštovanje i njenu legendarnu kužinu. Zato ovaj tekst o obitelji Mladinov i doktoru Miru završavam Krstininim receptom za tortu kojom je uljepšala i moju punoljetnost.

Tortom kojom je zasigurno sladila gorke momente života ljudi kojima je služila.

Tortom koje je uljepšavala razne šoltanske prigode, a koju je moja pok. majka Mirjana zapisala. Tortom, kao slatkim tragom postojanja. Jer dr. Miro umro je baš na moj rođendan. Ove godine napraviti ću je za svoj rođendan i prisjetiti  ga se.

I tortu i život ukrasite po želji[

Svoj život ja ukrašavam ljudima, neizmjerno je to bogatstvo. Želim zahvaliti na podršci i pomoći svojoj strpljivoj obitelji, Milić Alenki, Tei Blagaić Januška, Anamarii Marušić Tonković, Siniši Meichsneru, Marinki i Nikoli Cecić Karuzić, Željki Alajbeg, Dinku Suli, te autoru Pete i, što se mene tiče, svih ostalih dimenzija, Tomislavu Beroniću. Ljudi, od srca vam hvala.