Imotski ogranak Matice hrvatske objavio je knjigu „Život dida Petra”, autobiografske zapise 83-godišnjeg Imoćanina Petra Peruce Nikolića, dipl. ing. geodezije. Autor ima impresivnu biografiju, medu ostalim godinama je bio tehnički direktor Zavoda za izmjeru zemljišta u Splitu u kojem postavlja temelje razvoja fotogrametrije. Jedan je od osnivača Srednje geodetske škole u Splitu, dugogodišnji direktor Zavoda za katastar u Trogiru i predsjednik Hrvatskog geodetskog društva. Autor je brojnih stručnih radova vezanih za katastar od koje je najznačajniji projekt KATOZOR koji već dugi niz godina sa Zlatkom Modrinićem, razvija za grafičku obradu podataka.
Promocija knjige održana je 06. svibnja 2023. godine u Perucinom stanu u Dioklecijanovoj palači. U prvom dijelu knjige opisao je Imotski pedesetih godina prošlog stoljeća, s nizom anegdota iz đačkog života te uspomena na ljude i događaje koje je na taj način otrgnuo zaboravu.
U nastavku se daje jedna anegdota iz Perucinih gimnazijskih dana:
U imotskoj gimnaziji svake godine kod upisa u prvi razred učenici su učili jezik koji je te godine bio po nekom redu francuski. Generacija prije mene slušala je njemački, prije njih engleski ili ruski i tako naizmjenično. Nastavnik Žarko Kralik došao je iz Splita, markantna osoba, strogog ponašanja , besprijekorno obučena kod nas učenika izazivao je strah. A tek francuski jezik kompliciran do boga. Iz tog vremena pamtim jednu zgodu koja se baš odnosila na profesora Kralika. On je u to vrijeme posjedovao motor francuske proizvodnje, mislim da se zvao Husqvarna ili tako nešto. Jedno jutro negdje oko 8 sati, mater me poslala kupiti kruh. Na moju nesreću, na putu do kruha susretnem nastavnika Kralika, htio sam ga izbjeći. Mi djeca bi utekla kad bi u daljini vidjeli da bi se mogli susresti sa profesorom. Međutim, on je mene vidio i pozvao me: Nikolić!….. zastao sam i lagano krenuo prema njemu. Gdje ti ideš ? upitao me. Druže profesore , mama me poslala po kruh odgovorih mu. Kad budeš gotov odnesi kruh kući i onda trkom do Pećinih i očisti mi motor. Obitelj Pećo (Petyo) stanovala je na drugom kraju grada, ugledna obitelj, a Kralik je kod njih stanovao. Kupio sam kruh i mamu izvijestio što mi je Kralik naredio. Oko devet sati uputio sam se prema kući Pećo. Ušao sam u dvorište gdje je bio parkiran motor. Prekrasan motor tamno crvene boje koji je kad je bio u punom sjaju izazivao u nama uzdahe. U tom momentu izgledao je kao da ga je netko potopio u blato, a drugi ga iz tog blata izvadio. Gdje je on te večeri bio sa motorom za mene je ostala vječna tajna. Lagano sam počeo strugati blato, između kotača i nosive konstrukcije. Malo po malo ukazivali su se obrisi metala tamnocrvene boje. Mama Pećinih donijela mi je tople vode i neke krpe. Tada sam tek započeo čišćenje, kada se gro blata već nalazio na zemlji. Pomagala mi je i gospođa Pečo, metlom i „škovacerom“ kupila je blato a ja sam novinama „luštrao“ komad po komad metala. Sunce se već davno diglo ,kapljice znoja sakupljale su se na licu i oko dvanaest sati ostavio sam Husqvarnu da u punom sjaju zablista i ukrasi dvorište Pećinih. U dva sata počima škola, a ja ni jedan domaći rad nisam napisao. Prvi sat francuski. Ulazi profesor Kralik, sjeda za stol, najprije upisuje tko ne dostaje u razredu, gleda po razredu i govori“ Neka mi današnju pjesmicu, pjesmicu recitira Nikolić!“ Ja sjedim u prvoj klupi dignem se na noge sa rukama uz tijelo i počnem recitirati „ A ževi ,ževi druže profesore ja sam vam cijelo jutro čistio motor“. U stvari to je bio samo naslov pjesme koju smo mi taj dan trebali naučiti. Urnebes smijeha u razredu, Kralik kao da ga je netko mokrom krpom udario po glavi. Naravno preko velikog odmora cijela je škola znala što je Nikolić napravio Kraliku. Dugo se o toj mojoj hrabrosti pričalo u školi. Dakako palo bi u zaborav da ja to sada nisam spomenuo.
Momačka ekipa ispred crkvice Gospe od Anđela na ulazu u Topanu 1956. godine. Sjede: Miroslav Lekić Pupa i Branko Tomić, stoje s lijeva: Petar Peruca Nikolić Kvirin Smoday, Mladen Anić, Bogdan Potkonjak i na vrhu Josip Braco Zen.
