Marko Džamonja na svom bijelcu Karlu jaši Bazanom 1929. godine, a na fotografiji se vide ostaci mletačkog lazareta. Marko Džamonja (1888-1961) rođen je u Imotskom, a imao je petero braće: Nikolu (1884), Franju (1890), Josipa (1894), Gaju (1899) i Rajmunda (1902), poznatog fotografa te tri sestre: Mirjanu (1886), Anu (1892) i Franku (1896). Otac mu je bio Jure (1853), a majka Kata Vučemilović. Djed mu je bio Nikola (1825), a pradjed Jure (1804) koji je doselio iz Mostara, a svi oni bili su uspješni trgovci. Marko se nije ženio poslije nesretne ljubavi prema Mili Franceschi, a jako je volio djecu i konje. Umro je u splitskoj bolnici u srpnju 1961. godine. Nitko od Markove braće nije imao muških nasljednika pa je pleme Džamonja u Imotskom izumrlo.

U nastavku pročitajte izuzetno zanimljiv tekst Josipa Brace Zena u kojem s nama dijeli svoja sjećanja na Marka Džamonju i nostalgiično nas vraća u neka davna imotska vremena…..

Usuđujem se napisati malo istinski riči o Gospodinu Marku Džamonji. Bijaše sin Katine i Jure Džamonja i brat Nike, Frane, Rajmonda, Gaetana te sestre Ane (Split). Bio je trgovac. Kao momku tragično je prikinuta ljubav njegova života sa super lipoticom Milom Franceschi. Ostao je viran cilog života te nije potražio drugu sreću. Bijaše žestoki zaljubljenik konja pa je nabavio čisto grlo lipicanca po imenu Karlo. Marko je bo preženca sa pelerinom i čizmama na tom više labudu nego konju, jednako gordi obojica. Volio je ljude i životinje pa je tako veliki dio svog življenja bio žrtva ugađajući jednim i drugim. Nije mogla niti jedna srida proći kroz veliki imotski Pazar da se Marko Džamonja ne bi stavio u ulogu velikog humanitarca. Primao je u svoju štalu i veliko dvorište na desetke konja. Te su životinje bile izmorene od velika puta pa im je barba Marko pruža okripu i miran parking. Trošio je svoje lipo mirisno sino i hladnu vodu iz njegove duboke čatrnje. Ako bi roba te sride ostala neprodana ljudi bi je pohranili u prostor koji je on za to osigura. Sve te usluge radio je besplatno i za to nikad nije imao ni najmanju korist. Kad bi sve otpratio dalje na put ostala bi mu za nagradu lopata i grabova metla da bi sve u detaljiće počistio i punio rupu od gnoja. Kako je držao velike belgijske kuniće od kojih su neki težili ko janjci svake bi mu sride ispod konja stradao pokoji kunić. Marko nikad nije reagirao, samo bi mu se navlažile oči. Imao je na desetke kućica i buža na kući koje su bile nastanjene vrsnim golubovima. Tu su bili lepezaneri, gušaneri, pelicaneri, listonoše i drugi. I modre laste su imale mir pod njegovim strehama i štali. Na poseban način podnosio je muke sa imotskim berekinima jer bi mu svako malo koji od tih pračkom ubio goluba. Bio sam s njim u dvorištu kad mu je na rame doletio golub sa strelicom od žice od lumbrele prostreljen kroz volju. Ja sam malo pustio suzica, a on je samo opsova zvizdu. Čak su i repci bili spokojni pod njegovom paskom. Jednog zimskog dana doveo je virski kovač Mile u barba Markovu štalu na smrt izgriženog konja dorata kojeg su izgrizli vukovi kako bi mu vida rane. Sa iskustvom i voljom dao je sve od sebe sa veterinarom i likarijama, ali nije bilo pomoći jer je konj bio puno izgrižen. Da prominim malo stranicu pa vam iz mog sićanja približim barba Marka. Već san spomenio da je volio ljude. Iako je živio sam i bez obitelji ipak je svojim dobročiniteljskim ophođenjem sa ljudima imao veliku obitelj. Bio je veći od Caritasa, češće je svoj zalogaj dao drugom nego sebi, češće je svoj mir dariva ljudima, posebno susjedima. Rađe bi i svog goluba ostavio bez vode da bi napio žednoga. Imao sam čast kao dite i kao momak živiti u najbližoj blizini i brizi sa barba Markom jer je moja obitelj živila u kući braće Rako, sada Zdravka Olujića. Bili smo dosta brojna obitelj, a ta kuća nije imala osnovne uvjete za normalan život. Kako je u ratu “ubijen naš vodovod” tako je život mnogima bio bez vode. Nismo imali di prati robu ni sušiti istu. Za te nedostatke se pobrinio barba Marko. Otvorio je svoje veliko srce, ne samo mojim roditeljima nego i većini susjeda sa Šentade. Mi smo imali pravo na čatrnju ispod Šentade koju smo zvali Dora. Kako je bila malog sadržaja tako bi i za bezkišnih dana brzo prisušila. Ali tu je velika čatrnja barba Marka, velika maštela, teza i sadžak za lukšijanje robe i puno dvorište žica za sušit. Nije bilo lako domaćicama istezati iz devetmetarske čatrnje na desetke sića vode. I tu bi se zna ubacit u pomoć. U njega su svi susjedi kao i moji roditelji klali gudine. On ne bi dao mesaru krpatit gudina nego bi ga obisio u tezi za gredu, svega bi ga iscrta modrom kredom, ko krojač jaketu. Sutradan bi ga bikario. Tu bi bilo veselja i smija pa bi se gradela stavila u funkciju, a kruv friški iz male pekare M. Bačić. Kako je barba Marko dava kompletne usluge brinio se i za pokojnike jer je imao kompletan odar i čak konop za spustiti pokojnika. Najviše mi se upila u mozak jedna velika barba Markova gesta kada bi za velikih žega u njega skoro nestalo vode, a bilo bi mu žao nas dice pa je često kroz tajni ulaz od brata Rajmonda dok bi on bio u kinu, ukra sić ladne vode da se možemo napiti, da ne skapamo od žeđe. Rajmondo ne bi da ni kapi, on i žena sami, a čatrnja puna. Često bi zna nas dicu iz kvarta iznenaditi kompotom od višanja.To bi radio s posebnim guštom, čeka bi kad se vratimo iz Jezera žedni i gladni. Nasrid dvorišta bi iznia stolić i stolce, na siniju bronzin sa gogolja, podilio bi nam drvene kašike i stalno nad nama govorio: “Lapaj, lapaj majkinu van zvizdu” i grca od gušta kako mi svladavamo tako vrući kompot. Pola nas bi kripia ladnom marenom, pola čašom višanja. Nekoliko puta bi nas dočeka poklopljen bronzin, a unutra miris do neba, vruče janjetine s ražnja. Uoči svete Lucije nam je dava sino koje bi postavljali za magare svete Lucije, da bi on u kasne ure sa zvoncem pod dičijim prozorima igra ulogu svete Lucije. Ujutro je bilo iznenađenja na njegov način. Sićan se da nam je više puta dariva limene kutijice sa malim ogledalcem. Te kutijice su bile još ostatak iz njegove bivše trgovine. Te su kutijice zvane burmutice služile starim curama iz barba Markovog doba za šmrkanje jer su se punile tarom od duhana. Mirisalo mi na turcizam kad bi ga moja mater ponudila kakvom lipšom pjatancom, s guštom bi prihvatio, a mi bi znatiželjno pratili kojom pažnjom bi to po njegovu “lapa” jer nikad ne bi koristio pribor, sve bi obavio sam džepnim nožićem, a nikad ne bi prosuo ni mrvicu hrane ni kap juhe. Tako nam je pripovida kad bi se našlo njegovo društvo u dućanu pok.Ivana Borića u kući Ivana Poštenjaka, danas Mira Težulata, naručili bi u jedne Gornjo Vinjakuše kablić kisela mlika i kruv ispod saća on bi otkinuo komad kraja koji bi ima formu drvene kašike. Izdubio bi pupu i tako grabio kiselinu i na kraju bi taj već komad raskvašena kruha polapa. Tada bi reka starom Ivanu:” Jesi li video kume, jedan od nas je polapa kašiku”, a ovaj će naivno na to: “A koji je to kume, utrobu mu đava odnija”. Nije izosta smij. Još bi moga dugo pisati o tom velikom čovjeku, uvik sam ko mlađarac gleda u njemu jednu dozu potištenosti pa bih zaključio da je takav zbog velikog gubitka njegova labuda Karla, kojeg su osloboditelji naprasno oteli iz njegova srca. Zato je prima tolike konje na brigu. Marko Džamonja dava je sebe cili život pa je tako sve svoje oporučno razdilio. Uporno je nosio kožne čizme, možda još iz austrougarske konjice. U čizmama je omotova stopala šufericama, ali bi se one u hodu ružno podvile. Nažuljale ga te je dobio gangrenu i od toga 1961- godine umro u splitskoj bolnici. Žalosna me vist našla u Subotici u vojsci.

Neka počiva u okrilju Gospe od Anđela

Braco Zen

Fotografija u obiteljskoj arhiv

Čuveni Kapelnik Imotske glazbe Kvirin Kvire Smoday rođen je 26. lipnja 1939. godine u Imotskom, a poginuo je u automobilskoj nesreći uz glavnu cestu u Lovreću prije 53 godine, 26. rujna 1971. godine. Imotski lipotan Kvire nije se ženio, bio je miljenik žena, studirao je na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, radio je u tvornici Pionirka i prebrzo završio svoj život. Na dan Kvirinog sprovoda cijeli Imotski je umro, a govor koji se i danas pamti i kojim se oprostio od prijatelja glazbara održao je Krunoslav Zujić. Tog dana u gluhoj tišini čuo se samo jecaj i brecanje zvona…. Gradska glazba koja je kroz povijest mijenjala nazive nakon Kvirine smrti godinama se nazivala Gradska glazba Kvirin Smoday. Iako je vrlo mlad tragično preminuo karizmatični Kvirin Smoday ostao je zapamćen u kolektivnom sjećanju Imoćana.
“Sad miruju vode u posljednjoj luci, otpočetoj pismi zamrli su zvuci” (iz govora Krune Zujica i natpis na Kvirinom grobu)
U nastavku pročitajte tekst Josipa Brace Zena u kojem s nama dijeli dio svoga sjećanja na godine druženja sa Smodayima….

Odkud prijateljstvo sa Smodayima?

Još je bisnio II. svjetski rat. Moja obitelj je tada stanovala u prizemlju lipe vile pok. doktora Josipa Mladinova. Bila nam je brojčana obitelj kad je stigla naredba iz tadašnje vlasti da ustupimo jednu sobu za potribe obitelji Smoday. Uzeli su nam najveću sobu. Moj otac je sazna da se radi o obitelji pok. Kažimira Smodaya koji je bio učitelj u osnovnoj školi u Slivnu, a iza njega su ostali supruga i troje nejake dice. Njihov tata je tada već poginuo na Manjaći kao hrvatski vojnik. Pošto im je bio skučeni prostor nakon kratkog boravka uselili su se u kuću gđe. Rože (Rosine) Jerkovića blizu kuće Matijašević (sada Dujmović). Stanovanje u kući su dilili sa gđom Rožom, a drugu polovicu sa njemačkim vojnicima (radio stanica). Nisu se ni pošteno smistili uto su saveznički zrakoplovi bombardirali Imotski. Prva bomba bačena je na kuću Nikole Vlajčića i u njoj je poginula djevojčica Cvita Tokić. Druga bomba pogodila je kuću Rože Jerković te su u livom krilu poginuli svi njemački vojnici dok su Smodayi skupa sa gđom. Rožom s kata propali u konobu neozlijeđeni. Opet beskućnici ali živi skupa sa svojom mamom Nedom dobiju krov nad glavama u kući gospode Mazzija. Od tada se stanje počinje normalizirati i započeo je jedan novi način života, posebno nama dici. Pošto ni moja obitelj nije ostala pošteđena, nas su osloboditelji izbacili i smistili u Mazzijevu kuću ispod obitelji Figura. Taman smo se malo uklopili u drugoj sredini, počele su igre sa unucima dr Huga Montija (Smjelim, Tanjom i Vanjom Rako), Sučićima i drugima. Oni nama šup kartu pa je nova lokacija za igru bila na skalinama na Pazaru i u Rakinoj kući. Tada sam se opet približio Smodayima na Bazani. Ditinjstvo smo provodili lipo i bezbrižno makar nam je nedostajalo vitamina. Lita smo sa zebnjom čekali i nismo se žalili na tadašnje žege jer su nam duge zime zagorčavale živote. Maksimalno smo koristili velike snigove. Svaki predmet koji bi lipo klizio po snigu i ledu zvali smo ga saonicama. Ja sam bio vištih ruku pa bih znao napraviti jureće saonice, tako bi pok. Kvirin, Ratko i ja klizali i zebli do kasno u noć da bi po povratku u kuću dolazio ko jedan veliki mosur na krovu. Sve bi ovo ledeno zaboravljali kada dođe lipo proliće i lipo lito. Plivanja i veslanja nikad dosta. Još smo nosili sandolinu, pa kad bi Kvire vesla sandolina bi gubila pravac od curskih pogleda. Stalno se čulo: „Daj đir!“, pa je tako jedan sandoljer na svoju sandolinu stavio ime: „Nije moja“. Moja je uvik bila dostatna svakome. Da se ovo sve ne bi krivo privelo nisan ja s braćom Smoday samo laufa u igri i smiju, već smo imali i radne obveze. Išli smo u polje čupati travu za životinje, kupili šiške pod borovima, cipali drva, i u svakom slučaju bili poslušni i na usluzi starijima. Došlo vrime upisa u Limenu glazbu. To je bia poseban doživljaj, jer smo mi dica pratili svaki nastup glazbe. Nije bilo za budnicu nego dignit se prije šest ujutro, jer su je tada s pravom zvali budnica, a ne ko sada, budnica u devet sati. Bila je audicija u glazbarnici u staroj općini. Kapelnik je bio pok. Ljubo Levantin. Kvirin je tada slabo piva, pa se boja da neće biti primljen, ali se Kapelnik osvrća na sluh kojeg je Kvirin ima savršen. Dobio je odma prvi fliger, ja drugi. Bio je među najkvalitetnijim glazbarima. Nas dva bi u dalekim hodajućim sprovodima znali odsvirati po 16-18 koračnica bez pauze, dok su provikani glazbari na svakoj koračnici ispuštali vodu, tobože. Kvire je nabavio vlastitu jazz trubu jer smo svirali na plesovima, pa kada bi on potega „O mon papa“ suze bi vrcale jer si imao dojam da suosjećajno stojiš pokraj groba njegova tate u šumi ili beskraju. Kvire je takav tužan pogled uvik zadrža. Bia je član Klape Imotski, piva je krasan bas. Ispočetka nije išlo pa bi mu piva na uho jedno vrime, a ubuduće mu nije trebala pomoć. Na volanu je bia živac. Ja sam imao čast dovesti mu princa iz Vogošća s kojim je na našu veliku žalost izgubio mladi život u trideset trećoj godini. Bio je Kapelnik glazbe pa smo ga na moju inicijativu pokopali u Kapelnikovoj odori. Bijaše to veliki gubitak za njegovu obitelj, za cili Imotski, a najviše za moju kompletnu obitelj i za moje srce….

Josip Braco Zen

Na fotografiji u arhivi Brace Zena Klapa Imotski prije odlaska na Vinkovačke jeseni 1971. godine, mjesec dana prije Kvirine pogiblje. S lijeva su: voditelj klape Ivan Gudelj, Srećko Težulat, Karlo Albanezi, Braco Zen, Ante Vujević, Slavko Nikolić i Kvirin Smoday. Nedostaje Niko Vujević.

Bijaše velika berba grožđa. Vozio sam radnički autobus u Vinariji Imotski. Nije bilo normalno radno vrime, stalno dežurni krivac. Osim Vinarijinog radnog svita dodali su radnike, na punktovima sezonske berače, školare iz osnovnih škola, iz gimnazije, iz škole učenika u privredi i itd. Prvu turu bi iskrca već u šest sati, pa po nalogu školu iz Runovića, pa se vrati po Zmijavčane pa dok ih ukrcaš ne bi se svi iskrcali u Dračama već bi im se dilila marenda. Nastavni kadar organizira za svoje apetite pa padne komanda, dođi po dicu u podne, a nisu dobro ni gajbe podilili. Meni je ukazano puno povjerenje vratiti dicu do odredišta. Dica ne bi bila dica da bez nazočnosti koga od učitelja ne bi nožićima šarali po sicevima, a od velikog cijuka ne bi ni čuo rad motora. Tako vozeći prema Sebišni, još kroz Zmijavce neki me đava tucka po glavi. Osvrnem se, jesu po tri, četiri na sicu ali mirni ko bubice. Nastavim dalje, ono isto, pa opet… Uspijem ga uloviti, on se zavuka u policu za putne tašne i manje pakete i mene čačka nožićom po obrijanoj glavi, puca od smija. Jedva sam ga uspio izvući kako se đavlić s mukom uvuka dok su učitelji spremali malo na roštilju, a ti im čuvaj dicu i vozi!

Josip Braco Zen

Braco Zen parkirao je autobus uz dvorišni zid preko puta ulaza na Modro jezero.

Fotografija Vinarijine pruge u arhivi Brace Zena